17.06.2017.

Subota, 17.06.2017.

PSI LUTALICE I AUTO ALARMI

                                                     Vidio sam bijes tvrdih momaka, demonsku igru odbačenih

                                                                 Ko je zauzeo mjesto u raju, poštenje ili vlast

Mnogi od nas nisu svjesni pošasti modernog doba i privilegija življenja u većim gradovima. Da sada ne elaboriram sve nedostatke takove privilegije kao što su prometni čepovi, buka vozila,  ljudi iz kontejnera i slično, zadržat ću se samo na dva problema velikih gradova. Psi lutalice i auto alarmi.

Psi lutalice prije rata skoro da i nisu postojali. Vodilo se računa o njima i njihovom uklanjanju, bilo putem lovaca, bilo putem veterinara. A bilo je i udomljavanja, jer bilo je i hrane u suvišku. U periodu rata, a naročito nakon rata, gotovo neprimjetno njihov broj se uvećavao iz godine u godinu. Naročito u većim gradovima. Nekoliko je razloga za to. Prvi je odlazak kompletnih obitelji u dijasporu. Mogli su sa sobom ponijeti minimum u što nisu spadali kućni ljubimci, koji su prepušteni ulici. Drugi je sigurno kronično osiromašivanje, gotovo isto tako neprimjetno, pa su i tu kućni ljubimci odjednom postali preskupi i nepotrebni. I kuda sa njim nego na ulicu.

Za ovih dvadesetak godina njihov broj se udesetorostručio, pa se danas barata podatkom da samo u Sarajevu ima preko 50.000 pasa lutalica. Naravno takav broj, a naročito problemi koje uzrokuju otvorio je prostor za isto tako impozantnu gomilu pametnjakovića i moralizatora što sa tim, sada već opasnim čoporima. Jedni predlažu azile za pse, to je moderno, to financiraju fondovi EU, a u pozadini se krije čisti lopovluk, odnosno kako na lagan način doći do para, dok su uvjeti življenja u takvim azilima nepodnošljivi i za pse. Drugi predlažu sterilizaciju pasa, ili po naški, škopljenje, pod nadzorom veterinara. Odmah je Sarajevo okružio vic kako Mujo predlaže da se psi ne vode kodveterinara, nego kod zubara da im se povade zubi, on se ne boji da će ga psi ........, nego da će ga ugristi. Parlament je izglasao zakon o eutanaziji, što je odmah izazvalo proteste kvaziljubitelja životinja. Ludnica.

I dok se sve to događa oko njih, psi i dalje kruže Sarajevom u sve većim čoporima. Postaju strah za djecu i žene. A njihovo cjelonoćno natjerivanje po gradskim četvrtima i neprekidan lavež, za novopridošlicu u Sarajevu djeluje poticajno za što brži bijeg nazad odakle je i došao.

Auto alarmi nisu nikakva novost, reći ćete, ima ih i kod nas u Livnu. Ništa posebno. Tako izgleda samo na prvi pogled. U Livnu, ili bilo kojem drugom manjem gradu luksuzni ljubimci na četiri kotača sa ful opremom, pa tako i alarmom, drže se u dobro osiguranim garažama. Ako i nisu garažirani, parkirani su u neposrednoj blizini stanovanja vlasnika, ili bar blizu njegova omiljena kafića. Često ga i osobno poznajete i možda imate i njegov broj. I lako vam je riješiti se uznemirujućih zvukova upaljenog auto alarma. Nazovete vlasnika. U velikom gradu je sasvim obrnuto. Ne poznajete vlasnika, policija neće doći i poduzeti nešto. Preostaje vam samo trpiti. I trpiti. I trpiti.

Današnji auto alarmi su čudo tehnike. Prva osobina im je gluhoća. Apsolutna. Oni sebe ne čuju. Druga bitna karakteristika im je monotonost. Ponavljaju se tako monotono i iritirajuće za izluditi. Treća osobina im je podizanje tonaliteta iz minute u minutu. Kao Ravelov Bolero, čini se da se na jednu te istu ponavljajuću temu ubacuje jedan po jedan instrument, tako da u finalu sve to liči na eksploziju zvuka. Četvrta osobina im je da i ako se kojim slučajem ugase zbog slabe baterije, uključuje se pomoćni alarm, koji je u odnosu na glavni, desetorostruko gori i glasniji. I što je najžalosnije, ne možete im ništa. Ne smijete intervenirati, mada bi najradije spalili i alarm i auto i posebno vlasnika. No, njih štiti zakon privatne svojine, mada je takva privatna svojina sposobna probuditi i uznemiriti cijeli kvart.

