29.04.2017.

Subota, 29.04.2017.

DAMA S KAMENJIMA

Zamišljao jesam, ali nisam mogao ni pretpostaviti kada će se to dogoditi. Za mog života sigurno neće, mislio sam. I eto prevarih se. Udario je Hrvat na Hrvata, odnosno Hrvaticu. Udario je onaj koji sa 26 godina života i završenim fakultetom nema budućnosti u svom gradu na onoga koji ima sve. Čak i više od toga. Nisam likovao, ali sam davno prije predvidio da će bahatost bez granica kad-tad doći na naplatu.

Kad sam pisao o junacima Pavlove ulice preferirao sam muške prvake, jer je žena tu bilo malo. Doduše bila je jedna i to Prva dama HDZ-a, a još iz našeg grada. Džentlmen kakav jesam nisam pisao o njoj, mada je materijala bilo mnogo. Tek nekoliko uzgrednih pomena. Ovih dana svi su se raspisali o Prvoj dami. Što radi, kako dijeli državne pare, koliko ima stanova i slične gluposti. Mene sada više interesira kakvo to cvijeće Prva dama sadi u svojoj bašti. I zašto baš sada. Je su li to kamelije ili kamenje. Je li i ona zaključila da je najbolje uzgajati cvijeće da bi bio sretan cijeli život, kako kaže jedna stara indijska poslovica, ili je to pak terapija od teških državničkih poslova. Odgovor zna samo ona.

A da su mladi Livnjaci ogorčeni to stoji. I to bez obzira na stranačku ili nacionalnu pripadnost. Redom se pakuju za Njemačku i slične destinacije. I s punim pravom upiru prst u Prvu damu i pitaju: Ko stoji iza te AFŽ udruge i kakve projekte udruga vodi. Što će se rekonstruirati i što će se graditi od tih novaca? Kako se i crkva stidljivo uključuje u obranu udruge da nije slučajno ponovo aktivirana stara dobra udruga ptica nebeskih? I prije nego što sam lektorirao ovaj tekst livanjski župnik je rekao pa porekao da su pare za njega. Čak i pod prijetnjom prekomande u Zagoričane. Možda će lovu uzeti guberska župa, ona je u izgradnji i njoj treba.

Ili možda ti novci treba da posluže za rekonstrukciju planski ugašenih livanjskih poduzeća? Možda nova Bosna-Livno ili Modna odjeća gdje je posao izgubilo blizu 300 livanjskih žena, uglavnom Hrvatica. I gdje je Prva dama imala prilično zasluga. Bilo kako bilo moramo biti zadovoljni i sa ovom donacijom Sarajeva prema Livnu. Nakon više od dvadeset godina teške borbe Profa i ekipa su donijeli prve pare u Livno. Aferim.

Što se tiče stambenih nekretnina nisam siguran da su joj novci potrebni za to. Nova kuća u Livnu, možda stan u Mostaru ili Splitu, možda čak i u Beču. Pa zašto onda ulagati u to. I zašto sebi praviti glavobolju prilikom popunjavanja imovinskog kartona. Dovoljno je pogledati primjer Nikola Špirića, kolege joj sapatnika, koji je svoj bečki stan od tričavih 400.000 Eura opravdao zaradom od svoje knjige, vjerojatno pod naslovom: Kako nekažnjeno zdipiti prvi milion za koji kasnije nitko ne pita? Trenutno je u Banja Luci pokrenuta inicijativa od strane udruge Revolt BL za prikupljanje potpisa podrške za nominaciju Špirića za Nobelovu nagradu za književnost. Uz najbolju volju ne mogu se sjetiti da se Prva dama pored svih svojih obaveza bavi još i literaturnim radom. Čisto sumnjam. Pisanje je samotnjački posao i rijetko kad adekvatno vrednovan (sa izuzetkom Špirića) i to nije za tako aktivnu i društvenu osobu kao što je Prva dama.

A da će u budućnosti biti još ovakvih napada, možda i sa težim posljedicama u to ne treba sumnjati. Ipak nešto mi nije jasno. Ako hrvatski narod stoji iza Prve dame, kako ona to ponosno kaže, što je onda mladi Livnjak koji je bacio kamen, dva? Je li on možda Isilovac, mudžahedin, četnik ili možda pripadnik crvenih brigada?

Kako je već Pendrek inženjer postavio policijsku zaštitu oko Prve dame, za pretpostaviti je da će uskoro i ostali junaci iz Pavlove ulice dobiti sličnu zaštitu. Sve to na račun poreznih obveznika. Samo je jedna dilema: ima li dovoljno policije da zaštiti naše junake od njihovog naroda? I da li će ih baš štititi? Ako je povijest učiteljica života, treba da se sjete kako se ponašala ondašnja milicija uoči paljenja svjetla? Svi su žmirili i kao ništa nisu vidjeli, a na tadašnja događanja naroda su uvijek dolazili prekasno.

I na kraju, dok mladi kamenobacač čeka sudski rasplet, na jedno pitanje još uvijek nema odgovora: Di su pare, ba?Iz pouzdanih izvora saznajem da ih ni jedan župnik nije preuzeo na čuvanje dok se bura ne stiša. Također ih nema ni na računu AFŽ udruge. Čudo jedno neviđeno. Da li je Prva dama pogriješila sa ovom transakcijom. Ne znam. Znam da je griješiti ljudski, ali je osjećaj božanski.

