Subota, 29.04.2017.
DAMA S KAMENJIMA
Zamišljao jesam, ali nisam mogao ni
pretpostaviti kada će se to dogoditi. Za mog života sigurno neće, mislio sam. I
eto prevarih se. Udario je Hrvat na Hrvata, odnosno Hrvaticu. Udario je onaj
koji sa 26 godina života i završenim fakultetom nema budućnosti u svom gradu na
onoga koji ima sve. Čak i više od toga. Nisam likovao, ali sam davno prije
predvidio da će bahatost bez granica kad-tad doći na naplatu.
Kad sam pisao o junacima Pavlove
ulice preferirao sam muške prvake, jer je žena tu bilo malo. Doduše bila je
jedna i to Prva dama HDZ-a, a još iz našeg grada. Džentlmen kakav jesam nisam
pisao o njoj, mada je materijala bilo mnogo. Tek nekoliko uzgrednih pomena.
Ovih dana svi su se raspisali o Prvoj dami. Što radi, kako dijeli državne pare,
koliko ima stanova i slične gluposti. Mene sada više interesira kakvo to
cvijeće Prva dama sadi u svojoj bašti. I zašto baš sada. Je su li to kamelije
ili kamenje. Je li i ona zaključila da je najbolje uzgajati cvijeće da bi bio
sretan cijeli život, kako kaže jedna stara indijska poslovica, ili je to pak
terapija od teških državničkih poslova. Odgovor zna samo ona.
A da su mladi Livnjaci ogorčeni to
stoji. I to bez obzira na stranačku ili nacionalnu pripadnost. Redom se pakuju
za Njemačku i slične destinacije. I s punim pravom upiru prst u Prvu damu i
pitaju: Ko stoji iza te AFŽ udruge i kakve projekte udruga vodi. Što će se
rekonstruirati i što će se graditi od tih novaca? Kako se i crkva stidljivo
uključuje u obranu udruge da nije slučajno ponovo aktivirana stara dobra udruga
ptica nebeskih? I prije nego što sam lektorirao ovaj tekst livanjski župnik je
rekao pa porekao da su pare za njega. Čak i pod prijetnjom prekomande u
Zagoričane. Možda će lovu uzeti guberska župa, ona je u izgradnji i njoj treba.
Ili možda ti novci treba da posluže
za rekonstrukciju planski ugašenih livanjskih poduzeća? Možda nova Bosna-Livno
ili Modna odjeća gdje je posao izgubilo blizu 300 livanjskih žena, uglavnom
Hrvatica. I gdje je Prva dama imala prilično zasluga. Bilo kako bilo moramo
biti zadovoljni i sa ovom donacijom Sarajeva prema Livnu. Nakon više od
dvadeset godina teške borbe Profa i ekipa su donijeli prve pare u Livno.
Aferim.
Što se tiče stambenih nekretnina
nisam siguran da su joj novci potrebni za to. Nova kuća u Livnu, možda stan u
Mostaru ili Splitu, možda čak i u Beču. Pa zašto onda ulagati u to. I zašto
sebi praviti glavobolju prilikom popunjavanja imovinskog kartona. Dovoljno je
pogledati primjer Nikola Špirića, kolege joj sapatnika, koji je svoj bečki stan
od tričavih 400.000 Eura opravdao zaradom od svoje knjige, vjerojatno pod
naslovom: Kako nekažnjeno zdipiti prvi milion za koji kasnije nitko ne pita?
Trenutno je u Banja Luci pokrenuta inicijativa od strane udruge Revolt BL za
prikupljanje potpisa podrške za nominaciju Špirića za Nobelovu nagradu za
književnost. Uz najbolju volju ne mogu se sjetiti da se Prva dama pored svih
svojih obaveza bavi još i literaturnim radom. Čisto sumnjam. Pisanje je
samotnjački posao i rijetko kad adekvatno vrednovan (sa izuzetkom Špirića) i to
nije za tako aktivnu i društvenu osobu kao što je Prva dama.
