Subota, 30.09.2017.
DJECA LIVANJSKA
Ovih
dana lokalni portali puni su vijesti o obilježavanju dana općine Livno. Nije
šala, 1125 godina, starina za poštovati. Malo je gradova u našoj državi sa tako
dugom i tako burnom prošlošću. I treba to dostojno obilježiti. Ipak ostaje žal
što Općinsko vijeće nije uspjelo izglasati odluku o proglašenju Livna gradom.
Ta nezahvalna oporba, samo neka je kontra. Bez obzira na njihovu tankoćutnost,
sa njima ili bez njih, Livno je uvijek bilo grad. I za to ne treba nikakva
potvrda.
Danas,
uoči te velike obljetnice, naš grad nikada nije bio ljepši, ni uređeniji, ni
pustiji. Sve je u Livnu lijepo, samo nedostaje stanovnika. Iz godine u godinu
sve ih je manje. U cijeloj svojoj povijesti vrlo malo je perioda kada smo imali
svoju, od naroda izabranu vlast. Razni okupatori su nas terorizirali,
raseljavali, pokušali mijenjati našu svijest o postojanju i pripadanju, sve
uzalud. Sve do pojave od naroda izabrane vlasti. Koja sve pokušava da nas
zadrži na stoljetnim ognjištima. Normalno nakon što su sve poduzeli da
rastjeraju one koji se nisu uklapali u njihovu viziju Livna. Livnjaci su se
uvijek vraćali na svoje. Još prkosniji, još inatniji. Doduše i danas se
vraćaju, ali samo na kratko i ponovo nazad u mrsku tuđinu. Redovno donose sa
sobom višak domoljublja i eura. Ovo prvo nemilice rasipaju, ono drugo kriju kao
zmija noge.
Žalosno
je gledati tako lijep grad bez ljudi. Danas se ne odlazi na privremeni rad, ne
odlaze samo muški, odlaze cijele obitelji, odlazi se za stalno. Prošle godine
osnovne škole u Livnu upisale su manje od 200 prvačića, ove godine još manje.
Ove godine upisano je samo 15 učenika u srednju ekonomsku. Pola razreda. Što
radi naša dalekovidna vlast. Normalno, ona se ponaša kao da se ništa od toga ne
događa. Završava se, ili je završena srednja glazbena, kao da nam je do pjesme.
Otvoren je i treći vrtić, u zgradi bivšeg muzeja, grade se igrališta za
predškolsku djecu, kao da živimo u Prištini, gradom sa najvećim natalitetom u
širem okruženju. I čovjek se mora zapitati živi li naša vlast u našem gradu? Ne
bih rekao, ili je to toliki đon obraz za ne vjerovati. Da se razumijemo, nitko
nije protiv izgradnje takvih sadržaja, ali bi se trebali znati prioriteti.
Možda je to narodna kuhinja, treba samo malo pažljivije pogledati naše
kontejnere. Redovito se rade inventure kontejnera od strane onih koji nemaju
što jesti. Nedavno sam bio svjedok da žena kupuje u tržnom centru dva pileća
krilca. To su rezultati narodne vlasti. I njihovi prioriteti. Pa i sam premijer
susjedne države je nedavno svečano otvorio narodnu kuhinju u Mostaru i pokazao
brigu za Hrvate van Hrvatske. Eto s tim se treba pozabaviti narodna vlast.
Ali
da se vratim na one igraone, koje su postavljene u parku i na još nekoliko
lokacija po gradu. Kako sada primjenjujem redovnu antistres terapiju druženja
sa unukom, redovno i obilazim te igraone. Ono što mi je zapelo za oko je često
neprimjerena dob djece koja se tu igraju. Većinom su to djeca od 10 do 15
godina i morate dobro paziti da vam ne povrijede predškolsku djecu. Ni to mi ne
bi smetalo da nisam uočio destrukciju, koja nije ni slučajna, ni povremena, te
djece prema izgrađenim sadržajima, bilo to klupa, ljuljačka, tobogan ili nešto
slično. Lome se letve, čupaju se daske sa zaštitnog krovišta, ma ne može to
normalan čovjek opisati. I nije to bezazleno čeprkanje, šaranje, rezuckanje
inicijala i slično, nego kompletno razvaljivanje. I dok se u parku to redovno
sanira, ostale igraone su prepuštene na milost i nemilost mladim vandalima.
Danas, kada se toliko vodi računa o odgoju djece, u kući, u školi, u vjerskim
institucijama, logično bi bilo da je situacija obrnuta. Kako je kod nas inače
sve obrnuto, tako je i ovo. Ne sumnjam u kvalitetan školski i vjerski odgoj, pa
mi preostaje samo jedan uzrok ovome jadu: nedostatak kućnog odgoja. Ili ta
djeca vide što im rade roditelji, pa se ugledaju na njih. Stari mi je uništio
kompletnu tvornicu i za to je bio nagrađen, pa mogu i ja uništiti barem jednu
klupu. Treba biti u trendu.
