Papci

                                                                   

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

PAPCI, FIRAUNI I UBLEHARI

1991 – 2010

(Sjajno sjebane godine)

Hvala

Mojoj obitelji na strpljenju i razumijevanju

Mojim prijateljima za pomoć i podršku

Mojim dušmanima za motivaciju i inspiraciju

Livno, jesen 2009.

Duša Livna

Livno je grad s dalmatinskim suncem, hercegovačkim kršem i bosanskim snjegovima, smješteno u kršu između triju vilajeta, izrodi se u nešto četvrto, odvojeno i posebno.

U Livnu ne poteži kese, ima većih gazda, stara je bošnjačka doskočica, koja vjerno oslikava livanjsku snalažljivost i brzinu. Prvi su zamijenili fijakere i kolska kola sa motornim vozilima, prvi su zamijenili gusle i šargije sa dirigentskim štapićem, kao i sve ostale svjetske novotarije.

I pored svih novotarija ipak je Livnjak ostao Livnjak, željan svijeta, gospodskih atributa, unosnih poslova, po kojima Livnjaci postadoše bosanski Feničani, ali ne bez Livna. Svuda pođi, u Livno se vrati.

U Livnu nema samozvanih veličina i Livnjak ne zna šta je nekome iz straha dobro jutro nazvati. Zadnji hamal susreće prvog gazdu sa riječima – dobro spavo Jozo ili Osmo. Rođeni Livnjak pa bio on ne znam šta u svijetu, u Livnu je ti, a samo se strancu upućuje vi. Da stekneš simpatije u Livnu moraš se izdvojiti, makar i u zlu.

Iako od nekadašnjeg Livna ostadoše samo ruševine, Livno živi u dušama svoje djece. Livno čeka dan, kada će opet niz njegove ulice poteći nova bujica života, novo pokoljenje, koje će uz nove vrednote, škrto i ljubomorno čuvati baštinu otaca – dušu staroga Livna.

Iz teksta Vlade Marjanovića, objavljenog u novinama Hrvatski narod, br. 1114 od 20.08.1944.

To je zaista pravo pitanje, šta ostade od Livna. Šta se to desilo u ovih proteklih 20-ak godina sa Livnom da je to danas sredina za neprepoznati? Ko su ti ljudi koji su u ovakvo kratko vrijeme u naš grad unijeli toliko toga lošeg da imamo egzodus većinskog naroda veći nego za turskog vakta? Ko su ti genijalci koji su uveli nova pravila igre i novi sistem vrijednosti? Kako je to prošlo pored uvijek budnih i mudrih Livnjaka? Ko nam je prodao rog za svijeću? Ko je upalio svjetlo i izveo nas iz polustoljetnog mraka?

 Odgovor na sva ova pitanja je: ZNA SE, i zna ga svaki Livnjak. Da li smo svi mi otupili do te mjere da nam se za svake izbore prodaje jedna te ista priča, jedna te ista obećanja, koja se već sutra zaboravljaju, pa se nastavlja po starom. Zašto je ovaj grad od nekadašnjeg ugodnog mjesta za život postao bezperspektivna sredina, zašto imamo više nezaposlenih od zaposlenih, zašto od urbane i kulturne sredine, moramo živjeti u otužnoj balkanskoj provinciji. Svi mi znamo odgovore, ali kao da nemamo hrabrosti da ih javno iskažemo pa umjesto u bolju budućnost – Idemo dolje.

         Uvodne napomene

                                                                    Ja sam tu slučajno i prokleto sam ljut

Vrijeme današnje, 2009. godina odlučno odlazi, doći će 2010. pa slijedeća i tako redom, sve jedna bezobličnija od druge. Ako se pokušamo sjetiti događaja par godina unazad, brkaju nam se i godine i događaji, jer se ništa pamtljivo nije ni dogodilo, unazad desetak godina. Jedine jasne vremenske odrednice su godine ratne i godine prijeratne. Godine poslijeratne su toliko nalik jedna na drugu da i neke, nama značajnije događaje, ne možemo precizno smjestiti. Tako je to sa bezperspektivnim i blijedim periodima u životu, ničega nema značajnijeg da se po njemu ravnamo,prije i poslije. Jedina konstanta svih ovih godina je, da je svaka naredna sve gora i gora.

Kraj rata većina nas je dočekala s olakšanjem i nadom da dolaze bolja vremena. Čekaj magarče da trava naraste. Sada, 15 godina poslije, sve je manje nade, a nažalost sve je manje i Livnjaka. Sada, kada po prvi put u povijesti Livna imamo od naroda izabranu vlast, taj isti narod koji ju je izabrao, ponaša se prema njoj kao prema kopiletu. Svijećom morate tražiti osobu koja će reći da je zadovoljna sadašnjom vlasti u Općini i Županiji. I to nije od jučer. Već 15 godina ljudi prigovaraju, kritikuju, psuju i redovno zaokružuju te iste. U međuvremenu, odlaze nam ljudi, odlaze polako, tiho i neprimjetno. Odlaze u Njemačku, odlaze u Hrvatsku, odlaze bilo gdje samo da nisu u obećanoj zemlji Bosni, za čiji su nastanak i sami dali veliki doprinos.

Šta radi vlast? Mudro šuti i grabi, šta se još ugrabiti može, za svog mandata. Jer, nikad ne znaš kako će nezahvalni narod sljedeći put zaokružiti. Dali smo mu slobodu, a narod ko narod, ne zna šta će sa njom. Uzeo slobodu u ruke, k'o vruć krumpir, pa prebaciva iz jedne u drugu i kao da se pita: Je li to sloboda? Da smo znali da je takva ne bi je ni tražili. Jer sloboda je ćudljiva biljka, treba je stalno paziti i zalijevati, nije to naša grabuša, da raste sama od sebe. Za razvoj te biljke potrebni su pametni i odgovorni baštovani, jer sloboda je i teret i podrazumijeva odgovornost. I šta će sad naš narod? Ni u ludilu neće priznati da je izabrao loše i neodgovorne baštovane. Ko će priznati da je kurvin sin. Lakše je podviti rep i šutiti nego priznati grešku, tiho napustiti sve i potražiti sreću negdje drugdje. I da crkveni oci nisu primijetili manjak milodara, pa potražili uzrok, pa iznijeli podatak o manjku cca 12.000 Livnjaka-katolika, još dugo bi živjeli u nadi da će doći bolja vremena.

Šta se to desilo u ovih proteklih 15-ak godina sa Livnom, da je to danas sredina za neprepoznati? Ko su ti ljudi koji su u ovakvo, kratko vrijeme, u naš grad unijeli toliko toga lošeg, da imamo egzodus većinskog naroda ,veći nego za turskog vakta? Ko su ti genijalci, koji su uveli nova pravila igre i novi sistem vrijednosti? Kako je to prošlo pored, uvijek budnih i mudrih Livnjaka? Ko nam je prodao rog za svijeću? Ko je upalio svjetlo i izveo nas iz polustoljetnog mraka? Na sljedećim stranicama pokušaćemo dati barem dio odgovora na ova teška pitanja i tako pokušati spasiti od povijesnog zaborava naše heroje, iz ratnog i poratnog perioda i odati im zasluženo priznanje za sve ovo što su učinili za dobrobit sviju nas.

Također ćemo pokušati istražiti uzroke ovakvoga stanja. To neće podrazumijevati samo materijalne i povijesne činjenice, već prije svega i mentalno stanje većine nas. Jer kako kaže jedan filozof, moramo poraditi na sebi, da bi sami sebe bolje razumjeli. Samo se suženom svijesti može pravdati uzimanje zdravo za gotovo fraza nove livanjske političke elite: Mi znamo bolje od vas, šta je dobro za vas. Nemojte da vas zbuni i naš parametar poređenja. U nedostatku drugog našu sadašnju, poslijeratnu, svakodnevncu poredićemo sa našom prijeratnom svakodnevnicom i unaprijed se ograđujemo od komentara tipa: jugonostalgičari, komunjare i sl. S tim nemamo puno veze, samo se još uvijek sjećamo kako se živjelo prije i kako se živi sada. To nema veze sa nikakvom ideologijom.

                                                                     

LUX FACTA EST (I BI SVJETLO)

                                                                          Dolazim ti kao fantom slobode, pokaži što znaš

Krajem osamdesetih u Europi dolazi do raspada komunističkih sistema u svim državama istočnog bloka, pa tako i u našoj bivšoj državi. Ruši se Berlinski zid, ujedinjuje Njemačka, a ostale komunističke zemlje istupaju iz Varšavskog pakta i organiziraju slobodne demokratske izbore. Načet perestrojkom raspada se i moćni SSSR, njegove bivše republike proglašavaju neovisnost. Sve se to odvija mirnim putem, za razliku od prostora bivše nam države, gdje se ništa ne događa mirnim putem.

Početkom devedesetih, jedna po jedna republika se odcjepljuje i proglašava neovisnost. Od zajedničke države ostaše samo dva oka u glavi. Formiraju se nove stranke, organiziraju prvi višestranački, slobodni izbori i na vlast dolaze neki ,novi, starci. Džepovi su im prazni, ali su im usta puna brige za svoj narod, a još više mržnje prema drugim narodima. Počinje se lagano zagrijavati stroj, poznat pod nazivom, spojena posuda. Svugdje se proizvode nacionalisti, kod drugih, da bi ti drugi, također, ove prve proglasili, još gorim nacionalistima. Počinje, naizgled amaterska, igra zemljopisa, krojenja novih granica, premještanje gradova i naroda. Ulazi u upotrebu termin, etnički inženjering, koji će svoju, nakaradnu, primjenu dočekati samo par godina poslije. Novi lideri, kao ferijalci, kruže po Titovim odmaralištima, kao dogovaraju se, da to razdruživanje prođe mirno i polako, ali sigurno izluđuju, čitave narode.

U to vrijeme, u Livnu se pojavljuju, neke nove face, konspirativno se kreću, druže i pričaju. Uče narod hrvatstvu, državotvornosti, politici, zabijaju barjak na Romaniji, sanjaju o Drini. Komunisti organiziraju izbore, koji su više ličili na popis i nacionalno izjašnjavanje Livnjaka. Vlast osvaja HDZ BiH, a zanimljivo je spomenuti da komunisti (tada već reformirani u SDP BiH, Stranku Demokratskih Promjena) osvajaju oko 300 glasova, iako su imali oko 3000 članova. Livnjaci su konačno odahnuli. Dobili su po prvi put svoju, od nikog nametnutu vlast. Već sutradan su bili u fazi mamurluka, koji još traje. Ali, svjetlo je upaljeno.

Novoizabrani dužnosnici počinju obnašati vlast, kao da su se od rođenja spremali na to, po principu, državni aparat funkcionira sam od sebe, potrebno je samo one zamijeniti sa našim, provjerenim, ljudima. Vrlo brzo se dolazi do, kaotične situacije koju odražava, potpuna nekompetentnost, naših, novih, kadrova, što uzrokuje početak propadanja, većine, livanjskih privrednih subjekata, koje će se kasnije pravdat,i ratom i tranzicijom. Počinju pripreme za privatizaciju, ili po naški, za otimačinu. Prvi na udaru su najjači: Dinara, Opskrba i Bosna Livno, uglavnom zbog velikog broja poslovnih prostora, koje je poslije bilo lako isparcelizirati.

Normalno, sve je to pokriveno pričom o zaštiti nacionalnih interesa. Tu priču su započeli naši ljudi, tada anonimci i marginalci, koji su došli iz Hrvatske ili dijaspore sa pričom kako im nikad nije bilo omogućeno da žive i rade u Livnu. Njima su se pridružili ljudi "od riječi i karaktera" često direktno iz Komiteta, a u, prvoj postavi, tadašnjeg livanjskog HDZ-a bilo je više partijskih sekretara i dužnosnika, nego u SDP-u. Takav ubitačan spoj htijenja i iskustva izvršio je pripremu terena za prvu fazu, preuzimanja svega vrijednog i značajnog, u tadašnjem Livnu.

Brzina tadašnjih događanja iznenadila je i same planere, pa je neposredno pred rat dolazilo do tragikomičnih kontradiktornosti. Najilustrativniji primjer toga je insistiranje na otcjepljenju Hrvata iz BiH i priključenju Hrvatskoj, do samog referenduma, čije je pitanje i formulirano u Livnu, uz jako zavrtanje ruku tadašnjoj vrhuški HDZ BiH, od strane matične stranke iz Hrvatske i crkvenih velikodostojnika.

                                                                     

DOK ORUŽJE GOVORI, PAMET ŠUTI

                                                                                                    Slavna artiljerija stiže na cilj

U takvom ambijentu počinju i pripreme za rat. Oružje se nabavlja i prodaje samo podobnim, uz "sirotinjsku maržu" od 300-500 %. Formiraju se, seoske, vojne jedinice i straže i počinje "genijalno" razoružavanje jedinica Civilne zaštite. Za one sa kraćim ili nikakvim pamćenjem, treba reći da je svaka privredna ili društvena organizacija imala svoju naoružanu jedinicu CZ. Sve to oružje je pokupljeno na jedno mješto (štab TO) i kasnije mrtvo hladno predano JNA. O razlozima predaje oružja, do dan danas, niko iz tadašnjeg vladajućeg vrha, nije izustio niti jednu suvislu rečenicu. Može se samo špekulirati da su, vjerovali na riječ svom Vrhovniku o nenapadanju, ali je vjerojatniji razlog, taj da se suzbije pad, cijena oružja doniranog iz Hrvatske ili dijaspore.

Psihološke pripreme za rat počinju raznim dezinformacijama o spiskovima snajperista, spiskovima radio stanica i sl. Imena nekih Livnjaka – neistomišljenika pojavljuju se u tadašnjem pamfletu od dnevnog lista (Slobodni tjednik) kao suradnika UDBE, vrši se pritisak na učlanjenje u HDZ, kao mjerilo domoljublja. Miniranje kafića Duga i zaustavljanje labudice JNA, može se ipak označiti kao: "Tako je počeo rat u mom gradu". Neposredno iza toga dolazi do potpune prometne i telefonske blokade grada, formiranje borbenih crta odbrane, evakuacije većine civilnog stanovništva i prvih granatiranja Livna. U prvoj polovici travnja u Livnu je ostalo vrlo malo ljudi.

Ta grupa ljudi, uz pomoć, malobrojnih ljudi iz Hrvatske, koji su već prošli vatreno krštenje, uspjela je u travnju odbiti dva napada na Livno i praktično, već tada, ne samo nanijeti prvi poraz agresorskoj vojski, već i  pružiti prvi pravi organizirani otpor Karadžićevim hordama. Pale su i prve žrtve na livanjskoj strani, ali je  branjeni teritorij općine Livno sačuvan od agresije.

Posljedica ove uspješne (sretne i spretne) odbrane bila je masovni povratak, prvo evakuiranih civila, a zatim i vojno sposobnih muškaraca, koji su u tom periodu (za svaki slučaj) „hrabro“ branili Livno iz Zagreba, Minhena, Frankfurta i sličnih destinacija. Kako na početku rata, tako i poslije travnja '92. oni će biti i glavni kafanski tumači uspješne livanjske odbrane.

Od ljeta '92. pa do kraja rata, Livnjaci su držali pod kontrolom više od 70 km crte bojišnice oko Livna, a sa svojim postrojbama su djelovali i u Mostaru i Uskoplju. Livno će sve do akcije Oluja bit pod općom opasnošću i na dosegu neprijateljskog topništva. Već nakon prvih dana akcije crta je poprilično odmaknuta od Livna, koje više nije bilo na dometu topništva pa je samim tim i ukinuta opća opasnost, koja je bila neprekidno na snazi nešto više od 1.000 dana. U svim tim ratnim događanjima Livno nije dalo (ili dobilo) niti jednog generala ili barem brigadira, možda jednog pukovnika.

Sredinom 1996. godine u sali Narodnog sveučilišta dijeljene su Spomenice i Zahvalnice za učešće u ratu i odbrani Livna. Kako to obično biva to su dobili svi, pa čak i oni koji su prolazili pored tadašnjeg Stožera, čime su na jedan način devalvirani svi oni koji su u travnju 1992. godine bili u Livnu i na drugi način prikriveni oni koji su u to vrijeme dali petama vjetra i kasnije se pravdali raznoraznim logističarskim poslovima u Hrvatskoj, a češće u Njemačkoj. Mladići koji su bili na crti odbrane u travnju 1992. su sigurno zaslužili više, posebno oni koji su tada položili svoj život za odbranu Livna.

                                                                                    

DEYTON ILI RASTURANJE DRŽAVE MIRNIM PUTEM

                                                      Ljudi bez kalibra i ideje, ufuravaju nam istine, crno-bijele

Krajem 1995, u jeku zajedničke hrvatsko-bošnjačke ofanzive, čiji bi rezultat bio konačno slamanje velikosrpskog projekta u BiH, na inicijativu međunarodne zajednice, prije svega Amerikanaca, obustavljena su sva borbena djelovanja i sklopljeno primirje svih zaraćenih strana, kao uvod u mirovni sporazum koji ćemo pamtiti kao Deytonski mirovni sporazum.

Lideri zaraćenih strana pozvani su u američku vojnu bazu u Deytonu, na iće i piće, a usput da nešto i potpišu. Vođeni logikom da sve što ne odgovara Srbima, dobro je za Hrvate i Bošnjake, lideri ovih drugih su izatrke potpisali nešto, što će u skoroj budućnosti biti tumačeno kao legalizacija ratom osvojenih, etnički očišćenih i opustošenih područja, sa zvanično usvojenim nazivom, kojemu je kumovao Karadžić: Republika Srpska. Jedina časna iznimka u svemu tome bio je,, kasnije smijenjeni predsjednik HDZ BiH, Krešimir Zubak, ispravno nazvavši tu tvorevinu pogrebnim sandukom za BiH. Tuđmanov džoker za brzo potpisivanje, Jadranko Prlić, je zabio zadnji ekser u taj sanduk.

Tako je nastao Deytonski mirovni sporazum, koji je nešto kasnije verificiran u Parizu. Pored sklapanja mira, sporazum u svom Aneksu IV sadrži i luđačku košulju koja se zove Ustav BiH, po kojemu i danas, uz manje izmjene i dopune, pokušava da funkcionira država Bosna i Hercegovina. Da podsjetimo, taj Ustav predviđa funkcioniranje BiH kroz zajedničke institucije (Predsjedništvo BiH, Vijeće ministara, Ustavni sud i Centralnu banku). Ispod toga su entiteti (Federacija i RS), a dodatno pojednostavljenje izvedeno je u većem entitetu koji je isparceliziran na 10 kantona. Svi oni imaju izabrane Parlamente i Vlade, što BiH čini rekorderom za Ginisa po broju ministara po glavi stanovnika.

Odmah uočene anomalije Ustava niko nije zarezivao, svi su bili zadovoljni: Srbi zato što su sačuvali osvojena područja i relativizirali krivnju, Bošnjaci zato što su dobili državu u kojoj su kvantitativna većina i Hrvati zato što je obilje državnih sinekura, bilo više nego dovoljno za sve kadrove HDZ BiH. U prvim godinama poslije rata, najveći protivnici Deytonskog Ustava su bili Srbi. Bila je to faza implementacije Aneksa cjelokupnog mirovnog sporazuma, od povratka izbjeglca do vraćanja u ratu oduzete imovine. Bilo je i tragikomičnih situacija, prilikom konstituiranja državnih organa. Primjera radi, a i da se ne zaboravi, tada izabrani član Predsjedništva BiH M.Krajišnik predlagao je da se zgrada zajedničkih institucija izgradi u Sarajevu na liniji razdvajanja, tako da Srbi u nju ulaze iz RS-a, a Bošnjaci i Hrvati direktno iz Federacije. Ili državna zastava, za koju je pomenuti biserko predlagao da sa jedne strane budu ljiljani i šahovnica, a sa druge srpska trobojnica sa orlovima. Sličnih problema bilo je sa svim drugim zajedničkim državnim simbolima (izgled putovnice, osobne, vozačke, autotablice i dr) i sve to su „ozbiljno“ razmatrali i predstavnici međunarodne zajednice.