A da će u budućnosti biti još
ovakvih napada, možda i sa težim posljedicama u to ne treba sumnjati. Ipak
nešto mi nije jasno. Ako hrvatski narod stoji iza Prve dame, kako ona to
ponosno kaže, što je onda mladi Livnjak koji je bacio kamen, dva? Je li on
možda Isilovac, mudžahedin, četnik ili možda pripadnik crvenih brigada?
Kako je već Pendrek inženjer
postavio policijsku zaštitu oko Prve dame, za pretpostaviti je da će uskoro i
ostali junaci iz Pavlove ulice dobiti sličnu zaštitu. Sve to na račun poreznih
obveznika. Samo je jedna dilema: ima li dovoljno policije da zaštiti naše
junake od njihovog naroda? I da li će ih baš štititi? Ako je povijest
učiteljica života, treba da se sjete kako se ponašala ondašnja milicija uoči
paljenja svjetla? Svi su žmirili i kao ništa nisu vidjeli, a na tadašnja
događanja naroda su uvijek dolazili prekasno.
I na kraju, dok mladi kamenobacač
čeka sudski rasplet, na jedno pitanje još uvijek nema odgovora: Di su pare, ba?Iz pouzdanih izvora
saznajem da ih ni jedan župnik nije preuzeo na čuvanje dok se bura ne stiša.
Također ih nema ni na računu AFŽ udruge. Čudo jedno neviđeno. Da li je Prva
dama pogriješila sa ovom transakcijom. Ne znam. Znam da je griješiti ljudski, ali je osjećaj
božanski.
PLJAČKA IM
MATERINA*
O
privatizaciji sam pisao u više navrata i činilo mi se da je to potrošena tema.
Ipak, ponekad dobijem od prijatelja nove i dokazive činjenice, pa ne mogu
odoliti. Ovaj put se radi o bivšoj livanjskoj firmi Bosna-Livno, kojoj se danas
ne zna ni za trag. Nekada naš ponos, naša veza sa svijetom i naš znak
prepoznavanja zbrisan je olujnom odlučnošću, a umjesto njega na prevozničku
pozornicu stupio je Globtur, Međugorje. Kad je Bosna-Livno imala autobuse, linije i putnike, Globtur je imao dva polovna japanera. Kad je,
prije pola stoljeća, Livno imalo autobusnu stanicu, u cijeloj Hercegovini
postojala je samo mostarska autobusna stanica. U Međugorju i sličnim centrima
moći, autobusi su stajali na proširenjima koja su se tada zvala stočne pijace i
okretali se oko bandere.
Majka
svih naših privatizacija počela je preimenovanjem firme, tako je nastao Livno
bus. Procijenjena vrijednost cca 10 miliona onih maraka. U sljedećem
preimenovanju u I Livno bus, početna vrijednost smanjena je na tričavih 4,5
miliona (34 %), dok je ostalih 66 % trebalo da dokapitalizira dvojac sa
kormilarom Čečura-Vidović. Tričavih 8,8miliončića. Vrijeme radnje ožujak 1998.
godine. Kažem trebalo je dokapitalizirati. Nakon dvije godine (ožujak 2000.)
operacija se ponavlja, samo su brojke drugačije. Vrijednost državnog kapitala
pala je sa 4,5 na 3,5 miliona (75,66 %), dok su kapitalizanti trebali uložiti
enormnih 1,1 milion, sa visokih 20 % u kešu, ostalo u certifikatima, da steknu
26,73 % vlasničkog udjela.