PLJAČKA  IM  MATERINA*

O privatizaciji sam pisao u više navrata i činilo mi se da je to potrošena tema. Ipak, ponekad dobijem od prijatelja nove i dokazive činjenice, pa ne mogu odoliti. Ovaj put se radi o bivšoj livanjskoj firmi Bosna-Livno, kojoj se danas ne zna ni za trag. Nekada naš ponos, naša veza sa svijetom i naš znak prepoznavanja zbrisan je olujnom odlučnošću, a umjesto njega na prevozničku pozornicu stupio je Globtur, Međugorje. Kad je Bosna-Livno imala  autobuse, linije i putnike,  Globtur je imao dva polovna japanera. Kad je, prije pola stoljeća, Livno imalo autobusnu stanicu, u cijeloj Hercegovini postojala je samo mostarska autobusna stanica. U Međugorju i sličnim centrima moći, autobusi su stajali na proširenjima koja su se tada zvala stočne pijace i okretali se oko bandere.

Majka svih naših privatizacija počela je preimenovanjem firme, tako je nastao Livno bus. Procijenjena vrijednost cca 10 miliona onih maraka. U sljedećem preimenovanju u I Livno bus, početna vrijednost smanjena je na tričavih 4,5 miliona (34 %), dok je ostalih 66 % trebalo da dokapitalizira dvojac sa kormilarom Čečura-Vidović. Tričavih 8,8miliončića. Vrijeme radnje ožujak 1998. godine. Kažem trebalo je dokapitalizirati. Nakon dvije godine (ožujak 2000.) operacija se ponavlja, samo su brojke drugačije. Vrijednost državnog kapitala pala je sa 4,5 na 3,5 miliona (75,66 %), dok su kapitalizanti trebali uložiti enormnih 1,1 milion, sa visokih 20 % u kešu, ostalo u certifikatima, da steknu 26,73 % vlasničkog udjela.

Nema objašnjenja za pad početne vrijednosti, nema objašnjenja kako dokapitalizanti mogu upravljati poduzećem sa 26,73 % vlasničkog udjela, kao da su većinski vlasnici. Nema objašnjenja kako su mogli učestvovati na tenderu, ako nisu ispunili uvjete iz ugovora o dokapitalizaciji. Fenomenalno. Kormilar spomenutog dvojca je i dalje u sjeni. Nakon dvije godine (listopad 2002.) operacija se ponavlja, samo su brojke opet drugačije.Vrijednost državnog kapitala pala je sa 3,5 na 1,3 miliona, dok su kapitalizanti trebali uložiti svoju zadnju crkavicu od 479.856 maraka, sa neizdrživih 10 % u kešu. Vlasnički omjeri ostali su skoro isti, kao i upravljački. Gdje je sada nestalo 2,2 miliona, što to radi kormilar, Dvojac vesla u provaliju, a on im aplaudira.

Točno za godinu dana održan je i treći tender, valjda po logici treća sreća. Učesnici opet isti. Ne mijenjaj ekipu dok igra po planu. Naravno brojke su drukčije. I jednostavnije. Vrijednost državnog kapitala pala je sa 1,3 na 0,116 miliona, dok su kapitalizanti trebali uložiti nevjerojatnih 34.554,34  maraka, sa ozbiljnih 35 % u kešu. Ovo ih je vjerojatno dotuklo. Nečuven zahtjev udruge koja se zove Agencija za privatizaciju.

Epilog je poznat. Propast. Vremenski period od nepunih 5,5 godina. U tom periodu vrijednost poduzeća je pala sa ionako podcijenjena 4,5 miliona na 116.602 maraka. Otprilike se smanjila za 40  puta. Koliko je dvojac sa kormilarom stvarno uložio nisu uspjeli raspetljati ni sudovi, ni vještaci, a pogotovo ne livanjska javnost koja je to šutke pratila. Samo zahvaljujući tvrdoglavosti dvojice uposlenika uspjelo se doći i do suda. I to je jedina tužena livanjska privatizacija. Kako je sud objektivno i nezavisno odlučio bolje bi bilo da se i nije došlo do suda.

Ipak ima i nastavak ove junačke epopeje. Kad su sve ustupili, pardon rasprodali, ostala je još samo autobusna stanica, na atraktivnoj lokaciji. Dugo je pripremana operacija preuzimanja i posljednjeg ostatka Bosna-Livno. I kad su svi očekivali logičan nastavak poklanjanja u igru se umiješao jedan Duvnjak. I poremetio cjelokupnu računicu. Na javnom pozivu ponudio je najbolje uvjete i kukavelji iz agencije za privatizaciju nisu mogli da ispoštuju instrukcije kormilara, koji je i dalje u sjeni, pa je banovo dobio Ćićko. I napravio respektabilan objekt. I natjerao Hercegovce da poštuju stanicu i da dolaze i kreću sa nje, a ne kradom iza mljekare. I još im konkurira sa linijama. Nedavno je dobio liniju za Sarajevo, tako da studenti mogu odahnuti, jer su dosada vješto izbjegavali drumske razbojnike. Ovih dana Ćićko je dobio i jednu međunarodnu liniju za Njemačku, pa će se i tu uvesti red. Da mi je neko govorio da će najveći otpor devastaciji Livna pružiti Duvnjaci, rekao bih mu da je lud. Ali što se može, čujem da još jedan Duvnjak otvara skladište građevinskog materijala, a nudi i prevozničke usluge.

