U Livnu, studeni 2017.
godine
NJIHOV OBRAČUN SA MNOM
Kako je sve počelo? Trebao sam se
vratiti desetak godina u nazad i prisjetiti se prvog materijala kojeg sam dobio
o livanjskom predratnom gospodarstvu. Separat je rađen uoči rata i sadrži sve
podatke o tadašnjem stanju u livanjskom gospodarstvu. Gotovo pa inventura.
Nekako u isto vrijeme dobio sam i nekoliko rijetkih izvještaja o provedenoj
privatizaciji od strane Agencije za privatizaciju, te sam uporedbom došao do
stravičnih podataka, koji su na kraju objavljeni u mojoj prvoj knjizi Papci,
firauni i ublehari.
Počeo sam tražiti i konkretne
uzročnike te katastrofe i priče su se slagale jedna na drugu, te su na kraju i
objavljene u jesen 2010. godine. Nisam ni prvi ni posljednji recimo pisac koji
je pisao pod pseudonimom. A Tvrtko Skočibušić mi se činio kao uobičajeno (mada
duvanjsko) prezime, a istovremeno je označavao moju tadašnju kurčevitost, da
prostite. U to vrijeme digla se poprilična prašina, a knjiga se tražila kao
pravi bestseler. Ljudi iz vlasti dolazili su u ured SDP-a tražeći knjigu za
koju su mislili da je pisana u Sarajevu u suradnji sa stranim obavještajnim
službama. Da ne zaboravim, dolazili su i neki iz suda i kupovali knjigu.
Uglavnom naklada od 500 komada brzo je planula. Dok se sve to događalo ja sam
već radio na Ridikulu, jer sam od nekih svojih dobrih prijatelja primao stalne
kritike u smislu da nije sve tako crno i poseljačeno u Livnu, da ima i dobrih i
kulturnih ljudi o kojima treba pisati. Bez obzira što sam ja mišljenja da su
dobre stvari dosadne bez obzira koliko su dobre, Ridikul sam završio na
proljeće 2011. godine, a objavio ga u srpnju iste godine. Bila je manja gužva
oko njega, što je potvrđivalo moje tvrdnje da se ljudi uvijek pitaju koliko je
osoba stradalo u prometnoj nezgodi, a nikad koliko ih je preživjelo. Bilo kako
bilo, Ridikul je posveta urbanom Livnu i ljudima koji su mu davali taj urbani
štih. I to je nekoga bolo u oči. U kombinaciji sa mojim tvrdnjama u Papcima,
sve je bilo spremno za fetvu na
hrvatski način.
To se i dogodilo podizanjem građanske
tužbe protiv mene već krajem 2011. godine, a sudska trakavica još traje. I
trajaće još dugo, jer je cilj jasan: Dovesti me u bezizlaznu financijsku
situaciju, zbog koje bih morao bataliti sve: i pisanje i posao i život u Livnu.
A sve potiho preko dirigiranih igrača u sudu koji donose sramotne presude.
Citiraću vam svoju:
1.
Utvrđuje
se da je štetnik Josip Dolušić u knjizi „Ridikul u dolini mozgova“ i pod
naslovom „Feranska sablja“ iznosio i masovno prenosio izmišljeni i neistiniti podatak da je tužitelj Stjepan Jurkić pod
navodnim imenom Košava zaveden u tajnedosijeeUdbe.
2.
Nalaže
se trajna zabrana distribuiranja i
uništenje svih neprodanih primjeraka nelegalnog i neregistriranog izdanja knjige
„Ridikul u dolini mozgova“ s tekstom pod naslovom „Feranska sablja“ i
neistinitim podacima o tužitelju.
3.
Nalaže
se tuženiku da zbog klevete
tužitelju isplati iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana
donošenja presude pa do isplate, te iznos od 5.040,00 KM na ime troškova
postupka, sve u roku od 30 dana.
(Presuda broj:68 0 P 019673 15 P 4 od
24.11.2015. godine, boldirane riječi autor teksta)
Da nije stvarno bilo bi smiješno.
Navodi na koje se pozivaju Tupko i Mudrica ne stoje u spornoj kolumni. Niti su
izmišljeni, niti su neistiniti. To je potvrdio, pazite sad, svjedok optuženog,
nekadašnji djelatnik Službe, a sada osumnjičeni za ratni zločin. Riječ „tajni“
ne postoji u kolumni, a uz dosijee sam koristio pridjev famozni za koji su se i
tužitelj i njegov odvjetnik slomili da dokažu njegovu tajnovitost,
dvosmislenost ili ne znam ni sam više što su željeli dokazati u svojoj
nepismenosti. Nikakva kleveta nije dokazana, niti jedna riječ ne govori
negativno o tužitelju, pa Tupko i Mudrica potežu rečenicu sa kraja spornog
teksta kao eksplicitan (citiran pojam
iz presude) dokaz mojih klevetničkih namjera: Dečko je sa Fere, tamo nema
Kvislinga. Da poštovani čitatelju, sud ne zna što znači pojam Kvisling.