Pa zašto onda ovo pišem? Ako niste do sada upratili na koga vas podsjećaju psi lutalice i auto alarmi, moramo se zabrinuti. Psi lutalice koji u potrazi za hranom prevrću po kontejnerima i postaju sve bjesniji i bjesniji do prelomne tačke kada počinju gristi. Problem je što nije baš lako identificirati tu prelomnu tačku, pa je izljev bijesa nepredvidiv. To vas sigurno podsjeća na nešto. I kada se to desi upale se alarmi kod sviju, a kod onih najodgovornijih upale se i auto alarmi. Jer auto alarmi mene po svemu asociraju na naše drage političare. Kao i alarmi, ni oni ne vole slušati, a vole da njih slušaju. Ne obraćaju pažnju na širenje neraspoloženja ili ne daj bože uznemiravanja, njima je to dozvoljeno. Ako ih prekinete, možete nastradati, zaboga, oni imaju imunitet i ne smije ih se dirati. I jedni i drugi sviraju onako kako ih  programira vlasnik - šef partije. I ni u jednom slučaju nisu to zvukovi ugodni prosječno glazbeno potkovanom konzumentu, koji se slučajno zatekao u blizini.

Zanimljivo je da i alarmi, kao i političari, kada promjene vlasnika – šefa partije, u pravilu bivaju reprogramirani, odnosno počinju svirati neke druge melodije.

VOZI MIŠKO

Doviđenja na vlaškom drumu

Ne bi bilo korektno pisati o nekadašnjem livanjskom ponosu samo u negativnom kontekstu. U svojih pola stoljeća postojanja Bosna Livno postala je sinonim za dobar i pouzdan prevoz, sinonim za kvalitetu i tačnost, uvijek sa dobrim i kvalitetnim vozačima. Oni su bili ti koji su povezivali Livno sa ostatkom svijeta, naročito u zimskom periodu, kada je taj ostatak svijeta bio odsječen od Livna.

Vozila su se uredno zanavljala, pratili su se najnoviji trendovi, prvi su potegli međunarodne linije za Njemačku, prvi su imali autobuse sa klimom, toaletom, TV-om i videom. Ono što ih je ipak najviše izdvajalo od ostalih prevoznika ipak su bili vozači. Pažljivo su birani i obučavani. Svi su morali proći višegodišnje stažiranje u teretnom, vozeći stare dajceve, omove, manove i legendarne ruske kamaze. Trebali su posjedovati i ugodnu vanjštinu ili bar dobru komunikaciju, što je u ovom slučaju podrazumijevalo dobar smisao za humor. Od Naske Centerovog koji je Glamočacima preporučivao okrugli autobus, da svi mogu sjesti na prvo mjesto, do junaka ove priče Ilke koji bez volana i šeretluka nije mogao ni živjeti, nit ga je bilo tko doživljavao izvan ovih kategorija. Sigurno ih je bilo još, neka mi ne zamjere, Ilku sam poznavao najbolje.

Ilko je počeo voziti vrlo rano, možda je tek kasnije prohodao. Vozio je sve, a najviše su mu ležali šleperi i duge relacije prevoza. Iz tih doba pamte se njegove dogodovštine sa tadašnjom milicijom, koju je najviše volio folirati, glumeći pijanca, iako nikada nije pio alkohol. Beskrajna puhanja balona, čak i vađenje krvi u obližnjim bolnicama, nisu mogli uvjeriti miliciju da nije pijan. Gluma za Oskara. To je bilo za miliciju van Livna. Livanjsku je sekirao na druge načine. Od prebrze vožnje i najdražeg preticanja upravo milicije, do vožnje u ljetnjim noćima iza cisterne koja je prala gradske ulice. Normalno, auto je u takvim prilikama bio maksimalno umazan blatom, koje je ostajalo na tek opranom asfaltu. Kada su mu ukrali fiću i kada je to prijavio miliciji, poručeno mu je da će organi učiniti maksimalan napor da uhvate počinitelja i da ga nagrade.

