Ridikul

 U spomen na oca,

Svim mojim drugovima koji su otišli van,

Posebno Francu i Džoksu, kojih više nema,

Znam da bi guštali u ovom štivu o našem gradu,

Nedostajete i gradu i  mnogima u gradu.

                                                                           Kad me više ne bude

                                                                          I kad dođu po mene

                                                                                  Ne prepuštaj se melankoliji

                                                                                    Idi dalje

Strah od smrti (JBŠ)

DUŠA LIVNA, DRUGI PUT

Ne gledaj u njemu prolaznika bez alibija

Kako sam i prvu pisaniju počeo sa Vladom Marjanovićem, tako i drugi dio treba otvoriti sa istim igračem, ako je suditi po tome da se dobar tim ne mijenja. Doduše ovaj tim bi se u ovom dijelu trebao u potpunosti zamijeniti, pa umjesto loših momaka (kojih je bilo isuviše), ovaj put pisaćemo o dobrim momcima, o dobrim Livnjacima.

Da se vratimo Vladi. Zašto me ovaj čovjek zaokupljava? Prije svega zato što se kroz cijeli njegov opus proteže ta duša Livna. I koliko se ja trudio da u svojim tekstovima dosegnem barem dio te ležerne profinjenosti i prikrivene duhovitosti, moram priznati da sam još uvijek daleko od toga. A Vlado k'o Vlado, onako usput naslika koje ulje, ili napiše koji tekst i uvijek ukaže da pored svega, pored ratova, nesreća i nedaća, u našem gradu ipak postoji ljepota duha koja se ne da tek tako ni uništiti, ni otjerati. Ljepota duha koja je ostala duboko genetski posijana i koju nikakav vlastodržac ne može iskorijeniti. Zašto vlastodržac? Ta Livanjska ljepota duha uvijek je stremila na ovaj ili onaj način ka kritici vlasti. Pa ako nije bila u stanju da ozbiljnije kritikuje (bilo je i represivnih vlasti) onda je barem na duhovit i zakučast način ismijavala istu.

Postoji u Livnu i jedna pričica o Vladi i njegovom odnosu prema vlasti. Iako je Vlado bio lojalan građanin sve tri države u kojima je živio, ne mijenjajući Livno kao prebivalište (Kraljevina Jugoslavija, NDH i Titova Jugoslavija), ne čini se da ih je doživljavao kao svoje države. Ovdje ne računam period djetinjstva kada je Livno bilo u sastavu Austrougarske monarhije. Već 30-ih godina prošlog stoljeća bio je afirmiran i priznat slikar. Zato je i dobio narudžbu od lokalnih vlasti u Livnu da izradi portret kralja Aleksandra za općinu. Vlado je to uredno odradio i još urednije naplatio. Kralj i kraljevina nisu bili duga vijeka, došla je nova vlast sa svojim monarhom. Brzi općinari su požurili da zamijene nepopularni lik sa novim. Opet zovi Vladu. Vlado je odnio stari portret i nedugo poslije donio novi. Portret kralja zamijenjen je portretom poglavnika. Ni potonji nije dugo trajao, nakon četiri godine došao je red na sljedećeg. Opet nove općinske vlasti zovu Vladu, Vlado opet slika i poglavnik je ekspresno zamijenjen sa Maršalom.

Za iduće promjene vlasti, Vlade više nije bilo. Napustio nas je, prerano preminuvši u 52-oj, 1958. godine u Vitezu. Novi općinski vlastodršci su uredno sklonili Maršala, ne postavljajući novoga vođu na općinski zid. Na prvi pogled nema ništa posebno interesantno u ovoj priči, izuzev tradicionalne priležnosti lokalnih vlasti prema centralnoj vlasti. To je i danas karakteristika novih vlastodržaca. Šta je bitno? Vladin odnos prema autoritetima, odnosno prema vođama. Sva tri portreta je uradio korektno, profesionalno, ali je sva tri uradio na istom platnu, jedan preko drugog. Mijenjajući lice, ordenje i djelomice pejzaž u  pozadini, pokazao nam je prolaznost vlasti, vođa i autoriteta. Sve prolazi, Livno ostaje, ma koliko se trenutna vlast trudila da nam pokaže da sve počinje i sve završava sa njima.

Sudbina posljednjeg portreta nije sa sigurnošću poznata. Nije ga bilo na zadnjoj retrospektivi slika Vlade Marjanovića. Ono što je autor uspio saznati je, da je sliku, početkom 90-ih ipak uspio spasiti i sklonuti na sigurno pokojni fra Marko, tako da se ona najvjerojatnije i  danas nalazi u podrumu župnog ureda u Livnu.

LJUDI U JEDNINI

Doći će i moji pet minuta

Šta čini dušu jednog grada? Jesu li to lijepe građevine, sređeni parkovi, ili možda spomenici? Ili su to ipak ljudi? Da, prije svega su to ljudi, ali ljudi koji vole i cijene svoj grad. Ljudi u množini i prije svega ljudi u jednini. Nakon svih ovih godina mi smo ipak ljudi u množini sa vrlo malo primjera ljudi u jednini. U vremenu posvemašnje globalizacije i uopćavanja, čini mi se ipak da je najviše stradala imenica ljudi i to u jednini, čovjek. On danas nije u trendu. Individualnost nije poželjna ni podobna. Naprotiv, svrstavanje u stado po bilo kojem osnovu dovelo je do neizbježnog gubitka osobnosti i posebnosti. Zbir osobnosti i posebnosti dovodi nas do onoga sa početka teksta, do duše grada. U ne tako davnoj prošlosti naš grad je imao kritičnu masu kreativnih i posebnih inividualaca, koji su, svaki na svoj način, obilježili, dali pečat onome što se prije zvalo urbana sredina. Svaki na svoj način, od pisaca i slikara, preko muzičara i novinara, do lokalnih kritičara i komedijaša. Od ugledne gradske gospode do socijalno ugroženih marginalaca. Od velikih planera i vizionara do onih koji su planirali najdulje do prve kafane. Svi oni zajedno, svako na svoj način, činili su dušu moga grada. Oni su bili ljudi u jednini.

Nasuprot njima i tada je bilo ljudi u množini. Svrstanih u jednu avangardnu partiju. Ti tadašnji ljudi u množini ipak su imali, ako baš ništa, ono težnju da dopru do ljudi u jednini. Smatrali su se nadgradnjom ljudi u jednini. No i takvi kakvi su bili slabo su prodirali do ljudi u jednini. Početkom 90-ih pojavili su se novi ljudi u množini. Bili su mnogo agresivniji i beskrupulozniji od predhodnih ljudi u množini, možda zato što nikada nisu ni poznavali tuđu jedninu. Svoje se nisu ni sjećali. Možda je nisu ni imali. Bili su jednostavna množina, bezlična masa, prefarbana nacionalnim bojama. Ovi novi ljudi u množini imali su primarnu osobinu oduzimanja, oduzimanja svega i svačega, čak i onoga što im ni u snu nije trebalo. Oduzimali su čak i jedninu. Nije se smjelo biti jednina kad su oni u blizini. Oduzimali su perspektivu, budućnost, resurse, energiju. I nikada ništa nisu davali. Jedninu su smatrali smrtnim grijehom. Šta ima jednina da postoji i, ne daj Bože, da misli. Množina je zadužena za to. Tko nije u množini, nije mu ovdje mjesto, neka kupi svoje prnje i neka ide u.. tamo neku svoju jedninu.

Ipak i pored ovakove represije na ljudima u jednini, oni su ostali i opstali u svom gradu. Jeste da ih nije mnogo ostalo, ali jednina je čudna biljka. Razvija se geometrijskom progresijom, a represija ubrzava razvoj. Što je veća represija nad jedninom ona bolje uspijeva u našem gradu. Ters je to. Ters što ne pita šta košta. Samo kontra. Ljude u jednini lako je prepoznati u Livnu. Ljudi u jednini žive svoje živote sa laganim ironičnim osmijehom. Sanjaju svoje snove. Ljudi u množini ne žive svoje živote, život im prolazi u poslu zavirivanja u tuđe živote. Rijetko se smiju, a kada to i rade više pokazuju nove zube, nego se smiju. Ljudi u množini ne sanjaju, oni se trude da razbiju tuđe snove. Odrasli smo u spoznaji da svi ljudi imaju dušu. Nova naučna dostignuća ljudi u množini govore da to ipak nije tačno. Dušu treba zabraniti, jer onaj ko ima dušu može da voli, može da razumije i tolerira različitost, može da bude i poslušan i neposlušan, pokoran i nepokoran. Zato se množina i trudi da ukine dušu, da nametne neku svoju novu, kolektivnu, množinsku dušu. Danas duša i ne može finkcionirati u množini, ona je svojstvena samo jednini. Nju je i zadržao i pokazao ostalima kako se barata sa dušom i junak naše sljedeće priče.  

VINKOVIH PRVIH 100 GODINA

Stajao sam na peronu ljeta gospodnjeg

                                               Moglo je biti prošlo stoljeće

Drug Vinko. Barba. Izraziti primjer ljudi u jednini. Prije svega čovjek. Čovik i po. Da ne pretjeram, iako se kod Vinka ne može pretjerati sa pozitivnim epitetima. Čovjek koji već skoro 100 godina korača našim i svojim Livnom. Ne želeći upasti u zamku njegovih drugova, koji su na svaku Vinkovu zdravstvenu krizu pripremali oproštajne govore, u stilu: Ništa nas ne smije iznenaditi, želio bih napisati o Vinku par riječi na dugačiji način, nikako epitafski, za to u našem gradu imamo profesionalce, više bih volio mlađoj generaciji približiti širinu Vinkove duše i veličinu Vinkova srca, koji su kao i kod svih velikih ljudi obrnuto proporcionalni veličini njihovih tijela.

Vinko je rođen u Livnu, davne 1912. godine u radničkoj obitelji. U Livnu je završio trgovačku školu i do II Svjetskog rata je radio po trgovinama livanjskih trgovaca. Igrao je i nogomet, naravno u Troglavu, bio je na mjestu beka, britak i jednostavan u potezima. Tako kažu. Bio je i istaknuti sindikalac, dobar organizator, te je već 1939. godine primljen u tadašnji KPJ. Jedan je od glavnih organizatora formiranja Livanjskog partizanskog odreda. Vrlo brzo je prerastao formaciju odreda i već 1942.godine nakon prvog oslobođenja Livna odlazi sa V Crnogorskom brigadom sa kojom dobacuje do položaja komesara brigade. Sa njom je prošao najteže bitke na Neretvi i Sutjesci, bio nekoliko puta ranjavan, proglašen i mrtvim i nestalim i na kraju opet u stroju. Bio je kasnije u sastavu 18. Hrvatske brigade, a kraj rata dočekao je kao sekretar komiteta za Gračanicu i Lukavac. Kasnije je obavljao različite odgovorne dužnosti u Travniku, Mostaru, Tomislavgradu, ali nije mogao bez Livna.

Mogao je birati grad i poziciju u bivšoj državi, on je izabrao Livno. Otišao je prerano u mirovinu, 1964. godine. I nastavio živjeti kao običan građanin sve ove godine. Do 1991. godine, svojim autoritetom nije dopustio ni jednom sekretaru komiteta Livna da se raspojasa, da vedri i oblači našim gradom. I to je, čini mi se jedna od najvrednijih Vinkovih osobina. Nikada nije zloupotrebio vlast i moć. A da je je imao i da je mogao, ne treba sumnjati. Bilo je i manje značajnih lokalnih šerifa, koji su smatrali da su oslobodili sve i svašta i da im je sve i svašta dozvoljeno. Zvuči li vam ovo poznato. Nema Livnjaka koji nisu, u ovih dvadesetak godina, natrčali na takve osloboditelje i dali im preporuku da zagrade to što su osobno oslobodili. Za Vinka se to nije moglo prikačiti, a oslobodio je mnogo više nego što su ovi novi. Ali nije to nikada zloupotrebio. Dostojanstven u porazu, skroman i milostiv u pobjedi, ne znam ko je to rekao, ali Vinku to najbolje stoji. Čak i za svoju obitelj nije previše insistirao u ono vrijeme kad je i bilo posla. Jeda je sin bio komercijalista, a drugi, Minja, automehaničar u tadašnjoj Bosna-Livno. Ništa posebno, a mogao ih je smjestiti bolje i sigurnije nego što ovi novi danas udomljuju svoju djecu na račun vitalnih interesa.

I danas je Vinko dostojanstven u svojoj starosti. Približava se stotoj i jedini je preostali livanjski spomeničar od njih oko 500. Sve ih je ispratio. Danas je počasni predsjednik livanjskog Subnoara i SDP-ovog općinskog odbora. I danas ga, za lijepa vremena možete vidjeti kako šeta svojim Livnom, doduše malo poguren i u pratnji. Stotu i preko nje može doživjeti samo čovjek čiste savjesti i mirne duše. A Vinko je upravo to. Čovjek, ljudi u jednini.    

ULICE MOGA GRADA

Tek kasnije budi se grad

                                                                                    Neke poderane ulice

Zahvaljujući svom položaju, u podnožju Bašajkovca, Livno je imalo sreće u svom razvoju i širenju. Cijelo jedno stoljeće lagano se spušta iz starog, gornjeg dijela grada u novi, donji dio. Bez velikih planova i projekata, bez monumentalnih građevina, bilo stanbenih, bilo poslovnih, bilo proizvodnih. Bez preciznih arhitektonskih i građevinskih planova. Upravo poradi toga, uspjelo je sačuvati i svoj stari čaršijski štih, a dobiti izgled modernog i urbanog gradića. Nažalost novi gospodari grada sada sa njim imaju drukčije planove.

Ne treba biti vele pametan pa izvesti zaključak da se razvoj i naročito izgled grada stavlja u drugi plan, na račun razvoja nečeg trećeg. Dobar dio grada je bez ulične rasvjete, ulice su pune rupa, neredovito očišćene, preostali parkovi i zelene površine zapušteni, riječni vodotok nije očišćen od 93-će, kad su ga pod prisilom čistili zarobljeni Bošnjaci iz Livna. Neformalna podjela grada između dvije vladajuće stranke dovela je do potpune getoizacije Gornjeg grada. Zakašnjeli radovi na prstenastom vodovodu i neuključivanje izvora Sturbe u njega, dovode u ljetnjim mjesecima izvore podno Bašajkovca ispod ekološki održivog minimuma. Već i sada postoji bojazan da hoće li izvori biti dostatni kada se na njih priključe sva sela livanjske općine.

No i tako očerupan grad još uvijek ima šarma, posebno za one koji ga vole i koji zbog te ljubavi slabije primjećuju sve njegove nedostatke. Livanjskim ulicama se još uvijek može šetati i susretati pokoje poznato lice. Od Fere i Vrlike, preko Okrićala i Šarampova, pored Topova i Velikih vrata, lagano se spustiti do na vrh Žitarnice, a odatle kud te volja, niz Dinaru do Zgona, lijevo kroz Karanfilku do Malte, desno pored Gimanzije do Bostana, pa nazad kroz Begluk, u Duman, pa preko Starog mosta u Prikoriku, odakle opet možeš u grad ili desno na Kasarne. Volim prošetati ovim relacijama, naročito s proljeća, u majske večeri kada su te ulice pune mirisa koji bi zbunili i onoga golog kuhara. Mirišu bašte, cvijeće i propupala stabla, utapajući se u mirise roštilja svega i svačega.

Namjerno sam koristio stare nazive ulica i lokaliteta, znam da neću zbuniti ni jednog Livnjaka, možda ove nove. Njihova prva zadaća, po preuzimanju vlasti bila je promjena naziva ulica. Otišlo je u povijest podosta livanjskih antifašista i nekih drugih, na račun novih, starih povijesnih veličina. Da se razumijemo nemam ništa protiv ni Želimira, ni Mutimira, ni Tvrtka, ni Stjepana, ni protiv Petra Krešimira. Protiv sam anarhije u takvim promjenama. U ovih zadnjih petnaestak godina, Livno je dobilo oko dvadeset novih ulica. Mogli su stajati rame uz rame, doduše ne baš rame uz rame, ali prostora i za jedne i za druge je bilo, a ima ih i sada.

Da se razumijemo, bilo je i dobrih poteza, nisu ni oni prije vodili računa o starim nazivima, pa su ukinuli Feru, na račun A.Mihaljevića. Sada je opet Fera, i Karanfilka je Karanfilka, ali sve su to izuzetci od pravila. Najžalosniji primjer nepismenosti i nepoznavanja livanjske povijesti je naziv ulice koja polazi od bugojanske Malte pored škole časnih sestara prema Gornjem gradu i Feri. Kod Livnjaka je poznata pod nazivom Lisičin sokak. Sada nosi ime Josipa Filipovića, austro-ugarskog oficira, pod čijom je komandom, za vrijeme aneksije BiH, 1908. godine, baš tu i počinjen prvi zločin na livanjskom muslimanskom življu. Još živopisniji primjer je i pokušaj promjene imena ulice, ili puta, poznatog pod nazivom Sučića 'rasti, iznad katoličkog gradskog groblja. Famozna Tadićeva komisija za preimenovanja dala joj je novo ime, August Šenoa, po hrvatskom piscu, mađarskog porijekla. I sve bi to prošlo mirno i tiho da stanovnica te iste ulice, ili puta, nastavnica hrvatskog jezika u mirovini, Marija Sučić, nije skupila oko 1000 potpisa potpore za zadržavanje starog imena. U dirljivom, ali i argumentiranom pismu Općinskom vijeću, zatražila je vraćanje starog naziva te ulice, ili puta. Licemjeri u Općinskom vijeću i Komisiji za preimenovanje nisu imali čak ni hrabrosti da pročitaju to pismo, a kamoli da obrazlože svoju blentavu odluku. Jednostavno su poništili preimenovanje bez obrazloženja.

Ta i takva komisija poslije toga nije se više ni sastala, niti uradila novo preimenovanje. Iako za nju baš sada i ima posla. Već dvadesetak godina kompletna novogradnja između gradske crkve i osnovne škole IGK, ima samo dva naziva za sada već desetak ulica i uličica, Tvrtko i Stjepan Kotromanić, ako se ne varam. Nova gradnja iza Foruma, takođe sa sedam osam uličica, nema nikakvog naziva. U upotrebi je naziv Livno II, ili Centar II. Blago livanjskim poštarima. Možda je Komisiji zafalilo Želimira, Mutimira, Branimira, ili je to sve što znaju o hrvatskoj i livanjskoj povijesti. Možda im treba prišapnuti da ima toga još, samo trebaju znati pitati. A zašto ne bi koristili i imena zaslužnih Livnjaka iz novije povijesti, od poginulih branitelja, pa do istaknutih i zaslužnih Livnjaka koji su nas prerano napustili. Slobodan sam predložiti nekoliko imena koja su, svaka na svoj način, ostavila traga u Livnu i kod Livnjaka, Slavko Gotovac, Ivo Džaja, Frano Čulo, Željko Maganić. Siguran sam da će biti i oko ovoga rasprava i polemika, ali ti su mi ljudi kudikamo bliži i draži i od Šenoe, a pogotovu od Filipovića. Isto tako sam siguran da i u livanjskom bošnjačkom korpusu ima imena koja zaslužuju ulicu u svom gradu. Ja ih neću predlagati, to trebaju da učine livanjski Bošnjaci.

To bi bilo o problematici imena i preimenovanja. O problematici održavanja livanjskih ulica, trgova i ostataka parkova, može se još ovoliko napisati. Ipak ćemo malo skratiti. Dva gradska parka i nekoliko cvjetnih površina je sve što je ostalo od zelenila u Livnu. Ako tomu dodamo njihovu zapuštenost onda dobijamo cjelovitu sliku otužnosti zbog nebrige i svjesnog zanemarivanja. Uz predhodno pomenuti getoizirani Gornji grad treba još dodati i potpuno devastiran Ribnjak, te zapušteni Brinski potok koji presijeca grad, te nemogućnost prilaza posljednjem livanjskom biseru, Dumanu, možemo zaključiti da ovako naizgled razasuta otužnost nije slučajna, ona je sasvim dobro raspoređena po svim gradskim segmentima podjednako, moglo bi se reći baš demokratično raspoređena zapuštenost i otužnost.

Ako je vjerovati povjerljivim izvorima, slika se nastojala uljepšati renoviranjem središnjeg gradskog trga. A nije im vjerovati. Trg nakon preuređenja, fakat izgleda ljepše i modernije, samo nam nije rečeno za koju cijenu. O originalnosti nema ni govora. I trg i dio glavne ulice su replike banjalučkog Trga Krajine i Gospodske ulice. Kopija je to od pločica, preko fontane, švedske lamperije, postamenta za rasvjetu, do samih kandelabera i kanti za otpatke. Pa ako se zna da je idejno rješenje u Banja Luci originalan rad jednog Berbera (ne slikara, nego njegova rođaka arhitekta) bilo bi zanimljvo vidjeti tko je potpisao idejno rješenje za Trg Kralja Tomislava i Mutimirovu ulicu. I još značajnije koliko je naplatio za to originalno rješenje.

FERA – SUDAR EKSTREMA

Ili je nemir ili je strast

                                                                                            Ima tog ovdje isuviše

Fera je ulica na kraju ili, kako to vole reći Ferančani, na početku grada. Počinje od muslimanskog groblja Kraj i kao vodopad, strmo, jako i kratko, spušta se prema gradu. Ime je dobila po česmi na svom početku, prije bi se moglo reći prema kravljem pojilu. Tu su se pojile krave, ujutro prije no što krenu na ispašu i predveče, kad se vraćaju. U ono vrijeme bilo je zgodno i za domaćice za pranje i ispiranje rublja, dok nisu zavladale električne perilice. Zbog te česme cijelom dužinom ulice, sa desne strane bio je širok odvodni kanal, koji je kasnije zatrpan, prilikom prvog asfaltiranja Fere, negdje početkom sedamdesetih. Sastavni dio tadašnje Fere bila je i Turbaša, sada je to zasebna ulica, paralelna sa Ferom.

Fera je do kraja sedamdesetih bila naseljena većinom Hrvatima, i to starosjediocima, Jurkići, Mihaljevići, Sučići, Mioči, Propadale, Periše,Džaje, Ćubele, ispričavam se ako sam koga zaboravio. Na samom vrhu, iza Jurkića kuća, a ispod muslimanskog groblja, početkom šezdesetih došli su Karabezi, a na donjem dijelu, na odvojku prema Turbaši Đonlagići. Srba nije bilo, tek poneki podstanar. Doduše, jedno vrijeme, ispod Špicine kuće, živio je livanjski dimnjačar iz Donjeg polja, najvjerojatnije Srbin. Kupio je staru kuću od babe Miše Bartulice, ali se tu nije dugo zadržao, više je ostao na razglednici Livna, slučajno fotografiran, nego na Feri. Na prvi pogled moglo bi se reći monolitna ulica. Ali samo na prvi pogled.

Nigdje kao na Feri nije bio izražen animozitet jednih kontra drugih opcija. Kad kažem opcija, mislim na, s jedne strane komunističku, partizansku opciju i sa druge strane hrvatsku opciju. Nije to bilo vidljivo nekome sa strane, Ferančani su prema drugima bili složni, ali nasamo, ajme majko. Bilo je čak i obitelji koje su imale predstavnike obiju opcija. Takvi nisu govorili među sobom, dok su sa ostalim susjedima i obiteljima normalno komunicirali. Zato su se i mogli razlikovati samo po tome ko ide, a ko ne ide u crkvu. Za djecu to nije važilo, svi su išli zajedno u crkvu, zajedno su igrali nogometa ispod groblja i redovno išli na dženaze, jer se tada, po običaju, dijelila fidija, odnosno davao ili bacao sitni novac djeci, nakon obavljenog obreda pokopa.

 Najistaknutiji predstavnik komunističke opcije bio je Špica Mihaljević. Pošten, ali ters do bola. Svi su za njega bili banda, od rođenog brata Nike, koji je bio važna faca u Sarajevu, pa do slučajnog prolaznika koji je naišao ispred njegove kuće, kad ovaj nije bio raspoložen. Nije volio pametovanje i šuplju priču, volio je svoje livade pod Sučića klancem, konjak i dvocijevku. Kad je bio u društvu sa konjakom i dvocijevkom nije bilo pametno suprostavljati mu se ni u najmanjoj sitnici. S druge strane bili su Jurkići, Džaje i ostali, koji su sredinom šezdesetih i značajno pojačani dolaskom Delije na Feru. Delija se tu priženio, a u miraz je donio i prvi televizor na Feru. Tu se zajednički gledao dnevnik i oprezno komentirala dnevno politička gibanja. Već je tada bila u igri Deklaracija o jeziku, oživljavanje Matice, sve je mirisalo na proljeće. I došlo je hrvatsko proljeće, ali još brže i prošlo, pao je Delija, došao je asfalt, klinci su počeli šutati loptu u podnožju Fere, kod novootvorene prodavnice. Nije bilo posebnog ni tugovanja, ni likovanja, život se nastavio dalje, tek uz pokoju komšijsku začkoljicu. Ono što je možda najbitnije za Feru i Ferančane, nikada nije bilo cinkarenja, bez obzira na opciju pripadanja i trenutnu opciju na vlasti. Cinkarenje strogo zabranjeno.

CRVENE  BRIGADE

                                                        Teško vrijeme za matore prijatelju moj

Na zidovima naši trgovi mikružimo kao psi

Otkada je Livna, sve bitnije stvari su se rješavale na diskretnim mjestima, a prepričavale po kafanama i na ulici. Što su odluke bile blesavije i štetnije po grad, više su se komentirale i izokrećale u svim mogućim varijantama. To je ujedno jedna od bitnijih stvari u Livnu, duhovit odgovor na neduhovitu odluku, mjeru ili već ne znam što. Posebna priča u svemu ovome su lokalni, recimo to tako, marginalci, koji su svojim životnim baš me briga stilom godinama zabavljali čaršiju i čije su se zgode i podvale prepričavale i kada je njih samih nestalo. U ovoj priči sve njih, pa i one koji nisu pripadali toj grupaciji, ali su bili isto tako duhoviti i vispreni svešćemo pod zajedničko ime: Crvene brigade.

Idejni vođa i krsni kum Crvenih brigada bio je Braco Pešić, poznatiji kao Braco Evin. Vrlo duhovit i snalažljiv čovjek, koji je u životu prošao, kako se u Livnu kaže i bunu i bunicu, po zanimanju je bio moler i prirodom svoga posla mnogo je hodao, poznavao svu silu ljudi i žena po Livnu. A i njega su svi poznavali. Oni koji ga nisu znali osobno, znali su ga po čuvenju. U ona vremena 60-tih i 70-ih, kad se počelo izlaziti iz poratne bijede i kad su počele stizati u Livno prve gastarbajterske marke, mnogo se držalo do izgleda domaćinstva, pa je bilo prilično posla za Evinog i njegovu ekipu. Bio je majstor za opčiniti domaćicu kako će joj srediti kuću talijanskim bojama da će to sve skupa ličiti na katedralu, uzimao bi kaparu, a onda posao prepuštao svojim ljudima koji su znali i zabrljati, pa je Evin opet morao slagati priču kako će se to samo od sebe popraviti. Takve su talijanske boje, kad se osuše, same se zategnu i poravnaju. A ako bi njega ko pokušao prevariti, ajme, revanš je stizao kad se najmanje nadaš. Tako je poznata priča o jednom starom muslimanu iz Gubera, koji je pokušao Evinog zakinuti za dogovorenu sumu. Evin se nije mnogo bunio. Samo je na odlasku otišao u domaćinov poljski zahod i zamijenio mu bocu vode za pranje sa bocom razređivača. Dalje se ne priča.

U poznijim godinama Evin je oko sebe okupio, ili se ta grupica ljudi jednostavno zalijepila za njega u potrebi za jednim vrstom vođe, predvodnika sa kojim nikada neće biti dosadno. Uglavnom su to bili, ljudi u mirovini ili pred mirovinu, bez posla ili sa povremenim tezgicama. Zajedničko svima njima bila je sklonost prema tekućim pitanjima i sklonost za podvalama, ako ne nekome sa strane, onda nekome od njih. Najčešća žrtvica bio im je stari Sočanski, prilično naivan, moglo bi se reći i senilan, ali  živahan starčić, sa kojim su neprestano zbijali šprdnju. Od gipsanih kolačića do standardnog ricinusa, obično tamo gdje nema zahoda. Sočanski je to sve stoički trpio, živio je sam i brigadiri su mu bili jedino društvo i zabava, makar i na njegov račun.

Istaknuti član brigada bio je i konobar u mirovini Jovo Bailo. Jovo je cijeli život konobarisao, mada je rođen u bogatoj predratnoj obitelji. U školu ga je vozio fijaker, ali nakon rata i nacionalizacije njegovima je ostao samo stančić iznad današnje Kaseljeve mesnice. Ne znam u detalje, kako je to obitelj pregrmila i izgurala, ali na Jovi se to nije moglo vidjeti. Uvijek sa osmijehom,uslužan i spreman na šalu. Ako se mušterija buni da je tražila malu rakiju, a Jovo donio veliku, Jovo je to rješavao promptno, otpivši mu višak rakije na licu mjesta. Čuveno je i njegovo pozdravljanje livanjskih muslimana nakon večernje molitve ispred Ćurćinica džamije: Merhaba Francuzi. U to vrijeme većina starih muslimana u Livnu nosila je kape francuzice, ali niko se od njih nije ni ljutio na Jovino bockanje. Čak i kad je Evih ozbiljno obolio od raka, Jovo ga je u bolnici zezao da bolesnik do njega (neki Glamočak) ima veću račinu od Evinog, pa se ne žali. Neki će reći da su njihove šale morbidne, sirove i grube, ali ako se osvrnemo na to kako su živili, nimalo nježno u teškim vremenima, ništa čudno. Život ih nije baš mazio, tako da se ni oni između sebe nisu ni mazili, ni  imali previše obzira.

Ipak, najživopisniji likovi u ovoj ekipi bila su braća Emin i Ibro. U stalnoj svađi ko je od njih dvojice veći frajer, ko ima više para, ko je bolje uspio u životu. Valjda su im preci došli u Livno, otkada pamtim, oni su tu. Zasnovali su obitelji, Emin je živio u Gornjem gradu, a Ibro u barakama iza SDK. Obojica su probali raditi u Njemačkoj, ali su se prije vratili, nego što su otišli. Švabo je tražio radnika, a ne stanovnika.  Ibro je kasnije dobio posao portira u Bosni, št je bilo uzrok neprestanih svađa između njih dvojice. Normalno ostatak brigade je ložio čim bi osjetili da su se braća umorila. I tako neprekidno. Emin je znao po cijelu noć roštilaljati, ako je znao da je Ibro u blizini. Šta je bilo ne roštilju nije bitno, najčešće salo, samo neka se dimi i neka se Ibro sekira odakle mu pare za roštilj.

I njihovi sinovi su nastavili sličnu igranku. Ipak do rata ih je većina radila, što u Bosni, kao vozači, što u komunalnom. Rat je i ovdje učinio svoje, umrli su Besim i Nafa, Kameni je otišao u Ameriku, ostali su samo Tepo i Bobo. Žive od male praonice auta, na parkingu iza općine. I oni su već načeti godinama, neimaštinom i bolestima, ali duh je ostao. Za vrijeme rata, početkom sukoba sa Bošnjacima, Tepo je malo u šali, malo u zbilji prigovarao bojovnicima HVO-a koji su ga privodili: E sada kad vam treba, sada je Tepo musliman, a prije je uvijek za vas bio firaun. Tepina najbolja fora bila je pjanska tuča sa bistom narodnog heroja Vojina Zirojevića. U žaru tuče, koja je počela na plesu u domu kulture, pa se prenijela vani, Tepo je navukao bistu na svoju glavu, odnosno obrnuto, udario je svojom glavom u bistu, a kad je shvatio šta je (kako je to bilo bolno saznanje), samo je promrsio: Izvini druže Vojine. I nakon terorističkog napada na tornjeve Svjetskog trgovačkog centra, Tepo je bio zabrinut: Ma ne javlja mi se Đango, on ima običaj svratiti pred trgovinu da popije pivo.

Đango je takođe jedan živopisan lik iz te ekipe. Malo promućurniji od njih, malo drskiji i snalažljiviji, uvijek je nešto čeprkao i raduškao da bi došao do novaca za finu garderobu za plesnjak. Dobro je i plesao, bio je lak na razgovoru sa ženskicama, sve je oslovljavao sa sestro. I imao je fina uspjeha, barem što se tiče plesa. Do rata je vozio šleper u Bosni, fino zarađivao, ali i lako trošio. Kada se vratio sa prvog puta po Srbiji, sve mu je bilo na ekavici: Sejo, daj mi jedno pevo, hladno kao zmeja. Jednom kad su ga pitali kako bi on najbolje i najkraće objasnio Livno, samo je rakao: Uzmi jednu veliku ceradu, navuci je preko grada i dobićeš najveći cirkus na svijetu. I Đango, kao i Kameni, Tepin i Bobin brat žive danas u Americi. Za Kamenog (puni nadimak Kameno Tele), valja reći da je bio najpovučeniji od njih, a specijalnost su mu bili motori. Išao je na svaku trku motora na Grobniku prije rata, a nikada nije sjeo i vozio motor.

