Subota, 21.01.2017.
ČADOR I MAĐAR (N)
Čekaš li na nešto snažno - doista vrijedno
Čekaš li na akciju koja pokreće stvari – razmisli
dobro
Kao
i svaki grad i Livno je imalo svoje kockarske i šanerske legende. Jedna od
takvih bio je i Čador, dečko iz stare i ugledne livanjske obitelji. Šta i tko
ga je odveo na tu relaciju nije poznato, možda se rodio sa tom sposobnosti.
Uglavnom, od rane mladosti bio je na glasu kao vješt kartaroš, bilo na ovaj ili
onaj način. Oni koji su gubili od njega tvrdili su da je varao, samo što nisu
mogli dokazati.
Čador
je brzo prevazišao svoju sredinu, što je otprilike značilo da niko više nije
htio kockati sa njim. Morao je potražiti nova tržišta i nove žrtve. Za kockare
kažu da su uspješni u onoj mjeri u kojoj što prije uoče slabosti svojih
protivnika, bila ta slabost bahatost, kukavičluk ili pohlepa, nije bitno. Svaki
pravi kockar, pa i prevarant će to iskoristiti. Tako je i Čador zaredao turneje
po Europi, najčešće Austriji i Njemačkoj gdje je bilo i legalnih kockarnica, a
još više i naših ljudi koji ga nisu poznavali. Sa turneja se obično vraćao pun
kao brod, čašćavajući Livnjake gdje god bi ih sreo. Najčešće su to bili
studenti u Zagrebu ili Sarajevu, dokle bi doputovao vlakom. Čekajući autobus za
Livno, gotovo uvijek bi nabasao na pokojega našeg studenta, kojemu bi kupovao
šta god bi ovaj i u šali poželio. Poznato je tako da je jednom Livnjaku u
Zagrebu pokupovao sve strane rock ploče u tadašnjem Jugotonu, a kad je ovaj
rekao da sada mora raditi preko sudentske zadruge da kupi i gramofon, Čador mu
je mrtvo hladno ispunio i tu želju.
Uporedo
sa Čadorom, istom rabotom se bavio i Mađar, dečko sa sela, koji je vrlo rano
zdimio preko grane, do strica u Francuskoj, kod kojeg je ostao vrlo kratko, jer
je stric pošteno zarađivao novac teškim radom u brodogradilištu. Mađar se
hrabro otisnuo u francuska kasina, gdje je prolazio začuđujuće dobro, pa je
ubrzo dobio zabranu ulaska u njih. To mu nije smetalo, često je mijenjao lik,
frizure, boju i dužinu kose, da ga nisu
mogli upratiti. I rođenog oca je prevario sa jednom takvom maskom u hipi stilu.
Vraćajući se sa uspješne turneje kući pred Božić, Mađar je u vlaku naletio na
oca i njegovu ekipu koji su se takođe vraćali kući za Božić, poslije naporne
bauštelske sezone u Njemačkoj. Nisu ga prepoznali sa dugo kosom i bradom.
Najprije ih je opelješio na šibice i poklapu, bilo mu je i to malo, pa je usput
maznuo i novčanik rođenom ocu. Sišao je sa vlaka u Zagrebu da se malo provede i
uredi, pa je nakon par dana, uredno ošišan i izbrijan, došao kući za ocem. A u
kući atmosfera, kao da je neko umro. Nema para, ne može se opremiti Božić, pa
je Mađar sve razveselio kada je podijelio darove. Ocu je dao dvostruko više
novca nego mu je uzeo. I sve bi bilo u redu da ćaća nije slučajno naletio na
svoj novčanik u sinovljevoj sobi. Bilo je beštimanja do ludila. A Mađar, ko
Mađar, samo se pokupio i zviznuo na novu turneju.
I
Čador, a naročito Mađar, su bili uspješni kod žena. Nema žene koja ne voli
galantnost, a oni su tu bili najjači. Tako je Mađar s vremena na vrijeme
dovodio u svoje selo otmjene dame u štiklama da mu pomažu materi oko krava.
Kruži i legenda da je maznuo sa vjenčanja izabranicu tada vrlo popularnog
košarkaša Nikole Plećaša, koju je takođe doveo da muze krave. I cura nije
htjela otići, uvjerena u ljubavnu priču koju je Mađar istresao iz rukava za
nju. Dugo ju je njegova mater uvjerava da ju je on prevario, kao i tolike prije
nje.