Dok je vozio za teretni, malo ga je ljudi znalo. Uvijek je bio na putu, osamljenički. Nikada nije uzimao suvozača, izuzev Draška Fife, pomalo retardiranog momka, sa govornim smetnjama. Prilikom svakog zaustavljanja i izlaženja iz kamiona, Fifa je sjedao na vozačevo mjesto i zbunjivao svakoga tko bi mu prišao. Najčešće opet miliciju. E da je te razgovore bilo snimiti. Kada je prešao u putnički prevoz, malo je ljudi znalo za to. Do prve vožnje. Nervozni putnici su u Splitu čekali na vozača da krenu kući. Ljeto, pun autobus, nema klime, galama i pitanja šta je sa vozačem, sve dok jedan nervozni putnik sa zadnjeg sjedala (sećije) nije nakon pola sata kašnjenja, kao iznerviran, sjeo za volan da on vozi. Ostali putnici su prvo bili zadovoljni, misleći da će to ubrzati dolazak pravog vozača, a zatim prestravljeni, kad je on ipak upalio autobus i krenuo za Livno. Tek su iznad Klisa saznali da je on novi vozač.

Vozio je autobus do pred rat, uz isto tako mnogo dogodovština i šeretluka, ponekad zaboravljajući Matka, konduktera, najčešće u Glamoču. Imao je uvijek najluđi autobus, sa dodatnom opremom po njegovom izboru. Najčešće su to bili prednji farovi i maglenke kojih je znao naredati i do 30-ak parova, ustvari, koliko ih je moglo stati na prednji donji dio autobusa. I svi su radili. Jednom je tako, na Kupreškom polju nekoliko puta upozorio nesavjesnog vozača koji mu je dolazio u susret pod dugim svjetlima. Kada to nije pomoglo, neposredno prije mimoilaženja, Ilko je upalio svoju stadionsku rasvjetu da je ovaj drugi momentalno skrenuo sa puta i parkirao na livadi. Poslije je govorio da se nikada u životu nije toliko prestrašio i da će odsada voziti uvijek pod kratkim svjetlima. Kako je redao farove, tako je u unutrašnjosti autobusa redao kasete. Bilo ih je bezbroj, uredno poslaganih uz cijelu dužinu šoferšajbe, a u visinu toliko da se samo vidila Ilkina glava sa brkovima a la Tomislav Ivčić. Zanimljivo, bilo bi za očekivati da se one neprestano ruše usljed krivina i kočenja, ali ja to nisam vidio.

I kada se ženio Ilko je pravio zezu. Ovaj put sa svojim budućim puncem, koji nije nimalo bio oduševljen sa svojim budućim zetom. Morali su se kriti, a sama operacija ženidbe izgledala je kao dobro isplanirana vojna akcija. Ilko i Rada su se vjenčali i nestali, neposredno prije velikog zimskog nevremena. Istovremeno je pukla priča da su pobjegli kod njegove tetke u Zenicu. Punac je bjesnio, tražio i poručivao, ali iz Livna se nije moglo. Kako se nevrijeme stišavalo, tako se stišavao i punčev bijes, koji je prelazio u zabrinutost da im se nije što dogodilo. I kada se sve stišalo mladenci su se pojavili iz Žabljaka, gdje su bili cijelo to vrijeme. Nastanili su se u blizini punčeve kuće i normalno stvari su legle kako treba. 

Iz toga vremena pamtim Ilku po paketima koje mi je mater slala po njemu dok sam studirao. Obavezno mu je napominjala da pripazi kada mi daje paket, da mi ne vide kolege i da mi ne pojedu materin trud. I Ilko je to uredno obećavao. I uredno mi isporučivao pakete dolazeći tim svojim autobusom pred studentski dom, trubeći iz svih mogućih truba (i njih je imao bezbroj), dozivao me iz sveg glasa, navodeći sadržaj paketa i materinu preporuku. Pola doma se strčavalo da mi pomogne oko paketa, koji je obično nestajao u trenu, a ja sam sa Ilkom odlazio na kavu.