Od stare garde povremeni članovi Crvenih briga da bili su i Bećo, takođe moler, Rogajce, tamburaš i Zajko, šerif. Kažem povremeni, jer su sva trojica bila sklonija samostalnim aktivnostima. Bećo Čolić, gradsko dijete, moler, nakon prometne nesreće sa motorom, ostao je trajno deformiranih usta i govora. Zbog toga se i propio i rastavio od žene i djece. Duhovit i vispren kad je trijezan, nesnosan i opasan kad je pijan.  Na kraju ga je obitelj i smjestila u dom, negdje u srednjoj Bosni, gdje je nedavno i umro. Čuven je bio njegov hod na molerskim ljestvama livanjskim korzom, a još čuvenija njegova izjava da fino pjeva, ali malo rasipa (zbog deformacije usne).

Rogajce, mali čovjek iz Kablića, nerazdvojan od svoje tamburice i svoje Adevije koja je uvijek išla na nekoliko koraka za njim. Čovjek koji je u momentu znao sklepati, otpjevati i odsvirati nekoliko stihova o bilo komu, ili čemu, najčešće o onome ko ga sluša. Nisu to bili neki stihovi, najčešće su bili lascivni, ili kako se to kod nas kaže bezobrazni, ali Rogajce je lijepo živio od toga. Od kafane do kafane, malo zasviraj, malo zapivaj, ubij koju paru i ajmo dalje. Jedno vrijeme je išao sa našim radnicima u Njemačku, pjevao i svirao cijelim putem, prespavao na banhofu, pa se vratio u Livno sljedećim autobusom, takođe svirajući i pjevajući. Kartu nije nikada plaćao, a sumnjam da je imao i putovnicu. Kako ono Matan kaže: Šta će poštenu čovjeku putovnica?

Zajko je bio čudan lik. Ne znam tačno odakle je. Pojavio se u Livnu sredinom 80-ih, najvjerojatnije po završetku gastarbajterske karijere. Uvijek je nosio kaubojski šešir, a i garderoba mu je podsjećala na Divlji zapad. Bio je poznat po gromoglasnoj imitaciji konjskog rzanja. Rzao je svugdje i u svakoj prilici, glasno i dugo. Najdraže mu je bilo kad bi se kakva gospođa prepala od te njegove onamatopeje. Kasnije sam saznao da je znao imitirati mnoge životinje, a da je u Njemačkoj to najviše volio činiti po zoološkim vrtovima, pa otuda potiče priča da je imao zabranu ulaska u sve zoološke vrtove u Njemačkoj. Valjda je uznemiravao i izluđivao životinje. Ili Nijemce.

Kenan je mlađa garda, gradsko dijete, nesuđeni roker i gitarista, već u ranoj mladosti se okrenuo alkoholu i vrlo brzo propao. Imao je govornu manu, mucanje, pa su mu početni muzički koraci bili dodatno otežani. Ipak je nekako tavorio dok su mu roditelji bili na životu, nakon toga je brzinski upropastio i sebe i stan naslijeđen od roditelja. Nedugo poslije rata i on je smješten u neki dom, gdje je vrlo brzo umro. Vrlo teško se nosio sa pijanstvom, teško je hodao, neprestano padao. Uvijek ste ga mogli sresti negdje oko pijace, izgrebanog, okrvavljenog i zakrastanog sa flašom pive u ruci. Kažu da je ma koliko puta pao nikada nije ispustio pivo iz ruku. Često je žicao za pivo, pa je tako jednom pokojni Šefko Sarač, kada ga je pitao markicu za veknu kruha, ovaj otišao u prodavnicu i donio veknu kruha sa odlomljenom šušom. Da Kenan ne bi vratio kruh i zamijenio ga za pivo. Te Kenanove česte povrede na njemu su zarastale nevjerovatnom brzinom, gotovo preko noći. Vrlo rijetko se kupao, smrdio je na dan hoda i to je vjerojatno i uzrok njegova brzog kraja. Kad su ga okupali u domu, spao je sa njega zaštitni sloj, što bi se reklo izgubio je imunitet i gotovo.

Car Mali ili Brale, takođe nesuđeni roker i gitarista imao je sličnu sudbinu kao i Kenan. Nekako je kotrljao dok mu je majka bila na životu i brinula se da ima barem čistu presvlaku. Car je imao redovan i relativno lagan posao u pošti, solidno zarađivao i još solidnije trošio. Normalno na piće. Bio  je hendikepiran niskim rastom, ali se nije dao zbog toga ni zbunjivati, niti šaliti. Jedno vrijeme imao je i svoj bend (zajedno sa Omazićem i Baraćem koji su bili preko metar i 90), pa su se i prozvali Dva duga i jedan kratki. Glavni hit im je bio Mama Huanita, ali nisu dugo svirali. Ovoj dvojici roditelji nisu dali novce za nabavku instrumenata. Car je često upadao u finansijske krize i pozajmljivao od koga je stigao, uglavnom sitnije iznose. Vraćam čim bude plaća u pošti. I vraćao je. Jednom ga je Cule, davši mu 100 KM, poslao iz paba po cigare u obližnju prodavnicu. Car se normalno nije vratio. Našli su ga poslije u nekom kafiće, par ulica dalje, mrtva pijana. Na upit gdje su cigare i kusur, Car je nonšalantno odgovorio: Ako sam mali, nisam potrčko, a 100 maraka sam popio. Imaš li nešto protiv, brale?

Safo Zibin je isto tako nakon relativno mirna i uredna života, krenuo u alkoholne vode i propao. Do rata je radio u Bosni, mater mu Ziba u školi, kao čistačica, otac partizan i nositelj spomenice, umro je dok je još bio mali. Živili su u montažnoj zgradi iza crkve. Safo je volio nogomet, navijao za Partizan, redovno ga išao gledati u Split i još redovnije dobijao batine od ondašnje Torcide. Jedno vrijeme imao je i svoju ekipu na malonogometnom turniru pred Šupom. Za rata je ostao bez posla, mater Ziba koja je već bila u mirovini, redovno je cugala u kući i malo pomalo i Safo se navukao na to. Nije podnosio alkohol, dovoljne su bile dvije tri rakije i već nije znao šta radi. Hodao je od kafane do kafane, donoseći novine, burek ili ćevape, šta je ko već trebao, za rakijicu. Gradski fakini su se znali igrati i kviza sa Safom, pa ako odgovori na pitanje, može rakija. A pitanja su bila tipa koliko lubenica  od 3 i po kila ima polovina, ili koliko zgrada od 6 katova ima spratova i slično. A Safo je mozgao, postavljao podpitanja i uvijek pogrešno odgovarao. Ali bi opet dobijao svoju rakijicu. Ko je tu koga farbao, ostaće neodgovoreno pitanje, jer ni Safe više nema u Livnu. Smješten je u neki dom u srednjoj Bosni, jer je, nakon požara, ostao i bez stana. Njegova zgrada je izgorila nepažnjom nekog drugog.

Jesam li koga zaboravio, ne znam. Znam da su ovi ljudi dugo bili zaštitni znak čaršije, ne u onom uobičajenom smislu. Nisu bili znameniti, nisu bili političari od karijere, niti poslovni ljudi od ugleda. Nisu bili ni kulturnjaci ili umjetnici. Ali bez njih ovaj grad ne bi bio potpun. Ni njihov marginalizam, socijalna ugroženost ili obiteljsko porijeklo, nije ni to toliko bitno, kao što je bitan njihov duh, smisao za šalu i podvalu. I prkos. Nisu se klanjali nikome, a zezali su svakoga. Nisu tražili privilegije koje nisu zaslužili. Nisu molili za milost. Nisu se plašili ni lažnih, ni pravih autoriteta, svima su se obraćali kao da je njihov član ekipe. Nisu se gurali za položaje, imali su nos za prepoznati uvlakača, ili cinkaroša. Takve su bez milosti prali gdje god da su ih vidjeli.

Vrijeme takvih je prošlo. Danas djeluju kao dinosauri. Izumrli i ostali samo u sjećanjima rijetkih pojedinaca. Danas po Livnu djeluju neke nove brigade. Crne. I njihov humor je takve boje. Težak i neprovarljiv. Neprimjeren gradu Livnu. Ali šta se tu može, vrijeme dinosaura je iza nas, danas je vrijeme terminatora, a zatim dolaze predatori. I nema Safe Zibinog da im hrabro kaže: 3,14zda vam materina, ma gdje bili.  

RIDIKUL  U DOLINI MOZGOVA

                                            Gospodo jedite sendviče i ispijajte piva

Još uvijek vam dobro stoji – pred vama je perspektiva

Nešto veći nivo građanskog neistomišljenja i pasivnog otpora ili neposluha bile su rijetke kafane u Livnu. Kafane su inače bile tradicionalna mjesta za slobodno izražavanje nezadovoljstva svake vrste, posebno nacionalnog i političkog. Do rata skoro da i nije bilo u Livnu kafane tipa napola puta između starog bircuza i modernog kafića. Sa izuzetkom Burzine bašte. Burzina bašta se nalazila na Begluku i njeno top radno vrijeme bilo je od sumraka do zore. Tada se tu okupljao čudan generacijski koktel Livnjaka. Od najstarijih koji odavno druguju sa kafanom i čašicom, do najmlađih, uglavnom gimnazijalaca, kojima je to bio i prvi pravi susret sa kafanom i čašicom. Zbog nekoliko dobro raspoređenih separea, bilo je mjesta za sve i niko nikome nije smetao. I tu je bilo dobrih kafanskih komentara i zeza, opet bez ljutnje nagaženih, jer staro je kafansko pravilo da što se više ljutiš, to te više meze. Tako je ostao i upamćen Guzanov fol sa bijelim mišem koji je zaledio dežurne livanjske kronere koji su uobičajeno provodili noć uz šank u Burzinoj bašti. Kada je bijeli miš iz Guzanovog džepa prohodao po šanku, dotični su se bukvalno sledili, ali nijedan se nije osudio reći da ga vidi. Tek kad se konobar Kešan vratio sa praznom tablom iz separea, ugledavši miša i odmah ga poklopivši tablom, kao zagalamio na Guzana: Koji ti je vrag Guzane, hoćeš da mi ubiješ najbolje mušterije, vidi ih kako su pobijelili, baš kao i tvoj miš. Prozvani su tek tada malo živnuli, navalili častiti Guzana i komentirati ko je prvi od njih vidio miša i pomislio: Gotovo je, delirij dolazi sa bijelim miševima. Da ne bude nesporazuma čiji je bijeli miš, ja sam čuo da je Guzanov, mada mi se neki kunu da je taj fol uradio Karanfil. Bez obzira ko je, fol je dobar, pa neka stoji prva verzija sa Guzanom.

Početkom rata stvari su ipak išle drugim tokom. Kafane su postale mjesta za izražavanje domoljublja i nacinalnog zanosa, često pretjeranog i neukusnog. No, bila su takva vremena, gruba. Ali i u takvim teškim vremenima jednoumlja bilo je i časnih izuzetaka.

Dolina mozgova je jedan takav izuzetak. Častan. Kafana je izgrađena neposredno pred rat, za Veliki Petak se trebala i otvoriti, ali je nastradala u jednom od prvih granatiranja grada. Otvorenje je odgođeno negdje do ljeta. Stilom uređenja nije bila ništa posebno, sa mikro veličinom prostora takođe, upravo je i po tome bila u potpunoj suprotnosti od prevelikih i hladnih modernih kafića. Imala je svoju toplinu i imala je svoju dušu. Gazdi, Ljubim ruke, bila je sporedni posao, ali njegovoj klijenteli bila je jedno od posljednjih utočišta u tadašnjoj ludnici od grada. Sa svega tri stolića za sjedenje i polukružni šank kojise završavao krušnom peći, kafana je izgledala puna i sa svega nekoliko gostiju. A gostiju je bilo sa svih strana i sa sela i iz grada. Zajednički nazivnik za većinu bilo je nepodnošenje nove vlasti. Da se razumijemo, vlast je legitimno izabrana, tu nema spora, ono što je nerviralo i što je bio stalni motiv rasprava, bio je postavljenje nekompetentnih osoba, često i primitivnih i ostrašćenih individua, koji su svojom nesposobnoćšu sramotili i grad i naciju. Da, u Dolini mozgova su se okupljali većinom Hrvati, u rasponu od doktora nauka do fizikalaca na crno u Njemačkoj. Dolina mozgova je i dobila ime po njima, većina ih je bila dobro obrazovana i slobodnomisleća, sklona intelektualnoj kritici svega i svačega, što i je primarna obaveza svakog intelektualca. Svoje hrvatstvo nikada nisu posebno ni isticali ni poricali, imali su oni svoja zanimanja, hrvatstvo im je više bilo stil življenja i obiteljska tradicija, a to nije za javnu upotrebu.

Bilo bi nepošteno od mene izdvajati bilo koga i od gostiju i od osoblja, nekako su mi u toj hrpi, svi izgledali ravnopravni. Doduše nisu baš svi bili duhoviti, ali su svi, ama baš svi znali prihvaćati šalu i zezu i na svoj račun. Okupljanja u Dolini mozgova često su završala, ili bolje reći počinjala, loženjem krušne peći i pripravljanja u njoj roštiljskih specijaliteta. To je naročito bilo izraženo u zimskom periodu, kada se i nije moglo ništa drugo raditi, često su se ocjenjivale domaće kobasice svakoga od gostiju. Ipak mora se priznati da je Ljubim ruke prednjačio u tome. Često se tu moglo počastiti i kamenicama, upravo donesenim iz Stona, prve medovače u Livnu tu su zamiješane, a i danas se tu može popiti dobro domaće vino i zameziti pravi Livanjski sir.

Vremenom se ipak ekipa polako osipala, jedni su se vratili u Njemačku, neki su umrli, neki su otišli za svojim poslom, a i Ljubim ruke se pomalo umorio od toga, pa je na posljetku iznajmio Dolinu mozgova drugim, isto tako dobrim momcima. Ali to više nije bilo to. Nestalo je duha druženja i političkog prepucavanja. Nekako u to vrijeme je i nećak od Ljubim ruke, koji je do tada konobarisao u Dolini mozgova, u neposrednoj blizini otvorio i svoj lokal, Ridikul. I priča se nastavila.

Ipak u tom intermecu, još jedna kafana bila je top destinacija urbanih Livnjaka. Sada se u tom prostoru naplaćuje struja, a u to vrijeme bila je iznajmljena KUD Dinari, kojoj je prihod od kafane trebao kao pomoći u funkcioniranju svih sekcija. Ne lezi vraže, kako to obično biva trebalo je pomoći kafani da posluje pozitivno.

Sve je u toj kafani bilo naopako, od gazde do gostiju. Zvanično je kafanu držao KUD Dinara, a nezvanično Zvone, osebujan lik, jedan od zadnjih boema stare garde. Goste je tretirao kao nužno zlo, koje remeti njegovu uobičajenu nirvanu. Dan je počinjao sa šakom tableta za sve moguće bolesti, od proširenih vena do povišenog ili sniženog tlaka. Svejedno. Nastavak je slijedio u konzumaciju posebno priređenih pića, sve na prirodnoj bazi, a kulminacija je bila priprema hrane nakon toga. U međuvremenu, gosti su mu samo smetali. Kafanski prostor bio je dekoriran njegovim slikama, sa prodajnim cijenama u rangu Picasa. Izlagali su tu i drugi autori, ali nisu bili ni do koljena Zvoni.

Specijalitet kafane bile su domaće rakije, pomiješane sa svakoraznim travama (legenda kaže da su se neki alkoholičari izliječili nakon konzumiranja Zvoninih pripravaka), zatim razna domaća vina marke pošip i ako je neko bio gladan, poseban specijalitet bili su tzv gorgonzola ćevapi (potpuno ubuđani od duga stajanja). Zbog miješanja i presipanja pića, često je dolazilo i do nesporazuma. Tako je jednom Zvone pripravio gemišt od loze i mineralne za Čeru. Nakon pola otpijene krigle, Čera je reklamirao piće i kad je Zvone htio da zamijeni kriglu, Čera je hladno rekao: U redu je, ali nemoj više da se ponovi. I popio ostatak. Još su veći nesporazumi bili kad je Zvone naplaćivao ceh. Ili nisi imao ništa platiti ili te je oderao kao zadnju ovcu. Omiljeni papirići za obračun ceha bili su papirići od bele i nije bilo neuobičajeno da su se cehovi kretali oko hiljadarke. Sreća je bila pa je obračunska valuta bila kuna. Ako ste se bunili, Zvone je mrtvo hladno izvalio: A Čera, i on je bio u rundi. I to bi bio kraj priče.

Sve u svemu takva šizofrena poslovna situacija (Zvone bi rekao je šizofrenija, ali pod kontrolom), nije mogla dugo trajati. Elektro-Livno je vrlo brzo uvidilo da se u toj kafani okuplja ekipa suprotnih poslovnih i političkih gledišta od službene politike firme i ekspresno su otkazali najam. Bilo je kratko, ali i za pamćenje.

Ridikul je bio novi, malo moderniji lokal, koji je ipak odolio zovu modernih materijala (plastika, niklovani metal i mramor) i uspio sačuvati štih kućnog druženja Doline mozgova. Mladi gazda, Jazi, privukao je u svoj lokal ostatak ekipe iz Doline mozgova, pojačan novim mladim lavovima i samim Jazijevim prijateljima. U suštini, osim mjesta druženja, ništa se značajnije i nije promijenilo. Konobari su i dalje ostali duhoviti, gazda je počesto znao počastiti, ali za razliku od Ljubim ruke, koji je na momente bio i pretjerano uslužan, Jazi je često i učestvovao, zapravo inicirao tjeranje šale na račun nekoga od gostiju. I tu je paradoks Ridikula, čini se da su gosti uglavnom mazohisti, što ih Jazi više prokida, oni više dolaze kod njega i troše.

Svi oni koji dolaze u Ridikul ne trebaju gajiti nadu da će biti pošteđeni zezanja na njihov račun, bez obzira na dob, spol, stupanj obrazovanja ili trenutnu funkciju, Jazi tretira sve jednako. A u svojim prokidanjima zna biti počesto grub i nemilosrdan, kako na svoj račun, tako i na račun gostiju. Jesu li njega čergari ukrali, pa vratili, u njemu se krije sto đavli. Ne prašta ni ćaći, a najdraži su mu oni sa funkcijama. Te pere bez pardona. Kako se u zadnje vrijeme u Ridikulu počelo okupljati svakojakih ublehara, koji se lagano, zlu ne trebalo, primiču esdepeovim kadrovima, Jazi je još žešći. Odmah ih sa vrata namiriše i sukladno svom nadimku, udara odmah ispod pojasa, da im u startu ubije mogućnost diskretnog šuljanja prema mogućoj vlasti.

Danas je u Ridikulu uobičajena i bela, što je u Dolini mozgova bilo nezamislivo, ali i ta bela je više protkana zezancijom i duhovitim podmetanjima, prije nego nekom ozbiljnijem kartanju, takmičenju, rivalstvu ili ne daj Bože kockanju. Obavezan dodatak igri su kibiceri, koji svojim komentarima više odmažu nego pomažu igračima. Ali to je već postao sastavni dio igre, kao i očekivanje ko će prvi puknuti, poderati karte i demonstartivno izmarširati iz kafane. Jedno je konstanta u Ridikulu da nikada nije dosadno. I ako patite od depresije dođite tu. Ili ćete se ubit nakon pola sata, ili će depresija nestati netragom, zamjenjujući mjesta sa impresijom. Najbolji dokaz za to je i sam autor, koji je dobar dio Papaka napisao nadahnut komentarima dežurnih političkih analitičara iz Ridikula.   

ŽATA

                                                             Kad sam kao mali došao u grad

Morao sam samom sebi dati nadimak

Kad već govorimo o kafanama, kao jednom od najčešćih mjesta za slobodno izražavanje misli, dobro bi bilo progovoriti i koju o takozvanim kafanskim ljudima, o onima koji svojim ponašanjem najbolje i oslikavaju takav način življenja. Naravno u pozitivnom smislu, iako se mnogi neće složiti da ima išta pozitivno o vucaranju po kafanama i ispijanju alkohola.

Žata je u pravom smislu riječi kafanski čovjek. Živio je i radio sa obe strane šanka. Počeo je kao konobar u livanjskom hotelu, gdje je i ispekao zanat. Ne mislim u konobarluk u današnjem smislu te riječi, nego na onaj otprije, gdje su gosti poštovali konobare, a i konobari su poštovali goste. Što im nije bila prepreka za zapaliti pogodnu ovčicu. U to vrijeme, u hotelu se odvijala glavnina društvenog života u gradu. Pored toga, sva poduzeća su tu imali i otvorene račune za reprezentaciju, što je bio raj za konobare. Je li se popilo dva ili tri kartona vina, svejedno, niko na to nije obraćao pozornost. Bilo je važno samo jedno, ne prevršiti mjeru i ne pričati o događajima iz restorana. Žata se tu odlično snalazio, a bila su i komotna vremena. Jednom prilikom uhvatio je čistačicu kako iznosi pršut iz skladišta i poručio joj: Nosi slobodno, kad može direktor, što ne bi i ti.

Žata se volio družiti sa ljudima od imena i ugleda, i u Livnu i van njega. Često je išao, sam ili sa ekipom, u Split i sa ondašnjom splitskom elitom nemilice trošio. Kao konobar znao je šta znači napojnica kolegi, a i kakav utisak u društvu izaziva velika napojnica. Po sopstvenom priznanju kaže da ne bi imao finansijskih problema do kraja života da je umjesto tauzenke ostavljao po stoticu konobarima. Govorim o njemačkim markama. Nije volio primitivce i one koji se ne znaju prilagoditi novom društvu. Često je govorio: Šta ćeš ti sa papanom, odvedeš ga na večeru sa Anom Saso i Fani Čapalijom kod Bekana  i on naručuje ćevape i Naru. Samo se čovjek sramoti sa takvima. Za takve je polje i naviljci sijena, pa neka guraju.

Kao i većina konobara i on je pred rat pokušao sa privatlukom. Uz bratovu pomoć otvorio je dva kafića u Livnu. Ali kako to obično i biva, zbog Žatine komocije i poslovanja na povjerenje, kafići nisu bili duga vijeka. Zatvoreni su zbog nerentabilnog poslovanja, odnosno zbog Žatinog komotnog shvatanja toga posla. Jedno vrijeme, neposredno iza rata dok je čekao svoju sljedeću povoljnu priliku, Žata je bio neizostavni inventar Doline mozgova, gdje je i dalje nemilice trošio, kao da ima više para nego brico Nikola. Često je pozivao ekipu u kuću, na nastavak druženja, gdje je obavezni dio bio listanje njegovih foto albuma, u kojima je on bio na svakoj drugoj slici sa nekom poznatom osobom. I obavezna komanda ženi: Ana, gdje su ti emocije, daj gostima nareži sira i pršuta, ovo je domaćinska kuća. A izgradio je dobru kuću, sa veliko rupom iza. Kad su ga pitali šta će tu biti, kao iz topa je odgovorio: Bazen, jebi ga, htio sam rušiti staru kuću, smetala mi, naručio bager i ljude, a mater udari plakati. I šta ću, da ne vraćam bager, iskopao rupu za bazen.

Volio je i šalu na svoj račun, često je to i sam poticao. U Dolini mozgova često je, gledajući se u ogledalo, govorio prisutnima: Što sam lijep, kao konj. Kad budem radio zatezanje lica, daću od viška kože napraviti mantil za Fustu. Hajde Fule, daj piće za kafanu. Žata je i dočekao svoju novu šansu. Već nekoliko godina drži sa obitelji veliki restoran u Kelnu.

TEFERIČ NA STURBI

                                                                                          Ponekad je vidim ležeći u snu

Kao igra sjena na mom ramenu

Teferič nije livanjski patent ali ga Livnjaci koriste nemilice. Već početkom maja, sa prvim lijepim danima počinje livanjski pohod na mnogobrojna pogodna mjesta u okolici za uživanje i odmaranje. A tih mjesta ima u izobilju, počevši odozgo od Bašajkovca i Šumareve kućice, preko Kasalova i Fratarskog gaja, Karabunara, Ploča i Dubina, stigne se i do Sturbe, koja cijelim svojim tokom nudi pogodne oaze za kampiranje, roštiljanje, hladovinu i osvježenje, sve ono što ti nedostaje tokom radnog tjedna. Mjesta ima i za nogomet i za balote, ali kako teferič provode uglavnom ekipe srednjih i starijih godišta, bela je glavna zanimacija.

Tako se i ekipa iz Doline mozgova i Ridikula, čim malo ugrije, uznemiri, kafana im postaje skučena i  svi bi negdje u prirodu. Obično vikendom, već poslije prve kavice, počinju padati prijedlozi šta bi se moglo baciti na roštilj, koje piće najbolje ide uz to i ko će ovaj put u nabavku, a ko će pripremiti roštilj i ostalo. Nakon toga slijedi ekspresno pikupljanje novaca od svih koji žele ići, pa dvojica, trojica odabranih idu žurno u nabavku i pravac zborno mjesto. Ostali krate vrijeme u kafani uz piće i belu, pa tek oko podne kreću u kamp. Kamp je uvijek na istom mjestu, u hladu borova, nedaleko od Crne stine. Mjesto je idealno za kampiranje i roštiljanje i tu tokom cijelog ljeta vrvi od šatora i Livnjaka koji žele pobjeći od vreline betona i asfalta, gdje se čovjek može u bilo koje doba dana u momentu rashladiti, čak i smrznuti.

Nažalost, odgovorni kakvi jesmo, mnogi za sobom ostavljaju tragove svoga boravka, ne brinući se ko će to iza njih počistiti. Istovremeno kada dolaze u takvo onečišćeno stanje, većina ih se ljuti, kritikuje nekulturu predhodika koji su ostavili svoje smeće, da bi već uveče i oni uradili isto. Jedno vrijeme su o tom prostoru vodili brigu mladi Livnjaci, organizirani u nekakvo udruženje ekologa. No i to je bilo više samoreklamerski, uz obaveznu mužnju novčića od neke od brojnih međunarodnih organizacija za projekte zaštite okoliša. Po principu pola pije, pola Šarcu daje. Stalnu brigu ipak najviše prakticiraju Popovići, koji žive nedaleko odatle i kojima je to praktično dvorište. Ali metode im nisu baš primjerene današnjim demokratskim uzusima. No, kod nas nikada i nije moglo bez kandžije.

Da bi izbjegli sve te probleme, ekipa iz Ridikula i Doline mozgova je, nekoliko godina uzastopno, organizirala stalni kamp na svom omiljenom mjestu, kao istureno odjeljenje baznih kafana. U maju bi se prvo detaljno sredio i očistio širi prostor, postavio šator, te dovezla ostala potrebna oprema, stolovi, stolice, roštiljski rekviziti, pribor za jelo i još more sitnica. Neko bi se uvijek snašao za drva, obično bi odmah prvih dana dotjerali traktorsku prikolicu otkoraka, što bi bilo dovoljno za cijelo ljeto. Od sportskih rekvizita obavezne su bile balote, nogometna lopta, te mreža koja je služila za badmigton i odbojku, koja se igrala samo nogom i glavom.To danas reklamiraju kao hit u Brazilu sa Romariom, mada su to Los i Salče patentirali i šutali već prije desetak godina.

Kako bi izbjegli neprilike sa lakoljepljivim livanjskim ručicama, ekipa je uvela stalno dežurstvo u kampu, odnosno konačenje. U to vrijeme bilo ih je dosta bez posla i obaveza kod kuće. Bili su mladi i mogli su noćivati uz Sturbu. Bilo je i čestih slučajeva da su neki dolazili u sitne sate, solidno natankani u gradu, kako bi izbjegli nevolje kod kuće. A boljeg i bržeg trežnjenja nema od Sturbe. Ipak različitost karaktera, a prije svega obaveza, vremenom su postale glavna smetnja za organiziranje stalne dežure, pa je, prije nekoliko godina, kamp ukinut. Da se ne zaboravi, cijelo to vrijeme ekipa se trudila održati stanje u kampu urednim, redovno se odvozilo smeće i ambalaža, pazilo se da se šuma ne zapali, a na jesen se detaljno čistilo i vraćalo u prvobitno stanje.

A dok je trajalo, trajalo je muški. Obično nije trebalo većeg povoda, jedan ili dvojica bi usred kafanske priče skoknuli do mesnice, uzeli bilo što, prvo što bi im upalo u oko, navratili bi do kafane i poručili: Odosmo mi dole. U roku nekoliko sati, iz kafane bi izlazili isto tako po jedan, dvojica i šibali u kamp. Nije bilo poželjno doći u kamp praznih ruku. Najmanje što ste trebali za ulaz je gajba piva ili domižana vina. Dešavalo se tako da ima više pića na lageru u kampu, nego u Sturbi na hlađenju. A za donošenje ohlađenog pića bili su zaduženi besposleni, odnosno oni koji ne rade oko roštilja i ne igraju bele. Ipak piće je najčešće donosio Šokin Bruno, ali samo hajdukovcima, dinamovci su se morali sami snalaziti. Bruno je bio i najmlađi član ekipe, a njegov susjed Rančilo, najstariji. Između toga je bilo svega i svačega, sve do Amerikanca Mike-a, koji je bio takođe redovan posjetitelj kampa. Radio je tu u nekoj vojnoj misiji, kao instruktor, često dolazio u Dolinu mozgova, zbližio se sa ekipom, naučio svašta piti, igrati bele i psovati. To je bila komedija od psovki. Jedna od najboljih žurki je bila Mikeovo oproštajno. Vraćao se u Ameriku i priredio je tulum za sve. I bilo je svega, bukvalno, od kamenica do janjetine. I svi su dobro potegli. S te žurke pamtim Kudru koji je cijelo vrijeme vrtio ražanj i dojio Jack Daniels. Kad je ražanj skinut sa vatre, da se po običaju okapa i malo ohladi i Kudro je pošao na hlađenje u Sturbu. Vidio sam da je skočio nekoliko puta u vodu, što je dovoljno da ti značajno smanji sadržaj alkohola u krvi, ali se Kudro vratio još pijaniji. Zapeo je, slomio ražanj sa janjetom, sjeo i momentalno zaspao. Kasnije smo zasnali da je poslije kupanja svratio do kampa travara, povukao nekoliko dimova i otišao u Nirvanu.

Nezaobilazan dio kampa bio je i Zvone, onaj Zvone iz one fine šizofrene kafane, obavezno sa suprugom Cicom. Bio je meštar za uloviti i spremiti ribu. Ekipa iz Domobranske: Šoka, Jugo, Los i Ćoro, pa onda ekipa starih momčina: Đole, Kersi, Becko, Lujo i Kriki, zubar Ante i veterinar Čolak, onda mlade nade: Salče, Jazi i Stipilo, usamljeni vuk Kudro i šećer na kraju, Ljubim ruke, uvijek je dolazio posljednji, baš kao i u crkvu. Ako sam koga zaboravio, ispričavam se. Cijelu ekipu ovjekovječio je Šoka, u trenucima besposlenosti (što znači da se nije ništa roštiljalo). Od komadića drveta i pivskih čepova, napravio je male bistice, sa ispisanim imenima i sve to povješao na jednu rašljastu granu. Grani je poslije pridodato postolje i natpis: Crna stina 2001. Dugo je stajala u Dolini mozgova dok je novi gazda nije bacio u smeće. Srećom ostala je fotografija. I dan danas, u nekim posebnim prigodama, ekipa se skupi i proteferiči na Sturbi, ljepotici koja te odmara i  relaksira, iako je i dalje prepuštena na milost i nemilost raznih ekologa i onih drugih.

SAMODOPRINOS 1986-1990.

Ma hajde mrdni već jednom – ma hajde pokreni se

                              Ma hajde učini nešto – ma hajde...