Što se tiče druge stavke presude,
čovjek se zapita iz kojeg je ovo vremena. Bivši sistem jednoumlja nije
zabranjivao, niti uništavao knjige, samo ih je bunkerirao. Zadnji koji su se
igrali te rabote bili su nacisti, koji su početkom 30-ih godina prošlog
stoljeća javno spalili sve nepodobne knjige u cilju pročišćavanja domoljubnog
zanosa u Nijemaca. Čak i oni su previdjeli rečenicu njihovog pjesnika
HajnrihaHajnea izrečenu davne 1821. godine: Tamo gdje se spaljuju knjige, na
kraju će se spaljivati ljudi. Što se u nacističkoj Njemačkoj dogodilo samo par
godina kasnije. Zato se i ova konstatacija Tupka i Mudrice može prevesti i kao:
Tamo gdje se zabranjuju knjige, na kraju će se zabranjivati i ljudi. Meni
osobno ne smeta biti zabranjen od takvih, čak se i ponosim. Ali kako sam
legalista, moram ovim putem uputiti sudu upit na koji način misle da uništim
preostale primjerke Ridikula, a da oni budu zadovoljeni i sudska presuda
ispoštovana. Da organiziram javno spaljivalje kod Spomenika, da ih dam u
reciklažu, ili ih jednostavno predam tom istom sudu da oni rade sa njima što
hoće. Moram napomenuti da svoje knjige ne smatram ni nelegalnim, niti neregistriranim.
Zbog njihova sadržaja, nisam ih ni mogao registrirati, a nelegalne mogu biti
samo u smislu neplaćanja poreza na njih. I to priznajem.
Nakon punih šest godina ovoj ludosti
se ne vidi kraj, ali to nije ni bila namjera organizatora ovoga montiranog procesa.
Presuda je na reviziji na Vrhovnom sudu i po tko zna koji put svoja sramotna
prepucavanja širimo i van granica naše općine. Ono što je bitno u svemu tome je
da mi je onemogućeno objavljivanje novih tekstova, koje za sada objavljujem
samo na svom blogu. Nije lako pisati, niti objavljivati kada ti za vratom visi
financijsko ugrožavanje cijele obitelji. Što je bila i namjera. Ipak mi ostaje
neka vrsta zadovoljštine da sam trenutno jedini zabranjeni pisac u cijeloj
državi. Čestitam sudu na mudrosti i dalekovidnosti.
PREMOĆNA PONUDA
Nedavne izjave perjanica
bosansko-hercegovačkih Hrvata, Dragančeta i Božice-Ljubice o prognozama
iseljavanja u narednoj godini su, po običaju krajnje optimistične. Samo 100.000
Hrvata iseliti će se u narednom periodu iz BiH u zemlje Europske unije. Na naš
višemilijunski broj to je prava sitnica. Ostati će više mjesta i više posla za
ostale. Nekada se govorilo da samo 4 milijuna ljudi ima sreću da živi u BiH, a
da svi ostali imaju sve ostalo. Realne brojke govore da sada ima samo polovica
sretnika. I biće ih sve manje.
Već sam navikao na ovakve bedaste
izjave ali me razlozi iseljavanja koje je naveo bajni dvojac oduševljavaju.
Naime, oni kao razlog navode premoćnu ponudu zapada našoj mladosti. Od posla,
osiguranja, plaćenih doprinosa i rješavanja stambenog pitanja u razumnom roku.
Zaista bezobrazno od zapada. Da takve sitnice nude našoj mladosti. I da oni na
to masovno nasjedaju. Pa zar im oni to isto ne nude u zadnjih četvrt stoljeća.
Pa čak i više. Nude i zlatnu kašiku. I nitko da im povjeruje. Još veći
bezobrazluk. A zapadu sve vjeruju. I odoše. Iz tih razloga bilo bi dobro
preformulirati staru parolu: Blago zemlji koja ima takvu omladinu. Nova bi
trebala da glasi: Blago Njemačkoj što ničim izazvana dobiva takvu omladinu.
Da se vratimo premoćnoj ponudi. U
pravu su Draganče i Božica-Ljubica kad kažu da sve te benefite iz Njemačke nude
i oni. I još i više. Posao po želji, poduzeće po želji, potrebna školska sprema
- nepotrebna, radne sposobnosti - što manje, poslušnost - apsolutna, plaća bogovska.