I oni, kao i tadašnji nacionalni lideri imali su samo jedan cilj: kupovanje vremena. Jednima je to trebalo da što više razgule mandat, jer nikad nisu imali veća primanja za manje rada, a naši lideri su kupovali vrijeme da završe svoje uporedne projekte nacionalnih privatizacija, tj. potpunog, planski anarhičnog uništavanja bh privrede i prisvajanja samo onih dijelova koje su znali voditi ili koji su se kasnije mogli prodati. Potpuno je uništena okosnica bh privrede koju su sačinjavali tri velika holdinga: UNIS, ŠIPAD i ENERGOINVEST.

U drugoj fazi, kada zajedničke institucije treba da funkcioniraju, najveći ljubitelji i banitelji Deytona, opet su postali predstavnici Srba. Očigledno nefunkcioniranje institucija, beskonačno usaglašavanje jedino je u funkciji zaštite stečenih prava. Predstavnici Bošnjaka kao najveći zagovornici promjene Ustava, opet to ne zagovaraju radi funkcionalnijeg državnog uređenja, već prije svega radi ostvarivanja punine prava najmnogobrojnijeg naroda. Hrvati bi rado tražili treći entitet,  ali se njihovi predstavnici tada plaše za preuzimanje odgovornosti za stvarno nezahvalan položaj najmanjeg konstitutivnog naroda u BiH. A za izbore, uvijek ista priča: Svi smo ugroženi.                                                                                 

IZBORI, OPET IZBORI

                                                           Usrana šminka defilira našim putem za Katmandu

                                                  razvit ćemo tamna jedra na vjetru kao nekad

                                                                 prokleta mogućnost izbora mora da postoji

                                                                                        

Od potpisivanja Deytonskog mirovnog sporazuma, BiH ulazi u razdoblje mira u kojem se pokušavaju obnoviti institucije države, kako bi ona mogla samostalno funkcionirati. Funkcioniranje države pokušavalo se uspostaviti ustavnim odrednicama koje definiraju način izbora zakonodavne i izvršne vlasti.  Briljantni kreatori ovakvog Ustava (Amerikanci) bili su svjesni da je mir teško graditi sa kreatorima rata, pa su predvidjeli česte izbore, pogrešno predpostavljajući da će birači okrenuti leđa onima koji loše obnašaju vlast. Nisu znali da izbori u BiH nisu američki hokej, pa će biti hokejaških izmjena. Naprotiv.

I u Livanjskom kantonu, krajem 1996. dolazi do konstituiranja vlasti na načelima Deytonskog Ustava. Izbornu pobjedu je odnio "zna se" ko i dobio mandat za sastavljanje vlasti i u Kantonu i u svih 6 općina. Dok je u općinama išlo lako, sa izuzetkom B.Grahova, već pri konstituiranju Skupštine kantona, došla je do izražaja, tradicionalno poznata, dalekovidna politička vizija naših lidera. Glavna odrednica ponašanja političkih lidera u Livanjskom kantonu bila je tada, kao i sada, nezajažljiva želja, da sjedišta institucija ili nosioci vlasti budu iz njihovih sela.

Na jedvite jade, uz jak pritisak centrale, koja je tada još bila u Grudama, postignut je nakaradni dogovor. Određeno je sjedište Skupštine kantona u Tomislavgradu, Vlade u Livnu i župana u Kupresu. Prvi župan (glavni junak jednog od narednih nastavaka priče) nije proveo ni dana u svom nesuđenom sjedištu, jer je on planirao županovati u Livnu i to ni manje ni više, nego u zgradi Komiteta, koja je već prije oduzeta mrskom neprijatelju i bila pripremana za adaptaciju. Na sličan način dijeljene su i funkcije, što je u konačnici uzrokovalo potpunu nefunkcionalnost institucija.

Poseban problem bio je i ime kantona, gdje su naši lideri, hladno uzeli za ime kantona prijedlog iz središnjice, koja to ime nije smjela koristiti. Taj naziv je odmah oboren presudom Ustavnog suda i do dan danas nije određen novi. Bilo je svakakvih prijedloga, normalno lokal patriotskih, do još tužnijih povijesnih i to od onih ljudi koji sa poviješću nemaju ništa zajedničko.

Kako bilo da bilo, sistem je ustrojen, ali još nije naučio hodati. U pet izbornih ciklusa u zadnjih 10 godina, ipak ima nekoliko konstanti koje su karakteristične za sve sazive Skupštine i sastave Vlade kantona.

1. Nekompetentni predsjedavajući Skupštine i premijer Vlade;
2. Čovjek u sjeni i Skupštine i Vlade u liku jednog ili dvojice Profesora;
3. Vječiti podpredsjednik Skupštine (Jase) i još vječitiji ministar prostornog uređenja i okoliša (Hiko);
4. Vječita nazovi oporba, sa manje ili više izmjena: HSS, HSP, SDP i NS RzB;
5. Vječiti prigovor na dnevni red od strane Marksiste kojeg je najbolje politički definirati kao Antiprotiv.

Pet izbornih ciklusa u 12 godina, ogadilo je biračima izlazak na izbore, tako da je uočljiv trend  pada izlaska na izbore, od izbora do izbora. To i je najveća marketinška podvala koju su ovi izveli i ubijedili birače da izbori neće promijeniti ništa, jer su svi isti. Svi će isto krasti kad dođu na vlast, a najmanje će krasti oni koji su na vlasti, jer su se oni kao već namirili. O tempora, o mores.                                                                                  

UBIJANJE PERSPEKTIVE

                                                                 Smrdljivi grad zatvara podrume smrdljivi grad zatvara ulice

                                                                Smrdljivi grad je zadovoljan sobom strukture ga dobro furaju

            Sagledavajući kompletnu sliku društvenih odnosa u Livnu i u državi najkraća i najpreciznija definicija našeg sadašnjeg trenutka je besperspektivnost, sa jasnim trendom njenog nastavka. Golema razaranja livanjske privrede imale su za svoj cilj i veliku neuposlenost. Sa predratnih 7.033 uposlena u općini Livno, palo se skoro za duplo u 2007. godini, na svega 3.914 uposlenih, od kojih je skoro polovica u javnim službama. Sa predratnih 1.921 neuposlenih osoba, skočilo se duplo u 2007. godini, na 3.983 prijavljene osobe na zavodu za zapošljavanje. Prvi put imamo i situaciju da je više neuposlenih od uposlenih.

         

          Kada tome dodamo odliv stanovništva od cca , u druge zemlje, nije ni čudo da, prije svih, livanjska omladina ne vidi nikakvu budućnost za življenje u svom gradu. Danas, umjesto nekadašnjih gastarbajtera, koji su zarađivali najčešće u Njemačkoj, a trošili u Livnu,  imamo radnike na crno, najčešće u Hrvatskoj. Danas kad je ugostiteljstvo jedini društveni sektor koji doživljava ekspanziju, imamo više ugostiteljskih objekata, nego prijavljenih ugostiteljskih radnika.

          Danas, u XXI stoljeću, imamo više od četvrtine stanovništa bez zdravstvene zaštite, a i oni koji je imaju, nemaju baš puno lijepih riječi na njen kvalitet. Ulazak ovakve politike u sve pore društvenog života, devalvirao je i kvalitet i kvantitet onih uslužnih djelatnosti, koje sa politikom ne bi trebale imati ništa. Prije svega zdravstvo i školstvo. Od nekadašnjeg besplatnog liječenja i školovanja za sve, danas imamo situaciju da se možeš liječiti i školovati samo onoliko koliko novaca imaš. O umirovljenicima i socijalno ugroženim i njihovom položaju danas, trebala bi nam još jedna ovakva publikacija.

Novac je danas glavni kriterij ponašanja i djelovanja. Pametan si i pošten, samo onoliko koliko novca imaš. Uz taj nametnuti kriterij moralne vrijednosti idu i ostali: samodovoljnost, neukost, primitivizam i lopovluk. Sve obavijeno oblandom domoljublja, kao najsigurnijeg utočišta. Moralne vrijednosti iz prošlosti kao što su: poštenje skromnost, solidarnost, obrazovanost i kultura, koje su paradoksalno podržavali i komunisti i crkva, preko noći su odbačeni, jer se novi oligarsi nisu mogli prepoznati u njima. U duhovnom ozračju današnjice, te vrijednosti izgledaju kao teret. Kada se ono što zovemo vrijednostima zanemaruje, ili se na ljestvici smješta iza onoga što trenutno smatramo važnijim, dolazi do neravnoteže.

          Sloboda koju su nam donijeli, ne može se konzumirati. Slobodan čovjek današnjice je prije svega, ekonomski slobodan. Poslije toga se mogu tražiti i ostale slobode, kao što su nacionalne, vjerske, rasne, polne, dobne i ostale. Sloboda ili pravo na rad je jedan od najviše devalviranih sloboda i prava novog demokratskog ustroja vlasti. To pravo mogu konzumirati samo najprobraniji, po nacionalnom i stranačkom ključu.

          Dobili smo slobodu, a ne znamo šta ćemo sa njom. Kako kaže From, sloboda je i teret, jer podrazumijeva odgovornost. Bilo kako bilo, cinički rečeno, najzadovoljniji u ovoj priči treba da budu komunisti i crkva. Prvi zato jer, kako je govorio Marx, progresivno siromašenje radničke klase mora dovesti do revolucije, a drugi jer su, ne svojom zaslugom, skoro u potpunosti ispunili svoju misiju: Blago siromašnima jer njihovo je kraljevstvo nebesko.

UBIJANJE PRIVREDE

Ovo su nesigurna vremena, Miki ostani kod kuće

Opisati stanje gospodarstva u općini Livno za cinika je najlakši dio posla. Za odgovornu osobu, to je daleko najteži dio posla, jer je vrlo teško sačuvati objektivnost u analizi gospodarske situacije u Livnu, pogotovo ako je stavimo u uporedbu: šta smo imali prije, šta imamo sada i koji su glavni uzroci ovakvoga stanja. Smatram da je glavni uzrok propasti većine livanjskih poduzeća svjesno napravljen i usvojen, nepošten i diskriminirajući, Zakon o privatizaciji. Usvajanjem Zakona o privatizaciji, došlo se do jednog tranzicijskog hibrida, koji nije nigdje primijenjen, osim kod nas, i koji je bio isključivo u funkciji poklanjanja bivše društvene imovine raznim domoljubima, biznismenima i našim mangupima, sa sumnjivo stečenim kapitalom.

         Dosadašnja priča o privatizaciji livanjskih poduzeća svodila se uvijek na priču o pljački od strane oporbe i priču o socijalističkim poduzećima neprilagođenim za tržišnu utakmicu, zastarjelosti tehnologija i slično od strane vlasti. Obe priče mogu nositi vodu za laike. Osnovni parametar koji je uvijek nedostajao u cijeloj priči je početna cijena poduzeća, odnosno njihova vrijednost početkom rata. Autor ovoga teksta došao je do tih podataka, koje je nešto prije rata uradio, za potrebe općine, jedan mostarski institut. Po toj, prilično dobroj snimci stanja livanjske privrede, urađena je bilansa proizvodno-uslužnih poduzeća Livna, ne uključujući i tada poduzeća u državnoj svojini (Elektro, PTT i Komunalno), kao ni školstvo i zdravstvo.

         Dakle, po toj procjeni vrijednost tih poduzeća je krajem 80-ih godina bila cca 180 miliona tadašnjih njemačkih maraka, jedine valute kojoj su Livnjaci vjerovali. Treba još napomenuti da je krajem 1986. Godine, u općini Livno raspisan petogodišnji samodoprinos kojim se prikupilo i u livanjsku privredu ubacilo, dodatnih cca 50 miliona DM, u cilju otvaranja oko 1.000 novih radnih mjesta. Zato i uzimam u bilansu početnog stanja vrijednosti livanjske privrede iznos od cca 200-250 miliona ondašnjih DM, koje tretiram ekvivalentno sa današnjom konvertibilnom markom, iako je jasno da je monetarna snaga ondašnje DM puno jača od današnje KM, ustvari puno je bliža ekvivalentu sa eurom.

Agencija za privatizaciju procijenila je, uz neznatna odstupanja, ista ta poduzeća na "objektivnih",  25 miliona KM. Postignuta ukupna prodajna cijena je oko 13 miliona KM, od toga 3,5 miliona u gotovini i oko 9,5 miliona KM u certifikatima. Ukupno postignuta prodajna cijena livanjske privrede je oko 5 % njene vrijednosti, a ukupno naplaćena u gotovini je nešto veća od 1 % njene vrijednosti. Ovakvu pljačku i bagatelizaciju imovine svih Livnjaka teško je objasniti i riječima i brojkama. U dugoj povijesti Livna ni jedan osvajač, ni jedan okupator nije počinio ni približno ovoliko štete ni razaranja.

Sadašnje stanje ne daje nadu u uzlazni trend razvoja livanjske privrede, a time i cijele općine. Vrlo malo bivših industrijskih kapaciteta se može revitalizirati u cilju pokretanja prvobitne djelatnosti. Istovremeno, sadašnji svjetski trendovi i postojeći livanjski resursi, navode na zaključak o potrebi potpunog zaokreta u primarnim industrijskim djelatnostima. Prije svega se to odnosi na, prioritet razvoja poljoprivrede, zatim razvoj malih i srednjih poduzeća u drvnoprerađivačkoj industriji, kao i efikasnije korištenje energetskih i hidroenergetskih kapaciteta, te sektor zaštite okoliša, prije svega zbrinjavanje i prerada otpada.

Ovakvi fenomenalni rezultati privatizacije, jesu i glavni motiv ove pisanije. Vremenski odmak dozvolio je privatizacijskim herojima komociju i uvjerenje, da sve to što su učinili bilo neminovno potrebno, pa ih sada čak i nerviraju, povremeni upiti o njihovoj manjoj ili većoj ulozi u svemu tome. Zato je i namjera autora, da ne dozvoli zaborav i miran san, pljačkašima epohe. Upravo zbog toga i trud za pravovaljanim, podacima koji daju za pravo pisati u cilju raskrinkavanja pojedinaca.

Pa ma kako se oni trudili opravdati svoje postupke, činjenice govora drugačije. Ono što se još može pridodati kao otegotna, okolnost je to da su mnoge radnje činjene po nalogu središnjice u cilju uništenja etabliranih, livanjskih poduzeća, u cilju stvaranja poslovnog prostora za novoformirana poduzeća iz Hercegovine, koja su nastavila uhodani posao. Najeklatantniji primjer je rasturanje poduzeća Bosna-Livno, putnički prevoz i afirmiranje istog takvog poduzeća u Hercegovini, Globtour, Međugorje. Početkom rata, ako je i postojao Globtour je imao od prevoznih jedinica najviše jedan japaner na ručni pogon. Nasuprot tome Bosna Livno imala je preko 120 voznih jedinica, od toga više od trećine mlađih od pet godina. Zatim je imala oko 40 registriranih linija prema Europi, kao i još toliko prema prostorima bivše države, da ne govorimo o lokalnom prevozu i pokrivenošću svakog seoceta linijama za prevoz radnika i učenika. Taj mračni recidiv komunističke prošlosti, Blek Stena, planski je uništio u korist Globtoura, a samo upornost i tvrdoglavost dvojice bivših djelatnika spriječila je da ta pljačka prođe nekažnjeno, mada se poznajući naše „nezavisno“ sudstvo, ne treba baš previše nadati da će ga stići pravedna kazna.

Sličnih primjera može se, odnosno ne može se više vidjeti po cijelom Livnu. Na sličan način ugašena je Opskrba, štamparija, Unimax, o pilani treba cijeli elaborat, Modna odjeća i drugo. Danas se, poštivajući pravnu državu, sva krivica može svaljivati na tužnu, Agenciju za privatizaciju, koja je zajedno sa Upravnim odborima bila smo oruđe za izvođenje radova. Iako se misli da su Agencije i Upravni odbori institucije za uhljebljavanje partijskih drugova, njihova je uloga mnogo veća. Na gore navedenim primjerima, vidi se da su to tijela, koja zapravo služe za odobravanje, uništavanja državnih poduzeća – i to uz nagradu.

Od Profe do Vodenjaka, od Docenta do Trkača, od Barona do Jakir age, livanjska privatizacija se vrti u devetom krugu, pljačkaškog pakla. Očajnički nastojeći imitirati svoje uzore iz Lijepe naše, današnji se livanjski politički establišment ne libi lamentirati o nastavljaju ove prakse mutnih poteza iako nitko čak i među njihovim oponentima, u ovakvoj "pravnoj državi" ne bi bio u stanju objasniti odakle im imovina. Ko je jamio, jamio. Ta čuvena rečenica heroja privatizacije i bivšeg šofera, Rojsa, nažalost, izgleda da vrijedi i za naše heroje.

Tobože civilizirano, europski, u okvirima pravne države a zapravo kriminalno, balkanski i bez traga pravne države, ovi mangupi doveli su naš grad do ivice provalije. Uništili su pored poduzeća i ekonomsku moć grada, ukinuli preko 4.000 radnih mjesta u privrednim djelatnostima i time doveli 3-4 puta veći broj Livnjaka na rub egzistencije. Nije ni čudo onda podatak da je od rata naovamo iz Livna odselilo, pored Srba i Bošnjaka, preko 10.000 livanjskih Hrvata. Nasuprot toga, ova banda ponudila je preko 1.000 radnih mjesta u karcinom-administraciji isključivo svojim stranačkim poslušnicima i svojoj rodbini. I zato nije ni čudo što danas u ranim jutarnjim satima ne možete u Livnu sresti nikoga poznatog da žuri na posao. Poznanici su vam ili bez posla, odselili ili umrli, a na posao idu neki drugi ljudi i to isključivo automobilima u dva pravca, prema općini i prema županiji. Kriminalci koji su i tužitelji i suci, kriminalna skupina u kojoj su svi isti, u kojoj su svi povezani istim kriminalnim interesima ali i pokriveni zakonskim oprostima, u kojoj su politika, policija, suci pripadnici iste bande kao u vrijeme najuspješnijih dana američke mafije; to je današnje Livno.

KULTUROCID I URBICID LIVNA

                                                                                                             Nudim ti šokove imbecilne tulume

                                                                                                            Nudim ti popljuvane gradske ulice

Stanje kulture i kulturnih institucija u općini Livno u ovom, poratnom periodu, slično je i stanju društva u cjelini. Karakteristika današnje vlasti je prvenstveno briga za samu sebe, pa pored zanemarivanja svih društvenih segmenata, ni kultura ne može doći do izražaja, barem u onom obliku i intenzitetu kako i priliči gradu sa preko 1.100 godina povijesti.