Krajem 1986. godine u Livnu je raspisan samodoprinos koji je zahvatio sve slojeve društva od uposlenih, preko privatnika i umirovljenika do radnika privremeno zaposlenih u inozemstvu. Prosječna stopa se kretala oko 3 % na neto primanja. Svrha samodoprinosa je bila otvaranje novih radnih mjesta uz realizaciju Programa za produktivno upošljavanje, otklanjanje uskih grla u proizvodnji, povećanje korištenja instaliranih kapaciteta, bolje korištenje ili proširenje postojećih kapaciteta, uvođenje više smjena, poboljšanje poljoprivredne proizvodnje i drugo. Jedan dio sredstava iz samodoprinosa usmjeren je u poboljšanje standarda u zdravstvu, školstvu, kulturi i sportu, te razvoju mjesnih zajednica i njihove infrastrukture.

Ukupna prikupljena sredstva trebala su se koristiti prema sljedećim namjenama:

1.	Finansiranje investicija za dodatno upošljavanje i realizaciju proizvodnih programa	66,67
2.	Za zdravstvo – adaptacija objekata za zdravstvenu zaštitu	13,33
3.	Za školstvo – adaptacija i rekonstrukcija školskih objekata	6,67
4.	Za izgradnju objekata komunalne infrastrukture u mjesnim zajednicama	6,67
5.	Za ulaganje u kulturu, fizičku kulturu i sport	6,67
6.	UKUPNO	100,00

Podaci sa kojima raspolažem odnose se na prve tri godine prikupljanja i raspodjele sredstava samodoprinosa koji je prikupljan od svih uposlenih Livnjaka, a sredstva su distribuirana po sljedećoj šemi:

R.B.	Vrsta prihoda	Iznos (DM)	%
1.	Ukupno prikupljeno (1997-1999)	27.234.331	100,00
2.	Ukupno raspoređeno	19.283.556.	71,00
3.	Prenešeno u 1990.	6.180.265	22,70
4.	Gubitak zbog inflacije	1.770.510	6,30

Iz tabele je vidljivo da je od planiranih cca 40 miliona DM prikupljenih sredstava samodoprinosa za pet godina u prve tri godine realizirano nešto preko 27 miliona (68 %) i to najviše u 1989. godini ( preko 60 % od ukupnog iznosa), što se da objasniti kompliciranom strukturom prikupljanja. Najkompliciranije, odnosno, najbrutalnije su izbijani novci od tadašnjih gastarbajtera. Nije se mogao produžiti pasoš bez dokaza o uplati samodoprinosa. Da ne bi ostali samo na kritici tadašnjeg sistema isti metod su primjenjivale i nove vlasti za finansiranje odbrane Livna, no njihov pregled utrošenih sredstava nema ni CIA. Vidljiv je i problem značajnog gubitka vrijednosti prikupljenih sredstava zbog tada velike inflacije. Zato je morala biti ubrzana i realizacija raspodjele, kako bi se što manje gubilo na vrijednosti. Raspodjela je išla po sljedećoj šemi:

R.B.	Namjena	Iznos (DM)	%
1.	Finansiranje investicija za  upošljavanje i realizaciju proizvodnih programa	11.186.120	58,00
2.	Za zdravstvo – adaptacija objekata za zdravstvenu zaštitu	2.296.527	11,91
3.	Za školstvo – adaptacija i rekonstrukcija školskih objekata	1.607.414	8,30
4.	Za izgradnju objekata komunalne infrastrukture u mjesnim zajednicama	2.467.460	12,79
5.	Za ulaganje u kulturu, fizičku kulturu i sport	1.726.035	9,00
6.	UKUPNO	19.283.556	100,00

Može se odmah uočiti da je najveće odstupanje u namjeni bilo sa finansiranjem investicija za upošljavanje i realizaciju proizvodnih programa (u minusu od 8 % od planiranog), što se može tumačiti  nedostatkom pravih programa, a možda i nespremnosti pojedinih rukovodstava da se upuštaju u avanture investicija. Zato je skoro za duplo prebačen plan raspodjele u segmentu razvoja komunalne infrastrukture mjesnih zajednica, dok je raspodjela prema zdravstvu, školstvu, kulturi i sportu manje više išla po planu.

         U tom periodu asfaltirano je dosta lokalnih puteva, urađeno dosta rekonstrukcija vodovodne mreže, nabavljeno medicinske opreme i školskih pomagala, sanirani krovovi u Medicinskom centru i na mnogim školama, a uloženo je dosta novca u kulturu i sport.

Pregled ulaganja dat je u sljedećoj tabeli:

R.B.	Namjena	Iznos (DM)
1.	Finansiranje investicija za  upošljavanje i realizaciju proizvodnih programa - Modna odjeća, proširenje - IRIS, izgradnja - Bosna Livno, izgradnja hale za remont - Modna odjeća, proširenje - IRIS, izgradnja - Bosna Livno, izgradnja hale za remont - Restoran Park, adaptacija - Modna odjeća, proširenje - Bosna Livno, izgradnja hale za remont - Restoran Park, adaptacija - Komunalno, izgradnja mrtvačnice - IRIS - Ambulante Podhum, Čelebić, Gubin - Vatrogasno UKUPNO	1.410.256 1.282.051 641.025 567.010 436.426 293.714 293.714 2.718.142 791.098 214.285 114.285 1.715.238 151.134 14.318 11.186.120
2.	Za zdravstvo – adaptacija objekata za zdravstvenu zaštitu -       Medicinski centar, nabavka fotometra,      ultrazvuka i gastrofiberskopa -       Sanacija krova kirurgije i ginekologije -       Sanacija ostalih krovova i nabavka opreme UKUPNO	487.179 515.463 1.293.884 2.296.527
3.	Za školstvo – adaptacija i rekonstrukcija školskih objekata -       Gimnazija, nabavka opreme -       10. oktobar, sanacija krova -       SC, nabavka opreme -       Gimnazija -       Ekonomska -       ŠUP -       OŠ Orguz -       Muzička škola -       OŠ Podhum -       OŠ IGK UKUPNO	128.205 108.334 95.876 73.714 45.285 195.285 167.857 271.428 335.714 185.714 1.607.414
4.	Za izgradnju objekata komunalne infrastrukture u mjesnim zajednicama -       MZ Priluka, vodovod -       MZ Vidoši, sanacija vodovoda -       MZ Žirović, sanacija puta -       MZ Fera, izgradnja prostorija -       MZ Zabrišće, učešće za izgradnju puta -       MZ Čelebić, učešće za izgradnju puta -       MZ Čelebić, ambulanta -       MZ Vidoši, sanacija puta -       MZ Vidoši, sanacija vodovoda -       MZ Gubin, ambulanta i sanacija puta -       MZ Dobro, učešće za vodovod -       MZ Dobro, učešće za put -       MZ Orguz, sanacija puta -       MZ Brina, Žabljak, Stupe, sanacija put -       MZ Podhum, ambulanta -       MZ Podhum, sanacija puta UKUPNO	103.092 5.155 10.000 112.039 371.428 130.066 92.857 285.714 145.375 171.428 76.694 114.285 356.472 142.857 50.000 300.000 2.467.460
5.	Za ulaganje u kulturu, fizičku kulturu i sport -       Dom kulture, nabavka opreme -       Radio Livno, nabavka opreme -       SIZ za fizičku kulturu -       SIZ za fizičku kulturu -       Dom kulture, grijanje biblioteke -       Dječji vrtić -       Narodni Univerzitet -       SD Troglav -       Aero klub -       SD Sloga Guber -       Radio Livno UKUPNO	76.923 12.820 128.205 103.092 44.673 17.182 461.285 289.285 285.714 171.428 171.428 1.762.035

Po dobijanju ovoga izvještaja razmišljao sam o nekoj skraćenoj verziji, kompatibilnoj uz ovaj ostali materijal, ali sam na kraju zaključio da ga je bolje objaviti u što detaljnijoj verziji. Ubaciti 20 miliona ondašnjih DM u razvoj općine Livno i za ondašnje pojmove bio je značajan zahvat. U današnje vrijeme to je čista naučna fantazija. U zadnjih 10-15 godina iz Livna se samo izvlače sredstva. I letimičan pogled na tabele otkriva razmjere bezobrazluka u grabeži za društvenom imovinom u čijoj su izgradnji učestvovali svi Livnjaci. Uloženo u Iris preko 3 miliona, prodan za 100.000 KM, uloženo u Modnu odjeću preko 4,5 miliona, prodana u bescijenje, uloženo u Bosna Livno  1,7 rasparčana i prodana za bagatelu koja nije dovoljna ni za Štrumfetinu garderobu.

O zanemarivanju sela govore iznosi uloženi za izgradnju i sanaciju puteva, ambulanti, škola. Bilo bi interesantno vidjeti i današnje. Za 15 godina nije toliko uloženo u razvoj infrastrukture mjesnih zajednica, koje, onako usput, nisu ni postojale do lani, kad su nove lučonoše odlučile da se vrate na mrski sistem organizacije lokalne zajednice. Da je bilo sve u redu sa onim sistemom, nije, bilo je i promašaja i loših poteza, ali nikada, baš nikada nije prestajala potreba i namjera za razvojem svoje općine. Da je samodoprinos bio popularan i dobrovoljan, isto tako nije. Bilo je otpora, bilo je negodovanja, ali se moralo. Danas bi se ovi novi trebali dobro uznojiti samo da prevuku novi asfalt i da okreče tada izgrađeno da bi se mogla vidjeti slika u cjelini. Ali od njih se to ne može očekivati, oni su školovani za razgradnju.  

CAJKA  I  ROCKENROLLER

                                                                                                   Puši puši svjedska Lado

Mi smo tvoj omiljeni bend

         U vrijeme današnje kada su sve nekada normalne moralne vrijednosti srozane do dna, kada se besperpektivnost uvukla u sve pore života, kada vam primitivci tumače bonton teško je reći, još teže predvidjeti kako izaći iz ovoga shita. Već sam se deklarirao kao vanjski igrač, nisam dio ove priče, moja je priča ostala negdje tamo u prošlosti. I ja sam sada manjina. Nije to ni tako loše. Bolje se vidi iz moje perspektive. A ono što se vidi nije nikako u suglasju sa onim što bih ja volio vidjeti.

         Imam vrlo nezgodnu memoriju. Pamtim sve i svašta. Nije mi lako prodati rog za svijeću, poturiti plagijat kao original, prodavati kič i šund kao umjetnost. I još me uvjeravati kako ne pratim nove modne, političke i umjetničke trendove. Pratim ja to sve, itekako. Samo ih ne zovem tako. Sav taj novi đir može se svesti pod jedan stari pojam Zabranjenog pušenja: Novi primitivizam. Ja nikako drugačije ne mogu objasniti današnju situaciju sa mladima, kafićima i glazbom koja dominira. Narodnjaci. Narodnjaci vladaju. Što idiotskija pojava i što gluplji tekst, to bolje. I svi se pale na to. Pardon, ne svi, samo velika većina. Narodnjaci, uz koje uvijek ide nekontrolirano opijanje, netolerancija i u blažoj varijanti samo tuča. U težoj ide i nož i pištolj. Opća destrukcija.

         Možda je to ipak samo fazon zabranjenog voća. Klinci slušaju narodnjake iz razloga što im starci brane. Ili možda ne. Možda su se ipak i starci našli u dubokim stihovima kao što je: Što na kafu zoveš mene, kada nemaš samlevene, ili: Suzama sam lepio tapete, kada ode i odvede dete. Emotivno i višeznačno. Treba se dobro zamisliti nad ovim stihovima. Ili nam opet prijeti nastašica kave, il je kriza puno dublja. Stihovi kao: Ključevi vlasti ispod maske na zidu, impozantna golet na smetlištu su jednoznačni i lako je utvrditi šta je pjesnik htio reći. I onda normalno bojkotiraš te i takve skladbe jer te vrijeđaju, govore o tebi. Zato svoju intelektualnost treniraš sa kompleksnijom poezijom koja te pogađa pozitivnije: Vetar duva, kiša sipi, a pod nama krevet škripi, čista romantika. Kako ne bi čovjek uživao. Pa neka je i na mrskoj ekavici, šta ima ljepše od toga kad vjetar puše, kiša rominja, a krevet škripi. Bolje i to nego: Seljačine u prve redove. Dosta smo bili prvoborci, sada treba uživati podove te borbe. Zato: Mala lezi, tuku mitraljezi, ja ću na te, ne boj se granate. Živjeli.

         Vremena kada se u svim kafićima u Livnu puštao samo rock, a narodnjaci su se mogli čuti samo u opskurnim seoskim kafanama tipa Daj-dam, su plukvamperfekat. Šta je sa onim vremenima kada su face koje slušaju narodnjake bile izvrgnute zafrkanciji i preziru. Šta je sa onim vremenima kada se punio svaki mogući prostor za živu rock svirku i kada su narodnjaci zaobilazili Livno u širokom luku. Šta je sa onim vremenima kada je rock bio i stil življenja, a ne samo glazbeni smjer. Da li su ta vremena nepovratno nestala, ustupajući trajno svoje mjesto narodnjacima? Ne daj bože da je tako. Nekada je Balašević pjevao, onako sažalno, kako to samo Lala zna: Ej narodnjaci, sve vam je u šaci, pa ostavite nešto i za nas. Bora Čorba bio je siroviji: Ej narodnjaci, steram vam ga majci. Rockeri su tada imali metode odbrane. Sada su ostali bez imunološkog sistema i potpuno su podbacili.

         Zato sam ja manjina. Ne mogu pristati na to. Ne mogu ja Azrinu glazbu i stihove zamijeniti sa Cecinim, ma koliko mi se ona iskreno nudila, opjevavši čak i svoj gubitak nevinosti. Bogami ima i ona dobro pamćenje. Ne mogu ja zamijeniti svoj životni credo: Živi i pusti druge da žive sa današnjim credom nepodnošenja svih i svakoga ko ne misli kao oni. Zato potajno navijam za III E. Tu će zakonom biti zabranjeni kulturnjaci sa istoka, jer nije u hrvatskom biću memorirana takva vrsta umjetnosti. Mi smo neki drugi geni, geni kameni. I živim za taj dan. Kada će biti svečano protjerani barem iz čaršije. Znam da sam idealista, neki bi rekli utopista, ali samo kada narodnjaci bude protjerani iz čaršije onda će ova čaršija imati i nade i perspektive. Do tada ću liti krokodilske suze i pjevušiti: Jel' te peku u daljini moje suze na haljini.

ČUDNA JADA

Ponesi svoje kofere gorkih spoznaja

                                                              Idi za svojom sudbinom

         Zadnjih 20-ak godina novi vlastodršci se iz petnih žila trude, pored sticanja svoga osobnog probitka, istaći pod svaku cijenu razlike naših od onih drugih. Kako u izričaju, tako i u svim ostalim segmentima življenja. Počevši od povijesti koju svi tretiraju kao švedski stol, pa uzimaju sa njega samo ono što im trenutno odgovara. Svi su najstariji narodi, prvi su došli na Balkan, poslije njih su došli paramecijumi i amebe, a tek onda oni drugi. I oni treći. Preseljavaju narode kao neželjenu prtljagu, prave nove većine, ne mareći za stare. I gle čuda. I njihovi im narodi to odobravaju. Tako to treba, sve u nadi da će se i oni primaknuti jaslama. A jasle sve tanje. A razlike sve veće. Potpuno je narušena, uništena i pod tepih gurnuta sva šarolikost Bosne i Hercegovine. Sve ono po čemu smo bili poznati i čemu smo se dičili.

         Bez  ikakvih kompleksa zvaćemo ga bosanski fazon. Šta je to i šta se dogodilo sa njim? Bosanski fazon, đir ili već kako, odlikovao je sva tri naroda koji su činili Bosnu. Pored smisla za humor, najčešće na svoj račun, bila je to i jedna laganica u življenju, opuštenost i ležernost, sposobnost da se pretjerano ne brine. Z a svaki problem postojao je odgovor – lako ćemo. Svaka briga, svako zlo, dođe i prođe. Valja dalje živjeti. To stanje uma bilo je isto kod sva tri naroda. Nije bilo pretjerane zlobe, otuđenosti i sebičnosti. Komšija se pazio više od rodbine. Normalno, svi su povremeno padali u neka druga stanja, melankolije i razočaranosti. I svi su je liječili na isti način. Red rakije, red meze, red pjesme. Na svim druženjima pjevale su se uglavnom iste pjesme, sevdalinke i starogradske. Obadvije, zapravo, oslikavaju život. Naš život. I jedna i druge su pomalo tužne, žal za izgubljenim ljubavima. Reklo bi se blues na bosanski način. Teške su za pjevati, ali kada se uzme goriva, ide to. Promatraču sa strane teško je varljivo, ali za one koji su na to navikli, reklo bi se pali u sevdah, ništa neobično.

Sevdalika je izvorna narodna pjesma sa ovih prostora. Danas su je odbacili i Srbi i Hrvati, a Bošnjaci su je privatizirali kao samo svoju. Bez obzira na sve to i dalje je pjevaju svi. Kada padnu u sevdah. Trenutno stanje duha i vlastitih osjećaja sevdalinka pospješuje i još više izražava. Jedni za sevdah kažu da na arapskom znači ljubav, drugi ga definiraju kao pjevaš i plačeš istovremeno. Bilo kako, sevdah i sevdalinka je ogledalo naše duše i našeg duševnog stanja! Kako indivudualnog, tako i grupnog. Nema tu patetike, to je iskonska tuga, koja je, u pravilu, uvijek proizvod gubitka nečega. U ovih 20-ak godina mnogo se nepravde dogodilo svima, mnogo zla je protutnjalo ovim prostorima, mnogo je otrova cirkuliralo kroz srca i duše sva tri naroda, ipak je pjesma bila i ostala najbolji lijek za sve nedaće. I zato se danas može čuti, normalno kad se raspoloženje podigne na potrebni nivo, u cijeloj Bosni. Dokaz tomu su i stilizirane verzije starih sevdalinki, u izvedbi nekad odličnog benda Mostar Sevdah Reunion. Njihova udarna numera Čudna jada od Mostara grada sa jednakim žarom se pjeva i u Mostaru, i u Sarajevu, i u Banja Luci i u Livnu. 

Nažalost, sevdah i sevdalinka su rijetki zajednički elementi kod nas u Bosni i Hercegovini. Više nam ni sarma nije ista. Ali kad se desi sevdah i sevdalinka, raznježi se svaka duša. I srpska i hrvatska i bošnjačka. I pođe stara priča. Šta je nama ovo trebalo? Ko zavadi, oca mu.. I sve to traje kratko, do prvog mamurluka. Ujutro se opet gledamo mrko i s oprezom. Jer valja pokazati pravovjernost dežurnom stranačkom izvještaču. I nadati se da će i nas zapasti mrvice.

OSKARI,  KAKTUSI  I  MALINE

Ja sam glavna atrakcija uličnog spektakla

                                                          Ušlagirana konstanta sa rupom u mozgu

U općem padu kvalitete življenja, značajan doprinos dala je i televizija. Pojavom privatnih tv-postaja i potrebom smanjenja troškova produkcije, s jedne strane, te namicanjem sredstava putem komercijalnih poruka, s druge strane, programi su dovedeni do granice izdržljivosti gledatelja. O trash emisijama tipa Big brother i naj talenti već sam pisao, ovaj put ću se pozabaviti ostatkom ostataka. Programskih.

Komercijalne poruke, ili reklame su u svom obimu i besmislu odavno postale kontraproduktivne, odnosno služe za pauzu u gledanju, da se šta pregrize, ili ode do toaleta. Ali, tv-magovi ne smanjuju njihov intenzitet. U moru gluposti teško je izdvojiti najstupidnije, ponuda je takva da vam oduzima dah. O živcima da i ne govorimo, zaboravite šta ste pošli gledati. Deterdženti koji peru sve, čak i nečistu savjest, univerzalna ljepila, koja će vas neraskidivo vezati za vašu omiljenu poslaničku ili ministarsku fotelju, razne sjeckalice i noževi koji sa lakoćom režu sve, od paradajza i luka do prstiju i vratova. Multipraktik. Ipak, po količini i trajanju, u oko najviše upadaju reklamice za lijekove i mobilnu telefoniju. To su inače, pored banki i osiguranja, najsiromašnije branše. Prednjače reklame za lijekove, obično na prirodnoj, neškodljivoj bazi, za sve vrste tegoba i bolesti, čak i onih za koje ne znate da ih imate. Kod svih je ista poruka brzog, maltene čudesnog ozdravljenja, ali se svaki ponuđač ograđuje od eventualnih tužbi nesuvislom izjavom koju glas sa ekrana čita brzinom sportskog komentatora iz Brazila, toliko brzom da je skoro nerazgovjetna. Prije upotrebe pažljivo pročitati, bla, bla, bla. Mobilni operateri su još bezobrazniji. Od silnih pogodnosti, potencijalni korisnik se osjeća kao Borodinov magarac, na kraju umire od gladi između dva plasta sijena. Ovisno o snazi operatera, spotovi variraju i po sadržaju i po kvaliteti. T-mobile ima najsmislenije spotove, ali ubija količinom emitiranja. Božićni popusti i pogodnosti počinju prije Svih Svetih, završavaju prije Korizme, kada počinju popusti za Uskrs. I tako redom, za sve prigode, sva godišnja doba i sve vremenske prilike i neprilike.. Mobilni telefoni i impulsi za rođenja, svadbe i sahrane. Navali narode. Tomato u spotovima koristi Antu/Emira u maniri viceva o pametnom/glupom Bosancu, dok se Eronet dobro okoristio popularnošću Izeta Fazlinovića iz serije Lud, zbunjen, normalan. Ko je ovdje lud, ko zbunjen, ko je bolestan, a ko je zdrav, nemamo pojma. Ispada da smo narod bolestan od znanih i neznanih bolesti, svojstvenima  modernom, uposlenom čovjeku, koji nema vremena da čeka po bolničkim hodnicima, nego jednim od svojih brojnih mobilnih telefona naručuje potrebne lijekove.

Emisije koje mi vrijeđaju intelekt i posebno teško padaju na želudac, su emisije o kuharima, kuhinji i jelima. Od večere za pet, preko kuharskih dvoboja tipa kruške i jabuke, sve do javne kuhinje kod Ane. Ana, muškatni orašćić, posebno iritira svaki naš prosječan dom. Od najnovijih kuhinjskih dizajna u pozadini, preko raznih tehničkih pomagala, za koje trebate imati završen elektrotehnički fakultet, do najskupljeg posuđa i bešteka, koje prosječna obitelj, ako ih i posjeduje, koristi samo u svečanim prigodama. Još je žalosnija situacija sa jelovnicima koje Ana nudi. Prigodno za šeike i multimilijardere, a opet prilagođeno našoj otužnoj stvarnosti. Kavijari, lososi, skupe talijanske tjestenine i pašte, gljive i tartufi, rijetko i egzotično voće i povrće, a tek slatkiši. Dostojno Beča. Za većinu jela, rijetki začini, u originalnom izgledu, nikako usitnjeni i samljeveni, upakovani u standardne vrećice ili bočice, obavezan muškatni orašćić. Jaka socijalna komponenta Anine kuhinje, dušu je dala za nove pokondirene bogatašice, da svoje goste iznenade i ugroze sa takvim vrstama jela a la Ana. Za naše sveukupno i prilično pretilo stanovništvo, primjerenije su druge vrste kuhinje i reklama. Doduše, takvo vrijeme dolazi, poslije 17 godina lažnog izobilja i stvarnog prežderavanja, dolaze 34 gladne i posne godine. Najgledanije reklame biće tada pekarske reklame o najpovoljnijem i najkvalitetnijem kruhu od juče, ili od prošlog tjedna. Za održavanje savršene linije i provođenje zdravstveno ispravne dijete, organiziraće se kuharska takmičenja javnih kuhinja, koje se, u našoj zemlji,  otvaraju brže od bogomolja. Svaki grad koji drži do sebe mora imati bar jednu javnu kuhinju. Tome će biti prilagođena i emisija Branka Udovičkog: Lijepom našom .. javnom kuhinjom. U emisije takmičarskog karaktera treba uvesti i emisiju: Kontejner survival. Mnogo je ekonomičnije takmičare locirati u blizini veće grupe kontejnera, nego ih voditi na egzotične otoke, kako bi pokazali svoju snalažljivost. Osim toga, to bi potaklo i metalno prerađivačku branšu u izradi novih modela kontejnera: anatomski prilagođenih za brzi upad i još brži escape, lako preglednih, dobro osvjetljenih i što je najvažnije, osiguranih od kvarenja robe. Za avanturiste u potrazi za što većim rizikom, treba konstruirati teško osvojive kontejnere, tipa Everest i slično. Sve to bi ujedno i smanjilo nezaposlenost i donijelo državi nove prihode. 

Sapunjare su neizostavni dio nove intelektualne podloge na našim ekranima. Nakon predratnih, mračnih kriterija i ponude „niskobudžetnih“ američkih sapunica Dinastije, Dalasa i Santa Barbare, novi tv-urednici ponudili su nam skuplje i kvalitetnije meksičke sapunice. Pored neviđenih zapleta, za kojima bi se rasplakala i Agata Cristie, u kojima glavni junak/inja svakih nekoliko epizoda mijenja rođake i porijeklo, da bi na kraju od svoje stare dadilje otkrio/la da je otac/majka svoga oca/majke, ove sapunjare imaju i edukativan štih. U vrlo kratkom vremenu, još i besplatno, svekoliko gledateljstvo je  u potpunosti ovladalo i španjolskim jezikom. Kako je zapinjalo sa portugalskim i robinjom Isaurom, urednici su se, u cilju dalje edukacije, prebacili na, nama bližu, tursku varijantu. No, već u startu se pojavljuju nedoumice, titl skoro i da ne treba, mnogi razumiju većinu fraza i izraza, iako su, ne tako davno, rekordno pročišćeni jezici svih naših konstitutivnih naroda i narodnosti. Što je još i čudnije, glavni junaci nekih sapunica ušli su, putem reklama, u živote gledateljstva kao stvarne osobe. Tako je Onur nedavno predložen i umalo izabran za menadžera godine, a lijepa Šeherezada proglašena je jednom od najbolje obučenih žena današnjice. No, to nije sve, ide se do predlaganja Šeherezade za premijerku, umjesto Kosorke-sjevojke, a kao glavna prednost ističu se ljepši broševi i skupocjenije torbice. Utješno, može i za predsjednicu Federacije jer nema straha pred kamerama, kao Bordžana, žena koje nema na ekranima.

Logičnim slijedom, nakon savladavanja i turskog jezika, tv-urednici prelaze na još jedan svjetski jezik, indijski. Po najnovijim informacijama, većina ih je bila na nedavnom sajmu filmova i tv-serija u Boliwoodu, u New Delhiju. Indijski, ili hindu jezik, govori preko milijardu ljudi, te će naše savladavanje istog biti naš veliki doprinos u ovladavanju svjetskim integracijskim procesima. Ovakvim kvalitetnim odabirom programa, najviše je iznenađen Đelo Hadžiselimović. U znak neslaganja sa odabirom, Đelo je najavio protestno samospaljivanje na travnjaku u Prisavlju, u neposrednoj blizini hrvatske katedrale duha.

Ako ste mislili da je tu kraj ovoj ofenzivi na kvalitet, grdno ste se prevarili. Filmski program pretrpio je najveća razaranja, ravna nuklearnoj katastrofi. U prvom udaru napadnuti smo sa 764 filma Jean-Caude Vandala. Nakon lizanja rana i kraćeg odmora, na red je došao svjetski poznati borac za pravdu, Steven Seagal sa svoja mizerna 1353 filma,  uglavnom ljubavne tematike i intrigantnog zapleta. Što nisu pokosili Vandal i Seagal, dovršava Jackie Chen, sa svojih svega 2859 filmova. Urednici su u ovom slučaju milosrdni, pa u pauzama ubace nešto starih westerna i partizanskih filmova. Iz šuš-šuš izvora stiže informacija da će, nakon okončanja Jackievog ciklusa, ako bude preživjelih pustiti ciklus suvremenog hrvatskog filma, čija je napetost ravna tableti za spavanje. Ako i to ne bude dovoljno idu Bulajićevi i Vrdoljakovi partizanski filmovi. Ko preživi, pričaće.

Očito je, na na ovoj našoj tranzicijskoj Golgoti nema kraja, baš kao i u sapunjarama. Na našem putu, da nađemo neki put, tamo gdje su nacionalne discipline postale ulizništvo i cinkarenje, o pravim i stvarnim temama se ili ne smije ili ne zna govoriti. Da nemamo tema i da nemamo režisera, čak oskarovaca, onda bih i povjeravao. A tema i priča imamo za izvoz, čak i za Oskara. Jer kako ne bi bila nominirana za Oskara priča koja liči na američki san: priča o čovjeku koji je startao od nule, podigao četvoricu sinova, koji su opet podigli takav industrijski gigant koji upošljava stotine dobro plaćenih radnika, i koji može proizvesti salama, kobasica i pašteta za sve konstitutivne narode i narodnosti, i koji se ne zadovoljavaju samo s tom sitnicom, pa se angažiraju i u politici, kako bi svoje posne recepture primjenili i na državu. I to sve pošteno, prava moderna bajka. I Disney bi proplakao od ljubomore.

Ili recimo zašto ne snimiti jednu tipičnu gangstersku priču o poduzetnom traktoristi iz Laktaša, koji okuplja ekipu spremnu na sve, sa kojom dolazi u posjed polovine države. Metode u ovom modernom take-overu su i klasične američke, na primjer metoda konjske glave, ili ponude koja se ne može odbiti, kao i neke dosada neviđene na filmskom platnu. Otkupiti sve zastarjele ručne kalkulatore za ništa, malo ih doraditi u Bugarskoj i prije distribucije u njegovom dijelu države, donijeti zakonske odredbe, koje njegovim kompićima osiguravaju doživotni monopol. Kum Corleone je mala beba za ovu operaciju.

Ili recimo jedan klasičan krimić, Soko ga je volio, u kojoj direktor jedine tvornice aviona rasprodaje tu tvornicu svojim kompanjonima za bagatelu, a nakon sudskog procesa biva potpuno oslobođen optužbi, te kao naknadu za pretrpljene boli bude postavljen za ministra finansija i šefa stranke koja ima monopol predstavljanja cijeloj jednog naroda. Blago narodu.

Ili jednu klasičnu priču o prijateljstvu, Mićko i Draganče se sastaju na Prudu i dogovaraju se kako održati i prijateljstvo i stečevine, normalno uz definiranje interesnih, pardon entitetskih granica. Za trećeg iz ove priče, Sulju, nema mjesta, ispada u startu, jer se nije uklapao u granice.

Ili recimo jedan erotski triler prema kojima bi Sirove strasti bio filmić za dječicu. Paralelna priča o dva ljubavna para sa krim zapletom. Na jedno strani su Mićko i njegova ljubavnica Bosiljka, inače šefica SDS-a u slobodno vrijeme, a na drugoj Draganče i doktorica Ljubica, uvaženi prometni stručnjak i takođe šefica neke marginalne strančice. Do sada nezabilježene erotske scene na filmskom platnu, nakon kojih je i Lordan Zafranović počupao svoje ruse kose, kako on to nije snimio. U planu je i drugi dio ovih najsirovijih strasti u kojem će doći do zamjene partnera i interesa. Detalje nećemo otkrivati.

Ili recimo jedan film o izdaji, Mićko, pritisnut i ucijenjen poštenom i objektivnom međunarodnom zajednicom nasukava Dragančeta na sPrud, sa kojega će ga voda tiho i bezbolno odnijeti na povijesni otpad.

Ima tu i mjesta za komediju zabune, radnog naslova Zlaja je kriv za sve, u kojoj se ne zna ko je legalan, ko legitiman, a ko je samo zbunjen.

Ne bi škodio ni jedan klasičan horor, recimo povratak Harisa u politiku, pardon, vlast. Jeza nad jezama.

Ili recimo jedan naučno fantastični, povratak Hrvata u Posavinu, glavne uloge Ivo Miro Jović i Ivo Andrić Lužanski.

Ili čak i povijesni, Ratovi zvijezda u BiH. Sjajna tema za trilogiju, odnosno tri verzije. Kad odgledate sve tri, možete se komotno ubiti, jer vam ništa neće biti jasno, ko je počeo, ko je pobijedio, ko je žrtva, a ko agresor.

Ima tu mjesta i za ostale žanrove, recimo mjuzikl, ili jedan tipičan zatvorski film. Može i kombinacija ova dva žanra, nešto kao Chicago, naslov bi mogao biti i Remetinec, Remetinec, domovine sin. Eto samo u nekoliko primjera, sve spektakl za spektaklom.  

FACEBOOK

                                                                      Okreni se za mnom – ponekad loše vibre

Gađaju moju glavu – rafalom kao strojnica

Nakon čestitki i pisama koje je informatička revolucija pomela i zamijenila SMS porukama i mailovima, još jedan informatički fenomen zadnjih godina privlači sve više korisnika, većinom mlađih ljudi. Riječ je o najjačoj društvenoj mreži – Facebook. U samo nekoliko godina, raširila se poput epidemije svinjske ili ptičije gripe po cijelom svijetu. I sam tvorac mreže bio je zatečen brzinom širenja, pa je duhovito komentirao da je Mreža stigla u Bosnu i Hercegovinu prije dobrih puteva.