Ilko je karijeru u Bosna Livnu okončao negdje pred sam rat, predajući liniju koju je vozio zadnjih desetak godina mlađima. A vozio je noćnu liniju za Zagreb, navukavši usput reumu u lijevo rame, jer je uvijek vozio sa otvorenim prozorom. Prešao je voziti u ElektroLivno, što je bilo kratka daha. Mobiliziran je na rovokopača i rat je proveo kopajući rovove i tranšee uzduž i poprijeko po livanjskoj bojišnici. Nedugo nakon rata otišao je u mirovinu, ali još uvijek čeprka oko auta sa svojim prikom Čakarom koji je isto tako jedan od stare garde Bosninih automehaničara.

03.06.2017.

Subota, 03.06.2017.

MALI GRAD ZA VELIKI ODMOR

                                                                        U susret 5. lipnju svjetskom danu zaštite okoliša

Pred predstojeću turističku sezonu i dolazak gomile turista iz dijaspore i studentskih domova počele su intenzivne pripreme za njihov prihvat da se što bolje ugoste u našem gradu i da u njemu ostave što više novaca. Uređene su postojeće turističke atrakcije, tako da se može brzo i sigurno obići Duman i oba izvora. Za tu svrhu izgrađeni su drveni pješački mostovi od starog vodovoda do žgliba, gdje je urađena i platforma za prihvat većeg broja turista. Isto je urađeno i sa Goranovom pećinom, koja se nakon 30-ak godina opet može posjetiti. Na terasi ispred starog vodovoda turisti se mogu osvježiti hladnim pićem i isprobati čuveni Livanjski sir. Tu se također mogu nabaviti suveniri Livna, koje je naša općina putem javnog natječaja izabrala između stotinjak radova mladih Livnjaka. Slično je uređeno i izvorište Sturbe, gdje se u starom vojnom skladištu može obići muzej domovinskog rata, kao i buduća centralna sušara za Livanjski sir. Osposobljeno je i nekoliko starih vodenica u Dumanu i na Sturbi, gdje se može vidjeti tradicionalna proizvodnja brašna od žitarica koje uspijevaju u plodnom Livanjskom polju. Urađene su i pješačke staze i staze za mountain-bike na Bašajkovcu, tako da će se moći sa lakoćom posjetiti obe kule i Šumareva kućica, kada se završi njihova restauracija. U suradnji sa planinarskim društvima uređen je i planinarski dom podno Cincara, te se organiziraju raznovrsni planinarski izleti.

Pored ovoga, brojnim turistima biće ponuđeno razgledanje i pohađanje likovne kolonije u Crnoj stini koja će trajati cijeli srpanj. Uz tradicionalno livanjsko kulturno ljeto i motorijadu, turisti će imati i cijeli kolovoz sadržajnu turističku ponudu, na koju će se nadovezati manifestacija Dani Livanjskog sira, koja će ove godine imati polivalentan sadržaj (brojne panele, naučne radove iz ove oblasti, inicijativu za brendiranje i zaštitu Livanjskog sira) uz obaveznu izložbu i izbor najboljeg Livanjskog sira. Sve u svemu, ponuda koje se ne bi postidio ni Pag, nama najsličnije mjesto preko Dinare.

I onda sam se probudio obliven hladnim znojem od ove noćne more. Kako je čovjek proklet, uvijek sanja nemoguće stvari suprotne od stvarnosti. Pogled kroz prozor brzo me izliječio ovih horora od snova i prizemljio na daleko interesantniju livanjsku stvarnost. Možda je i do mene i do moje pokvarene mašte pa sanjam gluposti. Zato se treba pod hitno vratiti stvarnosti.

Što žurnije popraviti ogradu oko Dumana, ako željezna armatura nije dovoljna, razmisliti i o žilet žici. Za one najupornije unutar tog kruga postaviti još jedan pojas žice i kroz nju povremeno puštati električnu struju. Isto to napraviti i sa izvorištem Sturbe, to je vojna imovina i šta ima koji kufer da se tu motaju turisti. Zar nije isto turisti – teroristi. I da nam zbog njih neko, ne daj bože, strada. A poznato je kako Europska unija vodi tešku rovovsku borbu protiv terorista-turista. I sigurno će i ova naša nastojanja dobro nagraditi. Što se tiče kulturnih manifestacija i masovnijih okupljanja, svesti to na najmanju moguću mjeru. Kakvi slikari, kipari i ostali bakrači, neka slikaju kod kuće. Za ovo ljeto dovoljan je jedan rock koncert u sklopu motorijade i jedan Thompsonov na otvorenom radi podizanja posrnule domoljubne svijesti. Lokaciju održavanja držati u strogoj tajnosti do samog dana koncerta kako bi se izbjegle moguće terorističke prijetnje onih tamo antifašista, majke im ga.