Pričati o kulturi u situaciji sve veće ekonomske bijede, cjelokupne populacije može ispasti prilično licemjerno, ali društvo bez očuvanih i razvijenih kulturnih vrijednosti, nije društvo za XXI stoljeće, prije će to biti pleme ili zajednica plemena, sa retrogradnom tendencijom sistema kulturnih vrijednosti. Istovremeno takva, kakvu je sad promoviraju novi vlastodršci, ona postaje i sredstvo za promociju novih „moralnih vrijednosti“ te iste vlasti. Zato nije ni za čuđenje što su, nekad značajne i prepoznatljive institucije i manifestacije, jednostavno, bez objašnjenja, ukinute i zamjenjene nekim novim, u pravilu ruralnim i institucijama i manifestacijama.

Ruralizacija, ili po naški, poseljačenje, grada Livna, nije pojava od juče, to je stanje koje traje već godinama. Uz promjenu moralnih vrijednosti cjelokupnog društva, došlo je i do promjene manifestacija, događaja, mjesta i aktera. U takvim uvjetima i standardima, kultura nema šta tražiti. Nekad ugodno i urbano Livno, tako je u trenu pretvoreno u balkansku provincijsku čaršijicu sa svim njenim prepoznatljivim obilježjima: nepoštivanje civilizacijskih normi življenja u gradu, od prometne nekulture do neprimjerene buke u bilo koje doba dana, od pretvorbe urbanih kafića, u šabačke krčme sa novokomponovanom glazbom, sve do neprimjerenih promjena imena gradskih ulica i trgova.

Ta kultura pečene janjetine i piva ima, u svojoj osnovi, prilagođavanje sredine novopridošlom pojedincu, pa nije ni čudo da taj mentalni sklop računa početak povijesti od sebe. Sve dotadašnje nije bilo dobro, to treba zakopati, uništiti i zaboraviti, a instalirati nove vrijednosti, po mjeri novih vlasti. Zato je i kultura u Livnu prošla sa oštećenjima ravnim onim koja su učinjena livanjskoj privredi. Kulturna situacija u Livnu u predratnom periodu nije bila sjajna, ali je postojao trend brige za kulturu u onom obimu u kojem su to dopuštala materijalna sredstva za razvoj kulture. Kultura je bila pod brigom i nadzorom vlasti, a otuda se i finansirala. Ono što ju je karakteriziralo je veliko učešće kulturnih entuzijasta u razvoju i održavanju kulturnih manifestacija.

Nabrajati šta je sve bilo od kulturnih institucija i događaja oduzelo bi puno vremena, bolje se pozabaviti karakterom sadašnjih kulturnih institucija i događaja. Nekoliko likovnih izložbi godišnje, normalno pod pokroviteljstvom crkve, sve je što je ostalo od Livanjskog kulturnog mozaika, čija su okosnica bili slikari. Tomu valja pridodati pokoju knjigu ili brošuricu, najčešće samofinansiranu od samih autora. Nažalost to je sve.

Zato nam općina i grad vrve „tradicionalnim“ koridama, bikijadama, konjskim utrkama i sličnim kulturnim manifestacijama, čiji su stalni pratitelji pečena janjetina i cajke. Ta vrsta muzike uzela je toliko maha u Livnu, da su livanjski ugostitelji, uz prešutan dogovor sa vlastima, počeli prakticirati poseban oblik turizma, koji bi se mogao nazvati i alkoholni turizam. Naime vikendom smo prepuni gostiju iz susjedne države, koji dolaze na narodnjake i ostaju po dan-dva u Livnu. Kako je stanarima zgrada u centru Livna, lokalnu vlast nije briga, oni ionako ne stanuju blizu, ni fizički, ni mentalno.

BIG BROTHER KAO STIL ŽIVLJENJA

I ne ljuti velikog brata, nasmiješi mu se iz potaje

Poplavom tv-emisija kao što su jeftine meksičke sapunice i posebno reality show tipa Big brother ili Naj talent, polako, ali sigurno, u većinu naših domova uvukao se stil življenja, ponašanja i djelovanja na način glavnih aktera ovoga tv-trach-a. Taj trend je zahvatio sve društvene slojeve, a njegova glavna karakteristika je sistem noja ili zabadanja glave u pijesak pred vlastitim problemima, kompenzirajući to problemima junaka iz ovog smeća.

Zato i je normalno da se javnost više bavi problemima raznih Nives Celzijusa, Gotovaca, Modnih mačaka i sličnih marginalaca koji su u stanju, za svojih 5 minuta na TV-u, prodati i vlastitu majku ili dijete. Ti standardi nisu više samo televizijski, iracionalni, to postaje način razmišljanja i djelovanja i gledatelja, naročito mladih.

Koncepcija novog globalizma i nekontrolirane potrošnje nije naš proizvod, ali je namijenjena nama, koji smo u svojoj tragici, zaostali za uravnoteženim svjetskim razvojem, prije svega u ekonomiji i proizvodnji ili stvaranju novih vrijednosti. Šta takvom nedorečeno društvu ponuditi. Recept je odavno poznat: Kruha i igara. I naš svijet, baš kao i siromašni puk Rima, u tome traži zaborav od svojih svakodnevnih problema. Tragedija je tim veća, što ima sve više igara, a sve manje kruha.

Koncepcija Big brothera, zavirivanja u tuđi krevet, tanjir, pa čak i u wc, postaje zarazna. Ona je kod nas odavno i u stvarnosti. Zar vas raznorazni parlamentarni idioti i opanak ministri, ne podsjećaju na Big brother? Zar nam visoki predstavnik nije, personifikacija Big brothera. I on u konačnici, nagrađuje najpodlije i najustrajnije, u svojoj podlosti i podvaljivanju drugima? Zar učesnici Big brothera i ministri nisu, identični u svojoj servilnosti i plitkosti?  

Tu imamo sve elemente potrebne za manipulaciju sa idiotima. Imamo kao velikog brata, koji nas putem kamera, prati u svakom našem potezu, imamo skupinu idiota od kojih se svaki nada da će, podmećući i lažući o drugima, doći do velikog novca i svojih pet minuta slave. U svojoj intelektualnoj bijedi, ti idioti nisu ni svjesni da svaka tv kuća koja proizvodi i emitira takav reality show, postiže, normalno za svoju korist, nekoliko stvari. Prvo to je i najjeftinija produkcija, jer vam ne trebaju ni plaćeni glumci, niti scenario, niti briga oko sponzora. A dobivate mininum 10-ak sati vlastite produkcije tjedno, uz minimalne troškove.

Drugo, kao novina u nas, za taj tip emisije producenti ne trebaju razbijati glavu oko sponzora. Velika gledanost omogućuje i veliki broj sponzora, tako da, paradoksalno svi zarađuju. I sponzori koji reklamiraju svoju robu, često sumnjive kvalitete i porijekla, i tv kuća, koja na taj način podmiruje svoje troškove, uključujući i isplatu idiota, te napokon i sami idioti, koji za utjehu, svoj idiotizam i naplate. Samo treba riješiti još jednu nedoumicu: Jesu li veći idioti učesnici svega ovoga ili su to ipak gledatelji, koji sve to zorno prate?

Da je Orwel znao u koju svrhu će se koristiti termini i naslovi njegovih remek djela kao što su 1984 i Životinjska farma, sigurno bi u svojoj genijalnosti promijenio termine, a takve pojave bi žestoko osudio kroz svoje tekstove.

IZGUBLJENA  GENERACIJA

Klinci danas zure u TV po cijeli dan,

                                                                                                   Oči su im četvrtaste k'o ekran

         U tom i takvom okruženju stasa generacija, koja će nas u svakom slučaju, iznenaditi. Okolnosti u kojem ova generacija izrasta i zrije, nažalost, govore da će iznenađenje biti negativno. Današnji procesi ili tragovi globalizacije, informatizacije, kao i trash emisija i manifestacija, doveli su do situacije da se identiteti sve više poništavaju, te da lokalni interesi nestaju uslijed prilagodbi virtualnom stilu razmišljanja i/ili djelovanja. Može se govoriti o jednoj općoj banalizaciji i trivijalizaciji vrednota. Mladi ljudi su vidljivo inficirani koruptivnom snagom novca i snom o brzom i lakom obogaćivanju. Okrenuti su materijalizmu u njegovom najvulgarnijem izrazu. K tome povećana i nesankcionirana mogućnost konzumiranja alkohola i droga. Ovisnosti o raznim igrama na sreću. Primitivno razumijevanje seksualnosti čovjeka i njegove uloge u društvu, uopće. A pitanje je, može li im se, naime, na tome zamjeriti, obzirom na opću situaciju s mladima u svijetu i nevjerojatno agresivne i efektne razine propagande o potrošačkom društvu, slavi i moći, uspjehu pod svaku cijenu? Tako sve više i više, postaju pacijentima suptilnih terapijskih tretmana koji izviru sa svih mogućih platformi i kao da su svi uhvaćeni u veliku mrežu kojoj je, čini se, vrlo teško pobjeći. To je ona opća slika i stanje. Takozvani duh vremena.

Takav sistem, prije svega materijalnih vrijednosti, uzrokovao je i oštre podjele mladih u Livnu. Obzirom na njihovo obiteljsko i statusno porijeklo, čini se da možemo razlikovati nekoliko tipova mladih u Livnu. Najprije bih spomenuo konformiste koji su, naravno, u najmanjem broju. To su oni mladi ljudi koji zbog obiteljskog bogatstva (bez obzira kako je stečeno) nemaju potrebu za bilo kakvim promjenama i njima „odgovara“ katastrofalno stanje. Odgovaralo bi im i neko drugo. Jednostavno im nije stalo.

Pored te i takve nekolicine novih bogataša i skorojevića, živi jedan dio mladih koji su u nedoumici. Recimo, da su to djeca nekakvog bivšeg srednjeg sloja. Ljudi koji su imali nekakav standard i živjeli, koliko-toliko, normalnim životom. U dobroj mjeri su ti isti ljudi izgubili karakteristike tog i takvog života i kroz  nesretni rat i pljačku koji su se dogodili, doživjeli su jedno razočaranje i postajali sve više rezigniranim i izgubljenim pojedincima u beskonačnoj tranziciji. Njihova djeca ili su otišla ili čekaju na odlazak. Ako nisu i ne namjeravaju, onda su rezignirana i apatična. Naravno da ima i izuzetaka koji su se uspjeli otrgnuti toj obiteljskoj nesreći i nastoje učiniti nešto vrijedno sa svojim životom. Uostalom, bilo koja generalizacija nije valjana i zasigurno ima i onakvih primjera koji poriču ovu i ovakvu tipizaciju. I to je u redu. Ali, klasifikacija mi se čini nužnom, i u onolikoj mjeri koliko je nužna, toliku ostavljam mogućnost promašaja i da nisam u pravu. Tu je, primjerice, paradigmatično stanje sa sinovima i kćerkama gastarbajtera. Čini se da ta djeca ne znaju, ili ne žele ili ne mogu, prevladati svoje statusno i obiteljsko naslijeđe. U velikoj mjeri, kako mislim i koliko sam vidio, kao posljedica nedostatka oca u formiranju i odrastanju. Jedna specifična razmaženost i relativno materijalno obilje rezultirali su odbojnim stavom kod njih što se tiče obrazovanja i učenja općenito. Ono što je karakteristično za te roditelje i njihovu djecu, a vezano za područje političkog, jest jedan konzervativni stav u životu, zatvoreni nacionalizam i pozivanje na tradicionalno.

Treća grupa su djeca radnika i seljaka. Djeca koja su navikla na neimaštinu i  stalno spajanje kraja s krajem. Ta treća grupa je najbrojnija i u njoj se također može diferencirati na više podgrupa. Prva podgrupa su radnička djeca, u pravom smislu te riječi. Uvijek na granici imati ili nemati, od elementarnih do statusnih potreba. Grupa vrlo svjesna svoje podređenosti, uzrokovane ponajprije materijalnom neimaštinom. Drugi dio grupe čine seljački sinovi i kćerke. Kod njih je situacija najkoloritnija. Doista je nevjerojatno kako u tom spektru možemo naići na one pojedince koji su najradikalniji (u negativnom smislu) po pitanjima shvaćanja onog nacionalnog, seksualnog i kulturološkog, ali i istinske mlade genijalce i kozmopolite. Vrlo je nezahvalno određivati tu neke pravilnosti. Ipak, većina je naklonjena onom tradicionalnom i konzervativnom i takvi ostaju cjelog svog života. U dobroj mjeri, što se tiče političkog, kod njih vrijedi isto što i za djecu gastarbajtera. Neke početne razlike se naknadno niveliraju kroz obrazovni sustav i međusobna druženja.

Ovo bi bila klasifikacija na socijalnom nivou, ali podjela među mladima je puno kompleksnija i u svojoj konačnici može biti i puno tragičnija. Stara podjela na selo-grad je radikalizirana do krajnosti, podpomognuta još i podjelom na vjerskoj (nacionalnoj) osnovi koja se počinje prakticirati od prvog osnovne. Grupacija koja se najčešće zaboravlja, kolateralna grupa, su djeca iz mješovitih brakova i djeca ateista. Od malih nogu ih uče na obavezu pripadnosti stadu i djeca koja na to nisu pripremljena kod kuće, ne mogu se snaći u toj ujdurmi. Podjela selo-grad, ili u nastavku urbano-ruralno, daleko je opasnija, jer su pripadnici ruralne skupine u pravilu bolje situirani i opskrbljeni, danas neizbježnim statusnim simbolima mladih (mobitel, računar, internet i auto), što u ovom ružnom, materijalističkom, svijetu u startu stvara obostranu nepodnošljivost.

Nažalost, svi segmenti društva počevši od škola, preko vjerskih institucija, sportskih i kulturnih organizacija, čine sve da te razlike još više prodube i učine svaku gestu tolerancije i zbližavanja nepodobnom i nepodnošljivom. To je razumljivo sa stajališta aktualne političke volje, po čijem nalogu se, uostalom sve i radi. Ono što nije razumljivo, je totalna pasivnost mladih, kojima je izgleda svejedno kako ih se tretira. Avangardnost omladine, koja je bila jedina konstanta u komunističkom sistemu, u ovom je potpuno zakazala.

Ono što je još tragičnije za mladu generaciju je nedostatak uzora, jer mladi ljudi su skloni idealiziranju. Današnje društvo im ne može ponuditi kvalitetno nove uzore ni na kulturnom, ni na gospodarskom, a pogotovo NE na političkom planu. Upravo zato kod većine i postoji retro trend uzora. Normalno da se i tu ide u krajnosti, od Che Guevare do Luburića, od Štulića i Balaševića do Škore i Cece, od Tita do Poglavnika. Ono što je žalosno, mladi danas nemaju svog generacijskog uzora, izuzev nešto malo novih likova u hip-hop muzici.

Drugi element, koji će kasnije negativno odrediti karakter većine je i  nedostatak zabranjenog voća. Globalna informatička dostupnost svega i svačega bilo kojem pojedincu, može u startu usmjeriti na pogrešan put, većinu mladih ljudi u dobu njihovog formiranja svih vrsta vrijednosti. U stalnoj utrci za novim, još neviđenim stvarima, oni postaju internet ovisnici provodeći većinu svog vremena prikovani za ekran. Ta ovisnost rađa atrofiju, kako fizičku, tako i mentalnu. U neminovnom, kad tad, susretu sa stvarnošću, tako formirana osoba, teško da se može kvalitetno snaći i uspjeti. Mnogima od njih mladost će proći, a da uopće ne shvate da su bili mladi i zašto je mladost tako lijepa. Lijepa je samo ako se živi.

Nekadašnja parola, da je sretan narod koji ima takvu omladinu, teško da je primjenjiva danas. Prije bi se moglo reći, da narod (društvo) koje ima takvu omladinu, u najmanju ruku, mora biti, bar, zabrinut.  Mora se, bar, pokušati potruditi pronaći ulaz u takav mentalni sklop i pokušati naći i ponuditi neka, perspektivna rješenja ovoj bezidejnosti i apatiji. Društvo koje digne ruke od tog problema, na kraju će završiti od ruke tog problema.

PITA, I TO JE AMERIKA

                                                                 A kada zaspe i više se ne probudi jedino za čime žudi

                                                                Umjesto blaženstva i raja biće sunce starog kraja

I dok su heroji tranzicije, radili svoj posao, broj Livnjaka se brzopotezno, smanjivao. Nakon većeg dijela Srba, dobrog dijela Bošnjaka, u red za odlazak, stali su i mnogi Hrvati. O brojevima nećemo, to smo već elaborirali, govorićemo o nečem drugom. Vremenska distanca većine ovih odlazaka danas je veća od 10 godina, pa se već može govoriti o jednoj posebnoj društvenoj grupaciji naših ljudi. Nisu to više oni galantni, gastarbajteri koji su pored novca, u Livno donijeli i dosta novina. Nisu to ni klasični turisti, koji dolaze jedanput godišnje, malo se provedu i vrate. Ovu grupaciju odlikuje nekoliko bitnih karakteristika, potpuno drugačijih od svega dosadašnjeg.

Odlazili su u suzama, mnogi su mislili da se neće nikada ni vratiti, odlazili su u neizvjesno, a opet u sigurno i drugačije. Odlazili su kao privremeno, a većina ih je ostala trajno i ne pomišljajući na povratak. Našli su svoje mjesto pod suncem ne shvatajući da su primljeni i ugošćeni iz drugih razloga. Većina tih zemalja u koje su otišli ima negativan natalitet, starački prosjek populacije. Poslužili su za podmlađivanje ukupnog stanovništva, još ako su bili obrazovani i bijeli, to bolje. Ni u jednoj državi u koju su došli, sa rijetkim izuzetcima, nije bilo potrebe za njihovom strukom, znanjem i sposobnostima. Dobijali su poslove za koje su poslodavci ocijenili da ih mogu obavljati. Ako su ocijenili da ne znaju ništa, dobijali su socijalu od koje su mogli solidno živjeti.

 Sa prvim dolascima nisu mogli odoljeti u izljevima emocijama i još više, u statusnim simbolima svoga uspjeha u novoj sredini. Počeli su nam pričati o nostalgiji za svojim gradom, o tome kako ga oni vole na daljinu, čak i više od nas koji smo ostali. To domoljubno preseravanje posebno je bilo neukusno. Platonska ljubav. Daleko od očiju, daleko je i od srca. Sve ostalo su ublehe. Nema ništa bljutavije od lažnog domoljublja i u konačnici, ono vodi ka još većoj dezintegraciji.

Kad se vidjelo da to baš i ne pije vode, priča se prebacila na drugo područje. Počelo se hvalisati sa blagodetima života na zapadu, na socijalnoj sigurnosti, ma na svemu, čak su i ćevapi bili ukusniji u Malmeu, nego kod Huse. Počelo se donositi i poklanjati rođacima svakakvih novotarija, kao da mi živimo u Tunguziji, pa nismo nikad vidjeli MP3  ili najnoviju Nokiu. Ni to nije bilo duga vijeka, a bilo je i ekonomski neučinkovito. Ipak oni dolaze redovito, obilaze rodbinu, kojoj su u većini slučajeva na trošak. Naša posla, istrošimo i zadnju paru da pokažemo da nismo ni mi mačji kašalj. A dijaspora k'o dijaspora, zaključi iz naše gostoljubivosti, da je nama dobro i da nam ništa ne treba. Jedino livanjski zubari trljaju ruke sa dolaskom ljeta. Pa ma kako ih ogulili za popravke i izradu novih vilica, to je ipak još znatno jeftinije nego kod njih negdje.