Sama mreža nastala je slučajno, kao rezultat isfrustriranosti tadašnjeg harvardskog studenta Marka Zuckerberga u komunikaciji sa njegovom tadašnjom djevojkom. Najprije iz osvete, a zatim iz želje za dokazivanjem Mark je vrlo brzo doradio i proširio Facebook na sva američka sveučilišta, potom na europska i dalje je bajka. Američki san o bogaćenju. Mreža je dobila globalne dimenzije u informatičkom svijetu, sa preko 500 miliona članova, a njena finansijska vrijednost porasla je sa nepunih 2.000 $ početnog kapitala na vrtoglavih 12 milijardi $. I još raste. Tako je Mark tražeći algoritam do srca soje djevojke našao put za neograničeno sticanje bogatstva sa kojim se može kupiti sve. Da li baš sve? Mark danas ima svega i svačega, od čega sline svi jetseteri, domaći i strani. Od luksuznih vila, jahti, skupih automobila i ko zna čega još. Sa nepunih 26 godina. Ima svega, a najviše sumnji: jesu li mu sadašnji prijatelji pravi prijatelji, ili su sa njim samo iz interesa? Voli li ga nova djevojka više od njegovog bankovnog salda? I sam asocijalan i nekomunikativan, postaće sa vremenom još gori, dok se ne pretvori u starog čudaka. Doduše bogatog čudaka.

Šta je to tako privlačno kod korištenja Faceooka da je privuklo toliko korisnika? Šta je to pometeno iz starih vremena, ustupajući mjesto progresu današnjice? Sam koncept Facebooka, u svojoj elementarnoj funkciji, je koncept srednjoškolskog spomenara. U njega upisuješ svoje prijatelje i simpatije, koji ti odgovaraju na već pripremljena pitanja tipa boja očiju, za koga navijaš, kakve cure/momke voliš, ko ti je simpatija, imaš li vezu i slično. Razlika je samo u tome što ti te svoje prijatelje niti vidiš, niti znaš, niti možeš provjeriti tačnost podataka koje ti šalju, čak ni autentičnost fotografija. Malo karikirano gledište, ali manje više odgovara stvarnom stanju.

U konačnici, ovakav tip komunikacije rađa još veću otuđenost i veću ovisnost o informatičkoj tehnologiji. Ovisnost je toliko velika da roditelji nemaju pravog lijeka za to, a mnoga poduzeća primjenjuju blokadu pristupa Facebooku, poradi velikih gubitaka efektivnog radnog vremena. Čini mi se ipak da je najopasnija pojava nedruženja i nekomuniciranja sa stvarnim osobama i prijateljima. Nekadašnji spomenari su omogućavali direktnu komunikaciju, pa i mnogo šala i zezanja na račun popunjavanja. Sjećam se jednog školskog kolege koji je u nekom spomenaru na pitanje čime se bavi u slobodno vrijeme odgovorio: Avanturama. Nismo ga prestali zezati do kraja školovanja. Doduše, kako to i nalikuje modernom dobu, ovaj današnji najveći spomenar na svijetu solidno je ušminkan i pruža više mogućnosti. Sada je tu zid za upisivanje, odnosno dodavanje slike i podataka o virtualnom prijatelju. Umjesto jeste li u vezi sada je pitanje kakav je vaš status. Za simpatiziranje se koristi izraz lajkanje, a za profil, moram biti iskren i ne znam ni značenje ni funkciju.

Sve u svemu ovaj najveći virtualni spomenar na svijetu sigurno ima svoju cijenu, ali sumnjam da ima pravu vrijednost u smislu trajnosti.  Koliko će trajati najviše ovisi o novoj informatičkoj ponudi i promjeni za što ne treba sumnjati da će se dogoditi vrlo skoro.

ZLOČIN I KAZNA

Izdaleka dolaze razuzdani moćnici

                                              Ljubavnici godine

Privatizacijska pljačka. Novokomponovani tajkuni. Bla, bla, bla. Nemoj opet o tome. Nema koristi. A i dosadno je. Kome je više do toga. Sve je već oteto i upropašteno. Uvezanost tri stuba vlasti, zakonodavne, izvršne i sudske, tjera u očaj svaki dobronamjerni pokušaj raspetljavanja ovoga ludila. Štrajkovi ovako, štrajkovi onako, ljudi na ivici, odnosno ispod svakog normalnog kriterija egzistencije. Štrajka se glađu, blokiraju se prometnice, demonstrira pred zgradama mnogobrojnig vlada. Obećanja, biće svega, samo se raziđite. A ne bude ničega. Ko je jamio, jamio.

Zašto ovo pišem? Ne mogu a da ne reagiram na reakciju pravne države. Republike Hrvatske. Ovih dana (22.10.2010.) slušam u vijestima o privođenju oboljelog radnika od azbestoze tvornice salonita u Solinu, na sud u Zagrebu, povodom tužbe direktora Salonita, izvjesne individue, koji je također tužen i optužen i presuđen za privatizacijsku otimačinu te iste tvornice i koji je poradi izbjegavanja suda i kazne pobjegao u Bosnu i Hercegovinu, odakle, preko odvjetnika, tuži spomenutog radnika i sud ekspresno reagira i privodi teškog bolesnika, neuvjetnim prevozom od Splita do Zagreba, istovremeno ostavljajući u njegovoj kući njegovu nezbrinutu maloljetnu djecu. I to radi pravna država, čiji je Sabor usvojio častan zakon o nezastarjevanju privatizacijskog zločina, stavljajući ga u red težine ratnog zločina.

Nedugo prije toga, donosi prvu presudu o privatizacijskim mućkama i to protiv rodonačelnika te popularne zločinačke discipline, Miroslava Kutle, brutalno ga osudivši na dvije godine i osam mjeseci zatvora. Istovremeno, sud u Rijeci osuđuje nekog anonimusa za preprodaju tuđe garaže na sedam godina zatvora, koju je ovaj već počeo izdržavati. A Kutle? Kutle je na bolovanju, pogodite gdje.

Šta je poenta ove priče? Da se vidi kako funkcionira pravna država. Pa iako mi u BiH nemamo takav zakon o nezastarijevanju privatizacijskog zločina, za nadati je da će ga nova parlamentarna većina na čelu sa socijaldemokratima usvojiti. Ali ako će se primjenjivati ovako kao u susjednoj nam državi, ne treba. Koji će nam...? Samo buditi lažne nade kod ovih napaćenih naroda, za koje se neće promijeniti ništa na bolje. Da nam optuženi i osuđeni ekspresno sele u susjedne države na bolovanje i ladanje. Da imamo iste aršine kao u Hrvatskoj: za manje poznatog i manji zločin, veća kazna. Za poznatog i za neuporedivo veću pljačku simbolična kazna. I sada zamislite situaciju. Radnik u nekom tržnom centru, revoltiran zbog tri-četiri neisplaćene plaće, samoposlužuje se sa osnovnim životnim namirnicama za svoju sitnu djecu. I sud ga osudi na par godina. I još izgubi i takav jadan posao. Za njegovoga gazdu stiže ukor suda. Nemoj to više raditi, daj ponekad isplati plaću ljudima, plati doprinose za pretprošlu godinu, pa ćemo ti dati pola godine uvjetno. Nije nezamislivo i sasvim je moguć takav scenario. Ako gazda uopće i dođe do suda.

Novi zakonski prijedlog SDP-a u Hrvatskoj o krivičnoj odgovornosti onih koji ne isplaćuju plaće i doprinose, za nas je daleka utopija. Primjenom toga zakona, pod udarom sudstva našlo bi se više od polovice aktualnih, a bogami i budućih ministara i poslanika i njihove mnogobrojne rodbine. Istovremeno je to i jedini način da se stane u kraj ovom bezakonju i više nego robovskom položaju ostataka ostataka radničke klase. Robovi su barem imali obezbijeđenu hranu i smještaj kod svojih robovlasnika.

PTSP, SINDROM ILI BABA ROGA

                                                                           Čija krv tada kola venama hrabrih

Kaži zbogom i neka te proguta noć

Nije se još ni prašina slegla oko talačke krize u Solinu i pogibije I.Grgića, a na redu su novi incidenti. Talas PTSP manije kao da je postao cunami talas, pa razara malo po malo miran život u Hrvatskoj. Ekonomska kriza u kombinaciji sa ratnim traumama nije nikada dobro završavala. Ali kako vrijeme odmiče, logično bi bilo da je toga sve manje, no svakodnevni incidenti nas demantiraju. Post traumatski stresni poremećaj nastaje kod onih osoba koje su u svojoj bližoj prošlosti bile izložene stresnim situacijama, bilo kao direktno ugrožavanje vlastitog života, bilo kao promatranje ugrožavanja ili gubitka tuđeg života, bliskih ili nepoznatih osoba. Manifestira se na više načina, bilo izbjegavanjem posjećivanja takvih ili sličnih mjesta, bilo pobuđivanjem reakcije na drugu realniju stresnu sitauaciju, reagiranjem kao u prošloj stresnoj situaciji. U stvarnosti, oboljeli od toga sindroma reagiraju, primjera radi na gužvu u tramvaju, reagiraju kao na neku ratnu gužvu.

U Hrvatskoj je taj problem institucionalno riješen negdje potkraj 90-ih. Oboljeli od tog sindroma imaju pravo na besplatno liječenje, na novčanu nadoknadu, a najčešće idu u prijevremenu mirovinu. Razumljiva je onda i gužva oko sticanja statusa PTSP bolesnika. Uz dužno poštovanje prema stvarno oboljelim od te bolesti i ovdje je na scenu stupila naša poznata varijanta uzimanja kruha preko pogače. Prije toga bila je velika trka za sticanjem statusa branitelja, pa statusa invalida, a na kraju se komadić privilegije mogao steći samo preko PTSP-a.

Rat u Bosni i Hercegovini trajao je tri puta duže, teško je mjeriti intenzitet ali je i on bio nekoliko puta veći nego u Hrvatskoj. I po razaranjima, i po poginulima, nestalima, zarobljenima i za očekivati je da i kod nas bude PTSP incidenata na svakom koraku. Svjetska zdravstvena organizacija barata sa brojem od oko 400.000 potencijalno oboljelih od PTSP u BiH. Gotovo 10 % cjelokupnog stanovništva. Za divno čudo, toga nema kod nas. Zvanično. Kao da smo bili na izletu skoro tri i pol godine. Šta se to zbiva sa našim ratnicima. Nema rafalanja, nema prijetnja bombama, eksplozivima i sličnim igračkama. Rafali, bombe i eksplozivi rezervirani su za obračune raznih kriminalnih grupa, uglavnom po većim gradovima. A bogami i za poneku terorističku akcijicu, a la Bugojno.

Zašto u nas nema incidenata uzrokovanih PTSP-om? Dva su razloga za to. Prvi i bitniji je da se to kod nas ne plaća. Pa i ako se desi kakav incident onda ne treba ni sumnjati da je počinitelj bolesnik. Drugi razlog je naš tradicionalizam. Kod nas je još uvijek sramota biti drugačiji, pa makar i poremećen, ili po naški lud. Obitelj, rođaci i prijatelji trude se oko takvih ljudi da ako imaju takvoga u svom okruženju, da ga potpuno izoliraju, sakriju od okoline i ogovaranja, koje je nekada i teže od same bolesti. Još je to teže po bolesnika, ali takvi smo mi. Zato to kod nas ide tiše, ali tragičnije. U prvih devet mjeseci, na području naše Županije počinjeno je 14 samoubojstava, uglavnom u livanjskoj općini. Prosjek je to veći i od Mađara i od Skandinavaca, koji su inače svjetski rekorderi po tome. Ubijaju se ljudi sa kojima ste juče bili na piću, koji nemaju nekih većih vidljivijih problema u životu, obiteljski, mirni ljudi, umirovljenici. I niko se ne upita zašto? Ne provode se ozbiljnija istraživanja. A ovogodišnji prosjek zabrinjava. Godina još nije završila.

SPIN DOKTORI I PACIJENTI

                                                     Mrtva lica sjajno vladaju jezikom rijetkim

I teško razumljivim i tu nema mjesta za tebe

Izbori su prošli, svi su se proglasili pobjednicima, svi pregovaraju sa svima oko novih koalicija. Nastupila je gromoglasna tišina, razbijana tek ponekim probnim balonom, lažnjakom, ili tako nekom sličnom izjavom bez pokrića. Na žalost, prosječan politički konzument guta sve te mamac-izjave, zajedno sa kukom i vlascem, sve do štapa. Malo bolje informirani odbacuju takve izjave, kao čistu laž. Tek vrlo rijetki razmišljaju i preispituju sve oko sebe šta bi to trebalo značiti. Primjerice izjave o trećem entitetu, ili o Federaciji kao Zapadnoj Njemačkoj, ili o Srpskoj zauvijek, a o Bosni dok se mora. Slično je i u susjednoj Hrvatskoj, papagajske izjave hadezeovaca o zastoju u prijem u europsko društvo ako padne njihova Vlada sa Kosorkom na čelu. Šta je zajedničko svim ovim izjavama? Prije svega skretanje pažnje sa pravih, realnih problema, kao i usmjeravanju i medija i konzumenata na onaj dio priče koji odgovara onome, ili onima koji su tu izjavu i plasirali.

Iza takvih izjava stoji posebna sorta ljudi, na zapadu poznata pod nazivom spin doktori. Teško je prevesti ovaj termin, spin bukvalno znači vtriti, zavrtiti, a termin „on doctor“, u ovakvom kontekstu znači krivotvoriti, frizirati. Uglavnom bi se moglo prevesti kao manipulator, u težim slučajevima i lažljivac. Spin-doctoring je u svom najvulgarnijem značenju umjetnost spletkarenja,strategija odnosa sa medijima i javnošću u cilju usmjeravanja informacija u željenom pravcu. Spin doktori su osobe zadužene za oblikovanje pozitivne percepcije medija i javnosti prema njihovom političaru ili političkoj stranci. Obično dolaze iz novinarskog miljea, poznaju tehnologiju funkcioniranja medija, njihove specifičnosti i što je bitnije slabosti. Uvijek imaju povjerljive informacije za medije, kojima to u većini slučajeva znači produženje života povećanjem tiraža. Mehanizam „sapunjanja daske“ počinje uvijek od anonimnih smjernica o stvarnom značenju neke izjave ili događaja, te oblikovanja informacije u željenom smjeru. Njačešće se to čini insinuacijama, off-the records izjavama sa vrha, pseudo događajima, začinjenih polučinjenicama, sve to upakovano sa dosta šarma i uvjerljivosti. Sve su to elementi pakiranja političkih događaja i lidera u prihvatljivu formu za javnost, normalno putem zavedenog medija. Kako bi se to kod nas jednostavnije reklo prodali im foru.

Najpoznatiji predstavnik naših pokušaja spin-doktoringa je bivši Sanaderov PR, Ratko Maček. Toliko je, za svoga mandata, valjao sedmu silu u Hrvatskoj, da je poslije toga skovana novinarska uzrečica: Laže kao Maček. Normalno svaki pojedinačni spin doktor koristi specifičnosti sistema u kojem djeluje. Maček je prodavanje muda pod medijske bubrege, kombinovao sa metodom mrkve i batine, u svom najbrutalnijem obliku. Sve u cilju zaštite lika i djela dragog Ive. I dok je Hypo-Ivo uhvaćen sa rukama punim satova, zahvaljujući svom spin doktoru, posljedica te pljačkice bila je da mu je ugled kod javnosti još više porastao, a u nekim medijima čak je promoviran i u osobu godine ili državnika desetljeća. To je remek djelo spin doktoringa.

Kod nas još uvijek nema izrazitijeg, profinjenijeg djelovanja ove vrste medijske manipulacije. To ne znači da su naši muljatori i zagađivači medijskog i javnog prostora manje efikasni. Naprotiv, u svom primitivizmu i beskrupuloznosti, još su opasniji, a slijedi ih i cijela bulumenta jeftinih, žutih novinara. Medijski mogul iz Gnjilana, je preko svoje tiskovine Avaz u ovom periodu promijenio cijeli niz političkih pulena, izdižući ih u visine, potom je slijedilo obaranje u medijsko blato, da bi na posljetku odustao od svih i pokrenuo vlastiti projekt futuristički nazvan Savez za bolju budućnost.Receptura je uvijek bila ista, bilo da se tu radilo o SDP-u i njegovom lideru, koji su dizani u oblake jeftinih pohvala u vrijeme predalijanse i Alijanse, da bi ih u roku nešto kraćem od pola godine pretvorio u najobičnije nesposbnjakoviće i lopove. Sličan red poteza odigran je i sa SDA, a posebna brutalnost je iskazana kod  stranke zabih i njenog lidera Harisa, da bi na kraju sahranio i njih.

Sve te medijske udare izvela je grupica poslušnih i blijedih novinarčića, koji su se cijelo vrijeme trudili da dostignu svog nedostižnog idola u pljuvanju jednih i servilnom hvaljenju drugih. Za one koji su zaboravili na koga mislim, a i za one koji ne poznaju dotični lik, moram vas podsjetiti na lik i djelo jedinog i neprevaziđenog, Smiljka Šagolja. Počeo je davno prije rata kao TV novinar u Sarajevu, hvaleći na sva usta, već tada sistem na odlasku, dok se nije ogrebao za društveni stan. U to vrijeme, počinje proizvoditi afere i aferice od grahovdkog popa do zida podjele u Sarajevu. Početkom rata, postaje glavni hrvatski izvještač sa svih ratnih i onih drugih područja. Količina mržnje prema „neprijateljima“ direktno je proporcionalna sa količinom servilnosti i jeftinih pohvala prema sponzorima. Sve to garnirano sa velikim količinama izmišljotina i laži, naročito kad su bili u pitanju brojevi poginulih i zarobljenih protivnika, te veličina oslobođenog „hrvatskog prostora“. Tada postavljeni standardi u novinarskom pretjerivanju, nikada nisu nadmašeni. Od tih dana datira i termin „ne šagoljaj“ s kojim se definitivno zaustavljao svaki sugovornik uhvaćen u laži i pretjerivanju. Nakon rata, smirivanjem i smanjivanjem tenzija, nestalo je i potrebe za Šagoljem, jer je već počeo iritirati i svoje dotadašnje sponzore.

U današnje vrijeme Šagolju se najbliže primakao Rajko Vasić, generalni sekretar SNSD-a, pisac i novinar, pseudointelektualac i mrzitelj svega i svačega što je u suprotnosti sa Mićkovim političkim gledištem. Vasić je po vokaciji skriboman, piše enormno mnogo, no tu se ne radi o prelasku kvantiteta u kvalitet. Nisam imao prilike čitati njegove starije tekstove, ali ovo što objavljuje posljednjih godina nije zdravo ni kao toalet papir. Količina mržnje prema BiH, Bošnjacima i posebno prema Sarajevu odaje provincijalca sa kompleksom velikog grada. S druge strane količina servilnosti, „shvatanja“ položaja Hrvata u BiH i želje da im se „pomogne“, upravo je pogubna za manje informirano čitateljstvo. Zbog toga je i daleko opasniji u krajnjoj namjeri svojih tekstova. Opet se lagano provlači politika zavadi pa vladaj, koju isto tako bezobzirno prosipa i njegov šef, paktirajući sa onim nesretnim liderom HDZ-a. Nemoj me braniti, života ti, a nemoj me ni zavađati sa prvim susjedom, nisam se još do kraja izmirio ni sa tobom. Zato nije ni čudo što se hrvatski mediji u BiH naprosto otimaju za Vasićeve senzacionalno nepismene uratke. U tome posebno prednjači portal Poskok, koji još nije objavio samo Vasićeva ljubavna pisma iz njegove pubertetske faze.

Navodeći ova dva-tri tužna primjera iz naše ne tako prošlosti, jasno je da će još vode proteći dok se kod nas ne ukaže potreba za spin doktorima, potreba za nešto suptilnijim oblicima medijske manipulacije. Sada je nema. Dovoljno je samo okrenuti broj dežurnog laprdala ili mu poslati SMS poruku u stilu: Operi tog i tog. I stvar je riješena. A mi još uvijek padamo na te fore, malo kriminala, malo nacionalne izdaje, ponekad i natruha seksualnih skandala i to je to. Čitateljstvo zahtijeva takvu terapiju, jeftine pilule za lilule i još jeftinije čajeve. Po toj terapiji uvijek će biti bolesnika. Jer se još uvijek liječe posljedice, a zanemaruje uzročnik bolesti. Medijsko trovanje.

TIPOVI POLITIČARA

Sloboda nije uzajamno milovanje idiotskih glava

Danas, 20-ak godina nakon što su nam upalili svjetlo, već se može govoriti o jasnim kategorijama stoke koja sebe zove političarima i koja i dalje kroji našu sudbinu, kradući nam, nakon svega što su nakrali i budućnost. Za razliku od prošlog, mračnog sustava, gdje su razlike bile male, kao i kategorije, u današnjem političkom pluralizmu, težnja ka raznolikošću izgubila je svoj smisao. Da bi pojednostavili priču i lakše je provarili, probali smo i ove nove kategorizirati. Kažem, u prošlom sustavu bio je jedan neupitni vođa, iza njega je bio prvi ešalon sprovođenja u stvarnost vođinih želja, iza njih su bili izvođači radova svih nivoa, i na kraju je bila partijska avangarda –radnička klasa, koja se divila lideru, psovala prvi ešalon i bojala se drugog ili trećeg sa lokalnog novoa. Danas je to puno složenije, najviše se kritikuju vođe, najviše mrzi prvi ešalon, a izvođači radova nisu vrijedni ni spomena. Jedno je konstanta, običan čovjek ima takvu percepciju političara koja ovome otvara put i daje opravdanje za sve izvedene laži i lopovluke. Naime, ljudi i dalje poimaju uspješna političara kao onoga koji se snašao u svoju korist. Kao, ako ne zna prigrabiti za sebe, kako će znati za nas. Problem nastaje kada ovaj u tom grabežu za sebe, zaboravi na ostale, a pogotovo na opće dobro. Opće dobro, šta je to, to nema u mom programu. Ipak, u tom šarenilu, jasno su se isprofilirale neke kategorije koje ćemo pojasniti u nastavku.

Vođa, lider, a najčešće mesija; Po rođenju su odmah znali da su predodređeni za tu ulogu, spasitelja svega i svačega. Cijeli svoj život, do preuzimanja uloge, pripremali su se za nju. Počeli su kao predvodnici ekipa u vrtiću, zatim kao predsjednici razreda, redovni akcijaši i udarnici, vojsku su obično služili u Bileći, škola rezervnih oficira, na fakultetima su prednjačili u trci za prosjekom, a na svom prvom radnom mjestu počinjali su ambiciozno: Prvo meni stan i funkcija, ja sam kadar, pogledaj mi karakteristike. Nikada nisu imali svoju ekipu u kafiću, niti više od jedne djevojke, kaparisane još u djetinjstvu. Sve do pojave svjetla, bili su predvodnici branitelja revolucionarnih tekovina. Peko noći su to odbacili, kao iznošeno odijelo i već sutradan počeli običnom puku tumačiti nove ideje, garnirajući to nizom novih, stručnih izraza, da ih ne bi ko, ne daj Bože, razumio. Zračili su svojom pojavom, svojim novim odijelima iz inozemstva, prvi su kod muškaraca na Balkanu uveli šminkanje, depilaciju i ostale ženske tričarije. Make up je postao njihov znak prepoznavanja. Uvijek nasmiješeni, pažljivi u slušanju sugovornika, ali nepopustljivi u nametanju tuđeg mišljenja. Njihovo mišljenje i poimanje bili su zakon. Bili su pronicljivi, otmjeni i profinjeni. Na prvi pogled. Zapažali su svačije slabosti, osim svojih, naravno. Nemilosrdno su se oslobađali neistomišljenika u svojim redovima. No, nemojte misliti da su oni postali vođe zato što su uspjeli „sahraniti“ sve svoje protivnike. Ne, oni su porazili i protjerali svoje protivnike baš zato što su predodređeni za ulogu Vođe. Često su isticali da su se nerado prihvatili svoje uloge, ali osjećaj „dužnosti“ bio je jači. Bili su ozbiljni, čak i u banalnostima. Izgovarali su ih sa senzacionalnom prirodnošću, sa takvom jednostavnošću, da je slušateljstvo ostajalo bez daha. Kako nas male ljude, ovaj poznaje. U dušu. Vođe su uspješno igrale svoje uloge sve do onoga momenta kada im birači, iz njima nepoznatih razloga, oduzmu tu ulogu. Tek onda se pokazuje njihovo pravo lice, nema šminke, nema foto-shopa, nema osmijeha, tek golemo i neprikriveno razočarenje što su ostali neshvaćeni. Ti nezahvalni birači. Pojma nemaju šta su propustili, povijest im to neće nikada oprostiti.

         Najaznačajniji predstavnici ove kategorije su, bez sumnje, prvi lideri nacionalnih stranaka, izuzimajući HDZ. Ta stranka imala je samo jednog lidera, oca nacije, koji je, na našu veliku radost ili žalost, djelovao aktivno i javno u drugoj državi, dok je kod nas djelovao polujavno, sa aktivnošću i htijenjem kao prema neželjenom djetetu. Ovdje svakako treba uvrstiti i lidera socijaldemokrata, koji je toliko uvjeren u svoju mesijansku ulogu da se uskoro mogu očekivati i novi prilozi za biogarfiju Tita i SKJ, gdje će se tek vidjeti, ocijeniti i procijeniti njegov nemjerljiv doprinos u razvoju socijalizma u bivšoj državi. Svakako u ovu kategoriju spada i Mićko, lider SNSD-a, koji je u proteklom periodu toliko izmijenio uglancani look lidera i sveo ga na plug varijantu, baš kako i priliči ovom puku, u zemlji seljaka, na brdovitom Balkanu. Tome je dodao i nezajažljivu pohlepu za novčićima svih boja i valuta, koja će ga na kraju i dovesti do onakvoga kraja kakav tradicionalno doživljavaju srpski lideri kada ne ispune obećano, kada olako obećaju nove teritorije, koje ne osvoje, a još i izgube one koje su do tada posjedovali.

Organizatori i torbari; Za svakog mesiju koji drži do sebe, pored neizbježnih PR-ova, spin doktora i modnih stilista, neizbježna je i kategorija organizatora i torbara. O njima se malo zna u javnosti, djeluju iz drugog plana, iz sjene, i za detalje njihova rada nije se preporučljivo raspitivati. To zna samo vođa i vrlo mali krug ljudi oko njega. Šta je dužnost ovih ljudi. Prije svega osigurati novac za sve projekte koje vođa zamisli. Za predizbornu kampanju, za ovo i ono, što uglavnom ne ide kroz papire. Poslovanje na crno. Kako se dolazi do novca. U početku su torbari vrlo lako dolazili do para, donacijama naših ljudi, uglavnom u inozemstvu. Organizirale su se večerice, zabave i slične priredbice, gdje se patetično budio nacionalni zanos, a buđenje plaćalo u konvertibilnim valutama. Novac se u torbama donosio u zemlju, nakon čega se raspoređivao, pod izravnom kontrolom vođe. Kako je para bilo u izobilju, jedan dio je usmjeravan i u privatizaciju, takođe preko ljudi od povjerenja. Tako su se rađali lokalni tajkuni, koji su svoj dug odrađivali prikupljanjem pristalica i glasova, a kasnije, kad su presušile torbe iz inozemstva, i za direktno finansiranje stranke, opet donacijama. Vrlo dobro organiziran finansijski lanac. Teško dolazi do pucanja, jer onda niko nema koristi. Najpoznatiji torbar sa ovih prostora je Mujo Kaleša, torbar SDA. Potpuno nepoznat široj javnosti, godinama je torbario za SDA, diskretno i pouzdano u oba smjera. I u prikupljanju para, i u njihovoj kasnijoj diobi. Jedino što se u javnosti znalo o njemu je da je svekar vječite ministrice za pare Šefike Hafizović. Mujo je svoj posao odradio do kraja i otišao u zaslužnu mirovinu, bez ijedne reklamacije. Što se tiče HDZ-ovih torbara, njih je bilo kao stranačkih ogranaka, svi su torbarili za sve. A para je bilo k'o govana, barem u početku. Legenda kaže da je većina sastanaka HDZ-a završavala mirno, makar se radilo i o najkrucijalnijim stvarima, kao što je bila dilema podržati ili ne podržati referendum za osamostaljenje BiH. Ali kada se određivalo ko će u ime HDZ-a ići na dobrotvornu večeru u Njemačku ili Švicarsku, onda je bio lom. Svi su samo sebe vidjeli u toj ulozi. Zašto. Zato što su iz Livna uvijek nosili „šuplju“ torbu, što je za posljedicu imalo curenje novca iz torbe od Njemačke do Livna. Dozvoljeni gubitak bio je do jedne trećine prikupljenog novca, što se pravdalo „konverzijom“ valute.Tako su se naši mršavi livanjski lideri počeli debljati. Vidljivo golim okom.

Organizatori su manji rang od torbara. I oni su radili sa crnim novcem, ali u manjim količinama, a morali su u većini slučajeva i polagati račune šefu ili nekom bližem iz okruženja. Bili su zaduženi za sve polujavne ili tajne djelatnosti stranke, od dovođenja potrebnog broja ljudi na skupove, sabore i slično, do podmazivanja svega i svačega, normalno u interesu stranke. Vrlo bitni za funkcioniranje stranke, jer su konkretni u realizaciji, što je u suprotnosti sa većinom političara  iz prvog safa bilo koje stranke, koji su po svojoj vokaciji samo kritičari i demagozi.

Trovremenski; Postojani u svim političkim uvjetima. Ova politička disciplina nastala je i prije same pojave višestranačja kod nas. Osobitost ovih likova je sposobnost plivanja u svim stilovima i pravcima, specijalnost: stil plivanja šefa. U početku nije bilo lako odrediti, naročito u Hrvatskoj, kojoj će političkoj opciji pripasti zasluge za ostvarenje 1.100-godišnjeg sna o samostalnosti, pa je bilo lutanja. Kad su se stvari iskristalizirale u HDZ-u je bilo najmanje onih kojima je to bila prva stranka. Normalno, najviše ih je bilo iz one druge, do tada jedine, jer su oni bili i najbolje informirani. Ali bilo je i likova koji su do pobjede HDZ-a na prvim izborima promijenili 4 do 5 stranaka, dok nisu potrefili. Apsolutni rekorder bio je, do tada nepoznati, Bernardo Jurlina, pa se ta pojava skokova iz stranke u stranku, po njemu prozvala „jurlinizam“. Kako je kod nas u Bosni bilo još kompliciranije, veći i brži od Jurline, ujedno i svjetski rekorder za Ginisovu knjigu je, svima poznati Nikola Špirić, trenutno u SNSD-u. Špirić je promijenio toliko stranaka, da ne zna ni on ni bilo koji ozbiljni politički analitičar, tačan broj. U nekima se zadržao tek toliko da popije kavicu, neke su se raspale, čak i prije nego što je uvijek budni Nikola i stigao istupiti iz njih. Svoje političke akrobacije, Nikola je pravdao jednostavno, tipično drvarski. Samo veliki igrači imaju mjesta u svakoj ekipi. Različitost političkih programa svih njegovih partija proteže se od ekstremne desnice do krajnje utopističke ljevice. Njegova jedina dosljednost je trajna nedosljednost. Ako sutra na vlast dođu Kinezi, Nikola će, kod plastičnog kirurga, iskositi oči i nabaciti veseli madarinski osmijeh.  Malih ili velikih Špirića prepune su i sve ostale značajnije stranke na bh političkoj pozornici. Ipak, jednog od njih treba posebno izdvojiti, tek toliko da se ne zaboravi. Bivši direktor i partijski sekretar mostarskog Sokola, po nacionalnosti deklarirani Jugosloven, koji se potpisivao ćirilicom, sada je prvi u Hrvata u BiH, veći katolik od Pape, pošteniji od Alije Sirotanovića, skromniji  od siromaha, skrušeniji od djevice, lepši od Richarda Gera. Dragan Čović. Sa svojim zaokretima, ne govorim o političkim, prije o nacionalnim i ljudskim, Draganče nije samo trovremenski, on je svevremenski prototip političkog konvertita.