Izložbu Livanjskog sira održati po naški, pet-šest klimavih stolova na gradskom trgu i isto toliko proizvođača. Termin održavanja uskladiti sa vremenskom prognozom i odabrati što vreliji dan, da se naš autohtoni proizvod čuje što dalje sa što manje ulaganja. Proizvođačima to ionako ne smeta, oni kupanje mrze više od partizana, pa neka se ta gospoda iz Europe nauživaju iskonskih mirisa rodnog im kraja.

Da se ja vratim na Pag. Livno sa Pagom ima dosta sličnosti, ne samo po proizvodnji dva najbolja sira na Balkanu, pardon Jugoistočnoj Europi. I Livanjsko polje je, kao i otok Pag kultivirano kao mjesečeva površina. Lijepo je baciti pogled sa Koričine ili još bolje Vagnja i vidjeti tu divno upropaštenu i neobrađenu zemlju koja je hranila Livnjake od stoljeća sedmog. Do pojave Konzuma. Livnjaci su kao pravi Kikaši davno pročitali Todorića i zaključili da je bolje džabe ležati nego džabe raditi, odnosno proizvoditi i sve to poklanjati Todoriću, koji je odmah u startu uveo vatikansko plaćanje: Bog će ti platiti. Tako nam leže tisuće hektara neobrađene zemlje, sve u cilju njene rekuperacije od industrijskog zagađenja iz prethodnog mračnog perioda. Za nekih  50 do 100 godina imat ćemo najveću ekološki čistu površinu u cijeloj Europi za proizvodnju zdrave hrane. Normalno da će cijena takvog proizvoda biti značajno veća uz, za uvijek oprezne Livnjake solarno plaćanje: Lovu na sunce.

I eto ja se već četvrt stoljeća mučim da dokučim ciljeve HDZ-ove politike prema Livnu. I tek nakon teških snova ja progledah. To je to. Iako mi je već na početku tranzicije Soft Rocky govorio da Livno treba pretvoriti u ekološko turistički raj, sve proizvodne kapacitete prenijeti u Hercegovinu, neka se oni tamo zagađuju. Generacijama iza nas ostat će okolišno i turistički zlatni rudnik. Nisam mu vjerovao, ako se sjećate prethodne kolumne i što je teorija nevjerovatnija, prije se desi u praksi. Zato to treba dobro proslaviti. A gdje se u Livnu može najbolje partijati nego na našem Zrću, odnosno na gradskom trgu, mislim da se zove Trg Kralja Tomislava. Logično. Trg je koncepcijski uređen baš kao daleko poznatija plaža na Pagu. Veliki broj kafića sa ljetnim terasama pogodnim za partijanje do zore, na radost svih Livnjaka, a naročito stanara u okolnim zgradama. Glazbenim izborom mi smo daleko ispred Zrća. Na tako malom prostoru nema kafića sa identičnim glazbenim konceptom. Pušta se sve. Od ozbiljne glazbe, preko rew-a i grange-a do nezaobilaznog turbofolka. Česta su i gostovanja uživo zvezdaGranda i pjevušenja na playback, na radost mnogih poklonika ovog glazbenog žanra koji uspijeva probuditi i najuspavaniji domoljubni zanos. Neviđena, odnosno nečuvena kakofonija zvukova.

I zato veliko Hvala Profi i ekipi za ovu dalekovidnost. Normalno da je teško biti prorok u svom selu. Svi smo mi svjedoci neshvaćanja poteza naših čelnika za naše dobro. Puno se nepotrebne kritike prolilo po njima, mnogo se pljuvalo i prozivalo za svakojake radnje, čak i za lopovluk i nepotizam neki su čak bili i kamenovani, ali sve su herojski izdržali. I to naš narod ne treba to zaboraviti. Djela i likovi naših junaka Pavlove ulice živjet će vječno u našem narodu, jer zločin ne zastarijeva.