Sada smo došli do zadnje faze, do krize. Ubi ih recesija, sve je poskupilo, nema se posla, a od socijale se ne može živjeti. Dođe čovjeku da im da 50 eura za kretanje. To pomalo podsjeća na Hasina pisma iz Kanade, idilične zemlje, sve lijepo, snijeg pada, on redovno čisti, ponekad mu se u bašti pojavi jelen. Gradske službe isto tako redovno čiste snijeg. Ali iz dana u dan, Hasi dodijalo da, sa sve manje elana, čisti od snijega svoj plac i kad god završi sa čišćenjem, onaj bager iz komunalnog, nagrne snijeg pred njegovim ulazom. Žureći da ga stigne i upozori, usput udari i jelena, pa plati kaznu. A snijeg i dalje pada. Ma jebo Kanadu, da mu je samo još jednom sa Husom popiti kavu i proeglendisati, pa može mirno umrijeti.

                                               DUHOVNA RAZGRADNJA

                                                                                           Ako želiš da saznaš pristani na sve

                                                                                           Ako želiš da mjenjaš ljude ne okreći se

Već pred rat, cijelo ratno vrijeme, a naročito u vremenu nakon rata ,svakodnevno svjedočimo, novoj ulozi vjerskih institucija, kod nas. Ne ulazeći u svaku ponaosob, sve tri dominantne religije i njihovi zemaljski službenici vode brigu za svoja tri stada, koja su se  do tada usudila živjeti i bez njih. Njihov dotadašnji periferni status, nastoji se u najkraćem vremenskom periodu nadoknaditi, kako u povećanju broja vjernika, tako i u povećanju njihove, i do tada solidne imovine. Bahatost i gramzivost, odjednom su postale poželjne moralne karakteristike. Osuda neistomišljenika i glavnih neprijatelja, ateista, je svakodnevnica i u Ustavom deklariranoj sekularnoj državi, postali smo, a da toga nismo ni svjesni, klerikalni do apsurda.

Nažalost, mnogi vjerski službenici nisu odolili zovu moći i još više zovu novca, pa nije ni čudo šta nam se dešava. Od Ustavom zagarantovane slobode vjere, postali smo zarobljenici vjere. Od vjerskih vrlina zajedničkim za sve tri konfesije, kao što su poštenje, solidarnost, skromnost i sl. došli smo u situaciju prakticiranja i blagoslova za sve kontra „vrline“ kao što su lopovluk, sebičnost, bahatost. Obnova i gradnja novih religijskih objekata ne jenjava cijelo ovo poslijeratno vrijeme. U situaciji kad ljudi svakodnevno gube posao i kad se istim tempom gase proizvodni pogoni i otvaraju nove bogomolje, treba li se zapitati, jesu li one adekvatna zamjena onima koji se ostali bez posla i egzistencije. Istovremeno, vjerske obaveze nikada nisu bile skuplje i nesrazmjernije današnjem standardu većine ljudi.

Ulaskom religije u sve pore življenja, nažalost, nismo dobili mnogo na kvaliteti življenja, a pogotovo ne na duhovnoj obnovi nakon rata. Vjerske institucije su trebale širiti toleranciju, smanjivati podjele i razlike, a dešavalo se obrnuto. Po religiji se možemo razlikovati, ali se ne smijemo po njoj dijeliti. A podjela počinje od malih nogu, maltene od vrtića. Ne tako davno vođene su oštre rasprave oko toga treba li uvesti vjeronauk i u predškolske ustanove. Pa zar nije dosta katastrofe, da ne govorimo i o enormno visokim troškovima, o nekvalitetnoj i nestručnoj nastavi vjeronauka u osnovnim školama. Stvarnom sistemu obrazovanja, korak po korak se oduzima odgojna dimenzija struke i prebacuje se na vjerske institucije koji svojim nepedagoškim principom edukacije više rade na razgradnji nego na izgradnji mladog čovjeka spremnog da se uhvati u koštac sa svim izazovima modernog doba koje je pred nama. Umjesto toga radi se na izgradnji mladog čovjeka spremnog da se uhvati u koštac sa onima drugim, koji mu kao rade o glavi.

Stvarna potreba duhovne obnove, zamijenjena je duhovnim i religijskim simbolizmom. Važnije je biti vjernik u bogomolji, nego vjernik u duši, važnije je imati vjerski simbol oko vrata ili na zidu, nego u srcu.  Najpoželjniji vjernici su postali, oni sa najdubljom kesom, a znamo ko su danas bogatuni i kakvo je porijeklo njihova novca. Ne znamo jesu li suspendirane neke od 10 zapovijedi i šta je sa onim ne ukradi, ne ubij, ne poželi drugome ono što ne želiš sebi. Ono što znamo je da se na mala vrata ponovo uvode indulgencije, je li poslije toga na redu inkvizicija.

Ako imamo slobodu izbora i prakticiranja vjere, nije li se ta sloboda malo otela i imamo li danas uopće slobodu od vjere? I zbog toga, čiste duše se može reći da vjerske institucije kod nas nisu ispunile svoj povijesni zadatak. Možemo li to nazvati grijehom vjerskih struktura? To se ne može  opravdati ni dobrom nakanom, jer poslovica kaže da je put za pakao popločan dobrim nakanama.

LEKTORI I KOLEKTORI*

                                                 

                                                                                  Sloboda nije zahvalnica pročitana abecednim redom

         U novom sustavu vrijednosti, novi vlastodršci su počeli uvoditi i novine u svim područjima življenja. Negdje je to išlo lagano i prorodno, negdje teško i neprirodno. Novina sa kojom smo se najprije počeli susretati su jezične promjene. U bivšem, mračnom, sustavu službeni jezik je bio hrvatskosrpski ili srpskohrvatski, a govorili su ga Hrvati, Srbi, (tada) Muslimani, Crnogorci i neopredjeljeni, odnosno opredjeljeni kao Jugoslaveni. Otprilike, negdje oko 16 miliona ljudi. Treba naglasiti, da su i tada, jedino Hrvati protestirali ili na druge načine željeli da se njihov jezik zove hrvatski. Tako je i krajem 60-ih izašla Deklaracija o položaju hrvatskog jezika, u izdanju Matice Hrvatske, a koju su potpisali tada mnogi Hrvati od imena i položaja. Bio je to častan način borbe za svoju nacionalnu baštinu, ali nije dobro prošao.

         Nastankom novih nacionalnih država, pitanje jezika otvaraju svi redom, i znani i neznani, i stručni i nestručni, i pismeni i još više nepismeni. Time je ideja, želja i htijenje mnogih generacija devalvirana do apsurda. Nažalost, prvaci u izbacivanju novih termina u „hrvatskoj“ varijanti, najčešće su bili vladajući političari, a počesto i sam vrhovnik. Njegovi pretpotopni izrazi tipa čimbenik, jalnusi i slično, otvorili su vrata mnogim lolalnim lektorima, prije kolektorima, jer su njihovi termini više fekalno zaudarali, nego su lektorski mogli biti obrađeni i definirani. Tako imamo uvođenje novih pojmova tamo gdje im nikako nije mjesto. Na primjer stanica je definirana kao nehrvatska riječ (srpska), pa ju je zamijenila postaja, bukvalno u svim mogućim varijantama, od trafo postaje do jednopostajnog paramecijuma. O zamjeni „h“ u „k“ takođe se pretjerivalo, pa je umalo otok Hvar postao otok Kvar.

         Ni susjedi nisu mirovali, doduše u manjoj mjeri, ali jednako nakaradno. I oni su počeli ekspresno mijenjati sve što je mirisalo na nesrpski, odnosno na hrvatski izraz, tako da ju izbačen iz upotrebe i zarez, a vraćen zastarjeli i davno odumrli izraz zapeta. Imali su i oni tešku borbu  sa „h“ i „k“ tako da je kod njih leukemija postala leuhemija, a leukociti leuhociti, da dalje ne nabrajam, recimo mikrotalasna rerna. Ako nisu u izrazima, susjedi su pretjerali u pismu, vraćena je ćirilica i to tamo i gdje treba i gdje ne treba. Imao sam u svojoj ruci tekst na engleskom, pisan ćirilicom. I to nije bio neki vic, bio je to službeni tekst neke vladine institucije, ne sjećam se više koje. Još samo nedostaje prevod brojeva na ćirilicu. I dok rimski brojevi ne bi bili problem, arapski su za vrle kolektore još uvijek neriješena enigma. U pripremi je i novi periodni sistem sa hemijskim simbolima na ćirilici. Upotreba ćirilice na računaru sada je koliko-toliko softverski jednostavno riješena, ali prvobitni programi kidali su kosu i živce i programerima i korisnicima, a najviše printerima. I kako kaže jedan duhoviti natpis: Dobro došli u zemlju ćirilice.

         Sa jezikom Bošnjaka počela je ista igranka, možda još i tužnija. Želeći biti veći katolici od Pape, odnosno stariji od Srba i Hrvata, njihovi lektori i kolektori su odabrali naziv jezika pa državi, a ne po narodu koji ga govori. I to je jedinstven primjer u svijetu u višenacionalnim državama, ako neko zna iznimku, neka mi javi. Ja znam da se u Švicarskoj ne govori švicarski, ni u V.Britaniji britanski, niti u Belgiji belgijanski, nego jezik naroda koji žive u tim državama. Tim je nazivom zakucan još jedan veliki ekser u teoriju dominacije jednog naroda, a potpuno marginaliziran drugi dio naziva države. Zbilja, postoji li hercegovački jezik? Starobosanski jezik i pismo bosančica davno su prošlo vrijeme,nema to nikakve veze sa današnjim jezikom kojim govore Bošnjaci.Veća je i dublja veza talijanskog sa latinskim jezikom i zamislite da sada Talijani krenu pisati i govoriti na latinskom.

Kao i njegova prethodna dva druga i bosanski jezik, boluje od dječjih bolesti i kompleksa manje vrijednosti. Za boga, kako se razlikovati od komšija. Lahko. Umjesto pretvaranja „h“ u „k“, bošnjački lektori i kolektori ubacuju „h“ gdje treba i gdje ne treba, sa udarničkim zanosom i nesmiljenim tempom. Kad se to sve začini i sa pretjeranim ubacivanjem turcizama (kojih su, by the way, puni i srpski i hrvatski jezik), onda se dobije stvarno ubojiti konglomerat svega i svačega. Merha.ba

Gramatički se sva tri jezika razlikuju u minimumu, na silu izvedenih pravopisnih akrobacija, a u svom korijenskom osnovu identični su u 75-80 %. Ipak, kako smo mi bogata zemlja sa jako razvijenim građanskim slobodama, od kojih je najbitnija sloboda govora na maternjem jeziku, sve se mora raditi trostruko, odnosno na tri jezika. I dva pisma. U praksi to izgleda tako da se svi službeni glasnici, novine, zakoni i sl. tiskaju, štampaju ili printaju u tri verzije, na tri jezika i dva pisma. Fenomenalno ekonomično. Papazjaniju sa dvojezičnim prometnim znakovima viđate svaki dan. O školskim udžbenicima može se napisati jedna dobra knjiga. Manipulacije sa izdanjima, reizdanjima, prepisivačina jednih od drugih, normalno sa potrebitim izmjenama, plaćaju svi građani BiH. Još je veća muka roditeljima pokazati djeci lekcije iz takvih udžbenika, naročito ako su roditelji školovani o bivšem sustavu. Zato uz svaki udžbenik treba dodati i razlikovni riječnik. Da ne bude zabune, govorim o tehničkim ili prirodnim predmetima kao što su matematika, kemija, fizika. Bljak.

Ovaj tekst nema namjeru zagovaranja jednog jezika uz ukidanje ostala dva. Nema ni namjeru vraćanja na staro. Ali ima namjeru da ukaže na ludost u tumačenju i poimanju prošlosti, sadašnjosti i prije svega budućnosti, preko jezičnih poimanja nacionalnosti. Sa kakvim mi to spoznajama ulazimo u XXI soljeće? Čemu učimo djecu? Ko i kako ih uči? Je li takva vrsta edukacije izgrađuje mlade ljude, spremne na raznolikost sredine u kojoj žive ili ih se uči na isključivost. Samo moje valja, ničije drugo ne valja.

I kada se igramo ovih lektorsko-kolektorskih igara, htjeli, ne htjeli moramo zaključiti da nam pismenost naturaju nepismeni, da nam kvalificiranost ocjenjuju nekvalificirani. I da nam to sve gledaju naša djeca. I oni nas ocjenjuju. Šta mislite, imamo li prolaz? Prolaz imaju samo oni koji nemaju savjesti, ali imaju para da potkupe svoju vlastitu djecu.

A mi, sitna raja, još uvijek ćemo se zabavljati kaže li se zrak, vazduh ili hava. Svejedno, ionako dišemo na škrge. Kaže li se kruh, hljeb ili panja. Opet svejedno, svakim danom imamo ga sve manje. Je li tisuća hrvatska ili ruska riječ. Ako je ruska, onda je pravoslavna, slijedi da je srpska. Svejedno, ionako ne zarađujemo u tisućama ili hiljadama, stotice se naše i dobro da ima i njih. Kažu li Hrvati dom, a Srbi kuća? Kažu li Hrvati kućanica, a Srbi domaćica? Vrlo bitno. Da li su Ameri manja nacija, zato što nemaju svoj jezik? A sve više nas govori i uči da govori kao Ameri? Da li smo ugroženi i od njih? Šta bi na ova naša preseravanja rekao prosječan Amer: Fuck off. Prosječan cinik iz naših redova bi rekao sabur, jarane, sabur, ničija nije do zore gorila.  

Kad smo već kod jezičnih akrobacija, u daljem tekstu navešćemo i objasniti najčešće izraze koje koriste svi naši političari, bez obzira na nacionalnu orijentaciju, kao i svi oni koji bi to htjeli postati, a još nisu savladali novu političku terminologiju, pa će im ovaj tekst dobro doći. Svi izrazi nemaju nikakve veze sa maternjim jezikom naših sudbonosaca, ali ih oni tako slatko koriste, kao da su ih usisali sa majčinim mlijekom. Takođe ćemo navesti i izraze kojima su se prije služili, čak i više nego sa ovima novim. Uradili su brzu hokejsku izmjenu jednih šupljih fraza sa drugima.

           

NEKOLIKO   OBAVEZNIH*

                                                                                  Sloboda nije krilatica reklamnih panoa

Transparentno – Omiljeni izraz naših političara, bez obzira na stranačku ili nacionalnu orijentaciju. Ne znači kamion-transporter, niti transparent sa ubojitom parolom. Većina političara ga koristi, prevodi i tumači u smislu – pošten. Vojska o skraćenju, kurve o poštenju. Ni izraz, niti onaj koji ga koristi nema baš mnogo toga sa poštenjem. Do neki dan taj termin se, nekako najviše lijepio za našeg nitkova Niku, drota iz Kaknja. Ležao mu je bolje od kravate, skuplje od plate rudara iz njegovog rodnog grada. Nakon poziva hrvatskog suda da im pojasni neke stvari, Transparentni Niko postao je Moody Wothers. Odnosno na naš jezik, bistra voda se potpuno zamutila i ništa se ne vidi. Upravo je to i jedno od značenja termina transparentno, bistro, jasno, svima vidljivo. Možda je za naše uvjete prigodnije tumačenje ovoga izraza kao prozirno, providno, sa zatamnjenim kritičnim detaljima.

Tranzicija – izraz koji koriste političari-samoupravljači (hrvatski – vozači, srpski – šoferi) jer ih podsjeća na špediciju, tranzit ili Obilaznicu, preko koje su brže prevozili švercanu robu. U svojoj biti i znači jednu vrstu kretanja ili gibanja. Pitajte Rojsa ako ne vjerujete. U svom korisničkom terminu najpreciznije ju je definirati kao prelaznu fazu. Kako sam ja rođen i dobar dio svoga života proveo u tranziciji, koju su nam pojašnjavali kao socijalizam je prelazna faza do ulaska u komunizam, možda je ovo što imamo danas neka međufaza. Kao socijalizam, zatim otimačina, pa onda komunizam. Možda. A možda je ovo prelazni period promjene sustava imovine, do naredne faze, nije bitno, možda komunizam, možda kapitalizam. Našim političarima i njihovim tajkunskim sponzorima, bitno je da se u toj narednoj fazi zaboravi, pobriše i normalno legalizira porijeklo njihove, mukotrpno, stečene imovine.

Suživot – Termin oko kojega su se najviše namučili međunarodni predstavnici u BiH, da ga uopće uvedu u upotrebu. Naše junake taj je termin podsjećao na onaj mrski iz prošlosti, koji su herojski iskasapili, kao zjenicu tuđeg oka. Zato su prvih godina taj termin teško prevaljivali preko usta, kao da gutaju neukusno jelo, kolutajući tužno očima. U nastavku, njihove poslovne veze sa mrskim neprijateljima, natjerale su ih na lakšu probavljivost tog termina. U njihovom tumačenju značenja to znači otprilike ovako: moramo istrpiti susjeda, komšiju, jer nas snimaju oni međunarodni banditi, zato se moramo primiriti dok se oni ne odmaknu. A kad se odmaknu i normalno kad se stvore uvjeti za to (moramo biti brojčano jači bar za jednoga), opet ćemo po naški, prestraši, protjeraj, oduzmi imovinu. Za upornije, drastičnije mjere, ne treba pojašnjavati, to se prenosi usmenom predajom.

Regija i regionalizam – Hm, ovo mi smrdi na nešto iz prošlosti, isto sranje, samo drugo pakovanje. Kakve regije, kakvi bakrači. Ma dajte, dok je granica, različitih carina i poreza, može se raditi. Kad se sve izjednači, onda će svi moći raditi, ono što sada samo mi radimo sa svojim ortacima tamo preko. Kakvo uvezivanje regija, kakav regionalizam. Fuj, samo da birači ne prokljuve šta se to iza brda valja. Pa zašto smo se onda borili. Nazvati stvari pravim imenom: regija=republika, regija Zapadni Balkan=Jugoslavija. Najebali smo, onda nas neće trebati. Razmišljanje prosječnog političara. Ujedno i njegova noćna mora. Regionalizam je uređen sistem, sa vrlo malo prostora za mlaćenje prazne slame, sa povećanom konkurencijom pod istim uvjetima.

Brend – Ovo je trenutno termin u điru. Svaki prosječni političar, na svakom političkom skupu, u svakoj našoj vukojebini preporuča okupljenim pristašama stvaranje njihovog brenda i njegovo plasiranje na europsko i svjetsko tržište, kao jedini način upošljavanja i izlaska iz krize, u koju ih je doveo on i njegova ekipa mlatimudana. Uvjerava ih da oni imaju brend, to je naučio na kratkom tečaju, u organizaciji međunarodnih mutikaša, samo ga trebaju pronaći, prilagoditi europskim i svjetskim uvjetima i brojiti zaradu. I jadni ljudi se slomiše tražeći taj svoj brend, oca mu njegova tajnovitog. Nigdje brenda. Organiziraju se sastanci, rade analize, sve u cilju pronalaska brenda. Ovoga opet, nema pa nema. I dok tako ljudi traže svoj budući brendirani proizvod, koji će ih izvući iz krize, njihov omiljeni političar, neumorno proizvodi svoje brentirane proizvode u svojoj maloj pilanici i cjepaonici. I izvozi ih u Europu. Sve lagano i po zakonu.