A mi, što mi radimo. Šutimo i dalje. I dok gledam brojke propasti Bosna-Livno, pokušavam da nađem prave riječi za ove izvođače prljavih radova, za ubojice moga grada. Pada mi na pamet dio iz govora Vlade Gotovca pred komandom vojne oblasti u Zagrebu, davne 1991. godine: Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca. Sramit će ih se njihove obitelji jer su uništavali tuđe obitelji.Previše intelektualno, možda je ipak prigodnija i za mnoge razumljivija: Pljačka im materina, ma gdje bili. Kormilar je i dalje u sjeni.

*naslov knjige aforizama autora čije ime nisam uspio upamtiti.

22.04.2017.

Subota, 22.04.2017.

BUNTOVNIK BEZ RAZLOGA

Početkom ožujka u javnosti se pojavilo srcedrapateljsko pismo premijera Vlade Livanjskog kantona. Kako kažu fratri nikada nije kasno da se čovjek pokaje, nakon što spozna da je dobar dio života proveo u zabludi. To bi mogla biti istinita tvrdnja, ali ona ne vrijedi za rukovodeće članove HDZ-a. U to kolo ulazi samo strogo probrano društvo sa jasnim kriterijima: Prvo osobni pa onda opći interes. I poneki zalutali entuzijasta, da se blago izrazim.

Samo pismo je deplasirano, odnosno otkriva toplu vodu. Svi navodi iz pisma poznati su svakom malo bolje informiranom Livnjaku. Želim vam ukazati da već duže vrijeme nijemo promatrate kako se urušava naša Stranka, a zbog samovolje pojedinaca, koji su preuzeli vaše stranačke ovlasti, a vas pretvorili u oruđe preko koga ostvaruju vlastite interese. Zahvaljujući vašoj pasivnosti, Stranka je postala interesna skupina bahatih pojedinaca i njihovih obitelji. Hrabro nema što, osim što tu nema ništa novo. Čovjeku je trebalo 25 godina da dođe do ovoga zaključka. I nakon nebrojeno funkcija koje je obnašao kao istaknuti član Stranke.

Premijer je, koliko se sjećam završio poljoprivredni fakultet, a prva značajnija dužnost bila mu je komandir MUP-a. Iz tih dana pamtim kako sam bio pozivan na informativni razgovor zbog mog urednog dolaska na posao nakon demobilizacije. Kao nema potrebe da dolazim i ometam ekipu koja priprema pokretanje proizvodnje u tvornici, iako sam obnašao dužnost tehničkog direktora, dakle najodgovornije osobe za pokretanje proizvodnje. Otelo mi se malo osobnog, nećete mi zamjeriti. Koliko su dobro pripremili pokretanje proizvodnje vidi se danas na ostacima u to vrijeme najmodernije tvornice boja i lakova. Inače Premijer je mandat u MUP-u završio slavno. Skinuo ga je visoki predstavnik zbog pokazanog neviđenog nivoa profesionalizma i tolerancije. već duže vrijeme nijemo promatrate kako se urušava naša 

U ovakvoj samovolji pojedinaca i uništenju Stranke sudjeluju i svi istinski članovi koji iz tko zna kojih razloga šute. Želim svim istinskim članovima HDZ BiH ponovno skrenuti pozornost na samovolju pojedinaca i na potpunu privatizaciju Stranke, koja se ovako vodi u propast. Neki od razloga i vama na koje se ovo odnosi su poznati. Uredno se dižu ruke i na taj način se daje potpora onima koji se služe nedemokratskim sredstvima, koja su vrlo često i nezakonita…

Zaštošutečlanovi HDZ-a, zašto je do sadašutioiPremijer.Nijevaljdaovuigrankuodčetvrtstoljećaotkrionekidan.Kojasu to nedemokratskasredstvakojasučestoinezakonita.Je li Premijerdužanprijavitinezakoniteradnje, ako ne MUP-u iTužiteljstvu, onda bar resornomministru? A joj.Kudćesuzanegonaoko.Želimvamrećikakofunkcionirajunašiministriikakosampreglasanodstraneistih, tekakoovonijeprvi put. U tom grmu leži zec. Da županijska Vlada funkcionira kao skup rogova u vreći, također nije novost. I malo je, možda samo jedan, uspio da od tih rogova napravi ekipu. U stvarnosti oni su tu postavljeni da prije svega brane stranačke interese, o onda i svoje. Kakva ekipa, kakvi bakrači. Jedino zajedničko kod županijskih ministara su im unutrašnji organi. I to ne svi.

I to je Premijer trebao da zna. Bio je i on jednom ili dvaput ministar u toj istoj Vladi. Da li se i on tada ponašao kao što se danas ponašaju njegovi ministri. Ili je zaboravio, ili nam hoće reći da se nekad radilo drukčije, poštenije. Da slučajno ne misli na prethodni mračni sustav? Ili ga muče prebjezi i neki novi klinci?