Nema
objašnjenja za pad početne vrijednosti, nema objašnjenja kako dokapitalizanti
mogu upravljati poduzećem sa 26,73 % vlasničkog udjela, kao da su većinski
vlasnici. Nema objašnjenja kako su mogli učestvovati na tenderu, ako nisu
ispunili uvjete iz ugovora o dokapitalizaciji. Fenomenalno. Kormilar spomenutog
dvojca je i dalje u sjeni. Nakon dvije godine (listopad 2002.) operacija se
ponavlja, samo su brojke opet drugačije.Vrijednost državnog kapitala pala je sa
3,5 na 1,3 miliona, dok su kapitalizanti trebali uložiti svoju zadnju crkavicu
od 479.856 maraka, sa neizdrživih 10 % u kešu. Vlasnički omjeri ostali su skoro
isti, kao i upravljački. Gdje je sada nestalo 2,2 miliona, što to radi
kormilar, Dvojac vesla u provaliju, a on im aplaudira.
Točno
za godinu dana održan je i treći tender, valjda po logici treća sreća. Učesnici
opet isti. Ne mijenjaj ekipu dok igra po planu. Naravno brojke su drukčije. I
jednostavnije. Vrijednost državnog kapitala pala je sa 1,3 na 0,116 miliona,
dok su kapitalizanti trebali uložiti nevjerojatnih 34.554,34 maraka, sa ozbiljnih 35 % u kešu. Ovo ih je
vjerojatno dotuklo. Nečuven zahtjev udruge koja se zove Agencija za
privatizaciju.
Epilog
je poznat. Propast. Vremenski period od nepunih 5,5 godina. U tom periodu
vrijednost poduzeća je pala sa ionako podcijenjena 4,5 miliona na 116.602
maraka. Otprilike se smanjila za 40
puta. Koliko je dvojac sa kormilarom stvarno uložio nisu uspjeli
raspetljati ni sudovi, ni vještaci, a pogotovo ne livanjska javnost koja je to
šutke pratila. Samo zahvaljujući tvrdoglavosti dvojice uposlenika uspjelo se
doći i do suda. I to je jedina tužena livanjska privatizacija. Kako je sud objektivno
i nezavisno odlučio bolje bi bilo da se i nije došlo do suda.
Ipak
ima i nastavak ove junačke epopeje. Kad su sve ustupili, pardon rasprodali,
ostala je još samo autobusna stanica, na atraktivnoj lokaciji. Dugo je
pripremana operacija preuzimanja i posljednjeg ostatka Bosna-Livno. I kad su
svi očekivali logičan nastavak poklanjanja u igru se umiješao jedan Duvnjak. I
poremetio cjelokupnu računicu. Na javnom pozivu ponudio je najbolje uvjete i
kukavelji iz agencije za privatizaciju nisu mogli da ispoštuju instrukcije
kormilara, koji je i dalje u sjeni, pa je banovo
dobio Ćićko. I napravio respektabilan objekt. I natjerao Hercegovce da poštuju
stanicu i da dolaze i kreću sa nje, a ne kradom iza mljekare. I još im
konkurira sa linijama. Nedavno je dobio liniju za Sarajevo, tako da studenti
mogu odahnuti, jer su dosada vješto izbjegavali drumske razbojnike. Ovih dana
Ćićko je dobio i jednu međunarodnu liniju za Njemačku, pa će se i tu uvesti
red. Da mi je neko govorio da će najveći otpor devastaciji Livna pružiti
Duvnjaci, rekao bih mu da je lud. Ali što se može, čujem da još jedan Duvnjak
otvara skladište građevinskog materijala, a nudi i prevozničke usluge.
A
mi, što mi radimo. Šutimo i dalje. I dok gledam brojke propasti Bosna-Livno,
pokušavam da nađem prave riječi za ove izvođače prljavih radova, za ubojice
moga grada. Pada mi na pamet dio iz govora Vlade Gotovca pred komandom vojne
oblasti u Zagrebu, davne 1991. godine: Umrijet
će u pustoši svog mrtvog srca. Sramit će ih se njihove obitelji jer su uništavali
tuđe obitelji.Previše intelektualno, možda je ipak prigodnija i za mnoge
razumljivija: Pljačka im materina, ma
gdje bili. Kormilar je i dalje u sjeni.
*naslov knjige
aforizama autora čije ime nisam uspio upamtiti.