Tender – Za političare koji nemaju svoju brentu i svoje brentirane proizvode, zamjenski posao i termin je, tender. Tender je europski izraz za namješteni natječaj. U praksi to izgleda ovako. Političar u okviru svog posla u zakonodavnoj, izvršnoj ili sudskoj vlasti raspisuje natječaj za nabavku materijala ili sredstava potrebnih instituciji u kojoj je on postavljen. Normalno, prije toga obavijesti svog igrača, ili se raspita ko bi to mogao biti, pa ide sa njim u direktan dogovor. Kume, ti predaješ svoju ponudu zadnjeg dana natječaja i ona će sigurno biti najniža, samim tim i najpovoljnija i ti prolaziš. Kako će biti najniža? Jednostavno, ja ću zaviriti u pristigle i reći ti cijene. Ako bude kakvih pametnjakovića koji budu prilagali ponude zadnji dan, neće biti razmatrani, zbog nepotpune dokumentacije. Ne sekiraj se ako ti kalkulacija bude negativna u početku. Zato postoje aneksi na ugovor. Jedan meni, jedan tebi. Sve lagano i po zakonu.

Lobiranje – Kad zafali i brentiranja i tendera, uvijek ima lobiranje. Lobiranje je namještanje poslova svom igraču bez natječaja, uz pravičnu naknadu. Osmislili su ga prvobitni parlamentarci i njihovi podrepaši, koji su ih čekali preko puta zgrade Kongresa u Americi. Po tom hotelskom predvorju ili lobiju, oni su stekli pravo na zvanje lobista. Vremenom su postavili i neka pravila igre, kako da utiču na svoga parlamentarca da donese zakone pogodne za lobističku trgovinu. Naši parlamentarci su to znatno unaprijedili, izbacili kariku viška (zbog podjele tala), pa su istovremeno i parlamentarci (ili ministri) i lobisti. Najpoznatiji primjerci ove vrste su Lijan Dragan, sada već sa opservacijama, zatim mliječna Azra iz zabih stranke, pa energetičar Hećo i da ne nabrajamo dalje. Uglavnom, danas svaki naš parlamentarac ili ministar ima iza sebe interesnu skupinu, čije interese zastupa u kreiranju zakona i njihove provedbe. Normalno, oni to rade volonterski, iz ljubavi. Prema novčićima.

Menadžer i team leader – Da bi brend, tender i lobi funkcionirali bez problema i zastoja u radu, postoje menadžeri i team leaderi. Zvučni nazivi koji obično iza toga kriju tabulu rasu, praznu ploču sa samo jednom karakteristikom – poslušnost. Menadžeri u normalnom svijetu imaju svoju ulogu i bitni su za operacionalizaciju bilo kojeg posla. Za titulu menadžer ne postoji škola, ili to znaš ili ne znaš raditi. I to je kvaka za koju su se uhvatili naši odgovorni političari. Uvodeći ovaj termin kao stručnu kvalifikaciju (malo jaču od VII stupnja naobrazbe) sa njom su uveli i svoje neškolovane, ali poslušne igrače, istovremeno istiskujući stvarno obrazovane ljude koji su slušali struku, a ne njih. Team leader je po stupnju obrazovanja negdje oko V stupnja (VKV). Ima istu funkciju kao i menadžer, samo na malo nižem nivou, po naški bi to bio poslovođa.

Globalizacija i slobodno tržište – po svojim učincima na bh tržište, ovaj pojam je odradio svoje sa 100 % učinkom. U svojoj suštini, uspio je u onome što do sada nije uspio ni jedan okupator u našoj povijesti. Potpuno i dragovoljno smo postali zatočenici globalizacije i slobodnog tržišta, a da na njega nemamo više apsolutno nikakav utjecaj, a pogotovo kontrolu. Otvarajući granice i propagirajući slobodno tržište, naši bajni političari, prodali su i predali, cjelokupnu državnu imovinu većim dijelom stranom kapitalu, a manjim dijelom svojim igračima. Šta je ostalo narodu i narodima, koji su, prije nepunih 20 godina, bili većinski vlasnici svega toga? Vrlo malo toga, sretnici su se uspjeli dokopati stana za certifikate, neki su imali još malo sreće, pa su certifikati njihovog poduzeća dobili na vrijednosti (javna poduzeća), ostali su dobili veliko ništa. Ona proizvodnja koja je imala prolaz i tržište, uništena je (finalna prerada drveta) na račun brentiranih proizvoda (trupaca i ogrevnog drva), tekstilnu industriju su uništili Kinezi, a prehrambenu mi sami, dozvoljavajući uvoz svakakvog smeća pod europskim i svjetskim etiketama. Namjenska (vojna) industrija, koja je otprije bila trn u oku, velikokalibarskim mirotvorcima, također više ne postoji. Samo u ove tri industrijske grane Bosna i Hercegovina je ostala bez cca pola miliona radnih mjesta, bez 70 % izvoznih proizvoda, a izgubljene prihode, ne može izračunati ni NASIN krizni stožer. Od proizvodnje hrane ostale su mrvice, jer državne poticaje koji se moraju ugraditi u svaki prehrambeni proizvod, da bi on bio konkurentan, pojeli su ministri i parlamentarci, rasipajući državni kapital, kao da im ga je dedo dobio na poklapi, pa im poklonio. Naoko obične riječi, pretvorile su kompletno bh stanovništvo (bez obzira na naciju, vjeru, spol i dob), u robovsku radnu snagu,  sa stalnim trendom dostizanja kineske cijene rada, od cca 1 $ dnevno. Svijetla budućnost, u koju smo upali naglavce, zatvorenih očiju, od momenta kad su nam oni upalili svjetlo i izveli nas iz mraka, da se sada kvarcamo bez zaštitnog faktora. Bravurozno. I danas, ako se usudite pitati o mjerama državne zaštite, budite sigurni da ćete biti etiketirani kao antieuropejac, retrogradni element, koji nikako ne može podnijeti povijesne uspjehe naših lidera, koji nisu žalili truda da nas sve skupa svrstaju pod europejce. Da, baš pod, ili malo ispod, ili iz nogu, kao pudlice sa pedigreom starih europejskih naroda.  

NEKOLIKO  ZABRANJENIH*

                                                       

                                                                   Sloboda nije konstruktivna kritika postojećeg stanja

Samoupravljanje – Pojam koji je nekada davno bio ravan Ustavu. Ako diraš samoupravljanje, diraš i državu. Danas izgleda kao naučna fantastika a la Avatar. Možete li danas uopće zamisliti, postojanje poduzeća u kojima svi uposleni imaju prava i mogućnosti, da učestvuju u kreiranju i kontroliranju poslovanja i razvoja poduzeća. Klinci bi prije za realnost prihvatili Avatar, nego samoupravljanje. Pa iako je učešće uposlenih u rukovođenju poduzećem, u većini slučajeva, bilo samo na papiru, nije bilo isključeno. A svaki direktor se morao dobro potruditi da na radničkom savjetu opravda svoje odluke, poslovanje, eventualne gubitke. Uposlenima je barem davao dojam da se i njih nešto pita. Samoupravljanje se učilo i polagalo kao ispit na fakultetima, a ozbiljno su ga proučavale i kapitalističke zemlje u kojima su na vlasti bili socijalisti, naročito Švedska, koja se u svojim zakonskim regulama najviše i približila socijalizmu.

Udruženi rad – Iz teorije samoupravljanja izrastao je Zakon o udruženom radu, koji je definirao to cjelokupno područje. Najvažnije karakteristike toga zakona, bila su radnička prava. U tom mračnom sustavu radnik je bio zaštićen kao endemična vrsta. Praktično je bilo nemoguće izgubiti posao. Učešće radnika u rukovođenju poduzećem regulirano je preko radničkih savjeta, a najviše tijelo u odlučivanju bio je zbor radnih ljudi. Ako direktor nije radio dobro, ako bi slučajno kasnila primanja, sazivao se zbor, izglasavalo (ne)povjerenje direktoru i on je morao ići. Uzalud su bili pozivani i predstavnici komiteta, kao zadnja linija odbrane direktora, ako je zbor odlučio, to se moralo odraditi. I da, onako za uzgred napomenuti, plaća se nije mogla isplatiti, ako nisu bili izmireni doprinosi. O izmirivanju doprinosa na minimalac, nije bilo ni govora.

Radnička klasa – Svaki sustav ima svoju povlaštenu klasu, ovaj bivši imao je povlaštenu radničku klasu. Možda i degutantno povlaštenu. Stvarne povlastice u svakom sustavu konzumiraju političari. Ostali imaju privid. U tom i takvom prividu radnička klasa imala je pravo da bira i da bude birana, imala je pravo na besplatno školovanje, pravo na rješavanje stanbenog pitanja, pravo na posebne dodatke na uvjete rada. Jača i veća poduzeća imala su i svoja odmarališta na moru u kojima se moglo ljetovati za bagatelu. Imali su i pravo na rad i na ljudski odnos premu radu i radnicima. Imali su i svoje praznike i druženja, takmičenja. Poduzeće u kojem su radili smatrali su svojim, što je zakonom i bilo regulisano. Jebi ga, i ovo zvuči kao Avatar. Da bog da imao, pa nemao.

Bratstvo i jedinstvo – Skoro kao ustavna kategorija, najveći grijeh u tom mračnom periodu bilo je povrijediti, narušiti, ili na bilo koji način osporavati bratstvo i jedinstvo. Omiljena parola iz tog perioda – čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu, oka bila je upućivana građanstvu u svakoj prilici, na svakom okupljanju i sastančenju. Znali su je svi, od pionira do penzionera. Vrijeme 90-ih je pokazalo šta se može desiti, kad izbiješ oko i oštetiš ili uništiš zjenicu. Da je bila neophodna, više je nego jasno. U višenacionalnoj zajednici jedina mogućnost funkcioniranja te zajednice je uvažavanje različitosti, tolerancija i jednakopravnost. Kod malih, primitivnih, naroda to se može postići samo autoritativnim državnim mehanizmom.

Omladinska radna akcija - Omladinske radne akcije nastale su kao neminovnost u obnovi zemlje nakon II Svjetskog rata, zbog nedostatka mehanizacije i radne snage. Vremenom su prerasle u način kolektivnog druženja i aktivnog ljetovanja. Već početkom 80-ih izgubile su ekonomski smisao, ali su poslužile vlasti za jednu vrstu testiranja budućih kadrova. Učešće i pohvale sa radnih akcija su se pisale u biografiju i molbu za posao, što je često znalo biti i presudno za dobijanje posla. Omladini su pak radne akcije služile kao bijeg od roditeljske kontrole, mjesto sa malo rada, a puno zabave i mogućnosti upoznavanja drugih, naročito suprotnog spola. Život u tim naseljima, što se tiče radnih obaveza i navika, bio je sličan vojnom drilu, ali dosta komotniji i sa manje sankcija. Mnogima je to bio i prvi odlazak od kuće. Danas je bespredmetno razgovarati o dobrovoljnom besplatnom radu, iako ga ima na svakom koraku, kod novih biznismena. Gledajući sav nered i zagađenje oko nas, zar ne bi bilo poželjno organizirati radne akcije, bar na nivou srednjih škola, za čišćenje okoliša, divljih deponija i riječnih obala. Ili je bolje buljiti u monitor kućnog računala i atrofirati, i mentalno i fizički.

Štafeta – Kao i radnička klasa, i omladina je imala poseban tretman, što najbolje oslikava tadašnja parola: blago zemlji koja ima takvu omladinu. Omladina je imala i svoj Dan mladosti, 25. svibnja, koji se „slučajno“ preklapao, sa Titovim rođendanom. U znak zahvalnosti, organizirali su štafetu mladosti, koju su širom bivše države nosili omladinci i omladinke od povjerenja, da bi je predale Titu na rođendan, sa željama da ih još dugo, dugo vodi. Sve se to događalo u Beogradu, na stadionu JNA (današnji Partizanov stadion), uz veliki slet i obavezan direktni prenos na TV-u. Nakon Titove smrti, bilo je stupidnih pokušaja nastavka održavanja te tradicije, ali kako nije bilo onoga kome je to namijenjeno, štafeta se sama od sebe ugasila.

Državna ekonomija – Ekonomski razvoj zemlje bio je centraliziran, sa stalnim petogodišnjim planovima. Karakteristika mu je bila zaštita i forsiranje domaće proizvodnje, što je automatski uzrokovalo zabranu uvoza tih proizvoda. Bilo je to vrijeme formiranja i odrastanja Europske Unije i nikome nije padalo na pamet da nas proglasi antieuropejcima. Ali je zato bilo reda na tržištu. Industrijske grane sa velikim brojem uposlenih (tekstilna i drvna industrija), bile su prioritet i u domaćim trgovinama nije bilo strane robe iz tih grana. Nije bilo ni, danas tako uobičajenih stvari iz uvoza kao što su: deterdženti,  higijenske potrepštine, tehničke robe, prehrambenih artikala tipa Nestlé, Rama margarin i sl. Gubitaši su sanirani iz dobiti pozitivaca, ali osnovna postavka (forsiranje domaće proizvodnje) nije nikad napuštena. Sav platni promet išao je preko službe društvenog knjigovodstva (SDK), kao i predaja i analiza završnih računa. Banke su služile samo štedišama i gastarbajterima. Nedostajalo je dosta stvari, ali se i moglo bez njih. Kava, banane i jeans, su bili artikli za sivu zonu ekonomije (šverc) i njie bilo nekih većih sankcija za to.

Zabrane – Ovakav sustav morao je imati i represivne mjere. Zabrane su se odnosile na zaštitu tekovina, a preko njih pojedinaca. Dakle, u tom sustavu si mogao napadati pojedinca, nikako sustav. Jedini zakonom zaštićeni pojedinac, bio je Tito. Nisu se smjeli pričati ni vicevi o njemu. Oni koji su to radili bili su i prvi neslužbeni disidenti. Bio je vic: tri mjeseca zatvora za slušanje, a pola godine za pričanje. Nisu se smjele pjevati nacionalističke pjesme tipa Jure i Boban ili Od Topole pa do Ravne gore. Za naše prostore to je bio najčešći oblik neslaganja sa režimom. Do kraj 70-ih srednjoškolci nisu smjeli nositi jeans, muški su morali biti uredno podšišani, ženske su morale nositi u školi radnu odjeću (kecelju). Nisu se smjele isticati zastave bez socijalističkih obilježja. Smjelo se ići u crkvu i džamiju, ali za vjernike (nečlanove SK) bio je otežan proces dobijanja posla, stana, napredovanja u karijeri i sl. Članovi SK nisu smjeli upražnjavati vjerske obaveze. Maloljetnicima (srednjoškolcima) bio je zabranjen ulazak u ugostiteljske objekte gdje se točio alkohol. Narodnjačka glazba (cajkače) bila je tretirana kao šund i posebno oporezovana.

JUNACI PAVLOVE ULICE

                                                                                                        O, Pavao, neman je pred vratima

Svaki sistem ima svoje ljude i kadrove, po kojima je taj sistem prepoznatljiv. Sistem je onoliko uspješan koliko su sposobni i uspješni, ljudi koji ga vode, obnašaju i održavaju. U ne tako dalekoj prošlosti, bili smo svjedoci sličnog sistema, koji je i propao najviše zbog nekompetentnih kadrova. Pogađate o kojem se sistemu radi, a zajedničko i za prošli i za sadašnji sistem je prioritet podobnosti, umjesto sposobnosti. Junaci ove priče će dakako biti oni koji izuzev podobnosti, nisu posjedovali ništa.

Karakteristika kadrova iz doba mraka, bila je ideološka pripadnost i slijepa poslušnost. Kada je upaljeno svjetlo, glavni kadrovici novog sistema, malo su promijenili priču i dobili smo profil novog kadra koji je morao zadovoljiti malo više kriterija:

1. Nacionalna pripadnost sama po sebi nije bila dovoljna, pa su uvedeni podkriteriji:
• Nacionalna čistoća kroz više koljena i generacija;
• Nepripadanje bivšem sistemu, također kroz više koljena i generacija;
• Redovno pojavljivanje na vjerskim i pučkim svečanostima.
2. Apsolutna poslušnost;
3. Stupanj obrazovanja, poželjno fakultetsko, bez primjesa intelektualizma i urbanosti, najbolji fakultet preko njiva, najomiljeniji: vozači kotlovničari, skladištari;
4. Konvertiti, najomiljeniji profil kadrova, jer mora biti duplo poslušniji i efikasniji od uobičajenog, poradi dokazivanja pravovjernosti.

U nepunih par godina iza rata, kompletna prijašnja kadrovska infrastruktura, poznatija kao HR HB, prenešena je na kantonalnu i dijelom, na federalnu razinu organiziranja. Dakako, ovakav profil vladajućih struktura, doveo je i do potpune promjene etičkih standarda i moralnih vrijednosti. Moralne vrijednosti iz bivšeg sistema koje su, paradoksalno, propovijedali tadašnji „protivnici“: komunisti i crkva (poštenje, skromnost, solidarnost, obrazovanost, kultura) potpuno su odbačene i uvedene su nove, koje pokušavaju opravdati postojanje ovakvog poretka stvari i vrijednosti (lopovluk, bezobzirno bogaćenje, samodovoljnost, neukost, primitivizam).

Promotori i branitelji tih i takvih vrijednosti, kriju se u novoj političkoj i gospodarskoj eliti, koja je svoj kapital i moć stekla preko noći i na vrlo „transparentan“ (omiljeni izraz nove elite, mada ih vrlo malo zna pravo značenje) način. Tako se poslije rata profilira nova vrsta državnih aparatčika, koji su zdušno podržavali i propagirali svoje partijske šefove. Bili su laki za prepoznati. Obavezni dekor je tašna-mašna stil. Neusklađenost odijela, košulje, kravate i cipela je obavezan znak prepoznavanja. Od pročitanih knjiga mogli su navesti: Vlak u snijegu, Magareće godine i Bespuća povijesne zbiljnosti. Hrvatski fond riječi: siječanj, veljača, tisuća i točka. Omiljene riječi: čimbenik, transparentno, tranzicija. Malo lošija situacija sa gramatikom. Omiljeni lokalizmi: tizi, ovizi i nu. Omiljeno jelo: janjetina bez bešteka i ćevapi. Glavni pjevači: Thompson i Ceca. Glavni grad: Zagreb i Grude. Glavni neprijatelji: ne može stati u ovu kolumnu, uglavnom svi koji ne misle i ne vole iste stvari kao oni. Statusni simboli: službeno auto i službeni mobitel. Najveća ugroza: kompjuteri i engleski jezik.

U sljedećim nastavcima, portretirati ćemo glavne predstavnike i selektore ovoga načina i stila življenja, koji se stvarno može definirati pojmom, stari primitivci.

                                                                                              

A JE TO  -  DOCENT  I PROFA

                                                                                             Lutke od krvi bez trunke ideje ubice na cesti

                                                                                            Loša noć oni dolaze kurvini sinovi

         Krajem osadesetih u Livnu se, kao izviđači, pojavljuju likovi koji, iako porijeklom Livnjaci, tada imaju vrlo malo zajedničkog sa Livnom. Završili su srednju školu u Livnu, otišli studirati, najčešće u Zagreb, Zadar i Split, manje više, pozavršavali fakultete i svoj posao i egzistenciju našli u mjestu studiranja. Najčešće opravdanje bilo im je, da u Livnu ne mogu dobiti posao, jer su politički nepodobni, iako niko od njih, do tada, nije ni pokušao naći posao u svom rodnom gradu.