Pripadnici drugih stranaka preko noći postaju članovi tijela stranke čime se razara zdravo tkivo HDZ BiH odnosno stvara se nezadovoljstvo kod članova koji su od samih početaka bili u Stranci i nikad nisu ni pomišljali na... napuštanje stranke. Sve se radi protivno odredbama Statuta HDZ-a BiH. Nedemokratsko stvaranje većine u stranačkim i drugim tijelima i na tako formiranim tijelima izbor predsjednika i drugih osoba. Osvetnički odnos izabranih predsjednika prema “neistomišljenicima” podržani od nedemokratski izabranih članova tijela stranke. Stranka trenutno funkcionira na način, da pojedinci, predsjednici, po ponašanju i povlačenju poteza iz dana u dan pokazuju da se rukovode načelom. Stranka, to sam ja, mogu raditi što hoću, ili izvršavati naredbe onog za kojeg ocijene da im je zaštitnik. Koliko je meni poznato, za svako važnije imenovanje , nema Odluka stranačkih tijela, već par njih odlučuje u ime svih. Samo jedan primjer. Izbor ložača centralnog grijanja s iskustvom u školi u Priluci toliko je netransparentno, da ukazuje na vraćanje dugova nekome.

Nisam ni znao da ova Stranka ima zdravog tkiva. E to je novost. A kadrovska politika u svakoj stranci je nemilosrdna moj Premijeru. I revanšizam nakon postavljenja. Da ga nema mislili bi da je novoimenovani kadar slabić. Ali ako se Premijer misli vratiti temeljnim načelima Stranke, neka osnuje ogranak „barakaša“, nije to ništa novo, ima to i u Hrvatskoj. Samo se tih barakaša ništa ne pita.

Nagrađivanje članstva u upravnim tijelima, radnim mjestima, poštujući stupanj podaništva. Ulizivanje i divljenje velikom vođi. Ne poštivanje tijela stranke i ne vodeći se stručnim kvalitetama, obrazovanjem i socijalnim potrebama. Donošenje odluka kao i blokiranje aktivnosti institucija kod svih osoba s kojima s kojima se ne slažu, odnosno koje ih bespogovorno ne slušaju ili su bile u sukobu s istima. To je posebno izraženo prema općinskom načelniku , odnosno općini Livno i predsjedniku Vlade: raspodjela vodnih naknada za 2015. i 2016. godinu na štetu općine Livno; letjelište Brda; inkluzivni vrtić, male sirane, raspuštanje inspekcije, da bi napravio smjenu direktora, pa bi je ponovno formirao, izbor tijela turističke zajednice na način da je prihvatio svih drugih načelnika osim načelnika općine Livno, prometna rješenja…odvajanje pisarnice Ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva; zahtjevanje od svih ministara u Vladi bez znanja predsjednika da propise i dokumente dostavljaju ŽO HDZ BiH, tj. njemu, a kako bi blokirao donošenje istih i kako bi lažno optuživao druge; odnos prema trenutnom ravnatelju Županijskog zavoda za upošljavanje, prije i poslije glasovanja zastupnika iz Podhuma u skupštini HBŽ; smjena svih čelnih osoba koje bespogovorno ne izvršavaju njihove zahtjeve počev od politike upošljavanja; donošnje odluke na štetu ŠGD-a kako bi se to društvo i njena uprava onemogućila u funkcioniranju (uredba o prodaji drvnih sortimenata), stvaranje konflikta prema HEP-u (osporavanje okolišne dozvole, pa njegovo ne sudjelovanje u donošenju iste), blokada razvojne agencije kao i nastojanje da se sve aktivnosti stave pod kontrolu par osoba “sličnih pogleda” ili ga vjerno prate zbog straha za svoju poziciju; stalno traženje od osoba koje su na određeni način bliske predsjedniku Vlade ili samo što svoj posao rade profesionalno, da, “okrenu leđa” istome. Ako ne postupe po njegovom radi mobing nad istima; kako bi eliminirao osobe koje njemu ne odgovaraju po bilo kojem osnovu između ostalog optužuje ih da im je davao mito; kreiranje lista za općinsko vijeće i preferencija osoba sa lista na način da nakon svakih izbora imamo veliko nezadovoljstvo unutar članstva; nastojanje da se moguća investicija proizvodnje organskih gnojiva usmjeri u Tomislavgrad iako je potencijalni investitor sam predložio Livno.

Ovaj zadnji ulomak iz pisma kao da sam ja pisao. Nisam, a nisam htio ni ispravljati pravopisne greške. Naveo sam ga samo zbog toga što najbolje oslikava jad i bijeduStranke. U očekivanju skore smjene Premijera, odnosno pada Vlade, ako to bude izvedivo zbog nejasne situacije sa zastupnicima i ministrima iz reda srpskog naroda (vukovi su prešli u vučiće), mogu zaključiti da Premijer, ako doista drži do moralnih kriterija koje navodi u pismu ne treba čekati da ga smijene. Treba sam dati ostavku. Ovako mi to izgleda kao šuplje lamentiranje i pozicioniranje za sljedeće izbore. Ili ja ovaj put ne mogu dokučiti šta se iza brda valja. Ono što treba očekivati je novo razotkrivanje istaknutih pojedinaca, ovaj put ne od Tvrtka Skočibušića, nego od ugroženih i zapostavljenih junaka Pavlove ulice. Tko će sljedeći iskočiti iz društva mrtvih pjesnika. Baron ili Trkač, zaboravljeni Jakir aga ili možda marginalizirani Docent. Vrijeme raspleta dolazi i ono će pokazati. U međuvremenu igrajte kladionicu i stavite hendikep na Barona.