I tako dalje. Ma gdje to ima? Tu je nama pred nosom, samo što je rezervirano,
putem javnih natječaja i neke agencije za partijsku službu samo za odabrane.
Njihovu djecu, rođake, kumove, stranačke drugove i slično. I onda se čude što
se nitko ne javlja na natječaje. Džaba trošiti papir na kopiranje dokumenata,
na razna uvjerenja kada se sve zna unaprijed. Naša mladost im ne vjeruje. I
odlazi u sve većem broju. Premoćno i nadmoćno ignorirajući sve vrednote koje su
izgradili Draganče i Božica-Ljubica za sve Hrvate u BiH. Koji slušaju njih
dvojicu. Koji vjeruju u treći entitet i koji vole svoju matičnu državu.
I baš kao da su sinkronizirani ili
možda povezani neraskidivim vezama javio se i njihov drug već pomalo
zaboravljeni federalni premijer Fadil zvani Agenda sa podatkom da je za njegova
mandata broj uposlenih u Federaciji porastao za cca 40.000. Što je i realna
brojka upošljavanja svojih u svoju (državnu) firmu. I to je premoćna ponuda,
bez konkurencije. 40.000 svojih starih-novih članova. Kad tomu pridodamo
članove njihovih obitelji dobivamo brojku od 100.000 do 150.000 glasova na
sljedećim izborima. Treba računati da je broj uposlenih proporcionalno
raspoređen među bratskim strankama, pa tako dobivamo hrvatsku kvotu od cca
7.500 novih glasova, pardon članova. Premoćno nema što.
I kad čovjek pomisli da smo dotakli
dno, oni nas razuvjere. Nedavne informacije o socijalnim stipendijama Republike
Hrvatske za djecu našeg županijskog ministra bez pendreka. I to za troje djece.
Ne znam koliko on ima ukupno djece, ali u njegovom kraju taj broj je često
dvocifren, pa je za nadati se potrebi za još stipendija. Sad tek na vidjelo
izlazi potplaćenost ministara, kad čovjek mora pribjeći aplikaciji za socijalno
ugrožene studente. Čujem da je otvoren i sos telefon za prikupljanje sredstava
za djecu našeg ministra. Broj je 080 – 007- 007. Svojim pozivom doniraćete
jednu markicu za pomoć socijalno ugroženom ministru. A markica po markica,
nakupi se.
S druge strane, kad bih bio cinik,
poručio bih Europi da se ugleda na nas. Da malo bolje prostudiraju našu
statistiku i da izvuku zaključke. Jer zemlja u kojoj su ministri sa mjesečnim
neto primanjima oko 5.000 KM (računam i ženinu crkavicu), nije za baciti. To je
premoćna ponuda koju oni neće nikada dostići.
I opet kad čovjek pomisli da smo
dotakli dno, opet nas razuvjeriše. U ovoj teško atletskoj disciplini oko
socijalnih stipendija, nedavno je izronio još jedan zaboravljeni atletski
šampion. Za očekivati je da ih se pojavi još. Ono što je sigurno, neće biti
nikakvih posljedica za ovaj prekogranični nemoral, to jest nemoral bez granica.
I opet me razuvjeravaju. Ministar je podnio ostavku na stranačku poziciju, dok
će se za ministarsku još vidjeti.
Ono što je novo u ovoj igri je prije
svega da informaciju o stipendijama nije provalila bezobrazna oporba, nego
ljuti hadezeov poskok čiji je vlasnik Dragančetov mezimac, koji je čak bio i
ozbiljan kandidat za ambasadora u Americi. Dakle informacija je došla iznutra,
a iznutra ništa ne dolazi slučajno. Još veće je iznenađenje ministrova ostavka
na stranačku funkciju naročito ako se zna da je on čovjek od povjerenja Prve
Dame, zadužen za kontrolu izbornog terorizma, pardon procesa. Ovaj naizgled
mali pomak u očima javnosti zapravo je ogroman iskorak u odnosu na dosadašnje
ponašanje stranke skoro svih Hrvata. Da li to znači da će raditi metla, da li
je Prva Dama pala u nemilost, ili to Profa lagano vuče konce iz duboke sjene.
Ono što je sigurno je da dobar dio starih kadrova odlazi na stranačko
odlagalište koje se, slučajno i znakovito zove Rasadnik. Adresa Pržine bb.
Vrijeme će pokazati tko i kada, ali mene više ništa ne može začuditi, čak ni
bojkot izbora od strane HDZ-a. Jer ugled i podrška javnosti te stranke je dno
dna i moraju se raditi radikalni potezi. A mladi lavovi su gladni. Premoćno.