         U početku je to bio dolazak za blagdane, pa se ostajalo malo duže, sa čestim izlazcima u grad i susretima sa školskim prijateljima, s kojima se razglabalo, u beskonačnost o dnevno-političkoj situaciji. Već tada su se odlikovali, kasnije prepoznatljivim stavom, o neprihvaćanju bilo kakvih činjenica i argumenata, koji bi narušavali njihovu unaprijed naučenu lekciju. U nedostatku argumenata, najčešće su se koristili tajnovitošću, raspolaganjem podacima koji nisu za svačije uši i obaveznom finalnom frazom „zna se“.

         Ta fraza, koja je nešto kasnije postala stranački slogan HDZ-a, u svojoj dvosmislenosti, najbolje je koristila tim amaterskim političkim analitičarima, kad god su bili argumentima pritjerani uza zid. Sve to nadopunjavano je mnoštvom arhaičnih hrvatskih riječi, kako bi se još više istakla njhova „superiornost“ u doživljavanju hrvatstva. Ne treba ni isticati, da je većina tih izraza bila neprimjereno i štoviše, neukusno korištena.

         Jedan od prvih takvih izvidnika, došao je pod krinkom prodaje nekakvog, austrijskog osiguranja, što mu je, mora se priznati, poprilično pomoglo, da zaviruje na mnoga mjesta i ispipava teren, polako stvarajući jezgru ljudi sličnih njemu, koji će mu kasnije poslužiti za stvaranje prve garniture HDZ-a na području Livna. Marginalac u svojoj generaciji, često i predmet podsmijeha i šala na račun svog stila oblačenja (trebao je patentirati vehabija-hlače i zaraditi novac) i svog seksualnog neiskustva, završio je fakultet u Splitu, kako se kasnije saznalo, uz pomoć svojih dopunskih djelatnosti, denunciranja kolega tadašnjim partijskim organima na fakultetu. Otuda i otada datira i njegovo kodno ime „Docent“.

Njegov zadatak bio je ovladavanje livanjskom privredom ili kako je on to rekao, gospodarenje livanjskim gospodarstvom. Petnaestak godina kasnije, inventura livanjske privrede, pokazati će da je Docent uspio u potpunosti. Ali, za početak, krenuo je vrlo oprezno, formirajući grupicu, koju je nazvao „Livanjski gospodarstveni klub“, koja je, deklarativno, trebala da pripremi strategiju poboljšanja privrede u Livnu. U stvarnosti, ta se grupica svela na prebrojavanje krvnih zrnaca livanjskog menadžmenta, ocjenjivanja podobnosti i kaparisanja direktorskih mjesta za nacionalno osviještene likove, čija je jedina kompetencija bila „zna se“.

Sastanci su se počeli redovito održavati u podrumu kafića Stari mlin, i u početku se panično tragalo za privrednicima iz Livna, koji su bili spremni prodati dušu vragu i staviti se bespogovorno, na raspolaganje Docentu. Na njegovu žalost, takvih je bilo vrlo malo, pa je Docent, u kasnijoj inauguraciji novih direktora, bio prisiljen koristiti ono što mu se našlo pri ruci. A ono što mu se našlo pri ruci bila je šaka jada, raznorazni probisvijeti i iskompleksirani likovi, koji su sa poklonjenim poduzećem imali zajedničko to što su slučajno prolazili pored njega, idući putem od kuće do grada. Ili obrnuto.

Rezultat toga poznat je svim Livnjacima. Sam Docent, kako bi dokazao svoju sposobnost, izabrao je za sebe poduzeće sa kojim je najteže vladati i koje je uvijek bilo problematično, Elektro Livno, pa se može reći, ako bi čovjek htio biti bukvalan, da njemu možemo biti zahvalni što nam je upalio svjetlo i izveo nas iz mraka polustoljetnog jednoumlja.

Paralelno sa aktivnostima Docenta na stvaranju nove generacije menadžmenta, njegov generacijski kolega, kodno ime „Profa“, radio je na stvaranje nove generacije livanjskih političara, demokratski okupljenih u samo jednu, zna se, stranku. Profa je, nakon Gimnazije u Livnu, gdje je bio takođe potpuno neprimijetan, završio fakultet književnosti u Zadru, gdje je i radio, dok nije dobio zadatak – Livno. Kao predavač, imao je dobru elokvenciju, karakterno samozatajan, odudarao je od tadašnje gomile bukača i udarača o hrvatska prsa.

To mu ipak nije mnogo pomoglo u hvatanju pristalica. Tadašnja srednja generacija Livnjaka, dobro obrazovana, načitana i situirana, mogla je prihvaćati ideje koje je Profa nudio, problem je nastajao onda kada bi se prešlo na teren realizacije tih ideja. A ta realizacija, nije bila nimalo demokratska, pa su, svileni Livnjaci, redom „svraćali lađu kraju“. Drugi su, već opterećeni liderskim ambicijama, počeli tražiti, slično kao u Hrvatskoj, druge političke opcije, nekada i mnogo radikalnije od Profinih. Kod Profe su bili jasno poredani prioriteti. Od te gradacije političkih protivnika nije odstupio do dana današnjeg, redom najopasniji su bili:

-       Komunisti, najgora varijanta bio je, hrvatski komunjara;

-       Hrvati drugih političkih opredjeljenja;

-       Politički neopredjeljeni Srbi i Bošnjaci;

-       Srpski nacionalisti;

-       Bošnjački nacionalisti;

-       Ostali.

Jasno je, da ostalih nije ni bilo. Metode obračuna sa neistomišljenicima imale su širok, često i maštovit raspon. Od demokratskih rasprava na lokalnoj radio stanici, preko kritike sa oltara, do etiketiranja kao udbaša i kosovca u već tada uigranim tiskanim medijima u Hrvatskoj. Grublje metode, kao fizički napadi i miniranje poslovnih i stambenih objekata, počele su se koristiti tek početkom rata. Kao i kod Docenta i Profa je imao mršave rezultate. Međutim, njegovo je područje djelovanja bilo i osjetljivije, metode suptilnije, pa je na kraju, pred prve izbore, ipak sklepao kakvu takvu ekipu.

Kriteriji podobnosti su se znali, ali u prvoj postavi HDZ-a bilo je malo kapitalaca. Kako su Profi trebala i imena od kalibra, našao se u poprilično nezgodnoj situaciji. Rješenje su bili konvertiti, koji su mu, u početku, bili i glavni oslonac u svim narednim političkim potezima. Tako su se tu našla i neka, već davno prije otpisana imena, koja će u budućem periodu, svojim brutalnim dokazivanjem pravovjernosti, definitivno ogaditi svakog poštenog Livnjaka.

Rezultat izbora nije posebno brinuo nikoga, ipak je to bio popis nacionalnog izjašnjavanja. Zato je najvažniji zadatak Profe, bio spriječiti djelovanje drugih stranaka sa hrvatskim predznakom. Negdje rasturajući, a negdje implementirajući svoje ljude, on je u potpunosti uspješno obavio prvi zadatak. U prvom slobodno izabranom Općinskom vijeću Livna, pored HDZ-a, po jednog vijećnika su, od hrvatskih stranaka, imali samo HSP i HSS. Ta razjedinjenost i usitnjenost hrvatske oporbe u Livnu, nije bila slučajna, a kao kuriozitet, ona traje i danas, u vrlo sličnim omjerima. Bravo, profesore!   

Učinak djelovanja spomenutog dvojca, najviše podsjeća na junake animiranog filma iz naslova, gdje se ta dvojica, u svakoj epizodi, trude da naprave nešto novo, razvaljujući usput staro i gdje je korist od novonapravljenog zanemariva i nikakva, a počinjena šteta nemjerljiva. Razlika je samo u tome što su jedni, kao filmski junaci, smiješni, a drugi kao stvarni likovi žalosni.                                                                                                  

POSPANI DELIJA

                                                                                                          Kipo ima dušu djeteta i kretanje dame

                                                                                                         Beskrajno se skanjuje dok priča

         Jedna od prvih Profinih ozbiljnijih, akvizicija bio je Delija, bibliotekar pred mirovinu, bivši politički zatvorenik. Zašto je zatvoren, nema pouzdanih podataka. Zna se samo da je prije zatvaranja bio član OK Livno, odakle je i otišao na izdržavanje kazne. Bilo je to vrijeme maspoka, bila je dovoljna i jedna kriva rečenica da se ode u zatvor. Bilo, kako bilo, poslije izdržavanja kazne, dotični je odmah dobio posao, u skladu sa svojim godinama i fizičkim predispozicijama. Mirovina od posla.

         Dolaskom Profe i početkom kadrovskih priprema za preuzimanje vlasti, počinje i udvaranje Deliji, kao tadašnjem, najjačem, političkom oponentu bivšeg sistema. Udvaranje je išlo u nekoliko pravaca, Profi se ipak mora priznati solidna kombinatorika, preko rođaka i prijatelja, preko župnog odbora, pa i pozivanjem na sastanke inicijativnog odbora, koje je odlučni Delija redovno propuštao i zaobilazio, poučen iskustvom iz prošlosti. Na kraju te sapunice, Profa je morao upoznati i Fratarski gaj, gdje je u nekoliko seansi, rekreativnih, šetnji u dvoje, konačno dogovoren transfer. Delija je ušao u HDZ, a za to mu je obećano mjesto livanjskog gradonačelnika, ni manje, ni više.

         Tako je i bilo, Profa je bio od riječi. Dolaskom u načelničku fotelju, glavni zadatak junaka iz naše priče, bio je natjerati livanjske direktore na napuštanje svojih pozicija, kako bi Profa i Docent postavili svoje ljude koji bi, pazite sad ta ista poduzeća spasili od komunističke pljačke, unaprijedili ih i uposlili još radnika. Bilo je tu otpora, zamislite, neki direktori nisu htjeli da dobrovoljno odstupe. Ipak, do početka žešćih ratnih operacija, to je, sa samo par izuzetaka, obavljeno. Paralelno sa tim, teku i pripreme za rat, razgovori, pregovori, gdje naš junak, pokazuje svu svoju čvrstinu i odlučnost.

         Mrtvo hladno, uz njegov blagoslov, pokupljeno je oružje civilne zaštite, koje je posjedovalo svako poduzeće, spremljeno u skladišta tadašnje teritorijalne odbrane u Livnu. Količina oružja bila je dovoljna za jednu brigadu u punom sastavu, bez težeg artiljerijskog oružja i tenkova. U super tajnoj, operaciji, koju je, istu večer, prenio i Yutelov dnevnik, oružje je isporučeno JNA i prevezeno u Donji Vakuf, do, kako kaže legenda, zadnjeg zrna baruta. Dva su razloga tomu: tradicionalna hrabrost i odlučnost naših junaka, s jedne strane, i tradicionalni osjećaj za poslovni momenat, s druge strane. Zašto naoružavati Livnjake besplatnim oružjem, koje je uz to i uredno evidentirano, kad im se mogu, za skupe pare, prodavati pušketine, sumnjive kvalitete, nabavljene, kojekakvim švercerskim kanalima. Evidencija te prodaje bila je ravna veleizdaji.

         U pozicioniranju Livna prema novonastalim ratnim i poratnim uvjetima, takođe do izražaja dolazi Delijino vizionarsko sagledavanje budućih događanja. Iako smo imali bojišnice, kao sve ostale hercegovačke općine zajedno, bili smo na repu događaja. Bez ijedne važnije vojne osobe, kasnije i bez logistike (centralizirano u Grudama, kod Jelavića), poslije rata smo, ipak, bili u prednosti, nismo imali nikoga ni u Hagu. Preporuka i priprema za privatizaciju na hrvatski način (umjesto 200, ovdje se radilo o 20-30 obitelji), u Livnu je najbrže i najdosljednije provedena. Ekspresno su rasturena najjača trgovačka, ugostiteljska i transportna poduzeća u toj regiji i otvoren prostor za ulazak podobnih „bizmismena“ iz Hercegovine.

         Na kraju balade, Delija je ipak morao u mirovinu, ne dočekavši realizaciju svog životnog sna: da se kao Veliki Župan ustoliči u Livnu, ni manje ni više u prostorijama Komiteta, odakle je i počeo svoju karijeru, a koji je već bio, pregruntan i pripremljen za adaptaciju u njegovo sjedište.                                                                                     

BARON MINHAUZEN

                                                                               Laž izmišlja opake snove slatka umorna laž

                                                                              I dok noć pretvara snagu u bol gluperde lutaju daleko

         Baron je naslijedio Deliju ,iako je i za vrijeme Delijinog mandata on vodio glavnu riječ u općini. Kao kadar iz prvog podrumaškog sastava, uz to još i Profin vršnjak i susjed bio je njegov čovjek od zadatka. I to od onih ljudi koji mnogo ne pitaju, već samo izvršavaju čak i više od zadanog i željenog. Kao što smo i rekli, vodio je glavnu riječ u općinskoj  politici, uz obavezni nadzor i preispitivanje pravovjernosti i odanosti, prije svega čaršijskih kadrova. Nakon preuzimanja potpune kontrole u općini njegov zadatak je malo izmijenjen. Dobio je zaduženje širenja idilične slike življenja u općini. Vjerojatno slijedeći svoj primjer, smatrao je da se svaki pravovjerni Livnjak domogao sličnih pozicija, privilegija i primanja, te je sliku boljitka i prosperiteta Livna širio sa neumornim zanosom mladog udarnika – akcijaša. Taj diplomirani politolog, se našao baš na svom terenu, terenu demagogije i priče ništa me ne košta obećavati. Omiljeni slušatelji bili su mu publika Radio Livna i raznorazni predstavnici međunarodne zajednice. Prvi mu nisu mogli replicirati, a drugi su iz njegovog ureda odlazili prezadovoljni, jer je Baron na prvu loptu prihvaćao sve njihove sugestije i direktive. Prihvaćao i zaboravljao, čim bi ovi izašli iz njegova ureda.

         Dugo je trebalo ovima da shvate, ako su uopće shvatili, da ih čovjek bezočno laže. A građani Livna su se čudom čudili i svijećom tražili zlatne kašike, koje im je on neumorno obećavao. Pritom su uglavnom, zaboravljali da su ostali i bez svoje stare kašike i da im za kusanje nije ostalo, ama baš ništa. Iako je imao zvanje diplomiranog politologa, Baron je imao vrlo ograničen vokabular. Govorom su mu dominirale uopćene fraze, začinjene sa, tada trendovskim novohrvatskim riječima i lokalizmima tipa „nami je“ i „onizi i ovizi“. Poznavanje općinskih lokacija i lokaliteta takođe mu nije ležalo, poznata je njegova legendarna pitalica sa Sturbe: Dečki, gdje je ovdje Crna stijena?

         Ipak, kao takav, bio je apsolutno pogodan materijal za Profine rabote, naročito u igricama oko općinske gruntovnice i formiranju raznih udruženja kao što su društvo mrtvih pjesnika, klub ljubitelja ptica i sl. na koja su prebacivana budžetska sredstva potrebna za kasnije privatizacijske operacije.   Sve je to poprilično dugo vremena šljakalo, ali je Baron na sebe navukao sve negativnosti tadašnje vlasti, te postao parametar za mjerilo nepopularnosti. Svjestan toga, Profa mu, na prvim neposrednim izborima za načelnika, ne daje povjerenje i kandidaturu, već to daje mlađahnom i tada anonimnom općinskom službeniku Luki, dok Baronu pripada utješna funkcija predsjedavajućeg OV. Za njegove potrebe to se mjesto i profesionalizira, ali ne lezi vraže, implementacijom Ustavnih amandmana o konstitutivnosti, to mjesto pripade njihovim pajdašima iz SDA.

         Svoju nesrećnu sudbinu Baron je zapečatio afericom sa zapljenom novca bez porijekla koji se, eto slučajno, zatekao u njegovom prtljažniku. Radilo se po nekim izvorima o 750.000 KM, švicaraca ili €, koje je naš junak prevezao preko Vagnja u Hrvatsku, gdje ga je uhvatila dubinska kontrola hrvatske granične policije. Profa je ekspresno, preko slatkog, ministra financija iz lijepe naše, u potpunosti zataškao stvar. O porijeklu i svrsi novca može se samo nagađati. Ipak, taj novac se pojavljuje u vrijeme promjene vlasničke strukture LTK banke ( u kojoj su kao dioničari bili i pjesnici i ptičari), kao i u vrijeme animiranja projekta stoljeća o proizvodnji sintetskog benzina iz livanjskog lignita. Ne treba biti jak matematičar za zbrojiti 2 + 2, ali kad je u igri tako veliki iznos novca bez porijekla, svi su se bili ušutili. Čak i dežurna zanovijetala kao Cezar i Marksista, koji su u to vrijeme, tjedno otkrivali finansiske malverzacije, težine uglavnom između 100 i 1.000 KM. U svakom slučaju, bilo je to zadnje javno spominjanje Barona, koji je svojim pričicama o boljoj budućnosti nadmašio čak i svog imenjaka iz bajki.                            

JAKIR AGA

                                                                                                   Kad Miki kaže da se boji noge mu klecaju

                                                                                                  Kupio je skupa kola a sad ga zezaju

         Junak ove priče, zamislite nije iz Livna, ali je u Livnu ostavio traga, kao malo koji junak iz ovih priča. Jakir aga je Glamočak, koji je sredinom osamdesetih komitetskom linijom došao u Livno, sa mjesta nastavnika i partijskog sekretara srednjoškolskog centra u Šipovu. Tavorio je jedno vrijeme kao komercijalista u Preslici, da bi krajem osamdesetih prešao u IRIS, tvornicu u izgradnji, koja je to i ostala. Glavne odlike ovoga, već pomalo zaboravljenog asa, bile su ljepuškasta pojava, šuplja priča i bezuvjetno slaganje sa glavnim igračima.

         Od imovine uoči rata, posjedovao je staru kuću u Jakiru, golfa keca, dva kadrovska odijela iz Modne odjeće i badžu Jadranka. Upravo zahvaljujući badži, Jakir aga počinje svoju blistavu, prvo vojnu, a zatim i poslovno-političku karijeru. Početkom rata Jakir aga junački brani Livno (njegov Jakir je već okupiran, a skromna obiteljska kućica poprimila je monumentalne razmjere), na poziciji portira na vratima livanjskog stožera. Obučen i naoružan u stilu Ramba, junački je branio ulaz u stožer od velikog broja civila, koji su u to vrijeme bezobrazno, pohodili tu zgradu da bi i oni dali svoj doprinos odbrani. Tu se zadržao vrlo kratko, jer je od Docenta dobio još važniji zadatak.

         Prekomandovan je u tek osnovani SIS, kako bi svojom velikom stručnošću i sposobnošću, ušao u trag svim srpskim, a kasnije i bošnjačkim, stanovima, pardon, špijama na području grada. Normalno, da je mulac krenuo od mjesta stanovanja potencijalnih špijuna. Premetačine i ispitivanja su bila tako efikasno bezobzirna, da je za svoje mušterije nalikovao kao neki lik iz prošlosti. Samo je nedostajao dugi, crni, kožni mantil. Poznata je priča o hvatanju srpskog špijuna u Guberu, kojeg je on natjerao na priznanje, pa ga je kasnije razmijenio, predhodno ga „uvjerivši“ da sa njim zamijeni svoje imanje. Tako je Jakir aga, za svoju skromnu očevinu, dobio tri kuće u Guberu, od kojih su dvije dovršene neposredno pred rat. Zbog svoje izvanredne učinkovitosti, Jakir aga ubrzo je nagrađen jednim takvim stanom, kao i novim radnim mjestom.  