PODGUZNJAK

Borba za pozicije na budžetskim jaslama jedan je od glavnih uzročnika Premijerove pobune. A od tih sinekura oduvijek je bila najpoželjnija šumska. Već nekoliko mjeseci traje borba u kojoj se ne biraju sredstva za poziciju direktora JPSumehercegbre. Očigledno je da, sada već bivši direktor nije odgovarao ekipi na koju prstom (pismom) upire Premijer. Nakon iscrpljujuće borbe u regularnom toku, igraju se produžeci od dva puta po tri mjeseca, na koliko je imenovan vršitelj dužnosti, inače bivši premijer. Do tada se treba otpilati i Premijer i ostali koji dižu glas ili glavu. Jer izbor prvog čovjeka šuma je od vitalnog nacionalnog interesa.

To ništa ne začuđuje, jer su šume uvijek bile mjesto odakle se mogu isisavati sredstva. Tu je postignut ogroman uspjeh za koji još nitko nije preuzeo odgovornost. Receptura je bilo raznih, od Finvesta i ostalih podobnih neplatiša, do prodaje za bagatelu nagorene šume. Ne tako davno  je u slučajnom  požaru izgorjelo nešto borova naBašajkovcu. Raspisan je tender za sanaciju terena i dok si rekao drvni sortiment kod Šumareve kućice ušli su bageri i šumski traktorčići, nenajavljeno i nepotrebno, ničim izazvani, sa izlikom da očiste požarište od prije godinu i pol dana. Tako su dva izgorena bora bila alibi za sječu, ni manje ni više od 1.000 kubika borove šume. Cijena po kubiku je astronomska, 3-5 KM, a prodajna čista mizerija od 60-100 KM. Prosto čovjek ne može da se načudi kako ovi novi poduzetnici ulijeću u tako ekonomski potpuno neisplative poslove. Ili ja možda ne znam tu matematiku sa malim slovom i.

Bilo kako bilo, JPsumehercegbre ugovorom je legalizirala ekocid na Bašajkovcu. Možda su i pogriješili, ali su ocijenili da je bilo jedino ispravno u tom trenutku. Livnjaci mogu još biti i sretni, što borova nije bilo po kulama i tabijama, po gradinama iz kamenog doba, jer bi i na njih hrabro kidisali mali šumski traktorčići. Ali i ovako rezultat dvotjednog divljanja po Bašajkovcu je impozantan. Mora se diviti tim pregaocima. Kako učinkovito čiste teren. Ne mogu belivit. I svako posječeno deblo je uredno označeno šumskim čekićem, da se zna. Doduše tinta je nevidljiva za obična čovjeka. Ma tko njih i pita, važno je da su očekićana debla vidljiva i uočljiva za šumnjake iz JPSumehercegbre.

Ono što nije bilo obilježeno (cca 80 % posječenog) ekspresno je proglašeno zaraženim od pogubne bolesti za drvo i čovjeka – potkornjakom. Zaista je nezgodan taj crv. Buši, što bi rekli naši ljudi, i tamo gdje burgija ne može. I treba biti zahvalan pregaocima što su spasili od propasti onih desetak preostalih stabala bora. Inače bi sve odnio đavo, odnosno požar. A što propusti požar dočeka potkornjak. Još više ćemo im biti zahvalni kada izraste nova šuma, jer su to oni planski i uredno pošumili, kako to nalaže zakon. Pošumili jesu, ali u Katmanduuu.

Cinik kakav jesam, skloniji sam opciji da je JPSumehercegbre trajno i neizlječivo zaražena mnogo opasnijom bolom nego je to potkornjak. Taj novi virus nastao je u neregularnim i neprirodnim uvjetima izbora direktora i članova nadzornog odbora te i sličnih joj javnih kuća. Virus se medicinski nazivapediculus anus ili po naškipodguznjak i nastaje u ekstremnim uvjetima potrebe uvlačenja kandidata za NO odgovornim političkim čimbenicima, zaduženim za njihov izbor, u njihov najtopliji i najširi dio. Podguznjak se širi nezaustavljivo i jedini način za njegovo usporavanje je stalno primanje novih i novih šumnjaka, nezaraženih sa tim virusom. Praksa je međutim pokazala da i ti novi šumnjaci ne odolijevaju dugo ovoj modernoj kugi, kojom je inficiran dobar dio naših ljudi izabranih da štite interese  njih od nas.

Pa kako se onda liječiti od ovoga suvremenog AIDS-a. Jednostavno. Treba primijeniti recepturu djelovanja JPSumehercegbre. U ime boljitka svih njih, treba diskretno izvesti golu sječu svih zaraženih stabala, pardon kadrova, nadzornih odbora i onih koji biraju te odbore i imenovati nove ljude, nezaražene tom pošasti. Ako se i oni zaraze, postupak treba ponoviti. Da li će doteći ljudi. Hoće, itekako. Puni su ih biroi, kafane i radilišta na crno u susjednoj državi. A šta će reći zaraženi. Kao i svaki ovisnik, neće priznati svoju bolest. Naprotiv, donijeti će nam naramak liječničkih i drugih uvjerenja da su oni čisti od svih virusa, pogotovo od tamo nekog podguznjaka, kojeg još nije priznao njihov stranački, odnosno liječnički konzilij.