Pampers-političari; Samo ime govori sve, političke jedinke, slabe ili nikakve moralne i/ili bilo koje druge ljudski pozitivne osobine, željni vlasti i privilegija po svaku cijenu. Ukratko bilmezi za jednokratnu upotrebu. Vođa ih istura na ona krizna mjesta za koja je svjestan da će bilo tko na tom mjestu navući gnjev javnosti. Ipak neko je i to morao odrađivati. Najistaknutiji primjer pampers-političara je bivši predsjedavajući Vijeća ministara, Adnan Terzić. Izvučen iz naftalina travničke gruntovnice, što mu je ujedno do tada bio i najveći stručni domet, Adnan je brzopotezno, sa udarničkim elanom uletio u nemoguću misiju dovođenja u funkcionalno stanje Vijeća ministara. Dodatni givikt oko nogu mu je bilo uvođenje PDV-a. Porez nije nikada bio popularan. Sam Adnan se trudio da ostavi što bolji dojam, no nije išlo. Dojam koji je ostavljao iza sebe je taj što nije ostavljao nikakav dojam, osim prosječnosti. Neki ljudi se rode prosječni, neki postanu prosječni, nekima se to nametne. Kod njega je bilo sve troje. To Adnana nije mnogo tangiralo, on je tjerao svoje, stvarno je bio vrlo odlučan, vrlo ozbiljan i vrlo savjestan mediokritet. Normalno, izgurao je mandat, više zbog toga što bi bilo još teže imenovati novoga, nego zato što je bio sposoban. Poslije mandata, nestao je netragom, vjerojatno je bila velika gužva na draftu za njega. Menadžer njegova kalibra bogom je dan za sva ona poduzeća koja brzinski žele uploviti u stečaj.

Ikebana; Prepoznatljivi iz prve i zastupljeni u svim političkim opcijama. Vođeni devizom neka i mene blizu oltara, možda me što i zapadne, ova skupina je najbrojnija i najpredvidljivija po svom stilu ponašanja i djelovanja. Svaki Vođa koji drži do sebe, mora instalirati u sve značajnije organe svoje stranke potreban broj ikebana. Ne trebaju oni njemu za aplaudiranje, iako to najčešće rade, oni su prije svega potrebni kao glasački stroj, ako bilo ko u stranci pokrene inicijativu suprotnu od vođine želje. I to funkcionira u svim strankama bez obzira na veličinu i ideologiju. Mirni i dremljivi na sastancima, reklo bi se mrtva priroda, ovi suncokreti živnu i počinju okretati svoje glavice u smjeru svoga sunca, Vođe. Do tada nezainteresirana lica se ozare i poprimaju izgled koji direktno ovisi od Vođinog lica i izlaganja. Ako je Vođa ozbiljan i oni se smrknu i skupe obrve, ako je Vođino izlaganje vickasto i oni se osmjehuju, mada vic ne razumiju, ako je Vođa nezainteresiran i oni odmah padaju u stanje hibernacije, koje se prekida eventualnim glasanjem. I tu postoji uhodana šema. Osoba blizu Vođe, najčešće sekretar ili tajnik prvi diže ruku za potrebno glasanje. Ikebane samo čekaju na to. Ruke su odmah u zraku, neki podižu obadvije i ne spuštaju ih dok nisu sigurni da je osoba zadužena za prebrojavanje glasova uočila i njihovu ruku. Zbog blijelidila njihova lika i uloge ovdje nema značajnije istaknute individue. Sve je to siva masa prosječnosti.

Dirty Hari; Dirty Hari je osoba zadužena za prljave poslove u stranci, osoba bez milosti i skrupula. Takođe neizostavni dio svake stranke. Dirty Hari djeluje samo po komandi nadređenog, postupa strogo po uputama, jer treba proizvesti željeni učinak i ne razmišlja o posljedicama svojih djela, odnosno nedjela. Skoro uvijek se radi o političkoj likvidaciji osobe koja u tom trenutku smeta stranci ili Vođi. Ako se radi o eliminiranju pojedinca iz vlastite stranke, prvi potez je određivanje zamjene. Tek kada se pronađe adekvatna zamjena, pristupa se eliminaciji. Metode su različite, a kreću se u rasponu od „otkrivanja“ nečasnih radnji mete, bilo u ratu, bilo u privatizaciji, preko tračeva o stranačkom zastranjivanju, odstupanju od programskih opredjeljenja i sl. do prljavih tračeva iz privatnog života mete. U članstvu se postepeno stvara negativno raspoloženje prema meti, koje kulminira završnim činom smjenjivanja dotičnog, često u kombinaciji sa izbacivanjem iz stranke. Za političke protivnike iz drugih stranaka primjenjuju se druge metode. Najčešće se to obavlja preko medija, doturanjem „povjerljivih“ informacija, zatim denunciranjem istražnim organima, do grubljih metoda kao što su paleži i miniranja, najčešće auta ili poslovnih prostora mete. Jedna od opasnosti po Vođu je i spajanje ili preklapanje dužnosti Dirty Harija sa dužnostima torbara ili organizatora. Najpoznatiji slučaj takvog preklapanja je Ante Jelavić iz HDZ-a, koji je obavljao sve te navedene poslove, najprije za HDZ, a kasnije i za sebe, doguravši tako i do predsjednika stranke, a malo kasnije i do bjegunca nakon sudske presude protiv njega.

Ostali; Svi ostali tipovi i podtipovi su malo rjeđa pojava pa nema potrebe posebno ih razrađivati u njihovom bljedilu. Prije svega se to odnosi na revolucionarne budale tipa Mirnesa i njemu sličnih, zatim dvorske lude tipa Muharema Serbezovskog i Ive Mire Jovića, a tu je i solidan broj rođaka i kumova koji sa politikom nemaju ništa zajedničko izuzev potpore lideru poradi rođačkih i ostalih veza.

NEKOLIKO NOVIH

Riječi su iste kao i gomila ljudi

                                                               Nije nužno znati sve

Agnostik; Termin koji je u politički rječnik, na velika vrata uveo novi hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Izjašnjavajući se, u kampanji prije izbora, kao agnostik, oduševio je jedan dio građana Hrvatske, a drugi, veći dio zbunio. Znali su da to nije vjernik, katolik pogotovu, nije ni komunistički ateista, ali je zvonilo zbunjujuće u katoličkoj zemlji Hrvatskoj, prepunoj lažnih moralista, tipa Kaćunko i sl. Ma šta li mu je to agnostik, zvuči gore od Lucifera? Agnosticizam je odbijanje mogućnosti spoznaje Boga, ne njegovo negiranje, samo priznanje da ga ljudski um na ovom stupnju razvoja ne može spoznati. Odprilike je negdje na pola puta između teizma i ateizma, neopterećen vjerskim dogmama, ali i oslobođen isključivosti ateizma u nepostojanje Boga. Dopušta postojanje više sile, ali odbija da je ljudski um može spoznati. Da li je to nespremnost ili neodlučnost, možda je najbolja definicija nevjernog Tome. Kad vidim vjerovaću. Bilo kako bilo, agnostik Ivo je dobio predsjedničke izbore mimo volje katoličke većine, a posebno mimo želje kompletne Crkve u Hrvata.

Reforma; Od uspostave višestranačja kod nas ovo je najkorišteniji termin izgovaran od strane naše političke menažerije. Više od korištenja taj termin je samo izraubovan i devalviran. Svaka od tih političkih šuša počinjala je i završavala svoje izlaganje reformom ovoga i onoga. Tako su nam „reformirali“ gospodarstvo, besplatno školstvo i zdravstvo, socijalno i radno pravo, Ustav i još more pitanja i problema za koje nismo ni znali da postoje dok nas oni nisu „reformirali.“ Sam termin u svom bukvalnom značenju znači ponovnu uspostavu, vraćanje na staro. U svakodnevnoj upotrebi i tumačenju mogli bi ga prevesti kao promjenu stanja sa tendencijom na bolje. Obratite pažnju na „s tendencijom na bolje.“ Od tog novog boljitka normalan čovjek više ne može normalno živjeti. Dobro su nas „reformirali“, odnosno rasformirali, rastavili na sastavne dijelove i sada ne mogu i ne znaju sastaviti. A htjeli bi, jadni. Zato danas kad čujete vašeg lokalnog političara da govori o potrebi reformi, koje će se provesti kada on i njegova stranka dođu na vlast, rasformirajte ga na licu mjesta. Nikave reforme oni ne znaju provesti, nikakve reforme nas ne mogu trenutno izvući iz situacije u kojoj smo. Ne može se šumski požar gasiti kanticom vode. Ovim građanima, ovim narodima, teško da mogu pomoći ovakve reforme i ovakvi reformisti. Ovim građanima, ovim narodima treba preporod, renesansa novih snaga, novih ideja i prije svega novih ljudi. Staru demagošku političku garnituru svih boja i nijansi, treba što prije „reformitati“, odnosno rasformirati. Potrošili su sve naše kredite.

Sinergija, Omiljeni termin gradonačelnika metropole Banderasa. On je vječito u sinergiji sa svojim suradnicima, na nekim projektima, koji su opet u izvedbi enrgičnih poslovnjaka iz Hercegovine. Hiper aktivni Banderas ne smanjuje tempo ni nakon pušione na predsjedničkim izborima, ni nakon isključenja iz stranke, sinergično vodi Zagreb holding u propast. Zajedno sa njim i neke zagrebačke kulturne i sportske institucije, kao što je Cibona. Sinergično, ili što bi rekli zajednički rad. U bukvalnom smislu Banderas je nostalgičar za udruženim radom, gdje je uvijek neko drugi pokrivao gubitke i plaćao ceh. Stvarno će ovaj hercegovački lanac, stvoren da se ovlada metropolom kad tad puknuti i izazvati i poslovni kraj na silu energičnog Banderasa.  

Funkcija; Matematički pojam prenesen u politiku u sasvim pogrešnom značenju. U matematici  označava preslikavanje elemenata iz jednog skupa (domene) u  drugi (kodomene). Preslikavanje mora biti jedinstveno tj. svaki član domene se preslikava u tačno određen član kodomene. U matematici je jasan pojam funkcija. U politici je on rastegljiv kao lastika. U politici se preslikavanje člana iz jednog skupa (stranke) u drugi (vlast) širi matematičkom progresijom na sve kodomene vlasti koje su zakonom definirane kao neovisne jedna od druge (zakonodavna, izvršna i sudska). Dotični član se preslikavanjima u bilo koji skup od ova tri pomenuta razbaškari u sva tri. I to mu bude u pravilu malo. Pa se preslikava u razne upravne i nadzorne odbore, pa lobira za svoje stranačke poduzetnike, uz sirotinjsku provizijicu i tako sve do kraja mandata.

Apartheid; Skoro zaboravljena stara dobra riječ Bura, nizozemskih doseljenika u Južnu Afriku, doslovce znači odvajanje. Koristili su je za definiranje svog sistema rasne segregacije svoga bijelog stanovništva od domicilnog crnog i ostalog. Ukinut je tek krajem prošlog stoljeća. Zašto apartheid i ima li toga danas? Baš zato što ga ima i što ga provodi politička partija koja se predstavlja kao zaštitinik svih Hrvata u BiH. Doduše provodi se suptilnije ali jednako nesmiljeno kao i u Južnoj Africi. I tek kada se najavi mogućnost ukidanja tog svojevrsnog nacionalnog apartheida, počne plač i lelekanje o pripadnicima i predstavnicima, o malim i velikim. Samo je jedno nesporno: predstavnici Hrvata u BiH mogu biti samo pripadnici zna se opcije, u najgorem slučaju tek samo kumovi ili rođaci. Nije važno radi li se ministru, konzulu ili portiru. Važna je samo izmirena članarina kao dokaz pripadnosti hadezeju. Ostalo, ostalo nije važno.

Korupcija; Korijen je latinski, corruptus, a doslovno znači uništiti, pokvariti. Već je godinam udomaćen na našoj političkoj sceni, toliko da se svaki pojedinac koji je nastoji izbjeći ili ukazati na nju smatra budalom ili idiotom. U javnom mnijenju kod nas je uobičajeno da ide uz politiku, pomalo uz medicinu, policiju, sudstvo i školstvo, ponajmanje uz normalan život. Prava epidemija od korupcije, opasnija od svih gripa zajedno. Razara društveno tkivo do besmisla. Upravo zato korumpiran u najširem smislu znači pokvaren, loš, izopačen, nepošten i slično. U pravom smislu pojam znači zloupotrebu svog položaja i ovlasti radi osobne i/ili grupne koristi uglavnom u javnom, državnom sektoru. Kod nas ne postoji strategija borbe protiv korupcije, naprotiv, važeća strategija je prešućivanje ili umanjivanje posljedica koruptivnih radnji. Vrlo dobro iskorišten spin naših korumpiraša je: Pa kakav je to političar ako ne zna namaknuti za sebe, onda neće znati ni za nas.

Majorizacija; U moru pogrešno korištenih termina od strane naših političara, danas u oči bode najnovija glupost, nepismenost ili čak i podsmjehivanje samima sebi, peticija protiv majorizacije Hrvata u BiH. Peticija se potpisuje poradi zapostavljenog položaja hrvatskih kadrova u institucijama vlasti u BiH. I to ne bi bilo ništa sporno da korištena tuđica, izvedena iz engleskog jezika, baš to i znači. Kao i sve kod nas, upotrebom takvog stručnog  izraza organizatori ovoga jada pokazuju svoju učenost  s jedne strane, dok istovremeno zadržavaju pravo tumačenja toga samo za sebe i sebi slične. Pojam majorizacija u  svom izvornom značenju je „činjenje nekoga većim, važnijim, vrijednijim“, suprotan je od pojma minorizacije koji znači „činjenje nekoga manje vrijednim, zapostavljanim.“ Dakle, ako su hrvatski kadrovi zapostavljeni u institucijama vlasti u BiH, oni su minorizirani od strane drugih (u ovom slučaju Bošnjaka), koji su u odnosu na njih majorizirani, odnosno privilegirani. Možda ipak ima zdravo rezonskog osnova u ovoj peticiji, jedino ako se misli na privilegirane hadezejove kadrove u vlasti. Već 20 godina njihova prva i osnovna kvalifikacija za bilo koju funkciju je članska iskaznica zna se stranke.  

Disolucija; novi moderni termin koji se sve više udomaćuje, naročito kod Mićka i jataka, a trebao bi kao značiti miran razlaz, pa svako svojoj kući. Što kod nas nikada u povijesti nije bio slučaj. Govoreći običnim jezikom, država je živ organizam, koji se rađa, živi (neke duže, neke kraće) i umire, prirodnim ili nasilnim putem. Da bi neka država bila suverena treba imati kontrolu nad svojim teritorijem, te aparat prisile kojim bi održavala postojeći pravni i politički poredak. Za našu otužnu svakodnevnicu teško da se to može reći i 20 godina nakon međunarodnog priznanja BiH. Sve dok dva od tri konstitutivna naroda cijelo ovo vrijeme gledaju preko granice u susjedstvo koje im je draže od njihove svojine, nema tu napretka. Jer, šta je država, tek pusti teritorij, omeđen granicama, najčešće neprirodnim. Isplati li se za to gubiti glavu? Disolucija ili raspad dogodio nam se prije 20-ak godina i bio je krvavo. Zašto bi sutra bilo drugačije, gandijevsko, to nije u prirodi ni jednog našeg naroda. Ovdje su se glave gubile i za mnogo manje teritorija. Tadašnja disolucija je od ovih istih bila definirana kao secesija, malo ružniji termin, odvajanje, odcjepljivanje, koje se prije svega temelji na pravu naroda na samoodređenje. Pa zašto Mićko ne koristi taj termin, koji bi više odgovarao stvarnom stanju stvari. Upravo zbog toga što su se u pokušaju zaustavljanja secesije dogodili mnogi zločini, pa ne treba sada strašiti i svoj narod. Disolucija je pitomiji termin, a može se najefikasnije realizirati podrivanjem sistema iznutra. Svi smo mi za BiH, ali vidite da ne to ide. 

DOBRI LJUDI U VREMENU ZLA

Ponekad sam usamljen a i plašim se

                                                                 Držim te na stolu gospode

U svakom ratnom sukobu na površinu isplivaju da ne kažem šta, uglavnom oni ljudi koji sa moralom i poštenjem nemaju ništa zajedničko. Istovremeno se ostali pošute, uvuku u sebe i gledaju kako preživjeti. U takvim vremenima nije poželjno nikakvo oponiranje, posebice oponiranje vlastima i onima koji ih predstavljaju. Da svako pravilo ima izuzetak pokazuje i nekoliko primjera iz naše ne tako davne prošlosti. O dobrim ljudima je mnogo teže pisati, treba naći mjeru. Da se ne izostave bitne stvari, ali i da se ne pretjera u njihovoj hvali, jer to onda stvara kontra učinak. Pa nemojte mi onda zamjeriti ako sam negdje pretjerao, ili ako sam nešto zaboravio.

Fra Marko je jedan od rijetkih takvih primjera. Rat ga je zatekao na radnom mjestu livanjskog župnika. Doduše, i prije rata fra Marko se isticao mudrim propovijedima o temeljnim kršćanskim načelima: Pomozi bližnjemu svome i ne čini drugima što ne želiš da čine tebi. U vrijeme nacionalne i ratne euforije, jedini je držao potegnutu ručnu kočnicu. Temeljna mudrost njegova reda je i strpljivost i ona stara: I poslije rata valja nama nastaviti živjeti. Malo su tada fra Marka zarezivali, ali kad je on prešao sa riječi na djela, nastala su i prva trvenja i neslaganja vlasti i crkve.

U prvim ratnim danima fra Marko je iz napuštene pravoslavne crkve sklonuo sve ikone i vjerske stvari od vrijednosti u svoj župni dvor. Nedugo poslije toga desio se i nesretni pokušaj paleži crkve u kojoj bi sve ovo izgorilo da nije bilo sklonjeno. Prikupljanje, a naročito distribuciju pomoći preko Karitasa fra Marko nikada nije uvjetovao pripadnosti njegovoj vjerskoj opciji. I tokom cijeloga rata dijeljeno je onima kojima je najpotrebnije bez obzira koje vjere i nacije bili. Politika tolerancije, vjerske i nacionalne snošljivosti nije mogla dugo proći nekažnjeno, fra Marko je pod čudnim obrazloženjem prekomandovan u drugu župu, Vidoši. Tek nakon više godina, vraćen je u Livno, gdje je ostao župnik do svog nesretnog kraja. Da ne zaboravim, sve ikone i ostali vjerski predmeti vraćeni su nakon rata pravoslavnom popu.

Slično je bilo i sa drugim vjerskim službenikom u Livnu, efendijom Sabirom. Kada su, nakon sukoba Hrvata i Bošnjaka, sredinom 93-će iz Livna, zajedno sa kompletnim rukovodstvom SDA, nagulili i mnogi vjerski dužnosnici IVZ, u gradu je ostao samo efendija Sabir. Iako je imao gdje otići i obavljati istu službu u puno lakšem okruženju po sebe (rodom je iz Zenice), efendija Sabir je ostao. Cijelo vrijeme rata i poraća, obavljao je svoju vjersku službu za ono malo preostalih vjernika. I nikada se nije požalio. Čak ni onda kad su mu neki primitivci skinuli čalmu sa glave i šutali je po Žitarnici. Nastavio je obavljati svoj posao, uvijek dobro raspoložen i sa osmijehom koji je ostalima ulijevao i hrabrost i nadu da će ove gluposti proći.

I kada je sve to prošlo, kada se IVZ u Livnu počela obnavljati, kada je opet živnula i SDA, kada su počele stizati donacije, za efendiju Sabira više nije bilo mjesta. I njega je brzopotezno zamijenio pravovjeniji i povjerljviji hodža. Nisu ga tek tako mogli otjerati iz pripadajuće mu kuće pa su mu ostavili minimum djelatnosti, od koji se moglo tek preživljavati. Ni tada efendija Sabir nije gubio optimizam, ni osmijeh. Nastavljao je i dalje. Nažalost, bez obzira na vanjski izgled, svi ti stresovi u vrlo kratkom periodu, ostavili su traga, pa je efendija Sabir završio naglo, umrijevši od posljedica moždanog udara. Nedugo poslije toga isto od moždanog udara umrla mu je i supruga. 

FRANC

Otišao sam daleko do krajnjih granica

                                                         More je uzimalo od neba

                                                             Na drugoj strani znaci oluje

Kako početi priču o čovjeku s kojim si proveo dobar komad života, s kojim si dijelio školsku klupu kroz osnovnu školu i gimnaziju i sve što ide uz to. Kažu da školsko prijateljstvo ostaje za cijeli život. Možda su mi i zbog toga ovi redovi i najteži, kao da klešem Crvenice. Istovremeno ne mogu da ne pišem. Kao da je bilo juče. Sjedili smo u Dolini mozgova i pijuckali medovaču. Spremao se krenuti za Šibenik, obići neke ptijatelje, nabaviti travaricu za svoj lokal i normalno pozvao je i mene da mu pravim društvo. Nisam mogao zbog svojih obiteljskih obaveza, ali sam obećao doći probati taj grom od rakije. Prekosutra sam saznao da je nastradao u prometnoj nedaleko od Šibenika. Nije samo obitelj ostala bez pokretačke snage, niti sam samo ja izgubio prijatelja, cijeli grad je ostao siromašniji za jednu izuzetnu osobu.

Franc je nakon završetka gimnazije u Livnu, upisao elektrotehniku u Zagrebu i završio je manje više u roku. Još za vrijeme srednje škole, ostao je bez majke, otac je radio u Njemačkoj, stariji brat je bio svukuda, najmanje u Livnu, a sestre su se poudale. Tako je nama, ekipi iz razreda, Francov stan bio baza i za učenje i za ostale vannastavne aktivnosti. U to vrijeme, su te aktivnosti bile neusporedivo manje atraktivne nego danas, ali dalo se solidno popuniti vrijeme. Možda to izgleda patetično, no mi smo se najviše bavili enigmatikom, počeli smo učiti i bridž, a Franc se u to vrijeme najviše bavio savladavanjem mađioničarskih trikova. Do mature već je bio savladao i hiptnozu. Kasnije će mu ti trikovi, sposobnost odvraćanja pažnje mediokritetima koji su ga počeli okruživati kada je stekao popriličan kapital, poprilično pomoći. Tu sam, uz Francovu pomoć, savladao tehniku pravljenja šalabahtera, što će mi kasnije dobro doći. Nakon diplomiranja, zaposlio se u Zagrebu, u Končaru, oženio sa svojom prvom ljubavi, te živio sasvim prosječnim podstanarskim životom negdje do 1988. godine.

Da li baš zbog te prosječnosti, ili možda zbog naslućivanja skorih promjena, ili možda zbog zova rodnog kraja, vrag će ga znati, Franc je uvijek bio škrt na riječima, a znao je u momentu obrnuti temu razgovora, vratio se u Livno. Otac mu je do tada, u obiteljskoj kući iznajmljivao poslovni prostor, pa se Franc odlučio oprobati i u tome. Otkazali su najam mliječnom restoranu Europa, Livnjacima poznatiji kao mjenjačnica njemačkih maraka na crno i Franc je krenuo u posao. Objekat je renoviran u cijelosti i 2. veljače 1989. otvoren je kafić 42. Nisam prisustvovao otvaranju, ćerka mi je imala prvi rođendan, ali kao da sam bio tu. Tako je krenula jedna lijepa, ne samo ugostiteljska priča, 42-jka je cijelo vrijeme bila uvijek nešto više od uobičajenih livanjskih kafića, koji su u to vrijeme nicali kao pečurke. Onako usput, sam naziv nije ništa posebno, ni tajnovito, kako su mnogi nagađali, bio je to samo kućni broj.

Od samog početka rada kafića, Franc je nastojao raditi drugačije, Kafić se neprestano mijenjao, ubacivani su novi sadržaji, održavale su se izložbe slika, fotografija, foto seanse sa Lupinom, održavale su se modne revije, igrao šah. I živa muzika za vikend i preko ljeta. Odmah to prvo ljeto, Franc je, uz puno muke, privolio oca da mu ustupi i komad bašte iza kuće. Nakon sređivanja bašte, tu je na ljeto počela svirati Čikma. Odaziv Livnjaka bio je za nepovjerovati. Mjesta nije bilo ni za prolaz konobarima. I tako cijelo ljeto. Već sljedeće godine, stari Jakov nije brinuo šta će za krompire i luk, ustupio je i drugu polovicu bašte, tako da je sada optimalno moglo stati preko 400 ljudi, a da se može normalno raditi. Takav obim posla nije prošao neprimjećeno ni kod poreznika, a posebno ne kod konkurencije. Bilo je svakakvih podmetanja, neprekidnih poreznih kontrola i proizvoljnih razreza dažbina, da je i inače smireni Franc izgubio živce i odbio platiti. Poreznici su pokušali zatvoriti lokal, a kada to nije upalilo, zaplijenili su kafe-aparat, kao jamstvo da će ta neka dažbina biti plaćena. Ni to nije upalilo, pa su morali vratiti aparat.

Uporedo sa lokalom, Franc je, sa nekoliko generacijskih kolega, diskretno radio i na pripremi formiranja HDZ-a u Livnu. No i on se odmah nakon formiranja razočarao u kvalitet izabranih ljudi u prvi općinski odbor, pa se pokušavao lagano udaljiti, pravdajući se obavezama sa kafićem. Što zbog toga, što zbog neprekidnog pritiska, sada već i preko politike, ugrožene konkurencije, u prvim ratnim danima, mobilizirano je cijelo osoblje kafića. U neprekidnoj trci na liniju, sa linije, u nabavku, u potragu za osobljem, Franc je izgurao i to. U to vrijeme se pojavljuju i naručeni članci u tadašnjem Božićevom ST-u (Slobodni Tjednik) protiv njega, što ima za posljedicu i bacanje ručne bombe u kafić. Materijalna šteta nije bila velika, ali gorčina i razočarenje u stare prijatelje, koji su to mogli spriječiti, otjerala je Franca u drugu političku opciju.

Nakon rata, Franc ne smanjuje brzinu. Kasnije se saznalo da je neposredno prije blokade Vukovara, bio u Borovu, gdje je otkupio drugu polovinu kuće, koja je prije bila u vlasništvu Ćubela, koji su je prodali Borovu i gdje je do rata bila prodavnica obuće u prizemlju, dok je gornji kat bio prazan. Počinje renovirati i taj dio kuće, kao i baštu iza. Ni to nije išlo glatko, bilo je otpora bivših vlasnika, koji su mislili da imaju pravo na tu nekretninu. Bilo je i blokada miksera betona, prilikom salivanja ploča, ali sve je to Franc stoički izdržao. Iza kuće, u bašti radi i dalje proširenje 42-jke, a u samom objektu otvara robnu kuću sa Kappa proizvodima. Kroz cijelo to vrijeme proživljava i osobnu tragediju. Supruga mu oboljeva od teškog karcinoma i nakon skoro desetogodišnje borbe, gube tu bitku. No Franc se ne predaje. Ili se barem na njemu ne vidi sav taj pretrpljeni bol. Nastavlja dalje, angažira se još više u NHI, stranci nastaloj od nezadovoljnih hedezeovaca. Ubrzo postaje i njen predsjednik za našu županiju. Tu ga i zatiče smrt.

Cijelo to ratno i poratno vrijeme Franc je pomagao kome je god mogao. Bio je pokretač mnogih inicijativa, organizator događanja, a tamo gdje je trebalo podmetnuti vlastita leđa, prije svega vlastiti novčanik, Franc ni to nije izbjegavao. Za njegove brige o košarkašima Troglava, ovi se nisu nijednom gladni vratili u Livno. Nije puno pričao o svojim poslovima, još manje o kretanju, a na sva radoznala pitanja tipa šta radi, kuda ide, odgovarao je jednostavno: Briga te, idem za svojim poslom.

Na kraju, za sve one koji su ga volili i cijenili, sasvim je svejedno što se dogodilo. Bilo je svakojakih priča, zaboga, pa to je Livno. Da li je to bio trenutak nepažnje, svojstven svakom živom biću, pa i Francu, da li je neko drugi bio za volanom, da li je to bila klasična diverzija motivirana političkim razlozima, nije bitno. Osobno, ne vjerujem ni u jednu, odnosno, onu u koju vjerujem zadržaću za sebe. Ono što je bitno je da Franca više nema među nama. Sudbina je tako htjela, a sudbina sa tragičnim posljedicama stalni je pratilac dobrih ljudi spremnih na velika djela.

Adieu, mon voisin du banc.

DŽOKS

                                                                                            Ja sam kralj, sudbina je metresa

                                                                           Sa zastakljenim očima

         Je li moguće da je već prošlo punih 15 godina od kada je otišao uvijek nasmijani dobri duh Livna. Džoks. Novinar i fotoreporter, inženjer i glumac, školski profesor i pjevač na svadbama. Iznad svega čovjek, zaraznog osmijeha i vječnog optimizma, uvijek spreman saslušati, a onda razveseliti zabrinutog sugovornika. Uvijek je imao spremnu anegdotu, za svaku priliku. Na osobit način ipak je najviše bio svoj, ljut i drzak na lažne autoritete, slab i sentimentalan na marginalce i zapostavljene. Šta je ostalo iza Džoksa? Njegova obitelj i Vildana, njegovi novinski članci i fotografije, poneka prigodna izložba i sjećanje. Sjećanje obitelji i prijatelja na Džoksa u svoj njegovoj jednostavnosti i prirodnosti, bez obzira da li se brani od žicara ili pokušava snimiti fotografiju, nesvjestan pogibelji u koju može upasti.

         Džoks je završio agronomiju i jedno vrijeme, skoro do pred rat, predavao je u livanjskoj ekonomskoj školi. To je ono što se moralo, standardno uklapanje u maločaršijske standarde. Sve ostalo je bilo kao vađenje zdravih zuba toj istoj čaršiji. Skoro istovremeno sa poslom u školi, Džoks se aktivira u livanjskom amaterskom kazalištu, koje je djelovalo u sklopu KUD-a Radnik. Izbacili su u to vrijeme nekoliko dobrih predstava, uglavnom u režiji još jednoj odbjeglog Livnjaka, Pere Mioča, koji nije mogao bez Livna. I to je Džoksu bilo malo, pa se uz druženje sa livanjskim muzičarima upušta i u pjevačku karijeru. Normalno u svadbama. Oni koji imaju dobru memoriju sjetiće se njegove verzije Nadaline, koja je bila i bolja i duhovitija od Olivereove i Borisove. Iz tih vremena pamtim i jedno od rijetkih viđenja sa njim, uz njegovu duhovitu primjedbu: Jebemu miša, vidiš dokle smo dogurali, viđamo se samo na svadbama i ne daj Bože na sahranama. Usput je izrafalao dogodovštinu sa nedavne svadbe, kad ga je cijelu večer naganjao mladenkin otac da mu odpjeva tada popularnu Breninu pjesmicu: Udri Mujo u tamburu. Ma koliko se Džoks branio da ne zna tu pjesmu, da ne zna ni tekst, čova je bio uporan i stalno dizao cijenu, dok nije došlo do tada vrlo velikih i moćnih 500 DM. Kada je napokon pristao i odpjevao uz maksimalnu improvizaciju, cijela sala je urlala od oduševljenja, jer su i Mujo i Džoks udarali u sve što je ovome drugom palo na pamet, a najmanje u tamburu.

         Već pred rat, nemirni Džoksov nemirni duh se upušta i u još jedan izazov, novinarstvo. Počinje objavljivati u tada vrlo čitanoj Slobodnoj Dalmaciji, kao dopisnik iz Livna. Kratki i jezgroviti članci bili su uvijek začinjeni pristojnom dozom humora na Džoksov način. Sam rat ga motivira i izbacuje u respektabilna fotoreportera, koji je ulazio gdje niko nije smio, snimao i slao fotke, prije svih ostalih. Nedostatak znanja o fotografiji i tehnikama razvijanja i slanja fotki, nadoknađivao je prirodnom livanjskom drskošću i brzim savladavanjem tehnika fotografije.

Bio je na svim opasnim mjestima u BiH, a zanat je već ispekao na ratištima u Hrvatskoj. Prvi je ušao u potpuno spaljeno slavonsko selo Ćelije, bio je i u Almašu, Dalju, Osijeku. Početkom rata u BiH, počinje raditi za Feral. U vrlo kratkom vremenu oduševio je najveće zajebante na Balkanu. U nekrologu koji su potpisali Dežulović i Lucić stoji: Bilo je Spasovo 1991. godine. Kolonu tenkova JNA pred Šuicom nitko nije smio fotografirati. I vratili bismo se bez fotografija da sve to nije dozlogrdilo jednom visokom, stasitom mladiću s tamnim ray-ban naočalama. Izvadio je nekakav prastari canon i počeo snimati. Vikao je, psovao i neviđenom drskošću tjerao tenkiste da mu poziraju. Bio je to livanjski dopisnik Slobodne Dalamcije. Na grozno šarenoj posjetnici pisalo je – Željko Maganjić Đox. Sive, amaterske snimke zbunjenih tenkista bile su njegove prve ratne fotografije.