Kružeći
tako Europom i redovno se vraćajući kući u Livno, obadvojica potvrđuju naše
staro pravilo: Jebo uspjeh, ako se za njega ne zna kod kuće. Obadvojica su u
tome pretjerivala, tipično livanjski. Tako je Čador jednom, za posjeta
Sarajevo, obećao navratiti u dom kod livanjskih studenata, što je i pokušao
učiniti. Naime na putu do doma svratio je u obližnji granap, da ne dođe mašući
rukama. Bilo je nekako predveče, pred kraj radnog vremena i kupujući hranu i
piće, Čador je upratio da je prodavač Nagib, simnjivih seksualnih sklonosti i
da mu se nabacuje. Ne dangubeći ni sekundu, sam je predložio odlazak u pomoćnu
prostoriju iza, gdje je brzopotezno zviznuo Nagiba galonom krastavaca u glavu,
onesvijestivši ga. Brzo je obukao njegov radni mantil i nastavio prodavati,
odnosno davati studentima na veresiju. Na kraju je zamolio grupu studenata da
odnesu značajne količine hrane, pića, slatkiša i cigareta Livnjacima u tu i tu
sobu, za što su dobili solidnu naknadu. Zatim je pokupio pazar i nestao. Znao
je da ga Livnjaci neće odati. Tako se i dogodilo, mada su svi bili privođeni i
ispitivani. Nagib je ponudio tako dobar opis Čadora da su ga, u šali, htjeli
zaposliti u miliciji. Boja očiju, kose, kravate, broj i marka odijela i cipela. Još uz to dodatak
kako se radi o gospodinu finih, školovanih manira.
Ipak,
takav život ih je skupo koštao. Brzo su se trošili. Mađar na piće i žene. Umro
je od raka pluća. Čador je prošao još gore. Nije se znao peobražavati kao
Mađar, pa je za svoje uspjehe za kockarskim stolom često bivao prebijan, što od
nezadovoljnih žrtava, što od organa reda. Nakon jednog takvog višednevnog
tretiranja palicom i ostalom softwerskom opremom tadašnje milicije, Čador je
jednostavno psihički krahirao i nije se oporavio od toga do kraja života. Ne
znam gdje je noćivao, ali preko dana ste ga mogli vidjeti kod socijalnog,
ljeti, a zimi i kad je hladno u pošti sa legendarnom: Imaš kaj sitno?.
Često
su ga obilazili nepoznati ljudi, koje je on nekada nečim zadužio. Nahranili bi
ga okupali i obukli, ostavili koju paru, pa otišli. Za par dana, Čador bi se
pojavljvao na svojim starim destinacijama u istom odrpanom izdanju i sa istom
rečenicom prema prolaznicima: Imaš kaj sitno? I on je umro prije par godina
iscrpljen bijedom i svojim unutarnjim demonima.
ČOVJEK BEZ TRAGA
A kada zaspe i više se ne probudi jedino za čime žudi
Umjesto blaženstva i raja biće sunce starog kraja
U ekipi iz Pavlove ulice, promaklo mi
je dosta pojedinaca iz drugog i trećeg reda, ali sam nedavno otkrio i jednog
kapitalca iz prvog reda. Umalo da pređe u galeriju zaboravljenih asova. A čovo
je fakat prvak, prvak u osobini neprmjećivanja, tako da sam ga i ja, dežurno
zakeralo, umalo zaobišao, odnosno potpuno pregazio. Toliko se izverzirao u
svojoj nevidljivosti.
Sjena
je dečko od zadatka. Svoj prvi test dobio je već prije rata. Upropastiti
novoizgrađenu gradsku klaonicu. Dali se neko uopće sjeća te klaonice? Ako ne,
onda se vidi veličina Sjene. Tiho, diskretno, brzo i efikasno. Nakon uspješno
obavljenog zadatka, Sjena je nagrađen šefovskim mjestom livanjske poslovnice
Lijanovića, tadašnjih glavnih zna se sponzora. Sjena nije bio baš oduševljen,
paralelno se bavi i privatnim biznisom, otvara opskurni restorančić, zvjezdana
imena, koji je nekim čudom čak bio i otvoren sve dok se Sjena nije malo bolje
osigurao.
Ispravno prosuđujući da Lijanima nije
vjerovati, Sjena je, meni još uvijek nepoznatom metodom istezgario kod Profe
ministarsko mjesto, ni manje ni više nego resor gospodarstva. Analizirajući
njegove predhodne rezultate, u potpunosti razumijem zna se kadrovike, idealan
izbor za eutanaziju preostalih poduzeća u Livnu. Tu baš nije imao mnogo posla,
ali je opet na neki čudan način sticao povjerenje omiljene stranke. Usput je od
ministarske crkavice počeo graditi skroman kućerak na Gorici. I kako to obično
biva, neupadljivost i poslušnost brzo se isplatila.