15.04.2017.

Subota, 15.04.2017.

VRIJEME RASPLETA

Sadašnje stanje u našem gradu, a bogami i šire podsjeća me na stanje krajem osamdesetih, prije svega u političkom smislu. No ne treba zanemariti i lagano uvođenje ratnih pričica, sve u cilju borbe za mir i prosperitet. Ponovo se moram vratiti na pomorsku paralelu sa brodom. Naš brod plovi bez cilja ili cilj znaju samo kapetan i njegovi časnici. Svi mi ostali dole smo u potpalublju i veslamo, kao galioti u Ben Huru, na zadani ritam. Ako nam i dozlogrdi veslanje pa izađemo na palubu udahniti malo zraka, kapetan i časnici nas u tili čas prepadnu nadolazećom olujom i potrebom da se sačuva brod, pa se vraćamo u potpalublje i veslamo u još jačem ritmu. Čisto ludilo.

Ipak, uvjerljivost naših političara spala je na niske grane. Niko tko imalo drži do sebe ne uzima za ozbiljno njihove priče i kuknjavu. Oni lagano dolaze u situaciju u kojoj su bili komunisti krajem osamdesetih. Nikakva obećanja, nikakve prijetnje nisu mogle mobilizirati široke narodne mase. Izuzev ratnohuškačkih. Današnji političari, poučeni baš tim primjerom i ne insistiraju previše. Čuvajte nam vitalni nacionalni interes kao zjenicu oka. Baš. Vitalni nacionalni interes danas ne traje duže od tjedan dana. Referendum za proglašenje 9. siječnja danom manjeg entiteta. Rok trajanja – pet dana. Revizija presude za genocid. Rok trajanja – tri dana. Treći entitet. Rok trajanja – pola sata. Ali pola sata svaki dan. Po mogućnosti prije jela. Kako Hrvati imaju najslabije kolektivno sjećanje, na treći entitet ih se mora podsjećati svaki dan. Ali samo podsjećati. Dragančetu ne pada na pamet poduzimanje bilo kakvih konkretnih mjera po tom pitanju. Zašto? Poslije briljantne avanture poznate pod nazivom Hrvatska samouprava, kad mu se stranka skoro raspala, zaštitnik svekolikih interesa Hrvata u BiH (članova predsjedništva HDZ-a) nije lud ukidati najmanje četiri županijska parlamenta i Vlade sa pratećim probranim i podobnim osobljem i još pun kofer županijskih institucija koje ničemu ne služe osim da pomno odabrana rodbina, kumovi i prijatelji u nedogled ždere proračunska sredstva. Ali ne škodi koji put spomenuti treći entitet, stolni grad Stolac, majorizaciju i slične trice i kučine. Da se ljudi malo zabrinu.

Ono što ih razlikuje od prethodnih neuvjerljivih političara iz doba mraka je potpuna odsutnost zabrinutosti što će biti sa državom, narodom i njima samima. Državu i narod ne zarezuju još od početka demokratskih promjena. I jedno i drugo su im samo sredstva za ostvarenje svojih ciljeva. Za sebe su se pobrinuli i to za nekoliko pokoljenja. Ipak, u zadnje vrijeme počinju se dešavati neke čudne stvari. Nakon prošlogodišnjeg izbornog terorizma i instaliranja starog-novog načelnika da u miru i tišini pokrpa budžetske rupe, nastalo je prividno zatišje u kojem su svi ogranci vladajuće oligarhije vukli svako na svoju stranu, uz dominaciju Žiženinog matičnog ogranka. To je toliko iziritiralo premijera da je uputio otvoreno pismo članstvu u kojem stidljivo ukazuje na nepotizam zloselskog ogranka. Čovjek se jednostavno nije snašao u brzini upošljavanja bliže rodbine ekipe iz Zlosela. I ne lezi vraže, na pismo se niko nije ni osvrnuo, ali se čekalo da padne u zaborav, prvo pismo, a onda premijer. A onda se desilo kamenovanje. I situacija se drastično promijenila.

Ovaj ludi ritam, do sada nezabilježen u livanjskoj političkoj baruštini, nagovještava veselo proljeće. Do Uskrsa se neće dogoditi ništa spektakularno, jer svako čuva svoja jaja. Ali, u potaji se pripremaju i oštre motorke. Ima dosta trulih i nekontrolirano razgranatih ogranaka. Treba to prije cvjetanja uredno potkresati, stvoriti privid sređenosti. U narednim nastavcima čitajte o glavnim junacima ove naše igre prijestolja, ili možda je bolji naziv igre gladi, kao i o mogućim verzijama raspleta. U svakom slučaju čekaju nas naše igre bez granica.

GRAD PACIJENT

Otkada znam za sebe nije bilo depresivnije situacije u našem gradu. Ono što je ostalo ljudi se sve manje druži, kafići zjape prazni, a novosti i događaji su se sveli samo na vijesti tko je otišao i tko se sprema otići vani. Čak i psi lutalice napuštaju ovaj grad. Danas u Livnu ima manje ljudi nego što ih je bilo u travnju 1992. godine, kada je dobar dio stanovništva evakuiran zbog nadolazeće agresije.