         Nije dugo trebalo da takav nemiran duh, koji je poimao slobodu u bukvalnom smislu, slobodu da u svakom trenutku bude ono što želi biti i gdje želi biti, dođe u sukob sa medikritetstvom tadašnje livanjske vlasti. U to vrijeme te stvari su u Livnu određivali neki drugi ljudi. Nepokoran kakav je, Džoks je vrlo brzo došao u sukob sa našim tadašnjim gospodarima života i smrti. Pod izgovorom da je fotografirao i objavio fotografije položaja HVO bojovnika i time ugrozio i bojovnike i samu obranu Livna, bio je nemilosrdno pretučen u sred Livna, u sred dana, od ljudi koji je razlikuju crtež od fotografije. Bila je to kap koja je prelila čašu. Džoks odlazi sa obitelji živiti u Split i raditi za Feral, ali bez Livna nije mogao. Neprekidno u pokretu sa jednog ratišta na drugo, sa povratkom u Split i obaveznim zaustavljanjem u Livnu. Prijatelji se moraju obići, a dušmani podsjetiti: Još sam tu, ne bojim se vaše šankerske crte bojišnice.

         Uz takav suludi ritam, Džoks je izdeverao cijeli rat, a on i njegov BMW su se nagledali drumova i svakakvih vukojebina, još više pogibelji, ali nije to bilo važno. Rat se završio, glava je na ramenima, posla i planova za budućnost nije nedostajalo. Kurva sudbina, kako to obično i biva, sve je to zaustavila jedne sasvim obične ranojesenske noći nadomak Splita, u Dugopolju. Kažu vozio je neprilagođenom brzinom. Ma šta vozio, živio je neprilagođanom brzinom. A na samom kraju, doveo je u svoj Orguz sve svoje prijatelje, i poznanike i sve dobre ljude, čak i one koji ga nisu voljeli, jer je svojim fotkama i svojim člancima nemilosrdno skidao njihove domoljubne kostimiće, otkrivajući ispod toga samo golu pohlepu.

POKONDIRENA  ELITA

                                         Rascvjetali vinovnici jetkih uboda ne dopiru do tvog srca

                    Iako tavore na dnu protekcije poput mumija

Jedina društvena, možda je bolje reći socio grupacija koja je ostala nedirnuta, neokrnjena po svom stilu i ponašanju, po svom načinu rada i življenja je livanjska elita, odnosno onaj sloj ljudi koji i politiku i vlast doživljava kao prljav posao, nedostojan njihovog ekonomskog i obiteljskog statusa. Normalno, to misle u privatnom okruženju. Tako su mislili i o onoj vlasti, tako misle i o ovoj vlasti. U javnom, odnosno u poslovnom okruženju, jer ovdje se u velikoj većini radi o privatnicima, uglavnom uslužnih djelatnosti, srednje ili solidno nafutranim, oni su i te kako ljubazni, moglo bi se reći i servilni u kontaktima i sa najnižim razinama vlasti.

Ta livanjska ljubičasta krv, možda bolji izraz provincijski trend seteri, lokalni modni i ugostiteljski gurui, imaju dobro istreniran stil ponašanja i još bolji stil šišanja naivnih ovčica. Ljubazni sa svima, u namještenim osmijesima, u rasponu od 1 do 10, već koliko im je bitan sugovornik, mušterija ili klijent, lagano će vas kuhati i preparirati za svoj interes. Ako niste dovoljno budni, brzo će vas obraditi. Zlatne su njihove ruke, njihovi butici i njihovi kafići. Tu je sve na nivou. Počevši od cijena. Otmjeni kokteli od jeftine votke i mlakog tonika, ili nešto slično, predstavljaju se kao pića plejboja i super modela. Vina se isključivo gradiraju po njihovoj cijeni, nikada po kvaliteti. U takvim lokalima ne može popiti ni domaće vino, ni domaću rakiju. Slična stvar je i sa modom. Prije su se istanbulske krpice predstavljale kao vlastite kreacije, danas su ih zamijenile još jadnije, kineske. Ali važno je u kojoj su, odnosno, čijoj su radnji izložene.

Livanjska elita vrlo je zatvorena grupacija, skoro kao kasta. Teško se u nju ulazi, još teže izlazi. Druže se samo međusobno, pozivaju na žurke i slične prigode uvijek isti krug ljudi. Ako se pojavi neko ko im ne pripada, ljubazno se pozdravi i odmah ide upitni pogled sa prijekorom organizatoru druženja. Stil oblačenja takođe je prepoznatljiv. Dok je kod muškaraca uobičajen sportski, neobavezni stil, kod ženskog dijela dolazi do punog izražaja osebujan talenat za prenapadnim isticanjem. Počevši od frizura, obavezno se rade van Livna, preko neumjesne količine nakita, zlato je obavezno, do trendovskih torbica i dizajnerskih cipelila ili čizmica. Sve to može proći dok dotične dame ne progovore.

Svoja obitavališta su napucali skupim namještajem, poneki i klavirom, sa obaveznim umjetničkim slikama, uglavnom livanjskih slikara. Djeca im obavezno pohađaju privatne poduke iz stranih jezika, kao i glazbenu edukaciju, šteta što u Livnu nema i baletna škola. To bi bila logična veza sa kolom, dedinom frulom ili harmonikom. Mnoge gospođe iz ove grupacije pokušale su držati i kućne ljubimce, normalno sa pedigreom, ali su brzo odustajale, kad su shvatile da i ljubimci sa pedigeom seru i pišaju gdje stignu, ako ih na vrijeme ne obučite.

Iako svjesno žive kao nojevi, sa glavom u pijesku, ova će ekipa nadživjeti još mnoge garniture vlasti, mada je većina njih finansijski oslabljena, neki su poslovno i propali, ali još uvijek se drže zajedno i zatvoreno.  

ČERA

                                      Čera me i dalje sluša pije pivo pljugu duva gleda negdje u daljinu u noć

                              Jer i on kao i drugi pametni i knjiški ljudi istrošio se vremenom skroz na skroz

Čera je jedan od najživopisnijih likova na livanjskoj javnoj sceni. Po zanimanju diplomirani inžinjer elektrotehnike, odnosno već i magistar, dečko iz grada, zagrebački student, genijalac u svojoj generaciji, svoja je životna stajališta podredio svom konformizmu. Od samih početaka je u HDZ-u, najprije kao član inicijativne grupe, zatim kao kadar, pandan Hercegovcima, a u konačnici samo član po uvjerenju. Od svih frakcija HDZ-a, brojki, slova i ostalih, Čera sam sebe smatra samo barakašem, onim koji dosljedno provodi prvobitni program HDZ-a i njegovog osnivača.

Jedan je od rijetkih Hrvata iz grada koji se javno opredijelio za HDZ. Ovo je još neshvatljivije ako se uzme njegov obrazovni i intelektualni nivo, njegov obiteljski i prijateljski background. Takva osoba, osim nacionalne pripadnosti, nema ama baš ništa zajedničko sa isključivom i ruralnom politikom i pojedincima u HDZ-u. Pa zašto je još uvijek tako, iako i on sam zna da ni HDZ (osim u vremenu kad im je trebao) nema povjerenja u njega. Za njih je on, kao i većina Hrvata iz grada, gradski firaun, odnosno osoba nižeg ranga kojoj nije vjerovati.

Ispravno smatrajući da se početkom rata svaki livanjski Hrvat treba odazvati pozivu na odbranu svoje domovine i svoga grada, Čera je aktivno učestvovao u odbrani Livna. Svojom strukom i prirodom svoga posla, bio je zadužen za telekomunikacijski sektor odbrane. Stavljanjem pod kontrolu i na raspolaganje HVO-u, kompletnog telekomunikacijskog sistema, Čera je zaslužio svoje mjesto u povijesti odbrane Livna. Od prijeratnog otkrivanja identiteta faca koje su putem telefona širile uznemirujuće i prijeteće poruke, preko uspješnog snimanja svih agresorskih komunikacija, do na kraju, snimanja i svih komunikacija unutar odbrane Livna. Upravo zahvaljujući ovom posljednjem, Čeru niko ne dira, smatrajući ga za osobu koja previše zna opasnih i kompromitirajućih stvari za mnoge pojedince iz današnje livanjske političke elite.

Čerine slabosti, koje on nije ni krio, ipak su bile uzrokom mnogih, za njega sigurno frustrirajućih, zastoja u njegovoj poslovnoj i političkoj karijeri. Iako je jedan od rijetkih koji svoje mane i slabosti ne trpa pod tepih, ipak je to najveći krivac njegove naizgled predaje i mirenja sa situacijom u kojoj se već godinama nalazi. A situacija je: ne diram te, ne diraj me. Čera nema aktivno članstvo u HDZ-u, ali ima direktorsko mjesto, što je nespojivo sa kadrovskom politikom HDZ-a. Iako ima direktorsko mjesto, naizgled je potpuno razvlašćen, odnosno, pita ga se samo kada je struka u pitanju. Kadrovska politika poduzeća, a posebice prijem novih djelatnika u radni odnos, naizgled je miljama daleko od Čere, što njemu, paradoksalno i odgovara, jer je smanjen pritisak čaršije, rodbine i poznanika na njega. Da li je to tako u stvarnosti, to zna Čera i menadžment u Mostaru, bitno je da njemu paše.

Do kada će trajati ta čudna simbioza, ne zna se. Zna se da za sada odgovara i jednoj i drugoj strani. Međutim odnos snaga je takav da će se prije desiti da Čera neće trebati HDZ-u, nego obrnuto. U tom slučaju, ne čeka ga baš svijetla budućnost. Poznajući Čeru, sigurno je da on neće dozvoliti da njegove informacije obajate, pa je za očekivati da je on već sada u posjedu čak i mnogo interesantnijih informacija od onih ratnih. To bi se prije svega odnosilo na informacije o našoj privatizacijskoj pljački. Mnogi od njenih učesnika sigurno nisu na ti sa modernim tehnologijama kao što su mobilni telefoni, računari, internet i e-mail poruke, pa su u svom neznanju ostavili mnogo tragova. A Čera je veliki kolekcionar.

RAHATINSKI

Raspolagati tuđom mukom nije mala zajebancija

Rahatinski. Prezime (ili nadimak, u ovom slučaju) odmah odaje i zanimanje i životni stil. Zanimanje – bankar. Životni stil – sve vodoravno. Ništa nas ne smije uznemiriti, niti izbaciti iz dugogodišnje nirvane, koju smo zaboga, dugo trenirali i skupo platili. Ako je moguće da bankari išta plaćaju. Naš junak tako rijetko poteže da se ni oni sa najboljom memorijom toga ne mogu sjetiti.

Rahatinski nije rođenjem postao bankar, ali je bio nekako predodređen za to. I tokom školovanja bio je povučen, diskretan, mogli bi reći neprimjetan. Redovno je šibao školu i čekao svoju priliku. I gle čuda, prvi posao pa banka. Tu je i izučio sve finese toga posla. A imao je i dobre učitelje, Juru i Izeta. Cijeli radni vijek proveo je u istoj zgradi. Nikako u istoj banci, promijenio ih je četiri, pet. Baš kao pokojni Vlado sa početka priče, vođe se mijenjaju, ali umjetnik ostaje. Tako su se i banke mijenjale, a Rahatinski je ostajao i polako se penjao prema vrhu. Uvijek je bio lojalni bankar sistema. Tu nije bilo varijabilne kamate. Sistem nije mogao bez takvih, kao ni takvi bez sistema. Koje je boje sistem, nije važno, boja svakog pravog bankara je boja novca.

Uvijek je zagovarao ravnopravnost u komunikaciji komitenata i banke, po staroj bankarskoj devizi: Otmi mu što više, a daj mu što manje. Sve uz osmijeh, naravno. I brdo zbunjujuće papirologije. Banka je sa svoje strane tražila bezbroj instrumenata osuguranja. Od hipoteke, valutne klauzule, jamaca, platežne sposobnosti, od pokojnih predaka do još nerođenih potomaka. U obrnutom postupku nula bodova. Zaboga mi smo banka, samo po sebi to je dovoljan instrument. A dole u dnu ugovora, mala klauzula, normalno sa najsitnijim slovima (probao sam naći taj font i veličinu, nema) da banka ništa ne garantuje, država je garant vaših uloga. Ali vi ste već iznureni trkom za dokazivanje svjih instrumenata osiguranja, da jedva čekate potpis i bijeg sa novcima. Ni na kraj pameti vam nije da pitate: A šta ako država propadne? Tako se dogodila propast stare devizne štednje. Država je propala, nastala, a sa njom i stara devizna štednja. Da se vratimo na početak i ravnopravnost komitenta i banke, logično bi bilo da su propala i bančina potraživanja prema drugima. No to se nije dogodilo. Svi bankari, pa i Rahatinski su uredno otpisivali bančina dugovanja zbog propasti njihovog instrumenta osiguranja (države), a još urednije utjerivali bančina potraživanja, uporno i nemilosrdno, do zadnje pare, lipe, feninga.

I nemojte nasjedati na priču da su mnogi Livnjaci ( uglavnom oni koji nisu ni vidjeli Njemačke) uspjeli doći do svojih deviza. Normalno uz manju ili veću provizijicu Rahatinskom. To se pravdalo troškovima konverzije valuta, ili po naški prelijevanja iz šupljeg u prazno. To su ipak rekla kazala pričice. Rahatinski je mirno i čisto otišao u mirovinu, uz mizernu otpremninu od tričavih stotinjak hiljada marčica. Konvertibilnih naravno, iako je on cijeli život favorizirao okupatorsku njemačku marku.

Pa dobro, otpremnina može poslužiti, ako ništa, da sada pođe plaćati svoje marende kod Ranka. Ili će na dijetu. Poznavajući Rahatinskog, prije će biti ovo drugo. Samo narušeno zdravlje ga može uznemiriti, čuo je da je zdravlje najveće bogatstvo. A kad je bogatstvo u pitanju, opreza nikada dosta. Ostalo, ostalo je rahat.

LIVANJSKI BRENDOVI

Grad bez ljubavi sumrak ideja

                                                                             Loše vibracije u mojoj glavi

U općoj destrukciji većine pozitivnih stvari, osoba, institucija i događanja u Livnu, nakon paljenja svjetla, ostalo je vrlo malo prepoznatljivosti za koje se bez ikakve dvojbe može reći: To je Livno, to je njegov zaštitni znak, ili ako ćete po novom to je naš brend. Šta je to bilo prije livanjski zaštitni znak, a šta je sada od toga ostalo. Ne može se reći ni da je sve uništeno ili zamijenjeno, ali je i vrlo malo ostalo. Takođe se pojavilo još i manje novih zaštitnih, prepoznatljivih obilježja. O tome što je bilo, ostalo i što se novo pojavilo biće riječi i narednih nekoliko priča.

Dva najprepoznatljivija obilježja Livna i Livnjaka su preživila proces koji se može nazvati: Od nas je sve počelo. To su livanjski sir i livanjski tersluk. I o njima ćemo posebno. Šta je još bilo, a sada ga više nema. Jedno od najprepoznatljvijih poduzeća, sa kojima su se svi Livnjaci i koristili i ponosili bilo je i Bosna-Livno. Sada mu nema ni traga. Nećemo ga elaborirati, pisali smo o njemu u Papcima, jednostavno je zamijenjeno novim, Globturom, Međugorje, a ponosni izvođač radova je naša vrla Štrumfeta. Takođe smo pisali i Livanjskom kulturnom mozaiku, koji je okupljao, slikare, pjesnike i ine stvaratelje, koji je takođe ugašen kao mrska komunistička tvorevina. No nisu ugašeni stvaratelji mada danas djeluju po principu: Svak' za se, travu pase.

Slikarstvo je uvijek bilo u tradiciji Livnjaka, od Gabrijela i Vlade, pa sve do današnjih, da ih sve ne nabrajam, da ne bih kojeg zaboravio i uvrijedio. Ovo što je krasilo livanjske slikare bilo je to što se nisu dijelili na akademske i naivne, nego su zajedno izlagali, po kriteriju. Ako znaš slikati vidi se to, škola nije na odmet, ali nije ni neophodna. Ima i novih mlađih snaga i akademskih i samoukih, pa slikarstvo u Livnu svakako neće nestati. Sa pisanom riječi je malo teža situacija i ljudi kao Manđeralo i Orman se sami snalaze, pišu i izdaju knjige. Novih snaga nigdje na vidiku, sa izuzetkom Stipice Bakovića, koji nažalost više ne živi i djeluje u Livnu, ali i dalje piše dobru poeziju koja ima svoju vrijednost u Bosni i Hercegovini. Pisac ovih priča nema namjeru i sebe strstavati u književnike, on je samo cinični promatrač livanjskih ljudi i događaja, koji u maloj čaršiji kakvo je Livno nikada ne prolaze dobro. S novinarstvom je malo teža situacija. Od smrti Slavka Gotovca, Livno nije izbacilo značajnije novinarsko ime. Džoks je bio na dobrom putu da to postane, no tagična prometna nesreća zaustavila je sigurno jednu sjajnu karijeru i novinara, još više fotoreportera.

I glazba se dobro drži. Nastavljena je tradicija glazbene škole, mada bez predstavnika Džaja, dok se kod rocka mora još čekati na pojavu novih Ivica, Miša, Lada. Iako ima novih klinaca koji se time bave, sve je to marginalizirano, a prednost su dobile inicijative tipa: Zvijeza možeš biti i ti, u kojima redovno više roditelji guraju svoju djecu u te vode, nego što to sama djeca žele. Možda bi to i bila korisna inicijativa, da u  svom startu nije sramotno komercijalizirana, a sami kandidati i njihovi roditelji dovedeni na prag prostitucije u cilju ostvarivanja nerealnih ambicija. Osim toga, tu nema ništa od kreativnosti, samo loše plagiranje.

Sve u svemu, situacija nije ružičasta, jer ukupno okruženje ne potiče i ne motivira kreativnost i individualnost, naprotiv, poželjnije je sinhrono blejanje u bezličnom stadu. A u toj igri čobani su unaprijed određeni. 

LIVANJSKI  SIR

Volio bih da zavedeš obrijane glave

I da ih uzmeš kao misaonu erotiku

I dok mnoge sredine u našoj državi bezuspješno, poput tragača za Svetim gralom, tragaju za svojim brendom, Livno i Livnjaci svoj jedini pravi i stvarni brend iz dana u dan pokušavaju obezvrijediti i bagatelizirati. Ako do sada niste pogodili o čemu s radi, onda nikada i niste jeli pravi Livanjski sir. Proizvodnja autentične vrste sira i u svom nastanku nije dočekana sa oduševljenjem. Jednostavno su nas na to natjerale tadašnje austro-ugarske vlasti, poslavši prije više od 100 godina nekoliko Livnjaka na obučavanje u Francusku. Sir je vrlo brzo receptuiran i standardiziran, a još brže je osvajao tržišta, gdje god da bi se pojavio. Idealan omjer ovčijeg i kravljeg mlijeka davao mu je poseban štih, a još više i posebnu, za šire tržište prihvatljivu, cijenu.

Od samih početaka proizvodnje Livanjski sir je imao poseban status kod svih livanjskih vlasti, bez obzira na to jesmo li bili u sastavu carevine, kraljevine ili komunističke republike. Bio je mezimac, i to je bio sa razlogom. Glavnina sira se proizvodila u državnoj mljekari, koja je pored toga imala i svoja stada, kako ovaca, tako i krava. Pored toga sir su proizvodili i privatni proizvođači, najviše Guberani koji su na Kruzima imali svoje košare  i veća stada ovaca. Sir su obično plasirali po restoranima u Dalmaciji bez ikakvih problema i prepreka. Livanjski sir je sklopio mnoge korisne poslove za Livno, otvarao je mnoga teško dostupna vrata, operacijske sale, pomagao oko sticanja indeksa, radnih knjižica, bolovanja i svega drugoga gdje se trebalo malo pogurati, bez plave koverte. Može se reći da je bio naš najbolji menadžer i naš najbolji ambasador. Zašto pišem u prošlom vremenu?

Od kada se upalilo svjetlo, počeli su i crni dani za Livanjski sir. Privatizacija mljekare izvedena je ekspresno, u režiji našeg gospodarskog establišmenta i tadašnjeg mliječnog tajkuna iz Hrvatske Luke Rajića. Naizgled je bilo sve u redu, cifra je bila solidna, svi uposleni su sačuvali radna mjesta, obećano je proširenje i modernizacija mljekare, što je u nekom obliku i provedeno. U čemu je kvaka? Normalno kao i uvijek kod naših stručnjaka, u početnoj bilansi, koja je bila bezobrazno mala, tako da je Rajić uložio u mljekaru otpriliko onoliko kapitala koliko je mljekara u tom momentu imala sira u skladištu. U posljednjih desetak godina, mljekara je nekoliko puta mijenjala vlasničku strukturu, tako da je danas, doduše po neprovjerenim podacima, u većinskom vlasništvu Hercegovaca, uz značajan vlasnički udio jedine mljekarine konstante u ovih 20-ak godina, direktora. No, kakve veze ima sve ovo sa sirom, koji se i dalje proizvodi, ljudi i dalje rade u mljekari i primaju redovne i solidne plaće?

Pa samo je to ostalo nepromijenjeno i kao u redu. Sve ostalo je u totalnom neredu. Prije svega, uništena je sirovinska baza mljekare, stada. Još lošijom, odnosno katastrofalnom privatizacijom tadašnje mljekarine sestrinske firme, Poljoprivrednog dobra, netragom su nestala i stada i strojevi, a u konačnici, u „slučajnom“ požaru i upravna zgrada sa dokumentacijom. Prije onoga rata na području livanjske općine paslo je preko 30.ooo ovaca i 15.ooo krava. Uoči ovoga rata bilo je oko 18.ooo ovaca i 9.500 krava. Evidencija iz 2006. godine govori da ovaca ima oko 8.000, a krava nešto preko 4.000. Podaci takođe govore da 95% seoskih gazdinstava ima jednu, dvije ili tri krave, što je nedovoljno za bilo kakvu ekonomski opravdanu proizvodnju. Podaci takođe govore o trendu pada stočnog fonda na području općine Livno.

Kraj priče? Ne, ostali su kooperanti. I njih je trebalo disciplinirati i izmusti, što i je primarna djelatnost mljekare. Vrlo korektnim, socijalno odgovornim mjerama, garantiranim cijenama otkupa i poticajima, županijska vlast i mljekara su desetkovale broj kooperanata, koji je sada spao ispod 500, što nije dovoljno ni za tjednu proizvodnju. Visoka cijena otkupa (cca 40 pf), minus troškovi prevoza, minus troškovi analiza mlijeka služili su prije svega discipliniranju kooperanata. Kada su se ovi počeli okretati nekom drugom, uslijedio je dovoz mlijeka iz Kozarske Dubice, što je uzrokovalo propast lokalne mljekare, a kada i to nije dovoljno, uvijek ima mlijeka u prahu. Poljskog.

U međuvremenu ne miruju ni mali proizvođači. Njih nekoliko je toliko ojačalo da sada imaju vlastite pogone za proizvodnju sira. I oni vrše otkup mlijeka, daju bolje cijene. I dobro im ide. Ono što nije dobro je da takvih proizvođača ima i u Glamoču, i u Kupresu, i u Tomislavgradu. I svi oni proizvode i prodaju Livanjski sir. Sada nemaju ništa protiv Livna i naziva Livanjski. I svi imaju isti problem. Plasman. Ne može se preko granice, teško je dobiti fitopatološko uvjerenje o zdravstvenoj ispravnosti za nepasteriziran proizvod. Parola je snađi se. I svaki se snalazi na svoj način.

Ovakvu anarhičnu situaciju pokušalo se riješiti formiranjem udruge proizvođača Livanjskog sira čiji je prvi i osnovni zadatak bila standardizacija i zaštita imena i geografskog porijekla Livanjskog sira. Inicijativa za svaku pohvalu. Ali u ovako koncipiranoj i jednostavnoj državi to je lakše reći no izvesti. Ta inicijativa je još u toku, nešto je kao i odrađeno, ali je puno toga i ostalo za uraditi. A svako se o sebi zabavio.

I na kraju, kome bi odgovarala standardizacija i zaštita imena i geografskog porijekla Livanjskog sira. Sada nikome. U situaciji kada je broj ovaca približno jednak broju krava, kada se zna da krava daje desetak puta više mlijeka, vrlo malo proizvođača ne može, ili mu se ne isplati proizvoditi originalni Livanjski sir sa približnim trećinskim udjelom ovčijeg mlijeka. Ono što danas možete naći na tržištu pod etiketom Livanjski sir je u 99 % slučajeva čisti kravlji sir. Počevši od mljekarinog, pa dalje. Pa ko je lud stavljati ovčije mlijeko koje je 6 do 7 puta skuplje od kravljeg u sir, kad ga i ovako ne možeš proizvesti dovoljno. Ovakva kratkovidnost, bolje reći pohlepa, mogla bi doći na račun u skoroj budućnosti. U procesima približavanja Europskoj Uniji sve što nije standardizirano, zaštićeno i patentirano, ne može na tržište. I nemojte se čuditi ako sličan proizvod sa sličnim omjerom kravljeg i ovčijeg mlijeka ne bude prijavlje i zaštićen, na primjer u Imotskom ili Grudama. Šta ćemo onda Čkalja, Ćele, Suša i Puđa? Hoćete li proizvoditi na crno i u gepecima pretjeravati po dva-tri koluta do Dicma? Ne brinite vi za gradsku mljekaru i Marijana. Ona je ionako hercegovačka. Brinite vi za svoja stada, pogone i najviše za svoje potomke. A inicijativu o standardizaciji i zaštiti imena i geografskog porijekla objesite negdje. Ili za nešto.

LIVANJSKI TERSLUK

Pljunuo sam magazine propagandu zlatouste novine

                           Pljunuo sam dupelisce preko cijele stranice

Kao što je Livanjski sir poznat na daleko kao naš zaštitni znak, ništa manje nije poznat ni naš drugi brend, livanjski tersluk. Tersluk je oduvijek bio jedna vrsta našeg odbranbenog mehanizma, koji je, iz generacije u generaciju prenošen nesmanjenim intenzitetom, tako da se može reći da nam je svima već genetski usađen. Koristi se u svim prigodama, najčešće kada je čovjek pritjeran uza zid od nekoga većeg, jačeg, uglavnom državnog. U svojoj nemoći da se odupre sili vlasti, da ne bude ponižen od nje, Livnjak je često i uvijek na svoju štetu puštao jezik i prkosio. Od turskog vakta, preko carevine i kraljevine, a najviše u komunizmu. Od otpora nacionalizaciji, preko „dragovoljne“ kolektivizacije i zadrugarstva, do udruženog rada. Od odlazaka u crkvu i džamiju i slavljenja Božića i Bajrama. Uvijek se svemu tome dodavala nota vica. Kada su jednog radnika sa sela pitali što se uvijek krsti kad prolazi pored crkve, a u komunistima je, on je duhovito odgovorio: Rekao drug sekretar kad me je primao u partiju, Ante pamet u glavu, Boga nema i ne vrludaj, samo pravo, ni lijevo, ni desno. Normalno uz tu priču išla je i gestikulacija rukama.

Ters je nešto kao ljutnja, samo u žešćem obliku. Za osobu se kaže da je ters ako se stalno ljuti, ako mu se ničim ili jako teško može ugoditi, sve živo mu smeta, i istresa se na svoju okolinu. Ters osobe su one osobe koje su više nezadovoljne samim sobom  nego okolinom, ali to ne priznaju ni sebi ni drugima. U većini slučajeva, ters osoba nije zlonamjerna, što više, na simpatičan i duhovit način ti se uvuče pod kožu.  Takav je kažu bio i Ago Šćeta, koji sa svojom ženom nije govorio 20-ak godina, umro je, a nije progovorio. Zašto se i kada Ago naljutio nije poznato, a nije ni bitno. Sa ženom je komunicirao dopisivanjem na papirićima. Jednom kad je trebao ići na put u Sarajevo, napiše ženi poruku na papirić: Ženo, idem sutra u Sarajevo, probudi me u šest sati. Napiše Ago i legne. Kad se ujutro probudio i pogledao na sat, vidi prošlo 10 sati. Pored sata ugleda i papirić na kome je pisalo: Ustaj Agane, šest je sati. Ustao je Ago sutra u šest, ali se nije vidno naljutio na ženu. Neko bi mogao da  zaključi kako teršnjaci i nisu baš za neko druženje, da su ti ljudi nepoželjni, teški za komuniciranje, što ne odgovara stvarnom stanju. Ters osoba je jednostavno neko sa više svojih mušica od "običnih" ljudi i to ispoljava na malo "drugačiji " način. Za teršnjaka se kaže da ga boli zub i u umjetnom zubalu, pa je zato takav. Ipak za one prave, nepatvorene teršnjake treba imati samo malo više strpljenja da bi se shvatio i razumio njihov cinični, crnohumorni pogled na svijet. 

Prototip livanjskog teršnjaka svakako je bez konkurencije drug Crni. Već samim svojim izgledom, gustim i skupljenim obrvama i kratkim brkom iz 50-ih, izgleda preozbiljno i ljuto i da ništa ne progovori. Radnik, a kasnije privatnik, Crni je rat dočekao dobro situiran, a iz rata je izašao go k’o pištolj. Kamion troosovinac mu je odmah na početku rata naletio na protivtenkovsku minu za Cincarom i mislim da još uvijek stoji tamo. Beskrajno tjeranje ratne odštete (i Crni i kamion su bili mobilizirani za izgradnju prepreka) uništile su i ono malo optimizma kod Crnog. Tome još valja dodati stalno hrvanje sa SDA birokratijom, što ipak nije ugasilo njegovu posebnu duhovitost u prepričavanju vlastitih dogodovština. Sljedeća priča preuzeta je sa portala Livno grad (Kao i ona predhodna o Agi Šćeti). Kad ga je jednom prilikom u tim ratnim godinama Rodio Nermo pitao kako je najbolje spremiti biftek, Crni mu je odgovrio da ga treba objesiti na balkon, par dana, da ga muhe upljuju i da se usmrdi. Nermo je ostao začuđen, ali je nastavio sa bockanjem: I šta onda? Onda ga baci mačkama, 3,14zda ti materina, mene si našao, ja nemam ni za kavu, a on, kako ću spremiti biftek.

LADO & MIŠO

I tako redom dan za danom na javnim mjestima s gitarom

Naravno da uvijek neko dođe da me čuje makar i kradom

Kao i sve dotadašnje novotarije, koje su Livnjaci prihvatali među prvima u svom okruženju, tako je bilo i sa pojavom rock muzike, koja je na prostore bivše države došla početkom 60-ih godina. Već za nekoliko godina u Livnu je osnovan bend Starac Vujadin, koji je nedugo zatim preimenovan u Ars Nova. Okosnicu benda činili su tadašnji livanjski studenti u Sarajevu Ivica Propadalo i Duško Mihaljević, a zanimljivo je da su u njemu bili i Džaje, prvo Bero, a zatim i Lado. Jedan od tada živopisnih livanjskih rokera bio je i Rike Alić, koji je svoju prvu bas gitaru istesao u očevoj stolarskoj radionici. Bend je nastupao na plesnjacima u tadašnjem Domu kulture, a nije dugo djelovao zbog neusklađenih obaveza i prebivališta članova.

Nedugo poslije, početkom 70-ih u okviru gimnazijske kulturne sekcije osniva se i bend Gimnazijalac. Prve postave se ne sjećam, vođa benda bio je Lado, koji nakon završetka gimnazije bend prepušta Miši Gariću i Zlatku Škeriću. Vokal je bio Davor Laštro, a bubnjar Tunje Rogošić. Kako su koji završavali gimnaziju napuštali su bend,  upadali su novi gimnazijalci. Vrlo dobra postava bila je i sa Mišom Bartulicom, Filipom Barbarićem i Tutom Mišićem, zatim još mlađa ekipa sa Drogijem i Milom. Bend je prestao djelovati u drugoj polovici 80-ih, kada je, srećom nakratko, ukinuta i Gimnazija, nekom nesretnom reformom školstva. Paralelno sa ovim bendom u Livnu je prilično dugo djelovao i Expres lonac, predvođen Đokom Sočanskim na gitari i Terencem kao vokalom. Krajem 80-ih djelovalo je još nekoliko bendova od kojih treba posebno istaći Helios, sa Darkom Kneževićem, koji su izdali i nekoliko CD-ova.