Sjena se seli u Sarajevo, gdje ga
čeka posao savjetnika za turizam u federalnoj Vladi. Za vrijeme njegova
mandata, u Livno se slivaju projekti iz turizma brže od toka Sturbe i Bistrice
zajedno. Za njima naš grad posjećuje više turista nego Međugorje. Skroman i
samozatajan, Sjena upisuje postdiplomske studije. Da ne zaboravim, Sjena je
završio poljoprivrdu, smjer stočarstvo. Brzo magistrira i još brže napušta
ministarstvo, gdje ga, kao kroz maglu pamte kao čovjeka koji je bio u najviše
komisija, naravno dobro plaćenih. Kućica od 300-tinjak kvadrata je dovršena,
ali Sjena nije zadovoljan.
Predosjećajući izborni debakl, Sjena
se povlači u Banja Luku, na odgovorni posao dodjele koncesija, gdje se i sada
nalazi, ali to vam neće niko potvrditi, jer ga niko i ne viđa. Ne viđa se ni sa
stranačkim društvom, ne izlazi u kafane, čovjek bi rekao da i ne postoji.
Poznajući Sjenu, mogao bih se kladiti da će uskoro doći iz Banja Luke sa
doktorskom titulom, onako usput, neka se nađe. Ono što ne mogu progozirati je
to u kojem će smjeru Sjena krenuti dalje. Fakat me ovaj momak nervira. Sumnjam
da će u diplomaciju, mada mi se to čini kao izazovna varijanta za Sjenu. Ne bih
se čudio da je usput savladao brzinski tečaj engleskoga u stilu Marinovićke, pa
sada okreće globus u stanu i bira destinaciju.
Čovjek je stvarno zaslužio odmor. Pa
vi ste se umorili dok ste pročitali ovaj sjajni niz poslovnih i stručnih
uspjeha. Samo još kad bi znali čovjeka. A čovjek je nevidljiv kao apački
ratnik. Prolazi pored vas, ne ostavlja traga. Ni mirisa čak. Toliko se usavršio
u nevidljivosti da nije htio intervenirati ni za bliskog rođaka, zbog njegovih
nestašluka u školi. Neko bi ga mogao uočiti. I onda ode u nepovrat toliko dugo
trenirana nevidljivost koju je doveo skoro do bezličnosti. Za svaku pohvalu.
GMO i GMN (genetski modifikovani narodi)
U novije vrijeme, definiranjem lanca DNK i dešifriranjem
genoma došlo je do nagle ekspanzije genealogije. Umjetnim tretmanom biljaka i
životinja poboljšavaju im se neka korisna svojstva, a uklanjaju štetna. Tako
nastali organizmi nazivaju se genetski modifikovani organizmi. A šta je sa
ljudima, naročito sa nacijama i narodima koji žive na ovom našem području.
Zadnjih dvadesetak godina svjedoci smo raznih rasprava o porijeklu, starosti i
čistoći naših naroda. Svakojaki stručnjaci polemiziraju o naciji, nacionalnom
porijeklu i identitetu ne birajući sredstva za iznošenje kvaziargumenata,
izvlačeći iz povijesnog naslijeđa samo one dijelove koji im u tom trenutku
odgovaraju. To je u stvari besmisleno dokazivanje identiteta kao supremacije
nad drugim, gdje se taj identitet ustvari ne dokazuje, nego iskazuje.
Zato i postoje nacionalističke teorije o vaseljenskom
narodu kod Srba, o iranskom porijeklu Hrvata, u pokušaju bjekstva od balkanskog
(slavenskog) porijekla. Slično je i kod bošnjačkih kvaziteoretičara porijekla
današnjih Bošnjaka od Turaka. U načelu sve se ove rasprave na kraju svode na
šovinističku farsu tipa: Mi smo najstariji narod ovdje, prvi smo došli, čak
prije paramecijuma i ameba. Ostali su došli kasnije. Samim tim, nama i pripada
najviše prava na ovu zemlju. Da bi u budućnosti izbjegli rasprave tog tipa
preporučujem takvima da posjete specijaliziranu komercijalnu kompaniju Genea u
Švicarskoj i da, za cijenu od 105 eura dobiju certifikatat na kojem će biti
napisano od kog naroda mu potiču preci sa očeve i majčine strane. Ako i preživi
stresni sudar sa zvaničnim naučnim činjenicama, barem će zašutiti u svojim
pričama o čistunskom i najstarijem narodu.
Istraživanja koja je ova kompanija poduzela u 2009.
godini daju sasvim različitu sliku o našem porijeklu od dotadašnje. Rezultati
daju jasnu sliku o našoj izmiješanosti, da se ne lažemo i genetskoj
modificiranosti, hibridnosti, što je sasvim suprotno od teze o narodu kao
zajednice iste krvi i porijekla. Pođimo redom.