Ako grad usporedimo sa ljudskim organizmom i amater mu može dati dijagnozu. Naš grad lagano umire. Trenutno je u induciranoj komi koju su izazvali doktori stažisti koji su otjerali doktore specijaliste. Ili što bi naš narod rekao: Rak nije, ali lijeka ti nema. Pokretačka snaga organizma je krv i srce koje ga pumpa. Krv raznosi po organizmu kisik i hranjive supstance. Svježinu i pokretljivost krvi daju eritrociti. Na žalost njih je sve manje. Naši eritrociti, mladi ljudi, odlaze taj posao obavljati u Njemačkoj i tako bezobrazno narušavaju koncentraciju eritrocita i leukocita u korist ovih drugih. Leukociti su obrambeni mehanizam u našem tijelu. U ovom slučaju to su oni koji su nas obranili i još uvijek nas brane od ne znam ni ja koga. Zaboravljaju da povećanje njihove koncentracije u ionako napaćenom i osakaćenom tijelu našeg grada izazivaju neizlječivu bolest, leukemiju.

To je svakako zadnja faza svih naših bolesti. Umjesto da nam povećaju imunitet, naši hrabri branitelji su nam potpuno odstranili naš obrambeni sistem, tako da smo i prije leukemije uhvatili sidu, odnosno potpuni raspad imunološkog sistema, gdje i najmanja prehlada može biti smrtonosna. No i prije toga na pacijentu su izvedeni neki nestručni zahvati koji su ga u zbiru svih bolesti doveli do komatoznog stanja.

Na samom početku privatizacije, iako on dolazi tek na kraju, pacijentu je dijagnosticiran šećer, te se hitno pristupilo amputaciji nogu, kako se bolest ne bi proširila. Amputirano je naše poduzeće Bosna Livno i zamijenjeno lošim implantima koji su se vremenom mijenjali, dok se nije došlo do ovih drumskih razbojnika iz Međugorja. Najskuplji prevoz, neredoviti vozni red, osoblje pohlepno i drsko. U konačnici Livnjaci se snalaze na razne načine, izbjegavajući nezvanog gosta koji se pretvorio u gazdu. Paralelno sa ovim rizičnim zahvatom, izveden je i zahvat na trbuhu pacijenta, želudac mu je operiran na zdravo i smanjen za 80 %. Ekspresno su odstranjeni ili svedeni na minimum hranitelji organizma: Livtex, Modna odjeća, Unimax, Krznara. Odstranjen je i dobar dio probavnog trakta, Opskrba i zamijenjena umjetnim crijevima koja stalno pucaju, pa stručnjaci ugrađuju nova koja isto tako pucaju, pa ta operacija traje unedogled. Zatim je zamijenjena jetra, odnosno Dinara, koja nas je pročišćavala svih tih godina. Transplantirano je niz manjih jetrica, koji nepovezano rade svaki za sebe i tako dodatno izazivaju konfuziju i slabljenje organizma.

Sve to je dovelo i do zastoja srca i pluća. Pluća (Cincar) su zamijenjena umjetnim, također manjim koji kako tako upumpavaju još nešto kisika. Što se tiče srca, stažisti primjenjuju oprobanu metodu. Redoviti elektrošokovi i transfuzija svježe krvi  obavljaju se putem raznih „kulturnih“ manifestacija kao što je davanje imena livanjskoj zaobilaznici (zna se kojega) i investicija tipa: Izgradnja duvanjske autobusne stanice za putovanja u jednom smjeru. Danas, kako jedna kolumnistica kaže da po Europi ima više prosutih Livnjaka nego Sirijaca, Duvnjaci će konačno ispuniti svoj milenijski san i biti veći od Livna, u kojem će u konačnici biti manje Hrvata nego u Bugojnu. Što bi stažisti rekli: Operacija je uspjela, pacijent još nije podlegao. Što je pacijent prikopčan na sve moguće aparate, njih ne tangira. Planiraju ga još prikopčati i na Internet, tako da njegovo stanje mogu pratiti svi Livnjaci, ma gdje bili. Kada će Đekna odapeti, ne zna se. Da bi se prekinula agonija potrebno je samo isključiti aparate. Kako im liječnička etika ne dozvoljava da to sami urade, namjeravaju raspisati javni poziv za odabir najpovoljnije osobe koja to hoće da uradi. Nema sumnje tko će osvojiti taj unosan posao. Onaj kome odgovara potpuna eutanazija Livna. Stažistima je svejedno, oni će ionako biti samo na karmineu, lijući krokodilske suze za dragim pacijentom od koga su tako mnogo dobili. Za preostale Livnjake u Livnu može se samo reći: Izdržite još malo, nećete još dugo.

KOROZIJA I AMBROZIJA

                                                        Vidio sam bijes tvrdih momaka, demonsku igru odbačenih

Ko je zauzeo mjesto u raju, poštenje ili vlast

Ovo bi mogla biti priča o odgovornosti koje nema. Ovo bi mogla biti i paralelna priča o dva sustava, njihovim sličnostima i još više njihovim razlikama. Ovo bi mogla biti priča o tome kako je bilo i kako će biti. Ovo bi mogla biti vrlo kratka priča o komunizmu i kapitalizmu.