Junaci ove priče, nakon završene gimnazije odlaze studirati, Lado u Zagreb, a Mišo u Sarajevo. Obadvojica vrlo brzo batale školu i posvećuju se gitari, od koje i danas žive. Lado je u prvo vrijeme promijenio niz bendova, znanih i neznanih, od Mora, sa tadašnjom pjevačicom Doris, do odbijanja mjesta drugog gitariste u Parnom Valjku, pa sve do nedavno u pratećem bendu Gorana Karana. U međuvremenu sviruckao je i po Livnu, jedno vrijeme bio je i u bendu za svadbe, počeo raditi kao DJ u disku u motelu Park, pa opet sve ostavljao, nemirna duha i sa genetski ugrađenom glazbenom perfekcijom, nigdje se duže nije zadržavao. Mišo je, za to vrijeme, promijenio nekoliko bendova u Sarajevu, dok nije osnovao svoj Bolero i snimio dva albuma pod tim naslovom. Rat ga je spriječio da dobro unovči tadašnju i sadašnju popularnost benda. Posljednjih godina Mišo opet snima, a šta će biti sa tim, možda će se znati i prije ove knjige.

Zašto izdvajam njih dvojicu od mora livanjskih glazbenika. Prvo, zato što su najdarovitiji i najkompletniji glazbenici u Livnu. Drugo, što su obadvojica perfekcionisti, doduše svako u svom domenu, koja im nikada nije dozvoljavala trule kompromise i trenutno hvatanje popularnosti po svaku cijenu. Početkom 80-ih, prije Mišine Bolero faze, osnovali za zajedničku grupu, Čikma. Bukvalan prijevod je slijepa ulica, a za bend se može reći, barem ja to mogu reći, da je to najbolji livanjski bend do sada. Pored njih dvojice, na basu je bio Filip, a za bubnjevima Tuta, a poslije njega Ćeće. Čikma je imala repertoar za ludilo, bukvalno su mogli odsvirati sve. Bio sam svjedokom u Donjem Vakufu, priče tadašnjih lokalnih rokera koji su imali svoju grupu, Dog, da su, u prvo vrijeme išli na njihove svirke, provocirati narudžbama teško svirljivih pjesama, recimo Pink Floyd, da bi poslije ostali frapirani izvedbom. Gitarista je čak prestao i dolaziti, jer mu je Ladina svirka gitare nabila kompleks. Sam sam, u to vrijeme, odgledao i odslušao sve što je vrijedilo na rock sceni bivše države, boljeg gitariste nisam vidio, pogotovo čuo. Valja napomenuti da govorim o živim svirkama, koncertima, a ne studijskim dosnimavanjima. Čikma je jednostavno bolje zvučala od mnogih tadašnjig bendova, izvodeći stvari tih bendova. Posebnost njihove tadašnje svirke bila je solidno ozvučenje, perfektno uštiman zvuk i instrumenti, uvijek drugačiji repertoar i uvijek drugačija izvedba. Ta Ladina specijala da u svaku stvar ili solo dionicu ubaci po koji svoj detalj, izaziva divljenje i pozornost u slušanju.

Iako su obadvojica išli svojim putevima, život ih je često ukrštavao i spajao. Tako su početkom rata, doduše po Mišinom predlošku, zajednički snimili Čelebić, u tadašnjoj maniri snimanja domoljubnih pjesmuljaka a la Čavoglave. Začudo, Čelebić i danas zvuči svježe. Na žalost, od tada vrlo malo rade na zajedničkoj autorskoj glazbi, iako obadva snimaju svoju glazbu. Lado doduše bez javnog objavljivanja, samozatajno za dobre prijatelje. Iako imaju sve predispozicije i za jedan kreativan duet, recimo tipa Simon & Garfankel, ne idu na tu kartu. Šteta, mislim da bi u tom pravcu napravili dobar posao, trenutno na tržištu i nema ni jedno značajnije glazbeno ime toga smjera i fazona.

 Zadnjih nekoliko godina nastupaju u duetu, najčešće ljeti u Forumovoj bašti, a od nedavno i u obnovljenom Trefu. Njihovu svirku nikada nisam doživljavao kao puko ubijanje vremena, ili malo lakše tezgarenje. Njihova svirka je doživljaj. I kada su nedavno svirali u Tradiciji, za Ahmetov rođendan, grupa ljudi sa strane su u početku očekivali standardni kafanski dernek, pa su bili ne malo iznenađeni naizgled komornom muzikom i atmosferom. No, kako je vrijeme odmicalo, raspoloženje prisutnih se neprekidno podizalo, bez nekog vidljivog učešća Lade i Miše. Ujutro su mi priznali da odavno nisu bili ovako doslovno opijeni glazbom. I zato je odlazak na njihove svirke jedna vrsta hodočašća, svirali oni u domu u Kablićima, u bašti bivše Čuline 42-jke ili sada u Trefu. To je doživljaj i privilegija prisutnih. Posebno sada u renoviranom Trefu, gdje nikada nisu ulazili šminkeri i trend seteri i gdje se i glazbenici i kompletna publika znaju i u glavu i u dušu. Konačno je je i Livno, nakon gašenja Čuline 42-jke i Mišinog paba, dobilo jedno reprezentativno, pravo gradsko mjesto za izlazak. Ne znam, u Livnu se kaže da nisi pravi Livnjak, ako se nisi napio vode u Dumanu. Možda treba dodati i ako nisi slušao Ladu i Mišu bar jednom u živo. Ne znaš što si propustio.

VUKOVI

Sanajo sam fini party mnogo ljudi nigdje žandara

                                                          Sanjao sam sretna lica dugo nisam takva gledao

Jedna od rijetko dobrih stvari nastalih poslije rata su i Vukovi, udruženje bikera. U vrijeme svog formiranja, negdje krajem 1999. godine, bili su u potpunoj suprotnosti sa tada važećim standardima. U modi su bila ruralna udruženja i manifestacije, bilo folklorna, bilo sportska, bitno je da se težište događanja prenese što dalje od grada i zakuca po nacionalnoj i stranačkoj pripadnosti. Zato su motoristi u svojim počecima naišli na potpuno nerazumijevanje i neprihvaćanje sredine.

To i ne bi čudilo, kada bi motori bili neka novost u gradu. A nije bila, uvijek je, na ovaj ili onaj način bilo takvih grupa i događanja vezanih za njih. Sve do kraja 60-ih u Livnu su se tradicionalno održavale ulične moto trke. Obično ljeti, ako se ne varam, za 27. juli. Vozilo se u nekoliko kategorija, a start i cilj bio je kod spomenika. Od spomenika, pa između općine i hotela, kroz Obrtničku i Đačku, motoristi su izlazili na Dinaru, pa su obarali prema Kaića kući, nastavljali prema Zgonima, pa su kod parka skretali prema Ekonomskoj, gdje su ponovo skretali u glavnu ulicu i jurili prema cilju. Sve krivine u gradu bile su obložene starim gumama i slamom, a promet kroz grad bio bi potpuno obustavljen. Gledatelja je bilo duž cijele piste, a najviše na trgu. Motoristi su dolazili iz svih krajeva bivše države, a bilo je i Livnjaka takmičara, recimo Brakan. Ipak, najveći dojam na gledatelje su ostavljali Sarajlije i Mostarci, ne sjećam se koji je koji bio, Žiško i Ševo. Bili su idoli. Naročito Ševo, koji nije imao jedne noge, pa su mu u startanju dozvoljavali pomoć. Bilo je i nesreća, zapaljenja motora, ali se ne sjećam da je bilo ko smrtno nastradao. Od tih doba većini livanjske djece zauvijek je ostao u sjećanju miris benzina i sagorjelog motornog ulja. 70-ih motoristi nisu bili na dobru glasu, ponajviše zbog američkih filmova, Anđela pakla, pa i do neshvatanja stila oblačenja i u pravilu duge kose.

80-ih to polako izlazi iz domena zabranjenog, ali nema nekih značajnijih organiziranih grupa. Bilo je pojedinaca, moto sport uvijek je bio skup, a glavno mjesto hodočašća tada je bila Rijeka, odnosno pista na Grobniku i moto kamp u Preluci. Tih godina tu su se vozile moto trke za svjetsko prvenstvo, a i sama Rijeka bila je tada jedan od najliberalnijih gradova u bivšoj državi. Iz Livna je tada uvijek išla grupa zaljubljenika u motore na feštu na Grobnik. Zanimljivije od same trke bila su događanja u kampu i na promenadi u Opatiji, gdje su svi pokazivali šta znaju sa motorima, uz burno odobravanje promatrača i bježaniju od tadašnje milicije koja je to kao branila. No, već krajem 80-ih, Rijeka je izgubila licencu za trke, najviše zahvaljujući pokušajima Eclestona da tu stazu pretvori u stazu za Formulu 1, kao prvu u komunističkim zemljama.

Dakle cijelo vrijeme u Livnu je bilo frikova za motore, počevši od spomenutog Brakana, preko Ćiće, koji je zbog motora napustio Gimnaziju, malo se provozao, pa vanredno polagao treći i četvrti razred da stigne generaciju. Ipak, mislim da je dobri duh livanjskih bikera cijelo to vrijeme bio Silvo, koji je prvi u Livno dovezao japanca, Kavu, kojeg si smio samo gledati. Rijetki su imali čast da se sa njim provozaju. Nažalost, Silvo je imao vrlo tešku prometnu nesreću, ali ne sa motorom, bio je otpisan, ali se snagom volje vratio, prohodao i dalje ostao vjeran benzinu i Castrolu. I tako slomljen i onesposobljen redovno je pratio trke na Grobniku. Bio sam svjedokom da je cijelu trku (tri kategorije, ukupno 5-6 sati) presjedio na željeznoj šipki grobničke ograde, ne silazeći. Za to vrijeme pojeo je samo jednu dinju koju mu je uredno dodavao Kameni. I Kameni je redovno dolazio na Grobnik. I Seno, Ivica, Fikret, Zdeso i mnogi drugi.

U to vrijeme nije se mogo polagalo na sigurnost vozača u prometu, kao ni na dodatnu opremu. Rijetki su imali kombinezone i moto jakne, a zaštitna kaciga bila je out, znak kukavičluka ili mamine maze. Ipak nije se mnogo stradalo, najviše iz razloga slabog prometa, tada je na cestama bilo mnogo manje auta i prometa. A nije ni bilo ovako nabildanih motora. Tada su to bile skromne kubikaže i konjske snage, bitno je bilo da se samo kotrlja. Ipak nekoliko Livnjaka je stradalo, sredinom 70-ih Mario, negdje kod Kablića, a početkom 90-ih, neposredno pred rat, u zgradu općine se zabio Jovin, jureći na motoru iz pravca Partizanskog groblja, baš na mjestu gdje sada stoji spomen ploča Mutimiru.

Upravo zbog takve livanjske moto povijesti, pojava Vukova za mene nije bila iznenađenje, prije sam bio iznenađen zbog okruženja u kojem su formirani. Konjske trke i koride su zamijenjene metalnim ljubimcima, livade asfaltom, cajke rockom, agresivnost miroljubivošću, netolerancija snošljivošću, nacionalna i stranačka podobnost zamijenjena je moto kriterijima. Imaš motor, može, nemaš, ne može. Jednostavno. Živi i pusti druge da žive. Miris benzina i Castrola se ponovo vratio na livanjske ulice. Normalno, nije sve teklo glatko, bilo je nerazumijevanja, bilo je zabrana, bilo je svega, ali su Vukovi izdržali. Kasnije je bilo i svojatanja i neprimjerenih sponzorstava, ali i to je prevaziđeno. Danas se s pravom može reći da su Vukovi i njihova motorijada na dobrom putu da postanu novi livanjski brend. Zašto?

Već 10 godina prvi vikend u kolovozu rezerviran je za livanjsku motorijadu, okupljanje koje iz godine u godinu ne jenjava, odnosno svaka naredna privuče više posjetitelja. Tih dana Livno je puno, sve livanjske uslužne djelatnosti trljaju zadovoljno ruke. Hoteli i prenoćišta su puni, o kafićima da i ne govorimo. Motorijada zvanično počinje dobrovoljnim davanjem krvi Vukova za ne daj Bože. Mudro i humano. Nakon toga počinje okupljanje u kampu, druženja, svirke, defilei i tako nekoliko dana. Sve bez većih incidenata i nesreća. Za cirkulaciju nekoliko tisuća motora i desetak tisuća ljudi, u današnje vrijeme skoro nemoguća misija.

Jezgra Vukova okupljena oko šefa Lije su uglavnom dečki srednje generacije, situirani i samostalni, koji mogu iznijeti aktivnost Vukova tokom cijele godine. Vukovi redovno posjećuju sve značajnije motorijade u širem okruženju, stvarajući time obavezu mnogim klubovima da dođu u Livno. Pored toga imaju veliki broj članova van Livna, uglavom u Njemačkoj i Austriji, koji svoje urlape planiraju po livanjskoj motorijadi. Kao kuriozitet treba spomenuti da je ovogodišnji winter-party Vukova održan u Beču, opet  sa velikom posjetom i vrlo dobrom organizacijom. Hvala Darko. Ako tome dodamo i plac kod Kozomarinih mlinova, gdje se redovno održavaju motorijade, koji je bogom dan za takvu vrstu aktivnosti (okružen je sa tri strane Sturbom i sa dosta drveća) ne treba čuditi podatak da ko je jednom došao, više ne odustaje od livanjske motorijade), pa broj posjetilaca raste iz godine u godinu. Sa ovakvom ekipom i sa odličnom organizacijom, Vukovi ne trebaju strahovati da će njihova motorijada potonuti u osrednji provincijski dernek, kao što se dešava sa većinom ostalih motorijada.

Danas a pravom možemo reći da je Motorijada postala najveći događaj u toku godine u Livnu. Ujedno je to i jedna od rijetkih proturječnosti uvriježenog načina organiziranja i okupljanja građana u Livnu. Nije zasnovano ni na etničkom, niti političkom, religijskom, a pogotovo ne na ruralnom. Još im je veća vrijednost što svih ovih godina uspješno izbjegavaju svako približavanje politike, iako imaju nekoliko aktivnih političkih djelatnika. Sam Lija je i član i općinski vijećnik HSP-a, ali se u radu Vukova to baš i ne primjećuje. Jedini problem bi mogla biti lokacija, jer je plac promijenio vlasnika, a ako promijeni i namjenu, biće prilično teško naći pogodan zamjenski plac. Nije da ih u Livnu nema, ali nema takvog, a posjetitelji su se već navikli na stari.

TREĆI ENTITET, DRUGI PUT

Punom brzinom krvare egzercisti

                                                                    Zahuktali stroj na liniji smrti

Izbori su davno završili, nove vlasti nema ni na vidiku, nastavljaju se ferijalni susreti svih naših izbornih pobjednika po principu svak sa svakim. Onda svi zajedno. Pravi grupnjak, perverzno do bola. Dok su prije izbora svi bili jastrebovi,sada su svi golubovi. Svi, samo jedan ne. Doduše nije više ni jastreb, prije bi se moglo reći bjeloglavi sup, koji se prirodom svoje vrste, iživljava na davno krepaloj lešini trećeg entiteta. Ne smeta mu ni smrad oko sedamnaestogodišnjeg leša te rijetke, skoro endemične vrste, koju on s ponosom zove Republika Herceg-Bosna. Ili termin za svakodnevnu, miroljubivu upotrebu, Treći Entitet. Pogađate, riječ je o Dragančetu.

Draganče je već u predizbornoj trci zajašio tog nepripitomljenog konja zvanog Treći, jahao ga i mamuzao tokom nemilosrdne trke koja je završila njegovom, Pirovom pobjedom. Kako ne bi završio kao pomenuti, Draganče ne može da sjaše sa već lipsalog kljuseta, nego ga i dalje mamuza. I mamuza. Sve to normalno vodi logičnom kraju. Životinja će uginuti, a da se nije svijeta ni nagledala, ni trave napasla, ni drumova nakasala. Jer Draganče je jahao, odnosno još uvijek jaše u mjestu. I kada sjaše, biće zajahan. Odnosno politički ukinut, jer je već odavno potrošio svih svojih devet političkih života. A Treći, Treći će ostati sanak pusti. Upravo zato jer njegovo raubovanje nije bilo u smislu vraćanja Hrvata u jednakopravnu poziciju sa ostala dva naroda, nego u borbi sa ostanak na vlasti kompletne političke bulumente koji su glavni krivci za sadašnju hrvatsku podređenost u svakom smislu u BiH.

A kako je nastala, funkcionirala i dokle je trajala Heceg-Bosna, da prostiš? To je jako kratka priča sa jako nezgodnim posljedicama po većinu Hrvata u BiH. Dakle, 18. studenog 1991. godine, nakon roditeljskog sastanka u Zagrebu, formirana je Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna. Tajming je izabran maestralno, dan pada Vukovara i pokolja u Škabrnji. Ne znam gdje, ne znam u ime koga i  zašto, po čijoj punomoći. U sastav Zajednice ušle su općine sa hrvatskom većinom u BiH, kao i dijelovi drugih općina sa značajnim postotkom hrvatskog stanovništva u njima. Zajednica je određena kao politička, kulturna, gospodarska i područna cjelina, koja će poštovati demokratski izabranu vlast Republike BiH sve dok postoji državna nezavisnost BiH u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju. Sve lijepo na papiru, u stvarnosti nešto sasvim drugo. Prepisivačina od SDS-a u svrhu pripreme (ograđivanja teritorija) za raspad BiH. Politički predstavnici općina i regija bili su uglavnom načelnici općina ili predsjednici stranačkih zna se ogranaka, bez znanja ili odobrenja baze od koje su izabrani. Ta i takva Zajednica ipak je ostala benigna tvorevina, koja se najviše proslavila tiskanjem bezbrojnih obrazaca sa svojim memorandum zaglavljem, utirući već tada privatizacijski put za samo njihove odabrane privatizatore (u ovom slučaju Hercegtisak). Skori nadolazak rata nije dopustio da se ova tvorevina razmaše.

9.travnja 1992. godine, sve njene ingerencije preuzima tada formirani HVO. Nakon Owen-Stoltenbergova mirovnog plana u kolovozu 1993. godine, koji je predviđao BiH kao uniju tri konstitutivne republike, 28. kolovoza 1993. formirana je Republika Herceg-Bosna. Kao vrhovna zakonodavna, izvršna, a bogami i sudska vlast jedne od te tri konstitutivne republike. Bez izbora, bez pravila igre, jednostavno partijskim dekretom. Izabran je jedino predsjednik, legendarni Mate, prezime mu znate, prvi, jedini i posljednji predsjednik Republike Herceg-Bosne. Da prostiš. Nešto kasnije, kako to i zahtijevaju demokratska pravila, imenovana je i Vlada, bolje reći, postavljena komitetskim dekretom. 15 veličanstvenih predvodio je Prle, a negdje na kraju te kolone marširao je tiho i diskretno i njegov badžo, Jakir-aga, naš junak iz prvog dijela, kao ministar trgovine, turizma i poduzetništva. Mašala.

18. ožujka 1994. Godine, nakon potpisivanja Washingtonskog mirovnog ugovora, Republika je ukinuta. Slavno je trajala cca 200 dana. Dobro, bilo je država i državica koje su trajale i kraće, ali su barem imale obilježja države. Ova tvorevina, osim „državničkih“ funkcija nije imala niti jedan elemenat državotvornosti. Počevši od legalno izabranih predstavnika u zakonodavnu vlast, preko formiranja Vlade po definiranju parlamentarne većine, do donošenja zakonskih akata od strane parlamenta, a na prijedlog Vlade. Tužno i apsurdno, tvorevina nije imala ni U od Ustava, odnosno samo je to i imala, nije imala čak ni statut. Da prostiš.

Šta je onda bila bitna karakteristika Tvorevine, što izaziva toliku nostalgiju u zna se taboru? Jednostavno-novac. Ogromne količine novca, koje su dolazile iz Zagreba, pod plaštom pomoći oko odbrane i uspostave novoformirane vlasti. Novac je bukvalno tekao na relaciji Zagreb – Grude i ponovno Zagreb. Najveća perilica novca u regiji. Sve u cilju ostvarivanja projekta znanog pod imenom 200 bogatih obitelji u Hrvatskoj. I dvadesetak bogatih obitelji u Hercegovini. Projekat realiziran 100 %. Ostali? Ostali neka pasu travu i udišu čisti hrvatski zrak. To je za sada besplatno. O ostalim karakteristikama  republikanaca dota je već rečeno. Tek toliko da se ne zaboravi. Tatalna nekompetencija, izuzev Prleta i ministra od novca, Martinovića, ostali su bili na novou Jakir-age, ili čak ispod. O državničkoj zrelosti da se i ne govori, a o originalnosti ljuto-dolačke diplomacije postoje i tonski zapisi. Guslarski.

Na kraju šta reći. Gro ekipe, sa Prletom na čelu već nekoliko godina objašnjava svijetu, koji ih nikako ne razumije, kako su to Hrvati u BiH, od žrtve postali agresori, kako je  Prle u neznanju potpisao odluku o formiranju logora, kako se srušio stari most. I tako dalje.

I da se vratimo na početak, na bjeloglavog supa. Da li Draganče priziva ponovnu uspostavu ovakve tvorevine? U kojoj samo on ima pravo biti Mate? U stolnom gradu Mostaru? Čudna jada. Bolje bi bilo Dragančetu i ekipi da svoj stolni grad grade u Stocu, da obnove  i pretvore stari zatvor za maloljetnike u tom gradu, u novi Remetinec za sebe i svoje puno punoljetne drugove. Daleko od toga da Hrvatima u BiH ne treba novi modalitet uspostave pune ravnopravnosti sa ostala dva naroda. Ali tu uspostavu graditi na istim principima iz 90-ih. I još gore sa istim ljudima, koji su najodgovorniji za ovakvu podređenost Hrvata. To nema veze sa zdravim razumom. Ti ljudi, koji su u ovih 20-ak godina devalvirali sve što je hrvatsko u BiH, uporno i dalje rade na potpunom nestanku Hrvata u BiH. I dobijaju solidnu biračku potvrdu za to. To je jedan turbo mazohizam. I ne znam jesmo li bolje i zaslužili.

   

PRIPADNIK I PREDSTAVNIK

Reket roll iz šume striborove

U moru podjela na ovakve i onakve Hrvate, ovih dana se pojavila i nova, malo zamaskirana kvaziintelektualnim tumačenjem samih riječi: pripadnik i predstavnik. Ukratko, ova nebuloza glasi: Svako može biti pripadnik hrvatskog naroda, bilo rođenjem, bilo kasnijim otkrivanjem svoga porijekla, ali predstavnik može biti samo onaj koga potvrdi stožerna zna se koja stranka u Hrvata. Iskustvo predhodnih 20-ak godina nam govori da su to samo oni koji imaju člansku iskaznicu pomenute stranke, koja je u cijelom tom periodu imala 90 %-tnu podršku hrvatskog biračkog tijela u BiH. Gebelsovština na kvadrat.

Prvo malo oko te podrške. HDZ BiH je imao 90 %-tnu podršku hrvatskog biračkog tijela u BiH samo jednom, na prvim višestranačkim izborima 1991. godine kada je za tu stranku glasalo preko 300.000 birača, predpostavljamo uglavnom Hrvata. Svaki sljedeći izborni ciklus mrvio je tu početnu brojku do posljednjih izbora, kada su osvojili cca 100.000 glasova, što se opet tumači 90 %-tnom podrškom.  U grubo, na posljednjim izborima glasalo je nešto oko 200.000. Hrvata, oko 50.000 dalo je podršku HDZ 1990, a preostalih 50.000 raspoređeno je na Lijanoviće, pravaše i nešto na SDP BiH. Valja još napomenuti da su HDZ brojke osvojile ovoliko glasova kritizirajući stožernu stranku, zajedno u koaliciji sa pravašima. Toliko oko brojke 90.

Mnogo kompleksnije je objasniti ono drugo, neizrečeno, ali ipak u svojoj osnovi tako podlo i tako opasno za neistomišljenike stožerne stranke, a koje logičnim slijedom govori da je onaj koji bude imenovan na bilo koju funkciju mimo blagoslova Dragančeta i ekipe nacionalni izdajnik, posljednje đubre koje treba zgaziti bez imalo grižnje savjesti. Ne treba otkrivati toplu vodu pa reći da su Hrvati u BiH taoci hadezeja, od njegova postanka pa do danas, no što je mnogo, mnogo je. Svoju brigu oko Hrvata, HDZ je sveo na svoju brigu oko fotelja i privilegija, od 90-e do danas. I to im je jedina programska konstanta. Katastrofalan kadrovski, obrazovni i stručni kriterij prepolovio je hrvatsku populaciju u BiH. I kada danas, naručeni kolumnista na portalu Uskok lamentira o 13 nacinalnih izdajnika koje je Komšić imenovao za diplomate u protekle 4 godine, onda je to zapravo isključivo lamentiranje zašto to nisu uradili oni. Pored onih stotinjak čobana koji su i dan danas hrvatski predstavnici u diplomatskoj službi BiH. Nema veze ni to što su od tih 13, samo četvero-petero članovi SDP BiH,  a od ovih stotinjak, samo ih je 200 članova HDZ BiH.

Postavlja se pitanje da li se izbori organiziraju samo reda radi, a da HDZ uvijek mora biti u vlasti, čak i kada broj glasova koje budu dobili spadne ispod 50.000. I tada će to biti 90 %-tna podrška. Jeste ali samo članstva HDZ BiH. I oni polako dolaze u fazu bivših komunista kada će imati deset puta manje glasova od broja članova. Sretno. Takođe se čovjek mora zapitati, šta je sa velikom i tihom većinom Hrvata koji nisu članovi niti jedne stranke. Pripadnici jesu, mogu li biti predstavnici. Ustvari, je li danas moguće biti samo Hrvat, bez ikakvog prefiksa ili sufiksa. Osobno znam u svom gradu priličan broj ljudi takvog profila, vrlo stručnih i dobro obrazovanih, koji bi sigurno duplo kvalitetnije vodili županijsku Vladu. Ali će se to desiti u mjesecu limburgu, nisu predstavnici. HDZ-a. Nije tu bitno, odnosno, vrlo je bitno što takvi ljudi vole Šimićeve stihove: Čovječe pazi kad ideš malen ispod zvijezda. To nisu poželjni stihovi. Više kure Karadžićevi: Siđimo u gradove, da bijemo gadove. Više kuri DJ Krmak od Štulića, više Ceca od Arsena. Danas se predstavnici više dive moralnom liku i djelu Dodika, nego najvećoj moralnoj vertikali u Hrvata u drugoj polovini XX stoljeća, Vladi Gotovcu.

Danas više nego ikada do sada, nije moguće biti samo Hrvat. Jednostavno Hrvat, ni Draganov, ni Božin, ni Zvonkin, Ni Zlatkov, ni Suljin, pogotovu ne Mićkov. To je postala tako opasna disciplina da se rijetki osuđuju da je primjenjuju na sebi. Danas Hrvat mora imati mentora, koji će misliti za njega. Šta ima on sam da misli? Ima ko da misli za njega. Pa bi onda baš mogli umjesto pripadnika i predstavnika koristiti druga dva termina, prikladnija današnjem vremenu. Zašto onda ne bi bili homologizirani i halal Hrvati? Barem je sve na h. Donedavni veliki demokrata i najgovorljiviji zagovornik drugačijeg hrvatskog puta, Ljubić, se, što milom, a više silom, srozao da zadnjeg Dragančetovog PR-a, vodeći svoju stranku u povijesni zaborav. Nacionalni aparthejd koji je nametnuo Draganče, toliko je isprepadao Božu da on od lika i djela toga vrlog  nekada Jugoslovena, a sada Hrvata, ne smije vidjeti ništa drugo. I kad se brojke osipaju pravom matematičkom progresijom, taj čovjek se, poput noja, ukopava, u nikada postojeće nacionalno jedinstvo i sasvim sigurno uskoro odlazi tamo gdje se odlažu iskorištene maramice i pampers pelene.

HOMOLOGACIJA HRVATA

I koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge

I kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare

Objavljivanje nove parlamentarne većine na nivou Federacije BiH, koju sa SDP-om čine SDA, NSRZB i HSP BiH, u startu je uzburkala i onako nemirne političke vode u nas. Ispadanje iz igranke oba HDZ-a, dovela je i do prvih nervoznih komentara Dragančeta i ekipe. I dok HDZ brojke za sada mudro šute i sjede istovremeno na dvije stolice, evidentan je nedostatak političke promišljenosti u starom HDZ-u. Iz Glavnog stana SDP BiH „slučajno“ je procurio nacrt političke platforme, što  je izazvalo još više količina nedoumica u smislu čime ona to ugrožava i majorizira ionako majorizirane Hrvate u BiH. Niti jednog slova o tome, naprotiv, ponuđen je čitav niz novih zaštitnih mehanizama, ali kako stvari stoje uzalud. Doduše nije ponuđena budalaština o trećem entitetu, niti ona o stolnom gradu, pa čak niti TV kanal na hrvatskom jeziku, no to se i nije moglo očekivati u ozbiljnom političkom programu niti jedne partije.

Bez obzira na sve, već nekoliko dana svima su puna usta nove koalicije, popularno nazvane Walter Wolf i kako to obično biva, sa jedne strane ima prilično dobronamjernih želja i savjeta, dok je kod ekipe koja je ispala iz igre, vidljiv sav jad i čemer kvazi argumentacije protiv Walter Wolfa. Po prvi put u BiH je ispunjena temeljna doktrina oca domovine o pomirenju „partizana“ i „ustaša“. Kada se to desi obično je domobranija popušila.  Kako više ne može da koristi termin mali i veliki Hrvati, Draganče je pronašao novi – autentični Hrvati. Autentični Hrvati se obavezno nalaze u HDZ-u, ili barem glasaju za njih. Svi ostali Hrvati nisu za zna se opciju, slijedi nisu autentični. Ako nisu autentični slijedi da su falsifikati,plagijati, kopije, replike,uglavnom nešto manje vrijedno od originala. Kako stvari treba okrenuti naglavce, tako je i Draganče napravio salto mortale i hladno izjavio da njegov HDZ predstavlja većinski izraženu biračku volju autentičnih Hrvata, slijedi HDZ mora biti u vlasti, a ostali neka se dogovore da popune upražnjeni prostor. Tom logikom HDZ nije ni trebao izlaziti na izbore, nego se odmah proglasiti avangardom autentičnih Hrvata i čekati poslije izbora sa kim će se družiti.

Postoji i jedan manji problem koji će se početi rješavati ovih dana – kako odrediti ko je, a ko nije autentični Hrvat. U tu svrhu u stolnom gradu će se formirati servis za homologaciju Hrvata. Tu će se obavljati atestiranje, provjeriće se da li ispunjavaju sve uvjete za sticanje statusa autentičnog Hrvata, te će oni koji ispunjavaju uvjete dobiti certifikat kojim se potvrđuje njihov status, a na diskretnom mjestu na tijelu biće im utisnut bar kod sa kojim će moći izaći na glasanje i sa kojim će se moći provjeriti, eventualno korigirati rezultat njihovog glasanja. Temeljni uvjet je da dotični posjeduje pogonski sklop poznat pod imenom: E 3 (nije Eur3 nego Entitet-3). Važna karakteristika je i kontrolirano ispuštanje u okoliš glasova u mišljenja štetnih po političke oponente, a korisnih za matičnu stranku (institut). Najpoželjnija smjesa glasova i mišljenja je neograničeno iskazivanje ljubavi i odanosti prema prvom predsjedniku svih Hrvata, neograničeno izkazivanje mržnje i prezira prema drugom predsjedniku dijela Hrvata i neograničena ignorancija prema trećem predsjedniku neautentičnih Hrvata.

Za one koji ne ispunjavaju uvjete, predviđena je dopunska nastava u temeljnim ograncima koji su najbliži njihovom mjestu prebivališta i ponovna homologacija, nakon dvije godine. U štabu HSP BiH se već priprema odgovor na ovu neprincipijelnu aktivnost domobranskih hedezejova, a njihov hrabri komadant je zvonko poručio svekoliloj javnosti da će on osobno jurišati na ovu ustanovu koja još više razvaljuje ionako krhku hrvatsku slogu.

POLJSKA U MOM SRCU

                                                                                  

                                                                                                           Poljska nikad nije dala Kvislinga

Danas je deseti  travanj i nije i nije ono što ste odmah pomislili. Doduše ja i mislim na jednu tužnu objetnicu, ali ne na tu koja je već desetljećima mlinski točak oko vrata većini Hrvata. Toga dana, prije godinu dana, pao je poljski avion na letu prema Rusiji. Poginulo je oko 100 putnika i članova posade. Poljska politička elita. Predsjednik sa suprugom, nekoliko ministara, gotovo cijeli generalštab,  veliki broj parlamentaraca i drugi visoki državni dužnosnici. Za svijet još jedna tragedija u nizu, za Poljake katastrofa. Odmah je proglašena sedmodnevna žalost, veliki broj građana se okuplja ispred parlamenta i predsjedničke palače, plače i pali svijeće. Čak se oglasilo i Žigmundovo zvono u Krakovu, koje se oglašava samo u iznimnim trenucima bitnim za Poljsku. Povijest se ponovo poigrala sa Poljacima. Svi putnici su išli na obilježavanje 70-godišnjice pogibije tadašnje poljske vojne elite, koja je stradala od Staljinove ruke, u  Katinskoj šumi.