Može
se hladno zaključiti da što je više sadržaja za djecu, to je djece livanjske
sve manje. I kome onda trebaju ti Potemkinovi objekti, kome se mažu oči. Kako
kaže stara narodna: Drumovi će poželjeti Turaka, ali Turaka neće biti. I sada
kada su nam konačno upalili svjetlo u Dumanu, kojega su prošle godine ogradili
kao konc logor, fakat se može reći da smo izašli iz stoljetnog mraka i da
ponosno koračamo u bolju budućnost, koja slučajno ne stanuje u Livnu. Pravac
Njemačka.
DANE (N)
Proljeće stoji iza barikade s podignutom rukom
I
Dane je bio čudan lik. Živio je na selu, u grad bi dolazio pazarnim danom,
prodao nešto svojih proizvoda na pijaci, navratio sa društvom u kafanu na po
jednu. Sasvim obična priča sa početka 70-ih, reklo bi se.
No,
ništa tu nije bilo obično. Bila su to i olovna i svilena vremena istovremeno.
Tema svih priča, na svim javnim i polujavnim mjestima, bila su događanja u
Hrvatskoj, maspok, matica, Savka i Mika. I jeftina kafanska analiziranja i
predviđanja kako će to sve završiti. Kad se sve to odvija uz pomoć alkohola,
lako je predvidjeti krajnji ishod. A on je uvijek bio isti. Alkohol je pojačavao
bijes u stilu vidi što nam rade, još Hrvatska ni propala, sa obveznom pjesmom
na kraju. U pravilu, pjesma je morala biti sa liste zabranjenih. Još su žešće
bile na brzinu sklepani stihovi u stilu Rogajca, na primjer: Druže Tito kupiću
ti fiću, a mercedes Anti Paveliću.
I
Dane je tu našao sebe. Obvezujuće su se ti skupovi završavali njegovim
pjevanjem. Prvih nekoliko puta, dolazili su po njega. Ekspresno je prekršajno
osuđivan i transportiran u Mostar na izdržavanje kazne. Kazne su se kretale u
rasponu od jednog do tri mjeseca, ovisno o kvalifikacije stihova. Dane je to sa
ponosom izdržavao. Nekako se uživio u ulogu političkog protivnika ljutog
sistema. Kasnije je znao poslije otpjevane doze, sam otići u stanicu, ne
čekajući prijavu obavezno prisutnog doušnika i dolazak milicije. Još kasnije
znao je po povratku iz Mostara, svratiti po izlasku iz autobusa, u kafanu na autobusnoj
stanici, popiti, zapjevati i čekati prvi autobus za Mostar. Odležao je Dane
tako, normalno sa prekidima skoro četiri godine. Po mojim saznanjima samo je
jedna kazna bila krivična, ne znam za koje djelo (šest mjeseci), a sve ostalo
su bile prekršajne kazne.
Dolaskom
demokratskih promjena svi su propjevali i što je još interesantnije, to više
nije bilo kažnjivo, pa je Dane u to vrijeme malo izgubio kompas. Lutao je
gradom, od kafane do kafane, u obaveznoj majici sa šaharom, uzdišući zabrinuto:
Joj Hrvacka. Ubrzo je počeo i rat i Dane se opet trgao. Kako je bio i prestar i
predebeo za vojsku, bavio se samo logističkim poslovima. Nabavljao je meso i
nosio ga u tadašnji Zdravljak, da se vojski peku bureci. Koje je on normalno
nosio na prve crte livanjske bojišnice. Uz šalu i pjesmu, normalno i uz koju
rakijicu, Dane je hrabrio i vojnike i sebe. Ne lezi vraže, baš u jednoj takvoj
prilici dobro se i zapucalo sa protivničke strane. Dane je bacio flašu,
munjevito skočio i natisnuo niz brdo uz povik: Bježite djeco, ..bo Hrvacku.
Odgovorni
u stožeru nisu nikako mogli spriječiti Danin pobir po mesnicama, pravljenje i
nošenje bureka vojsci, svi su to tolerirali kao jednu vrstu folklora. Čak su mu
pokušali, doduše više u šali, dodijeliti neki čin, uz koji je išao i mirniji i
bezopasniji poslić, uzalud. Dane nije odustajao, sve dok nije dosadio
livanjskim mesarima, koji su odbili suradnju. Srećom i
rat je bio pri kraju. Završetkom rata, nestalo je i Dane iz čaršije. Godine i
bolest onemogućile su mu kretanje. Umro je nedugo poslije okončanja ratnih
sukoba. Njegova obitelj je tek nakon njegove smrti saznala da je imao pravo na
odštetu zbog političkog progona, pa su pokrenuli građansku parnicu i dobili sasvim pristojnu
odštetu za Danine dane provedene u vreloj mostarskoj ćeliji. Slaba utjeha.