Jakir aga se potom ustoličio kao Predsjednik OV Livno, a nakon rata u mnogobrojne federalne institucije, zujeći od jedne do druge, u ovisnosti koja je imala novija i bolja službena auta. Kako je badžo, u to vrijeme, već bio detroniziran i u laganoj pripremi za put prema Hagu, tako je i naš junak, polako padao u nemilost u samoj središnjici. Zaboga, zauzimao je najbolja mjesta, a sve je nervirao svojom bahatošću i „stručnošću“, te je ekspresno vraćen u Livno. Kako su i u Livnu bila zauzeta sva mjesta sa službenim autima, Jakir aga se „dobrovoljno“ vratio u svoj rodni grad.

Tu počinje svoj poslovni uzlet, jer je cijeli Glamoč gledao kao svoju privatnu svojinu. Za svoju bazu uzima napuštenu tvornicu za preradu krompira, čija se skladišta pune neviđenom, brzinom svim i svačim, osim krumpira. Našlo se tu svega i svačega, pa je posla imao i SFOR. U nekoliko premetačina, evidentira je vrlo vrijedna roba, sa dva velika šumska traktora, kao kapitalnim plijenom. Naš junak se na to ne obazire, nego na svoju ruku, uzurpira velike poljoprivredne površine za sjetvu krompira, koji je uredno plasirao u vojnu h-komponentu, po „tržišnim“ cijenama. Zbog mnogih pritužbi na opstrukciju povratka izgnanih i prognanih, a posebno, na povrat imovine, odlukom OHR-a smijenjen je sa funkcije u općini Glamoč.

Sadašnji status mu je nepoznat, a zadnje njegove aktivnosti bile su svedene na sudsko parničenje oko povrata uzurpirane imovine u Guberu, što je OHR takođe označio kao nezakonito. Kao i svaki aga i on je na tom tuđem imanju pokazivao svoje statusne simbole, od džipova u garaži, do paunova i srna po velikom dvorištu. Kako došlo, tako prošlo.

PTICE  TRKAČICE

                                                                                              Sad sam štićenik imam sve što zaželim

                                                                                             Jednom kada izađem nemoj da te zateknem..

         U ovu grupu spada nekoliko interesantnih likova, čija je glavna karakteristika brzina u obavljanju zadataka, normalno apsolutna poslušnost i nedostatak bilo kakve spoznaje o posljedicama njihovih aktivnosti. Do rata nepoznati široj livanjskoj javnosti, sa izuzetkom onih koji redovno posjećuju seoske svadbe i seoske sportske igre. Najčešći hobi bio im je trčanje u svadbi, prije za košulju i flašu konjaka, a kasnije za novčanu nagradu.

         Oni koji misle da je to obična sprinterska disciplina na proizvoljno određenu dužinu (najčešće s kraja na kraj livade), grdno se varaju. Pored trčanja tu se trebalo znati postaviti ispred konkurencije, a ako treba (uvijek je trebalo), znati izgurati laktom suparnika, u punoj brzini. Najistaknutiji predstavnici ove grupacije su dvojac živopisnih, nadimaka: Difovac i Trkač.

         Difovac je, kako i nadimak kaže, završio fakultet tjelesnog odgoja, a kao „nepodoban“ kadar, do rata je radio u općinskom vojnom odsjeku. Odmah se uključuje u Profine i Docentove predratne aktivnosti, a kao pozitivnu karakteristiku, donosi podatak, kako se u njegovoj kući krio jedan iz bugojanske grupe sa početka sedamdesetih. Sigurno je tu priču pričao i kad je dobijao posao u vojnom odsjeku.

         Kako je na fakultetu razvio do maksimuma svoje intelektualne kapacitete, bio je idealan izvođač radova svugdje gdje se nisu smjeli pojaviti Profa i Docent. U svojoj bezrezervnoj podršci spomenutom dvojcu, Difovac je dogurao do premijera Županijske vlade, odakle je nakon niza gafova bio prisiljen da ponudi ostavku, u nadi da će Skupština to sa gnušanjem odbiti. Kad se desilo suprotno, Difovac nije mogao da dođe sebi još dugo vremena. Razočaran u Profu i Docenta, dugo je tražio svoje nove mentore. Nakon kratkotrajnog flerta sa nekim od mnogobrojnih HSP-ova, Difovac je sebe našao u novom HDZ-u, gdje i danas djeluje, ovaj put ipak nešto diskretnije.

         Sličnu sudbinu imao je i Trkač. U svojoj bezuvjetnoj odanosti i on je dogurao do premijera. Za razliku od Difovca, bio je upleten do grla u skoro sve privatizacijske muljaže, počevši neposredno iza rata, pa do momenta povlačenja. Iako nigdje nema pouzdane evidencije, on je, uz Docenta, rekorder po članstvu u Upravnim i Nadzornim odborima, privatiziranih poduzeća na podučju Županije. Upravo to članstvo u jednom od njih, stajalo ga je političko-poslovne karijere, jer je protiv njega i ostalih pokrenut sudski proces, a on sam morao je napustiti premijersku fotelju. Ipak se nije zaletio u nemoguću misiju sa HDZ brojkama, već je ostao lojalan starom HDZ-u, mada politički pasivan.

         Sigurno je da ima još desetina sličnih likova, mada ne toliko istaknutih, koji su korišteni od pomenutog dvojca za odađivanje mutnih poslova. Jedan dio njih je nakon odrađenog posla i više-manje prisilnog političkog umirovljenja ostao lojalan, dok je, mora se priznati manji dio, potražio sreću u HDZ-brojkama. Zajedničko i jednima i drugima je da nisu otišli praznih ruku. Svi su se oni namirili paušalima u odborima, kreditima Hercegovačke i drugih banaka, koje malo koji vraća, a poneki su čak grabili direktno iz blagajni poduzeća o kojima su se, kao starali.

         To tupilo i nedostatak osjećaja odgovornosti, je toliko izraženo kod ove skupine ljudi, da se na svih njih može primijeniti stara izreka, da su klali vola radi samo jedne šnicle. Nažalost, niko od njih nije, pa ni Trkač, snosio ozbiljnije posljedice za štetu koju su nanijeli cijeloj zajednici. Za utjehu, možda ih snađe isto tako dobra izreka: Oteto-prokleto.      

MINISTRI I MINISTRANTI

                                                                               Opće grebanje za životni prostor opći grabež za titule

                                                                              Fakat se ne biraju sredstva seljačine u prve redove

Za pojedinačno portretiranje svih ostalih Profinih zvijezda nema, s jedne strane dovoljno mjesta u ovom tekstu, a s druge strane, ni te zvijezde nisu materijal duži od nekoliko rečenica, pa ćemo u ovom dijelu teksta napraviti zajednički portret njih nekolicine. Treba napomenuti da je Profa najveću pažnju poklanjao onim mjestima gdje je mogao imati punu kontrolu nad novcem i finansijama. U to sazviježđe ušli su rijetki, prije svega Veliki i Mali Medvjed, potom Jeremija sa Ćefina briga i Sir Oliver iz Zagoričana. Taj kvartet asova je u manjem ili većem obimu i vremenskom periodu, raspolagao sa svim finansijskim vrijednostima na području općine i županije.

Počećemo od Sir Olivera, koji je bio prvi županijski blagajnik i koji je prvi uveo i danas korištenu praksu štednje preko neuplaćivanja doprinosa za županijske budžetske korisnike. Kako je njegova stručnost i povjerljivost zatrebala i kod osnivanja i vođenja u propast, Županijske agencije za privatizaciju, odgovorno se prihvatio i toga posla. Rezultat toga bila je rasprodaja livanjske imovine, po principu, sve za jedan certifikat, normalno uz potvrdu o izmirenoj članarini u HDZ-u. Tvornice je prodavao kao i njegov imenjak iz stripa: Halo Bing, imam par tvornica za prodati. Cijena? Sitnica. Nakon podvlačenja crte, vidljivo je da je livanjska privreda sa svojom neto vrijednošću od cca četvrt milijarde KM, procijenjena na lukavih dvadesetak miliona, a prodana za fantastična 3 miliona KM u kešu. Podatak za Ginisa. Iako je obavio posao i preko svih očekivanja, Sir Oliver uskoro dolazi u Profinu nemilost (vjerojatno zbog različitih pogleda/udjela u ostvarenom profitu/plijenu), pa demonstrativno odlazi na pečalbu kod privatnika u Posušje, odakle se ubrzo vraća kao ravnatelj jedne ugledne osiguravajuće kuće. Njegovo sadašnje političko djelovanje je mutno, a smatran je za jednog od glavnih igrača u sjeni prilikom raskola i formiranja HDZ- brojevi. Profesionalna deformacija.

Jeremija se bavio finansijama u zlatnom periodu djelovanja Herceg-Bosne, gdje je glavna karakteristika rada bila, rad bez papira ili što bi cinici rekli, na povjerenje. I čovjeka krenulo. Malo tamo, malo ovamo, malo od onoga, malo od ovoga, nakupilo se toga. Jeremija je uredno predlagao i preraspodjelu i sve je to fino šljakalo do kraja rata i do kraja Herceg-Bosne. Formiranjem deytonskih institucija vlasti, novac i novčani transferi su ipak morali dođi pod kakvu takvu kontrolu i Jeremija, normalno, kao osoba od povjerenja, prelazi na drugu dužnost, čak na federalnom nivou. Problemi nastaju gubitkom izbora i formiranja, neuništive Hrvatske samouprave. Potpuni gubitak fotelja i provizija, potpuno je obezglavio cjelokupno rukovodstvo HDZ-a, pa čak i Profa završava na birou za zapošljavanje, doduše kao ravnatelj. Jeremija se u to vrijeme sklanja u novoformiranu HB banku, ali i to je bilo kratkog daha. Nakon toga se smiruje na mjestu ravnatelja županijskog zavoda za zdravstvo. Pikanterija tog zavoda je, da službenici imaju veće prihode od liječnika specijalista, a sam ravnatelj iznajmljuje zavodu svoju privatnu garažu, za svoje službeno auto, za tričavih 600 KM mjesečno. Pošteno i moralno, do jaja.

Veliki i Mali Medo radili su u tandemu oko finansija, s tim da Veliki nije dugo trajao, jer je sam sebe ukopao radeći istovremeno, kao ministar financija i knjigovođa jednom od najvećih poreznih obveznika na Županiji. To čak ni Profa nije mogao progutati. Velik Medo se nakon ultimatuma ili-ili, odlučio za knjigovođu. Mali Medo nikad nije zvanično bio ministar finansija, ali je predhodnoj trojici bio siva eminencija. Zanimljivo je, da i dan danas za njega ne možemo prikačiti nikakav skandal, aferu ili utaju. Ili je super ekspert za zametanje tragova ili je stvarno karakterno neiskvarena osoba. Poznajući Profinu metodologiju odabira kadrova (ili su umočeni do lakata, pa poslušni zbog ucjene ili su naivci), moglo bi se reći da će biti prije ono prvo. Ipak u ovom slučaju skloniji smo zaključku da u svakom kukolju ima i mrvica žita, pa bi Mali Medo mogao biti i izuzetak.

Kao i svaki današnji političar od formata, Profa je svoju ergelu morao ukrasiti i nježnijim spolom. Kako je to u suprotnosti sa pronatalitetnom i ultrakonzervativnom doktrinom HDZ-a (ženi je mjesto u kući, da rađa i odgaja djecu i da dočekuje muža kad se vrati sa bauštele, gdje neumorno radi na izgradnji države po mjeri Hrvata), prvih godina na to se nije pomišljalo. Ali svojim neumornim radom na uništenju svog matičnog poduzeća, drugarica Štrumfeta je, malo po malo izbila u prvi Profin ešalon. Diplomirana pravnica, banjalučki student, svojim naopakim tumačenjem pravnih regula, osigurala je sebi mjesto u vrhu, a sam nedostatak žena u rukovodstvu HDZ-a, i uopće u strukturama vlasti i politike, išao je Štrumfeti na ruku, tako da je ekspresno ušla, prvo u Predsjedništvo HDZ-a, zatim u Vladu Federacije, i napokon se smirila na super važnoj i odgovornoj funkciji Predsjednice Federacije. Jedino konkretno zaduženje koje je dobila od Profe je, praćenje rada kadrova i interveniranje za prijem svojih ljudi, u rasponu od zemljoradničke zadruge do diplomatskih predstavništava. To ujedno i najbolje ocrtava glavni spiritus movens HDZ-a: Dok smo privremeno u ovoj državi, tretiraćemo je isključivo kao HDZ-ovu kravu muzaru i musti ćemo je dok ne klone.

Impresivan lik po roku trajanja je i Štef Prvi, koji je od samih početaka u prvom Profinom ešalonu, gdje je došao sa mjesta inžinjera u bolničkoj laboratoriji i partijskog sekretara svoje mjesne zajednice. Po zanimanju je bio kemičar, a u kontinuitetu obnaša naizmjenice dvije funkcije. Ili je ravnatelj Županijske bolnice, ili je ministar zdravstva u Vladi Županije. Proslavio se svjim principijelnim otpuštanjem doktora i medicinskog osoblja nepopularne nacionalnosti. To je skoro dovelo do anarhične situacije u bolnici, čiji je kadrovski kapacitet u vrlo kratkom vremenu prepolovljen. Prvo je otpustio sve doktore Srbe, a početkom sukoba sa Bošnjacima i doktore Bošnjake, dovodeći se do apsurdne situacije da je morao vraćati doktore Srbe na posao, da bi bolnica mogla funkcionirati. U post ratnom periodu, neke je vratio, najviše pod pritiskom svojih ortaka iz SDA. Oni koji nisu vraćeni, pokrenuli su privatne tužbe, dobili na sudu. Isplaćene su goleme odštete, što je dovodilo i do blokade općinskog i županijskog računa, ali Štefa od toga nije zabolila glava. Posebna priča, su poslovi oko nabavke skupih, medicinskih aparata i radovi na obnovi i rekonstrukciji bolničkih objekata.

Štef Drugi, također, zanimljiv lik po svojoj blijedoj, kompetenciji i stručnosti, u prvo vrijeme se motao oko HVO-a i stožera, gdje se nije baš mnogo proslavio. Tu je došao iz srednjoškolstva, gdje je predavao neke tehničke predmete, po riječkom nastavnom planu i programu, što je uključivalo i trganje lančića s križem, kod onih učenika koji su to nosili u predratno vrijeme. Kako nije nakupio dovoljno materijala za pokretanje zlatarskog biznisa, bacio se u politiku. Nakon kratkotrajnog zadržavanja u vojsci, Profa ga prebacuje u prosvjetu, gdje i dan danas dela. Specijalitet mu je sportski rad, te kao nogometni sudija uspješno lobira za napredovanje Troglava, prema dnu dna.

         Tu možemo pridodati i Gargamela iz Grboreza ,koji je svoje mjesto u dream team-u, zaslužio uspješnim procesom uništenja gradske klaonice, nakon čega je išao peći mesarski zanat i ćevape, kod Lijanovića. Ubrzo zatim postaje ministar gospodarstva, nastavlja započeti posao eutanazije livanjskog i županijskog gospodarstva, usput negdje dobija magistrat iz turizma, te nakon izbora 2006. godine biva promoviran u savjetnika federalnog ministra za turizam. Zaista blistava karijera. Ako koga u Livnu upitate: Who is this man? Dobićete zanimljivo odmahivanje glavama i protupitanje: Gdje izlazi, s kim se druži? I na to pitanje je teško odgovoriti. Ali takvi su Profini kadrovi blijedi i neprepoznatljivi u gomili, većoj od dvoje.

PENDREK INŽENJER

                                                                                                             Ja sam klasno deklasiran sirovi tip

                                                                                                            Ja sam svjesno revoltiran urbani kit

         Jedan od rijetkih koji se probio, iz zadnjih redova, do prvog ešalona je, Pendrek inženjer. Inženjer je, navodno, završio tehnološki fakultet u Splitu ili Osijeku, ali u struci nije radio ni dana. Početkom rata se vratio u Livno, priključio HVO-u i HDZ-u, da bi nakon rata počeo predavati u srednjoj zanatskoj  školi, predmete iz domena mehanike, dok je kod kuće radio na crno kao automehaničar. Hobi, lov i lovačke priče.

        

         Inženjer polako napreduje u stranačkoj hijerarhiji, te poslije izbora 2002. godine postaje županijski ministar unutarnjih poslova (policija). Od tada se, skromni i šutljiv,i stranački operativac, preko noći pretvara u bahatog funkcionera za primjer. Samovoljno određuje visinu plaća policajcima, ne priznaje njihov sindikat, radi pokoju zabranu prvomajskog vatrometa SDP-u i normalno, pušta stomak. Mnogo je primjera njegovih neprimjerenih i glupih istupa, a zbog nedostatka prostora navešćemo samo dvije, tek toliko da potvrdimo tezu J.W.Goethe-a, da ništa nije više zastašujuće od poduzetnog neznanja.

         Na skupu u Banja Luci, upriličenog od strane međunarodnih organizacija, a kako bi se ubrzao povratak izbjeglih i raseljenih osoba, Inženjer u svom pozdravnom govoru, parafrazirajući ili citarajući svog idola, pukovnika Gadafija, izgovara doslovno: U ime Vlade HB Županije pozdravljam ovaj smiješni i nesvrsishodni skup. Izgovori to, ostane živ i još uzme dnevnice, od organizatora tog smiješnog i nesvrsishodnog skupa. Vjerojatno su prevodioci zamukli u svojoj zapanjenosti, pa nisu ni preveli taj dio govora.

         Druga veleglupost koja se pripisuje Inženjeru je konstatacija u Strategiji razvoja općine Livno, čijom je izradom on rukovodio. Nju ćemo baš zbog toga citirati u cjelosti, bez komentara:

S demokratskim promjenama u BiH, pa tako i u općini Livno dolazi nam novi način privređivanja i poslovanja koji se zove tržišno gospodarstvo, čija je glavna karakteristika stanje na tržištu (odnos ponude i potražnje). Tu je stvoreno slobodno tržište što je dovelo do pojave velikih firmi za uvoz svega i svačega. U ovom velikom šarenilu posebno je eskalirao uvoz svih vrsta poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda i to iz onih zemalja koje daju veliku državnu podršku u svim sferama poljoprivredne proizvodnje. U takvim uvjetima naša poduzeća se nisu snašla na tržištu i došlo je do propadanja mnogih poduzeća. (Citat str. 45)

Gubitkom vlasti na županijskom nivou, nakon izbora 2006. godine, počinje i panična utrka za novu Inženjerovu sinekuru. To nije išlo glatko, pošto je Inženjer pucao skromno visoko: Ili ministar ili ništa, pa je na kraju bilo, ništa. Morao se zadovoljiti županijskim mandatom, a nešto kasnije umirovljen je na mjesto u Mirovinskom fondu.

Paralelno sa ministarskom, Inženjer je obnašao i funkciju predsjednika livanjskog lovačkog društva. Djelokrug rada je sličan: naoružan i opasan svuda gdje dođe, širi lovačke (ministarske) priče. Jer ne kaže se badava, da se najviše laže uoči izbora i poslije lova. Sadašnja pozicija i gubitak obiju funkcija, koje je tako poletno obnašao, ne daju za pravo, onima koji HDZ-ove kadrove smatraju paloma-maramicama za jednokratnu upotrebu. Inženjer još nije za otpisa, on će se sigurno vratiti, jer je okusio slasti vlasti. A to kad jednom proba gladan čovjek, to ne zaboravlja.