Neću vas daviti definicijama svakog od ova dva društvena sustava. Možda će više učinka napraviti nekoliko paralela. U komunizmu naši kadrovi su išli po mišljenje u Sarajevo i Beograd. U kapitalizmu naši kadrovi idu po mišljenje linijom Grude – Mostar – Sarajevo – Zagreb – Brisel. Normalno je da, što je više karika, više je i mišljenja, pa se po povratku u Livno, mišljenja pobrkaju, zagube ili zaborave. Ima i slučajeva da su nam najbolji kadrovi nestali u tim putešestvijima, odnosno nisu se znali ni vratiti.

U komunizmu nije bilo slobode izbora, ljudi su se bojali jedne jedine partije. U kapitalizmu imamo slobodu izbora. Prvo da se ne bojimo nijedne od stotinjak strančica, ali zato imamo mnogo širi dijapazon strahova: možeš se slobodno bojati za svoje radno mjesto ako ga imaš, hoće li se rata kredita povećavati, hoćeš li moći otplaćivati kredit ako se razboliš, hoćeš li moći platiti besplatno liječenje u našim suvremeno opremljenim bolnicama. Hoćeš li moći djeci priuštiti besplatno školovanje ne elitnim fakultetima u Kiseljaku ili Travniku. Možeš se slobodno bojati  da će te kad tad na poslu optužiti za netrpeljivost, netoleranciju, pa čak i za nacionalizam i mobing prema kolegama. Strah je jedini slobodan i besplatan.

Ovo bi mogla biti priča o ulaganju u Grude, Mostar, Makarsku, Split, Zagreb,  a ne u Livno. Ovo bi mogla biti priča o lažnim veličinama   koji to postaju ucjenama, prijetnjama, podmetanjima, kupovinama glasova i naručenim medijskim istupima. O ja tebi - ti meni titulama i nagradama. O radnicima i snalažljivcima. Ili je to možda bolje reći ovako:

U komunizmu su radnici radili malo i još su ih proglašavali herojima rada. U kapitalizmu radnici rade mnogo više, a obično ih nazivaju: zabušantima, dangubama, lijenčinama. U komunizmu je puno ljudi kralo pomalo, u kapitalizmu je malo ljudi ukralo sve što se moglo ukrasti. U komunizmu su radnici krali toalet papir, sapun, olovke, spajalice. U kapitalizmu lopovi kradu tvornice toalet papira, sapuna, olovaka, spajalica.U komunizmu su radnici dobivali viškove, u kapitalizmu su radnici postali višak. 

Ovo bi mogla biti priča o strankama opasne nekompetencije koje postavljaju vlade još opasnijeg diletantizma. Ovo bi mogla biti priča o katastrofalnim ministrima i njihovim beskičmenim savjetnicima, koji već četvrt stoljeća razgrađuju naš grad i odnose iz njega dugo stvarane vrijednosti. Ovo bi mogla biti priča o nestajanju jednih vrijednosti, bez adekvatne zamjene sa drugim.

U komunizmu su odgovorni ljudi gradili tvornice, škole, bolnice, obrađivali zemlju i stvarali nove vrijednosti. U kapitalizmu neodgovorni ljudi te iste tvornice, škole, bolnice, pretvaraju u koroziju, a obradive površine pretvaraju u plantaže ambrozije. U komunizmu su odgovorni ljudi planski sjeli šumu i proizvodi namještaj koji su izvozili u Europu. U kapitalizmu neodgovorni ljudi neplanski sijeku šumu i proizvode ogrevno drvo koje izvoze u Europu. 

Ovo bi mogla biti i priča o državi koja je zaostala u razvoju, a još k tomu ima i političare sa posebnim potrebama. U bivšoj državi mafiju smo gledali na TV-u, sadašnja država je u većinskom mafijaškom vlasništvu, koja većinu nas nadzire i kontrolira putem njihovih televizija i ostalih medija. U bivšoj državi su nam govorili da je socijalizam prelazni period do komunizma, kada će svi imati onoliko koliko im treba, a raditi će onoliko koliko mogu. Današnja država je tranzicijski proces kapitalizma prema robovlasništvu, u kojem će manjina imati sve što im treba, bez potrebe da radi, a većina će raditi do iznemoglosti bez mogućnosti da bilo što stekne. Bivši vlastodršci su u komunizmu najčešće sankcionirali svoje zločeste dečke i slali ih u zatvore na prevaspitavanje. Sadašnji vlastodršci toliko su se razbahatili da su započeli proces brendiranja korupcije, transparentno uvodeći podmićivanje kao poželjnu karakteristiku. Moralno politička podobnost zamijenjena je obaveznom zatvorskom ili bar tužiteljsko-sudskom biografijom.  

Ovo bi mogla biti priča o odgovornosti koje nema. Čini mi se da kod nas ne idu zajedno odgovornost i sloboda izbora. Slijedom te logike može se zaključiti da su ovi sijači korozije i ambrozije oslobođeni svake odgovornosti za svoja učinjena zlodjela. Valja još i podsjetiti da su tu slobodu od odgovornosti naši vrli kadrovi izborili i vašim glasovima, štovani moji čitatelji. Ne zaboravite, jednom sam već citirao Froma: Sloboda je i odgovornost, a ne vruć krompir što se prebacuje iz ruke u ruku. Mirno spavajte. I sretan Vam Uskrs.