Na prostoru današnje Srbije i Crne Gore prosječni
genetski supstrat čini 30 % slovenskog, 21 % ilirskog (albanskog), 18 %
germanskog, 15 % feničansko helenskog, 14 % keltskog (romanskog) genetskog
koda.
U Bosni i Hercegovini raspored je malo drugačiji: 40 %
ilirskog (albanskog), 20 % germanskog, po 15 % keltskog i slovenskog;
U Hrvatskoj je sljedeće stanje: 34 % ilirskog
(albanskog), 20 % slovenskog , 18 % keltskog i 12 %germanskog.
Kod Albanaca ima 30 % ilirskog, 20 % slovenskog, a kod
Makedonaca je dominantan gen antičkih Makedonaca u iznosu od 30 %, dok
slavenskog imaju svega 15 %.
U ovakvoj mješavini stare nacionalističke teorije djeluju
anakrono, jer genetski kod tih naroda više liči na mješanu salatu od svega i
svačega, pa je i besmisleno dokazivanje nacionalnosti i nacionalne supremacije.
Tezu da je nacija zajednica iste krvi i porijekla, komotno se može zamijeniti
tezom da je nacija zajednica sudbina i karaktera (Oto Bauer). No mi smo narodi
koji ne vole realnost i koji imaju sklonost da tu istu realnost preuveličavaju
kako bi je doveli do apsurda. Takvu vrstu apsurdnosti mogli bi doživjeti i naši
sljednici u ne tako dalekoj budućnosti. Priču sam dobio mailom od jednog
prijatelja i ide ovako:
Godina
2450. Preostalih dvanaest tisuća Hrvata izabralo je novi hrvatski Sabor koji je
na svom zasjedanju u novoj sabornici u Josipdolu odlučivao o prodaji zadnje
dionice INA-e naftnoj kompaniji Mol, kao zadnji uvjet pred ulazak u EU. Inače
Sabor i Vlada su odavno izmješteni iz Zagreba zbog radioaktivnog zagađenja
Jakuševca. Sada je to najveća europska deponija za odlaganje radioaktivnog
otpada, pa nije zdravo držati cvijet Hrvatske u blizini. Nakon plebiscitarno
usvojene odluke o prodaji zadnje dionice INA-e, vrli sabornici su se pozabavili
i drugim temama poput odlaska mozgova uinozrmstvo i sitnim problemima sa padom
nataliteta. Usred zasjedanja čuje se povik predsjednika Sabora koji panično
ulazi u dvoranu:
- Gotovi smo napadaju!
- Tko napada?
- Pa Srbi, tko bi drugi! –
predsjednik je još u panici.
- Au, otkuda sada Srbi, koliko ih
je? – zabrinuto pita premijer.
- Kažu da ih oko 400 maršira prema
Kninu.
- Uh, uh duplo su brojniji od HV-a,
ama što sada hoće?
- Hoće Krajinu nazad, dosta im je
više Srbije otkada je Beograd postao glavni grad Albanije. – objašnjava zastupnik
kineske manjine.
- Ama znaju li oni da je Krajina
već sto godina pod morem zbog globalnog zatopljavanja. – premijer pokušava
umiriti sabornike.
- Ništa to njima ne smeta, još
bolje, oni misle da je to srpska Atlantida. – objašnjava im povjesničar Mate.
Ante,
saborski zastupnik iz 11-e izborne jedinice, zahtijeva čvrst otpor
srbočetničkoj agresiji. Pa nisu valjda njegovi preci uzalud ginuli na Bleiburgu
i kasnije u domovinskom ratu, pa da sada prepuste lijepu našu Srbima. Da su se
tvoji poklonili na Jasenovcu prije 450 godina, danas ne bi imali problema sa
susjedima, replicira ljevičar Zoran. Premijer uzima riječ i moli za
razumijevanje i prijeko potrebno jedinstvo za odbranu hrvatskog podmorja.
Na kraju zasjedanja jedini preostali član ansambla "Lado" otpjevao je
hrvatsku himnu "Vjetre s Dinare", kako bi podigao rodoljubno raspoloženje.
Sjednicu su promatrale i sestre Tuga i Buga, koje su prije otprilike dvije
tisuće godina, po predaji, dovele Hrvate na more iz daleke Ukrajine.
- Što ćemo sada? – pita Tuga.
- A ništa. – smireno odgovara Buga.
– Pokupimo ono troje Hrvata iz Bosne i ajmo nazad na Karpate. Čini mi se da smo
se ovdje zajebali.