Imajući dužni pijetet prema stradalima, ne mogu a da ne povučem nekoliko paralela sa našom situacijom. Vidljiva je bila bol Poljaka za svojim stradalim predsjednikom, generalima, parlamentarcima, vidljivo je da su stradali uživali i ugled i povjerenje svoga naroda. Zato je bol veća, a tragedija teža. Kako bi se mi ponašali da se nešto slično desi kod nas. Opet uz dužno poštovanje svakog života, govorićemo samo o funkcijama.

Možemo li i zamisliti da jedna bosanskohercegovačka delegacija u sličnom sastavu nastrada na putu prema Srebrenici, gdje su mislili odati počast stradalim Srebreničanima, gdje su im se mislili zakleti da se to više neće nikada ponoviti, a da će svi krivci za tu tragediju biti kažnjeni. Gdje su mislili reći da su upravo u državnom parlamentu izglasali deklaraciju koja oštro osuđuje taj zločin i da su izglasali i zakon o zabrani negiranja genocida. Ja osobno mogu zamisliti da jedna takva ekipa naših političara nastrada, čak što više, to sve češće zamišljam. Ono što ne mogu zamisliti je ovo drugo, da oni zajedno idu odati počast stradalim Srebreničanima, da oni izglasaju takve zakone i usvoje takve deklaracije, koje to osuđuju i sankcioniraju, to već spada u nivo naučne fantastike. Ali ono prvo, priznaćete, lijepo zvuči.

I sada dolazimo do reakcija javnosti, medija i prije svega običnih građana na recimo tu predpostavljenu „tragediju“. Recimo da je u tom avionu bilo kompletno Predsjedništvo, sva trojica, kako bi građani reagirali. Siguran sam da bi se u Sarajevu našlo lijepih riječi za dvojicu, u Banja Luci za jednoga, dok bi u Hercegovini prevladao hladni cinizam tipa: 3 : 0 za nas.

Da li bi itko (osim članova obitelji) pustio koju suzu za našim pustim generalima, za ministrom odbrane i njegovom Marinom. Sumnjam. Iako su svi dotični dali nesebičan doprinos za stvaranje svoju bolje budućnosti, tako što ih većina živi u nezakonito osvojenim stanovima, vilama i drugim sličnim nekretninama i pokretninama. Iako su svi dotični neumorno radili na povećanju efikasnosti, osposobljenosti i borbene gotovosti naših oružanih snaga, tako što su u njih primili svu svoju rodbinu i sve stranačke ljude po predsjednikovim zapovijedima, bez obzira na struku i dob, bez obzira na pismenost i sposobnost, tako da sada moraju otpuštati višak uposlenih u najboljim godinam (35), jer im je istekao ugovor i jer nisu po NATO standardu, odnosno nisu im ni rod, ni stanački pomozi bog.

Da li bi itko (osim članova obitelji) pustio koju suzu za našim dičnim parlamentarcima, koji sa takvim elanom predlažu i usvajaju zakone, doduše samo o svojim primanjima, dok ih za ostalo boli neka stvar. Da li bi vrijedilo tugovati za ljudima koji nemaju dodir sa stvarnošću i koji vide samo svoj interes. Koji se na svom radnom mjestu (parlamentu) ne mogu dogovoriti ni oko čega, osim ako nije u pitanju samo njihov vitalni interes. Koji za svoga mandata nisu uradili ni desetinu planiranog posla ali su naplatili stotinu puta više od rudara. Koji na svom radnom mjestu ne borave u prosjeku više od par dana mjesečno, ali uredno naplaćuju puni topli obrok, puni prevoz, odvojeni život i još niz usputnih tezgi i tezgica. Da li bi vi plakali za takvima, građani ove tužne države. Ja bih plakao od dragosti, makar me optužili za bezosjećajnost, cinitam, licemjerje, za bilo što. Ja bih plakao od dragosti.

Zato bi ja volio da su u tom starom Tupoljevu, bili neki drugi putnici. Po bolu cijele Poljske vidi se da je većina stradalih bila omiljena u svom narodu i državi. Vidljivo je i da su radili u interese svoga naroda i svoje države, a ne samo za svoj interes. Osim toga Poljaci i Poljska mogu za sebe reći da nikada nisu imali izdajnika. Sve ovo se ne može reči za našu političku garnituru. Niti rade ta svoj narod, pogotovu ne za svoju državu, a više ni sami ne znaju čiji su plaćenici. Obećavaju svima sve i svašta, a vrlo malo ispunjavaju. Poljski narod je doživio veliku nesreću, a mi nismo bili te „sreće“.

KAPITALIZAM KAO PRELAZNA FAZA

Svuda mnogo paranoje svi su do grla u krizi

Nekoliko zadnjih godina svjedoci smo kontinuirane priče o ekonomskoj krizi, recesiji koja je zahvatila čitav razvijeni svijet. Licemjernost svjetskih gospodara novca i svega što ide uz to još je veća od njihove zabrinutosti kada se ima u vidu da jedna petina čovječanstva gladuje, da više od trećine stanovništva na Zemlji živi na ili ispod ekonomskog minimuma. Baš zbog toga treba malo ozbiljnije proanalizirati ovu „zabrinutost“ bogatih i njihove mjere koje poduzimaju da zakrpaju ekonomske rupe u svom imperijalističkom loncu, u koji svakodnevno dadaju ljute začine za siromašne i nerazvijene.

Bankrot Islanda ih nije baš previše zabrinuo, em je mali, em nije u sastavu EU, ekonomske i globalizacijske hobotnice, koja bez zrna baruta osvaja cijele države i regije. Zato je Grčka bila ravna erupciji Krakataua, zabrinula je cjelokupnu briselsku bulumentu, proizvođača novih propisa i još više novih europskih birokrata. Hitno ubrizgavanje kredita Grčkoj proračunskoj rupi tek je malo ublažilo paniku koja se nije ni stišala, a već se pojavila nova, Irska. Zemlja koju su do nedavno uzimali za primjer skoka iz siromašne i nerazvijene zemlje u zemlju blagodati i ekonomskog prosperiteta. Iza Irske, u redu već stoji Portugal, Mađarska se još oporavlja od lažiranja proračuna i dugova, a sitna i siromašna boranija od Rumunije i Bugarske ne može doći ni na red, oni i tako nisu dio Europe po kriterijima te iste Europe, nego po nekim drugim.

Imajući sve ovo u vidu, dežurni skeptik će se sigurno zapitati da li je kapitalizam najbolji sistem, bogom dan za sve razvijene, a pogotovu za nerazvijene zemlje. Kako je i jedina svjetska velesila prošle godine spašavala svoj urušeni sistem ubrizgavanjem državnog kapitala u privatne banke, teško je dati pozitivan odgovor na ovo pitanje.

Upravo su banke i glavni uzročnik nove svjetske ekonomske krize. Većina ih je država u državi, samostalno posluju, tokovi novca su im skriveni kao u Cosa nostri, porez ne plaćaju, kao ni mafija, kamate i uvjete kreditiranja formiraju bez ikakvih kontrolnih mehanizama, dobit izvlače u porezne i finansijske oaze na pacifičkim otocima, obaraju i postavljaju vlade i još mnogo, mnogo radnji nepoznatih običnim smrtnicima, a sve u cilju stvaranja ekstra profita.

Ako tomu dodamo i animalističku trku proizvođača za smanjenjem troškova proizvodnje, putem izmještanja proizvodnih pogona u Aziju, u zadnje vrijeme isključivo u Kinu, ne treba čuditi višak stručne radne snage na zapadu. Necivilizirana trka za većom zaradom dovela je do toga da se u Americi više ne proizvodi veliki dio američkih brend proizvoda, od levis farmerica od Apple-ova I-Pod-a. Zato i je najveći privredni rast u zadnjih desetak godina zabilježen u Kini. Po koju cijenu. Kompletan I-Pod se proizvodi u Kini, kojoj od 299 $ ostaju slovom i brojem četiri, 4 $ od tog proizvoda. Sličan omjer je i sa ostalim proizvodima prenešenim u Kinu. Ako još imamo u vidu da se dobra kineska dnevnica u industrijskoj proizvodnji kreće oko jednog dolara, jasno je kamo odlazi novac.

U kombinaciji sa planski razvijenim potrošačkim mentalitetom ovako postavljen novi svjetski poredak će, to je pitanje vremena, urušiti sam sebe. Kuda onda ići, koji sistem izabrati. Običnom čovjeku se od ovoga mora zavrtjeti u glavi. Nije kapitalizam idealan sistem, daleko od toga, ali ima najbolju medijsku potporu. Da li je moguće ograditi, izolirati društvo po švedskom modelu. Jeste, ali nakon barem 100 godina mirnog razvoja, bez rata i potresa. Da li je moguć povratak na staro, pa koliko toliko ravnomjernija raspodjela društvenog proizvoda. Nije, nikada nije bilo dobro vraćati se na staro. Da li je moguć zaokret tipa Brazil, u socijalizaciju države, u prestanak zaduživanje i oslanjanja na vlastite snage. Teško, za to treba biti velik i sa dovoljno prirodnih resursa da te niko ne može ucjenjivati, ponajmanje mangupi poderanih čarapa iz MMF-a i Svjetske banke.

Jedino, možda ipak jedino i u domeni naučne fantastike i utopije je rješenje oduzimanje bankama i inim fondovima ovolike imperijalne i finansijske moći. Taj karcinom je bio dobar dok je grickao tamo neku Tunguziju. Sada kada je metastazirao i došao u bliže susjedstvo, jedini lijek za njega je kirurško odstranjivanje. Uz to sasvim sigurno treba ići i otpisivanje starih dugova siromašnim zemljama, plasiranih pod zelenaškim uvjetima, koji svakako nisu služili za ekonomski i gospodarski prosperitet države u koju su plasirani, nego za opstanak iste vrste lopova na vlasti, kao što su i oni koji su plasirali ta sredstva. Jer samo u izjednačavanju, postepenom izjednačavanju uvjeta proizvodnje i cijene rada, ni radnici u razvijenim zemljama neće više strepiti zbog gubitka radnog mjesta i prebacivanja njihove tvornice u tamo neku Kinu, Koreju ili slično.

TJERALICE, TUŽBE I SLUŽBE

Pitao sam Jane za Bizant, nije znala

Posljednjih godinu i nešto dana svjedoci smo prave pravne ofanzive iz Beograda po pitanju „progona ratnih zločinaca“.Iz dana u dan pojavljuju se nove tjeralice za koje se sazna tek kada osoba sa njih bude uhapšena negdje u europskim demokratskim bespućima. U pravilu se uvijek radi o nekim zločinima počinjenim nad srpskim civilima i/ili vojnicima, ali nikada na teritoriju Srbije. U pravilu se to onda medijski eksploatira nekoliko mjeseci u zemlji iz koje je porijeklom nesretnik. Ne bi to bilo ništa sporno da se u pravilu ne radi o neosnovanim optužbama srpskog specijalnog tužiteljstva za ratne zločine koji onda dobro dođe vladajućim u susjednim zemljama za novu, staru dobru  homogenizaciju po pravilu: Vidi šta nam rade.

Od Ilije Jurišića, preko Ganića do Furde i Divjaka, sve su to toliko klimave optužnice da i ne treba sumnjati u krajnji ishod, oslobađanje uhvaćenog po tjeralici i njegov trijumfalan povratak u zemlju. Čovjek se opravdano treba zapitati zašto to službeni Beograd radi kada je ta aktivnost unaprijed osuđena na promašaj. Da li je na sceni pokušaj izjednačavanja zločina i počinitelja na sve tri strane? Ili je na snazi nešto drugo? Šta su to spin doktori iz Beograda ponovo zaspinovali? Jedno je sigurno. To je i pokušaj izjednačavanja krivnje, ali ne samo to. Po tom scenariju sva tri naroda su podjednako činila zločine i tim slijedom trebaju da i odgovaraju. Nema veze što sve te optužbe padaju, bilo kao neosnovane, bilo zbog pogrešne nadležnosti, bilo zbog proizvoljno predočenih dokaza. Važan je utisak koji se formira kod domaćeg stanovništva, još više kod srpskog naroda u BiH, o novoj svjetskoj zavjeri protiv srpskog naroda.

To je ujedno i najbolji način za skretanje pažnje na sebe drugačijim metodama. Međunarodna zajednica jednostavno nema odgovora na to šta je sa Mladićem i Hadžićem, oni su tu, u toj gomili podignutih tužbi protiv drugih, da se ne bi slučajno možda bavili sa svojim prljavim vešom. Nema te udruge u Srbiji i u RS-u koja nije dala svoj obol ovoj inflaciji tužbalica i tjeralica. Stiče se utisak da je broj podnesenih prijava tužiteljstvu direktno proporcionalan budžetskom finansiranju istih. Odnosno, koliko prijava podneseš, toliko te sleduje budžetskih sredstava. Da nije žalosno, bilo bi smiješno. Napad je najbolja odbrana. Kao kada su početkom 90-ih predstavnici krnje države u UN-u izbjegavani kao kuga, pa su se na originalan način sjetili kako da pokažu ostalima da još postoje. Pa su preko internog komunikacijskog servisa UN-a neprekidno tražili po zgradi jedni druge.

To i nije tako zlo i prijetvorno kao ovo danas. Stvarajući kod svoga naroda lažan osjećaj žrtve, istovremeno se stvara lažna krivnja drugih. Zato i nije čudno da danas, 20-ak godina poslije ratnih djelovanja, planski zaborav i sustavno dezinformiranje stvara lažnu sliku o ratnim događanjima. Po nedavnoj anketi provedenoj u Beogradu 80 % anketiranih ne zna za granatiranje Dubrovnika, čak preko 90 % ne zna za Ovčaru i tamo počinjene zločine, a jedna trećina anketranih ne zna da je Sarajevo bilo pod opsadom više od tri godine. Zato je ta prijetvornost, taj cincarizam daleko opasnije od tih tužnih tjeralica, a medijski zločini, nažalost nisu kažnjivi ni po običnom, krivičnom zakonu, a kamoli po zakonu o ratnim zločinima, iako je njihova štetnost dugoročnija i istrajnija, nešto kao nekontrolirana medijska radioaktivnost. Na žalost, ovi jahači apokalipse su prije nacionalni bardovi, čak heroji, nego jeftino kupljeni medijski manipulanti.

JEDINA SOLUCIJA - REVOLUCIJA (drugi put)

Možda sam ostavio trag svjetla

                                                                          U noći između zidova

Pišući prvi dio svoga viđenja uzroka i posljedica našega jada svakidašnjeg nisam bio baš optimista po pitanju budućnosti. Nisam doduše ni sada. U Izgubljenoj generaciji sam napisao da se ne može predvidjeti na koju će stranu mladi krenuti. Hoće li ostati pomireni sa sadašnjom situacijom preživljavanja, hoće li pobjeći ili će se pobuniti. Uostalom to me je i jedan mlađi čitatelj Papaka upitao: Sve si ti to dobro napisao, ali šta nam je raditi? Nisam mu znao, prije nisam htio odgovoriti. To mladi moraju sami otkriti.

Godinama nagomilavana energija i frustracije mladih izražavana i ispucavana samo na Facebook-u i u anonimnim komentarima članaka na svakoraznim portalima, konačno izgleda nalazi svoj smisao. Facebook pored virtualne komunikacije postaje i stvarno mjesto okupljanja i organiziranja mladih i nezadovoljnih. I što je još najbolje u svemu tome, vladajući establišment nema lijeka za to. Najnoviji događaji u Sjevernoj Africi, panični pokušaji i Mubaraka i Gadafija da zabranom i ukidanjem Interneta i Facebook-a, prekinu mogućnost organiziranja i djelovanja obespravljenih, završila je tragično po njih dvojicu.

Kakve to veze ima sa nama? Ima, ima i te kakve veze. Nedavni protesti mladih u Zagrebu, prvi su protesti u posljednjih 20-ak godina, koji u sebi ne nose ništa ni političkog, niti nacionalnog, a pogotovo ništa od gnjeva privilegiranih za gubitkom privilegija. Prvi put protest je motiviran iskonskom socijalom i nedostatkom perspektive, strahom od bliske neizvjesnosti budućnosti. I nijedna vlast, pogotovu ona protiv koje se protestira, nema, niti može imati lijeka za ovo. Ne može se više sakrivati niti iza nacionalnih, niti iza vjerskih, niti iza državnih interesa, kako bi prikrila svoju nesposobnost, korumpiranost i lopovluk.

Doduše, zahtjevi mladih nisu još uvijek kanalizirani i definirani u domenu izvodljivosti. Ali baš zbog te spontanosti, tako lijepo mirišu na 68-u i We wont the world, and we wont now. Ima tu svega i neka ima. Vrijeme radi za njih. Jedino što je bitno, bitno je da se sačuvaju uticaja bilo kakve politike, pa bila ona i socijaldemokratska, koja je po prirodi najbliža ovim događanjima. Jeste socijaldemokracija najbliža, ali su socijaldemokrati još uvijek daleko od razumijevanja te situacije. U pravilu su dobro finansijski potkoženi, nisu nikada bili bez posla, nisu nikada bili prazna frižidera i novčanika. I kada oni pričaju o socijalnoj nepravdi, ljepota ih slušati, ali nije im vjerovati. Ta djeca i potomci bivše crvene buržoazije se razlikuju od nokomponovane elite samo u diskretnijem isticanju svojih statusnih simbola. Naučili su oni davno prikrivati razlike. Ostalo su nijanse.

I zato ih se treba čuvati. I zato oni neće nikada razumjeti i ne daj Bože prihvatiti većinu zahtjeva sa prosvjeda. Naročito zahtjev za nacionalizacijom, koju su njihovi očevi i djedovi proveli takvom brzinom i odlučnošću da se još uvijek pamti. Ujedno to je i jedini temeljni zahtjev koji u svojoj jednostavnosti govori sve. Sve ste nam pokrali, sve ste rasprodali, ne vjerujemo u vaše zakone, ne vjerujemo u vaše sudove, mi ćemo praviti svoje. U jednom od svojih tekstova iz 1975. Bruno Bušić je napisao:

„No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje - kako nas tada spasiti od nas samih?!“

 Za početak, vratiti stvari na početak. Onda možemo razgovarati i pregovarati. A put u Europu? Nije sporan, može biti samo malo usporen. I ako ste vi mislili ići u Europu spuštenih gaća, naših gaća, neće ići. Ili ćete i vi spustiti svoje, ili sačekati i stvoriti uvjete za naše nove gaće. Da možemo svi zajedno, uspravno ići u tu Europu. Jer, ako ste nam ukrali sadašnjost bez borbe, za svoju budućnost dobro ćemo se potruditi. To je ujedno i lajt motiv mladih i sve više i starijih demonstranata. Vratite nam budućnost u kojoj ćemo imati jednaku startnu priliku za posao, kojega treba biti za sve, ne samo za vas i vašu djecu. Za ovo im ne treba nikakva politička opcija kao vodilja, dovoljni su sami sebi, u svojoj iskrenoj poniženosti i bezperspektivnosti. Ujedno, trenutno i nema nijedne političke opcije koja bi bila spremna ponijeti i podnijeti teret odgovornosti u provedbi njihovih zahtjeva.

I zato su nedavni protesti u Zagrebu, prvo svjetlo u tunelu 20-godišnjeg mraka. Još je nejako i lelujavo, ali će svakim danom biti jače i svjetlije. Pokušavajući to malo svjetla prenijeti na našu još goru i još težu svakodnevnicu u BiH, opet nisam baš optimističan. Jeste revolucija jedina solucija za ove gadove i nesposobnjakoviće, uljuljkane u svoje fotelje i svoje privilegije, ali naša je mladost, mislim na mladost iz sva tri naroda, 20 godina sustavno konaminirana mržnjom i nepovjerenjem prema drugima i trećima, da će još vode proteći Dumanom, dok se ne stvori potrebna kritična masa. Kritična masa, koja će pored mladosti imati još nekoliko prioritetnih motiva za akciju: nezaposlenost, obespravljenost, bezperspektivnost. Po principu nemamo više šta čekati, jer nemamo ništa ni za izgubiti. A naciju ćemo za početak ostaviti kod kuće, nije to roba za ulicu i kafane. Sa revolucijom valja bar zarizikati, možda se stvari promjene nabolje, mada povijest govori da svaka revolucija, na kraju, završi u pogrešnim rukama. Ali dok ne probaš ne znaš, ovakvo stanje, ne života, nego životarenja uopće ne priliči ljudskom rodu na početku xxi stoljeća.

KRIVNJA U MNOŽINI

Osjećam da lutam kroz terase svijesti

                                         Nešto se u meni dijeli

U prošloj predizbornoj kampanji imali smo prilike čuti po prvi put preuzimanje djelimične krivnje za neispunjena obećanja od do tada vladajućih stranaka. Ko eto, jesu krivi, ali nisu oni sami krivi. Pa pođu redati suodgovorne, samo da bi umanjili svoju krivnju. Na prvom mjestu je svjetska kriza, pa pritisak međunarodne zajednice na njih jadnike, pa ratna razaranja, pa loša privatizacija, pa veliki broj umirovljenika i nezaposlenih. Ma zamislite. Još će i potres na Hitiju biti kriv za našu katastrofu, jer vrlo blizu smo Haitija.

Veliki broj saučesnika prikriva prave krivce. Pa recesija je izumljena kod nas. Mi već 20 godina stagniramo i da nije svjetske ekonomske stagnacije, niko se ne bi osvrtao na našu kroničnu. Pritisak međunarodne zajednice na naše pulene je krajnje drzak i bezobrazan. Zamislite, tjeraju ih da rade ono za što su izabrani ili imenovani. Nije dovoljno samo istrčati na teren i glumiti Ronalda, treba igrati. Veliki broj umirovljenika i nezaposlenih je isto krivnja tih istih. Ko vam je kriv što ste u mirovini i što nemate posla, ko vas je toliko proizveo? Ili se sami množite? Istovremeno, s druge strane, oni su bogom dani zaštitnici. I vas, a pogotovo sebe samih. Svako iskakanje iz tog šablona i jeste izdaja. Samo ne nacionalna, kako to oni tumače, već izdaja njih samih. Zato im je potrebno krdo, bezlično krdo, jer će i ono u skoroj budućnosti biti odgovorno za sve njihove promašaje.

I zato je neću da budem dio te priče. Ja nisam i ne želim biti odgovoran za to. Ja nisam dizao skupe kredite i trošio ih u besmislice, a vraćanje prepustio vama žirantima. Ja svoje kredite vraćam sam. Govorim u svoje ime, ne u vaše. Ako želite vraćati njihove dugove, vi šutite i dalje im aplaudirajte. Bez mene. Ništa mi nisu dali, a ništa od njih nisam ni tražio, niti bih uzeo. Radim kao konj od svoje 25-e godine života. Završio sam fakultet, nisam ga kupio. Nisam u onom mraku primljen preko veze i partije, išao sam normalnim putem, preko natječaja. Ni od onih nisam ništa tražio, niti dobio, ni kredita, ni društvenog stana. Samo sam radio svoj posao. Tu su bili fer, nisu mi ga mnogo opstruirali. Ovi su mi oduzeli i posao i poduzeće. I da čovjeku bude veća muka nisu ništa s tim napravili. Pustili su da propada.

Za rata sam pošteno odradio tri godine i nešto u rovu. Ne kao logističar, ne kao štablija, ne kao sisovac, obični vojnik Švejk, pokorni. Nisam sa Karadžićevim hoštoplerima švercao gorivo i jeo janjetinu u Čelebiću. Nisam skupo prodavao donirano oružje i opremu. Nisam mijenjao bezvrijedne dinare iz SDK za njemačke marke da bih postao bankar od ugleda. Nisam prodavao humanitarnu pomoć. Poslije rata nisam dobio poduzeće na poklon da bih ga očistio od nepodobnih radnika, kojima, normalno, nisam platio doprinose. Nisam otvorio ni lažnjak firmu bez uposlenih na lažnu osobnu, stvorio milijunske obaveze i kao nestao. Pa otvorio drugu sa istim receptom, pa treću. Nisam uposlio svu svoju bližu i dalju rodbinu u državne firme. Nisam dao suglasnost niti za jednu koncesiju. Nemam poduzeće koje posluje sa državnim firmama.

I dalje radim kao konj samo sa dvostruko više godina i za dvostruko manju nadoknadu. Imam obavezu i odgovornost samo prema svojoj obitelji i Bogu. I zato me nemojte svojatati kao sukrivca za sve vaše svinjarije. Imam alibi. Nikada nisam bio sa vama. I tačka.

BOK, BOG

Da li te pitaju za put prema nebu

                                                                         Cijena je sigurno visoka

Bok. Možda nije uobičajen oblik komuniciranja s tobom, pa se unaprijed ispričavam, ali moja znatiželja, a možda i moje neznanje tjeraju me da ti se obratim na ovakav način. Daleko od toga da sam zagriženi nevjernik, pa provociram, još dalje da sam bogobojazni bogomoljac, ne, samo obični mali čovjek koji ne može da u isti koš stavi sve ovo zlo koje ga okružuje i tvoju božansku moć da kontroliraš i utičeš na događaje. Ne poimam te uobičajeno, kao časnu starinu iznad oblaka, oštra pogleda i duge bijele brade, ali te ipak poimam, možda, primjerenije današnjem vremenu, kao vječnog astronauta, sa dobro opremljnim brodom, kako kružiš beskrajem. Ha, možda je to malo naivno od mene, ali razumi i ti mene, prvi put ti pišem, nije ni meni lako.

A zašto ti pišem? Ako si Bog, onda znaš. Kako će ovo pismo do tebe putovati putem tvoje zemaljske službe, moram i pojašnjavati neke stvari. Prvo, odmah ti se moram požaliti na njih. Mnogo su se odmakli od opisa poslova koje si im namijenio u prvoj, i za sada važećoj, sistematizaciji radnih mjesta. Mnogi od njih su izgubili kontakt sa realnošću, a posebno kontakt sa predmetom njihova rada, sa pukom i sa običnim malim čovjekom. I njih je zahvatila bolest modernoga doba, materijalno bogatstvo iskazano kroz statusne simbole tog bogatstva. I oni su počeli gomilati zemaljska materijalna dobra i bogatstva. I u tom gomilanju, normalno da su im draži oni vjernici koji nude materijalne darove, od onih koji nude duhovne darove. I kod njih su se pojavili mali i veliki vjernici. Šta je sa onom tvojom maximom: Blago siromašnima i tako dalje? Tvoji zemaljski službenici umiru bogati. Kako će kao takvi u kraljevstvo nebesko? Nije sramota bit bogat, sramota je umrijeti bogat, zar ne. Živo me zanima, odnosno, to će već biti mrtvo zanimanje, kakvi su ti kriteriji? Pošto sumnjam da će me zapasti raj kad dođem kod tebe (ionako me ne zanima, dosadno je, a ja nisam baš ni grešan, ali volim poroke), hoću li ih zateći u paklu? Živo su medili svima oko sebe, pomalo bahato, a poprilično licemjerno. I ako ih sretnem i gore, biće mi drago, znači da im nije upalilo i da ti nisi potkupljiv kao oni.

Drugo što mi je na pameti je dokle nas misliš iskušavati i ima li to više smisla? Ili je to možda van tvoje kontrole? Ja to kontam ovako. Ako si ti vječan, a svi kažu da jesi, ako ovaj naš materijalni svijet ima svoj početak, a ima i svoj najavljeni kraj, onda mislim da je taj kraj blizu. Što je u redu sa tvoje strane, mislim i da nismo bolje zaslužili. I ti si digao ruke od ovoga neuspjelog eksperimenta. Ako nam pripremaš kraj, šta ćeš ti onda raditi? Nećeš valjda dangubiti? I zbilja šta si radio prije našega početka? Nije ti valjda ovo prvi put. Obzirom na tvoju vječnost, to bi bila danguba svemirskih dimenzija. Opet ja to kontam ovako. Kraj jednog svijeta je ujedno i početak drugog. I tako dok ti ne dosadi. Ili dok ne napraviš savršen materijalni svijet. Pada mi na pamet i ovih dana kalendar starih Maja. I oni su nekako tako poimali božansku silu. Sa početkom i sa krajem. Svaki kraj je početak, a i svaki početak jednoga je istovremeno i kraj drugoga. Samo što su Maje bile i egzaktne pa su i izračunali taj kraj/početak. 21.12.2012. Blizu, blizu do boga. Pardon. I ako je ovo tačno, žao mi je moga zemaljskog kraja, ali mi je drago što će to biti i kraj za mnoge kojima je davno trebao biti kraj. Ja se jesam nadao i govorio: Ima Boga, pa da je k'o zrno bibera. Ali ne bude te zemaljske pravde. Zato se nadam ovoj drugoj, pa šta košta. U toj nadi i do skorog viđenja, bok.

POGOVOR AUTORA

Odmah po izlasku Papaka, počela je sazrijevati i ideja o nastavku, doduše ovaj put više kao priča o dobrim momcima. Kada se sve poslagalo u glavi, u prenosu podataka na računar nastaju i prvi problemi. Teško je pisati o sadašnjosti, ili o ne tako davnoj prošlosti koje se još sjećamo, a biti zanimljiv i objektivan. Još teže je pisati o dobrim ljudima u zlim vremenima. Činjenični događaji u Papcima opisani su sa velikom dozom ironije i cinizma. U Ridikulima to nije bilo primjenjivo. Ironiju i cinizam trebalo je zamijeniti duhovitošću, kojoj je opet trebalo naći pravu mjeru. Opet zbog dobrih ljudi i njihovih ljudskih poteza u tim vremenima. Iako su nastajali u dužem vremenskom periodu, Papci su kompaktnija cjelina, prije svega zbog kompaktnije teme. Možda zato u Ridikulima ima nelogičnih šupljina, uzrokovanih prije svega, skakanjem sa teme na temu. Trudio sam se zadržati staru formu, opet uz malu Štulićevu pomoć, pa se iskreno nadam da pred sobom opet imate čitljivu cjelinu.

Pisanje ionako smatram jednom vrstom graditeljskog posla, u kojem se pametnim odabirom, malo pomalo, iz sitnih dijelova i raznih materijala, gradi skladna cjelina. Nemam pretenzija biti pisac, mada imam nekog unutarnjeg crva, virusa ili ne znam kojeg vraga, koji me tjera da štemam po tipkovnici.      Nemam ni posebne volje, ni znanja da posebno obrađujem/klešem svaki pojedini kamen/riječ prije ugradnje. Ugrađivam materijal u izvornom obliku, kako mi dođe, što prirodnije, to bolje. Ne mogu reći ni da sam samouk, ni naivac, prije bi se moglo reći da sam piskaralo opće prakse. Još uvijek sam u potrazi za pravom riječi, pravim izrazom.

Obzirom da je i ovaj put tematika štiva manje više moj i Vaš grad, teško je biti potpuno objektivan i neutralan. Ja i Livno se volimo javno, samo što je naša ljubav obrnuto proporcionalna. Ali takvo je Livno, uvijek je više volilo poslušnost i ulizivačko tapšanje po ramenu, od bilo kakve kritike, a najviše dobronamjerne. To se ne može promijeniti, a nema ni potrebe. Niti treba na tomu posebno insistirati, pogotovu ne pametovati. U pravilu, svaki pametnjaković, na kraju priče, ispadne samo budala, koja je ipak bila u pravu.

Na kraju, još jedna manja napomena. Pored prvotnih razloga osobne prirode, odlučio sam zadržati već sada prepoznatljiv pseudonim Tvrtko Skočibušić i u ovom naslovu. Tvrtko je, nakon izlaska Papaka, izazvao prilično nedoumica i znatiželje, što mi je, priznajem, i bio jedan od ciljeva. Još više je izazvao tračeva i plitkih teorija zavjera i urota naših samoproglašenih političkih analitičara i književnih kritičara. Neka ostane i dalje tako. Osim toga Tvrtko je velikim dijelom zbir priča i razmišljanja svakog Livnjaka koji želi bole Livno.  Zato, oni koji znaju identitet Tvrtka Skočibušića, neka to i zadrže za sebe, jer su i oni dijelo Tvrtko, oni koji ne znaju, ili još nisu dokučili , neka nastave i dalje analizirati i pogađati.