BOLEK I LOLEK

                                                                  Da li lažem kada kažem da je sreća u tri stvari

Dobroj ženi gitari i bogatom tati koji uvijek nešto radi

U šarenoj lepezi likova, koji su izronili početkom 90-ih, uvijek se nađe i već etabliranih faca, koji se tu pridružuju preventive radi. Jedni od takvih su i braća Bolek i Lolek, koji su se od predhodnika razlikovali samo u jednoj stvari. U prethodnom sistemu su zauzimali mjesta sa kojih su mogli sticati i kontrolirati svoje bogatstvo. Bolek je izravno bio u komunističkoj kadrovskoj šemi, a posljednja destinacija mu je bila ugostiteljstvo, što je logično za njegovu struku, nastavnika biologije. Lolek je, naprotiv, upravljao obiteljskim privatnim biznisom, koji je pokrenuo njihov otac. E da, i Lolek je završio nešto škole, najvjerojatnije u Rijeci.

Neposredno pred rat, složna braća, započinju veliki projekt izgradnje tržnog centra u Livnu. Preko svojih veza i poznanstava, dobivaju devastirani plac uz gradski park, brzinski izhoduju sve potrebne dozvole i kreću u posao. Za finansijsku konstrukciju bio je zadužen rođak Jure, koji im obezbjeđuje kredite iz tadašnjeg državnog fonda za razvoj Federacije (one federacije, a ne ove današnje). Za par godina će se pokazati da to i nisu bili krediti, nego darovnice.

U ratu aktivno sudjeluju u HVO, Bolek kao šef logistike, a Lolek kao veza. Već tu dolazi do nesporazuma između vlasti i braće. HDZ je razrezao veliki reket, pa braća nisu bila baš oduševljena, te polako traže jeftiniju odstupnicu. Bolek se povlači sa mjesta šefa logistike i počinje priprema za privatizaciju banke, kako bi se netragom izgubila dokumentacija o kreditnim zaduženjima. Danas su braća većinski vlasnici banke, koja je već u dva navrata utapana u druge veće, kao u cilju udruživanja, odnosno sakrivanja tragova porijekla kapitala. Nakon što se banka i stvarno izvukla iz utjecaja HDZ-a, braća zaključuju da je vrijeme da se i oni povuku u mirnije, odnosno, jeftinije vode.

Pristupaju noformiranoj stranci Kradom za boljitak, koju su osnovali Lijanovići, a sa istim ciljem kao i Bolek i Lolek. HDZ-ovi prohtjevi su bili  veći od troškova osnivanja i djelovanja, političke stranke, koja sa politikom nema ništa, čak ni naziv. Programsko opredjeljenje ove privatne stranke, bilo je i ostalo: Zaštita ratnih i poratnih stečevina. Stranka, aktivno, učestvuje na izborima za sve nivoe vlasti, i uvodi novine u predizborne skupove. Prvo su bile roštiljade, ali kako nisu davale konkretnih učinaka, prešlo se na obećanja o novčanoj stimulaciji, onih birača koji svoje povjerenje poklone njima. I gle čuda, birači su objeručke zagrizli u tu priču i svoj glas kradom dali za boljitak, odnosno za 100 KM.

Paralelno sa politikom, braća rade i na svom boljitku. Pored banke s kojom su elegantno pokrili sve što se da pokriti, Bolek i Lolek aktivno učestvuju i u procesu privatizacije. Rezultat toga je privatizacija Irisa sa okolnim terenom, za nevjerojatnih 100.000 KM. Ne treba govoriti da braća nisu ispoštovali ni zarez iz ugovora o privatizaciji, da su prigrabili objekte i teren u neposrednoj blizini grada, da sama livada na kojoj se to nalazi vrijedi više, da imaju u svojoj ergeli skupljih auta, od kompletnog uloga za Iris, niko nije ozbiljnije djelovao po tom pitanju, bojeći se, valjda, da će izgubiti pravo na besplatnu marendu u njihovom, elitnom, restoranu.

Trenutno, braća imaju vrlo dobar politički raspored, Bolek je ministar poljoprivrede, a Lolek kontrolira, iz sjene, Općinsko vijeće Livno, u kojem imaju većinu, ponajprije zahvaljujući, iznosu od 100 KM po glasu. O jeftina mizerijo livanjska, sad kritiziraj za šankom lokalnu vlast koju si sam sebi priuštio i plati svoje piće, ako ti je ostalo nešto od tih 100 KM.

  

JASE  I HIKO

Krenuo sam u dubinu sobe s jasnom namjerom

                                                                                      Da materijaliziram nemoguće snagom poruke

Sukobom sa Bošnjacima, sredinom 1993. godine, sa političke scene u Livnu nestalo je kompletno prvo rukovodstvo SDA. Za vrijeme sukoba bili su sklonjeni na sigurno, u hotelu Dinara, a nedugo poslije toga svi su (Haće, Omer i dr. Alijagić), uz pomoć svojih prijatelja iz HDZ-a, napustili Livno i BiH, te se nastanili u trećim zemljama. Do kraja rata, SDA nije djelovala javno, već uglavnom preko Merhameta. Za to vrijeme, stvorena je jezgra buduće SDA, koja sa manjim izmjenama djeluje i danas.

Prvobitni trojac (Jase, Hiko i Marksista) smanjen je na dvojac. Marksista, kako će i vrijeme potvrditi, nije pristajao na ulogu drugog ili trećeg, pa su normalno, dva loša, otpilila Miloša. Od tog vremena, SDA u Livnu je postala i ostala njihovo privatno vlasništvo. Jase, diplomirani pravnik, do rata je radio u općinskim službama, a Hiko, diplomirani ekonomista, bio je jedan od direktora iz komunističke kadrovske šeme u koju se teško ulazilo, a još teže izlazilo. Do i za vrijeme rata, ovo su bila dva poprilično samozatajna i neupadljiva momka, koji su uvijek, mudro, šutili u bilo kakvim raspravama.

Postratnu političku karijeru, započinju obranom bošnjačkih nacionalnih interesa u Livnu i u tome poprilično uspijevaju. Iako, deklarativno, navode HDZ, kao svog glavnog neprijatelja, neprekidno su sa njim u koaliciji, od prvih izbora do danas. Njihov stvarni politički neprijatelj u gradu bio je i ostao SDP, kojega su u ovih petnaestak godina uspjeli svesti na minornu ulogu. Marksista i njegova zabih stranka, nikada nisu predstavljali ozbiljniji problem ovom dvojcu, naprotiv, svojim lupetanjem i traženjem zavjera, svugdje i u svačemu, Marksista im je išao na ruku. Mora se napomenuti, da su u svemu tome imali neskrivenu, često i neukusnu, pomoć IVZ i Merhameta.

Učvsrtivši svoju poziciju, Jase i Hiko se okružuju sa nekoliko poslušnih i odanih likova, a stranku pretvaraju, u svoj privatni biro za zapošljavanje, stipendiranje i sve ostale moguće povlastice i veze, koje treba obični, mali, čovjek kad se susretne sa problemima kao što su bolest, mirovina, sudski procesi i sl. Normalno, da je uvjet za sve to bilo, članstvo u stranci i redovni odlasci na džumu. Do dana današnjeg, niko se od Bošnjak u Livnu nije uspio zaposliti u državne službe, ako nije od Jaseta dobio zapis. Niko od livanjskih studenata nije mogao dobiti dom ili stipendiju, ako mu roditelji nisu aktivni u SDA.

 Posljedica te i takve rabote, je upošljavanje nekoliko desetina najodanijih, i stvaranje reda od nekoliko stotina ljudi, kojima je obećano, da su oni sljedeći na redu i koji su, zbog tog čekanja, još poslušniji i odaniji. Mnogo veći red je, ipak, onih nezadovoljnih šutljivaca, a samo mali broj Bošnjaka u Livnu, se smije otvoreno konfrontirati i govoriti o ovom, svojevrsnom, aparthejdu. Razlog tome je i kontrolni mehanizam u IVZ, gdje se strogo vodi evidencija, koliko ko uplaćuje članarine i koliko je redovan i uredan, u vjerskim obavezama. Tu Jase i Hiko imaju neskrivenu, podršku novog livanjskog hodže, koji je došao umjesto svima omiljenog Sabira, koji nije pravio razlike među Bošnjacima, po stranačkoj pripadnosti.

Ipak u zadnje vrijeme, ovom dvojcu se polako, ali sigurno, izmiče tlo pod nogama. Njihov koalicijski partner, više nije na vlasti ni u općini, ni u županiji. U županiji nisu mnogo izgubili. Jase je još uvijek dopredsjednik Skupštine, a Hiko je izgleda, doživotni, ministar okoliša. Međutim, u općini su izgubili, vrlo važno, mjesto predsjedavajućeg OV, za koje su mislili da su pretplaćeni. Kako je to mjesto bilo namijenjeno Jasetovom novom igraču, bol i tuga je još veća, naročito zbog toga, što je to mjesto preuzeo, njihov glavni dušmanin, SDP.   

 LIVANJSKI KADROVI*

Govoriš mi o ideji o patriotizmu generacije

Otkad je Livna, uvijek je važilo pravilo neiskakanja iz sredine. Čaršija nikad nije trpila svoje autoritete, svoje stručnjake i svoje genijalce. Takvi su, u pravilu, bili opstruirani od svojih najbližih, ako se samo malo uzdignu iznad prosjeka. U bivšem sistemu to je jednostavno, riješeno partijskom stegom, nisi smio biti pametniji i sposobniji od svog partijskog sekretara. Rijetki kadrovi koji su u onom sistemu, metodom nacionalnog i teritorijalnog ključa, delegirani na funkcije prema Sarajevu, to su osjetili na svojoj koži i prije nego su stigli do Sarajeva i funkcije. Otuda, nije ni čudo, što se metoda negativne, selekcije kadrova, već uvukla u genetiku Livnjaka.

Novi vlastodršci su toj bedastoći dodali i svoje nove, originalne, metode delegiranja i držanja delegiranih kadrova na kratkoj špagi. Više nije bila dovoljna podobnost i poslušnost, dodana je i potkazivačka kategorija. Naši kadrovi u organima vlasti u Sarajevu i Mostaru, moraju redovno izvještavati centralu o tome šta im kolege rade na poslu i van posla, štite li dovoljno lokalne interese. Nakaradnim ustrojem države, te odlaskom velikog broja sarajevskih Hrvata, otvorio se veliki prostor za kadrove iz provincije. To se ne odnosi samo na hrvatske kadrove, još veća je ujdurma sa bošnjačkim popunjavanjem sinekura po nacionalnoj pripadnosti. Dakle, može se reći, da odavno nismo imali takav kvantitet kadrova iz Livna u Sarajevu.

,

Ali, da ne bi bilo zabune, odavno nismo ni imali  lošiji kvalitet, tih istih kadrova. Skupila se tu poprilična bulumenta svježe diplomiranih 40-godišnjaka, raspoređenih na kojekakva savjetnička mjesta. O njihovoj koordiniranosti i zajedničkom djelovanju u zaštiti lokalnih interesa, nema ni govora. Niti se druže, niti se sastaju, niti pokušavaju ubaciti još kojeg Livnjaka na upražnjena mjesta. Ako kojim slučajem i natrapaju jedni na druge, popiju poneko piće u kafićima na platou Skenderije, tračajući one treće koji nisu prisutni. Istovremeno, nekoliko bitnih funkcija, koje su ulovili pojedinci iz Livna, mimo volje i suglasnosti Profe i ekipe, neprestano su na udaru te iste ekipe, da odustanu od toga.

Najilustrativniji primjer je Inspektor Hans, čovjek od zanata, priznat i od kolega i od protivnika, da zna svoj posao. Iako je u Livnu bio smjenjivan sa svih funkcija u policiji, iako je morao trpiti čobane za šefove, nije se dao otjerati. Vrhunac igranke bio je, kada su mu Livnjaci opstruirali izbor za policijskog komesara naše županije i to ni manje, ni više, nego u korist jednog Duvnjaka. Ne lezi vraže, Hans se prijavljuje za važno mjesto u Sipi, i tu prolazi, pa čak i napreduje do zamjenika direktora. Sve to vrijeme traju medijski napadi na njega, pokrenuti sa jednog mjesta, a puštani u javnost sa drugog. Napadi formalno dolaze od strane HSP-a, to je ona varijanta da HSP radi ono što HDZ misli, a ne smije raditi javno.

I dok je Hans izdržao napade, Hrvoje nije. Hrvoje je završio vojne škole, koje mu HVO, nije baš mnogo vrednovao, upravo obrnuto. Uvijek podcijenjen, Hrvoje je to stoički izdržavao, i preskakanje unapređivanja, i svakojake poslove pri vojsci, dok nisu uvedena nova pravila u napredovanju. Sramotno, više za čin nije bila dovoljna obrijana glava, srasla sa vratom i nabildane mišice, ispod tijesne crne majice, trebala je i škola i znanje vojnih nauka i vještina. Hrvoje je iskoristio svoj trenutak i postao prvi, livanjski general. Treba li napomenuti, da je cijelo vrijeme svog komandovanja, takođe bio osporavan, o podmetanjima sitnih duša, da se i ne govori. Kap koja je prelila čašu, bilo je njegovo izostavljanje iz redovnog nagrađivanja i unapređivanja i to, od strane, hrvatskih predlagača. Miran i tih po prirodi, Hrvoje je demonstrativno podnio zahtjev za mirovinu, koji je ekspresno usvojen, čak prije nego je i protokoliran u Predsjedništvu BiH. Sada je u diplomaciji, daleko od opanak politike, za koju normalan čovjek stvarno treba imati želudac, sposoban za varenje, svakojakih sranja. 

Najbolji način da se preživi eventualno unapređenje ili delegiranje na višu funkciju, a da se pritom ostane svoj, u svim svojim osobnim kriterijima kvalitete, je totalni prekid svih veza sa Livnom i livanjskim kadrovicima. Dobar primjer za to je i Omladinac, trenutno na visokoj dužnosti u Ministarstvu vanjskih poslova. On potvrđuje pravilo da, što imaš manje posla sa Livnom, duže egzistiraš u Sarajevu. Omladinac je svoje odnose sa Livnom sveo na kontakte sa najužom rodbinom i povremeno zaustavljanje u rodnom gradu na putu iz Sarajeva na more, ili obrnuto. Karakterizira ga, ne traženje usluga bilo koje vrste od livanjskih političara, a isto tako, niti pružanje. Iako je, nominalno, na jednoj od najatraktivnijih pozicija kao Livnjak, o njemu se malo zna i još manje priča. Vjerojatno, zato što savršeno poznaje sve kanale i kanaliće, napredovanja u vlasti, ali isto tako, ako ne i bolje i usporavanja napredovanja. onih koji mu se zamjere.

Jedna od najkritičnijih, odnosno, po posljedicama koje je izazvala, više naj tragičnija situacija oko kadrova, bila je legendarna, hrvatska samouprava. Epidemijsko povlačenje svih tadašnjih, hrvatskih kadrova iz vlasti i pokušaj formiranja samouprave, trebao je za posljedicu imati, stvaranje još veće kontrole nad hrvatskim političkim bićem, te nametanje samo jedne i jedine, političke opcije da bude zaštitnik i odvjetnik, svih Hrvata u BiH. Samouprava je krahirala, prije nego li je i prohodala, a na čuđenje hadezenjara, u igru za upražnjena hrvatska mjesta u vlasti, su uskočili neki drugi klinci, koji nisu nimalo zarezivali HDZ-ove prijetnje i etiketiranje, novih, kadrova kao hrvatskih izdajica. Dečki su hrabro ušli u borbu za svaku fotelju, a fotelja je bilo u izobilju. Uz zaštitu Visokog predstavnika i političku potporu, tada formirane Alijanse u kola su uskočili prvo Hercegovci, a zatim i Hrvati iz ostalih dijelova BiH, ponajviše iz srednje Bosne.

A oni, koji su izazvali sve to, od čuđenja nisu zadugo mogli normalno razmišljeti i djelovati. U vrlo kratkom vremenu, izgubili su i jare (vlast) i pare (Hercegovačku banku). A o discipliniranju Hrvata i njihovom tretmanu: Vi stado – mi čobani, da i ne govorimo. E da, u toj rasprodaji i Livnjake je zapalo nekoliko sinekura, nešto manjih i nebitnih, a nešto i krupnih i bitnih. Nećemo ih elaborirati sve, niti vrednovati po važnosti, ili po tome koliko se ko, od njih, nafutrovao za svoga mandata, priču ćemo posvetiti onima, koji su svojim obnašanjem tako dobijenih funkcija, privukli najviše pažnje, kako Livna, tako i Sarajeva.

JURE I BOBAN*

                                                                                                                    Izlazak iz kome kolosalna stvar

                                                                                                                 Raditi na akord čekati na stan

Kao što je već gore rečeno, ovaj dvojac sa kormilarom, upao je naglavačke na upražnjena mjesta u federalnoj vlasti, zahvaljujući sljedećim okolnostima. Prvu smo već naveli, stvaranje samouprave i povlačenje hrvatskih kadrova iz vlasti, po direktivi HDZ-a. Druga okolnost, je manjak hrvatskih kadrova u strankama Alijanse. Iako je tu bilo nekoliko stranaka sa hrvatskim predznakom, prije svega NHI, najjaču hrvatsku kadrovsku osnovu imao je SDP. Treća povoljna okolnost, bilo je panično mjenjanje partijskog dresa Nečasnog bez veze u Hagu. Prelazeći iz hadezenjarskog u komunjarski gard, Nečasni je ostao u istom kabinetu. Da bi ojačao svoju poziciju, približio se nemoralno blizu još nečasnijem od sebe, Limenom, čovjeku zaduženom u SDP-u za hrvatske kadrove iz Hercegovine (uključujući Livno i Duvno). Tako se Nečasni pojavio u Livnu, pružajući slanu ruku nekolicini livanjskih esdepeovaca. Ispisujući njihove generalije na konobarskom bloku, Nečasni je, istog dana poveo dvojicu iz naslova, sa sobom u Sarajevo. Dan kasnije, imenovani su na visoke dužnosti u Vladi Federacije. Kada se pročulo za tu vijest, Marksista je, pun jeda, napisao članak u Avazu pod naslovom: Evo Jure i Bobana. Jeste da su obojica Hrvati, ali sa ustaštvom nemaju ama baš nikakve veze, naročito Jure, za koga se može reći da je prava starinska komunjara. Ipak naslov mi se učinio pogodnim i za moj naslov, pa ćemo ih tako i zvati.

Rekoh već, da je Jure baš ono, što Livnjaci u žargonu zovu komunjarom. I ne samo to. Ni u najtežim vremenima, Jure se nije odricao svojih opredjeljenja, čak ni u situaciji kad je takvo opredjeljenje bilo i opasno. Bilo, kako bilo, Jure je ispraćen u Sarajevo sa preporukama, da se čuva vode sa Baščarčije, Sarajki i šane. Za prve dvije stvari nije bilo problema, ali Jure se za šanu dugo raspitivao, ko je, gdje je, s kim se druži. Tek nakon što je „izgubio“ nekoliko službenih mobitela, rekli su mu ko je, ustvari, što je šana. Nije uzeo za zlo.

Vrlo brzo Jure je, zahvaljujući svom stavu i nepopustljivosti, bez svoga znanja i pristanka, ugazio u tipičnu političku namještaljku, koja je ozbiljno uzdrmala Alijansu. Radilo se o aferi Amšped, koja ja uzrokovala ostavku ministra finansija, direktora carine i Jurinu suspenziju. Imao je ponudu od Limenog, da se izvuče, a da krivicu svali na drugoga, ali to nije prihvatio. Epilog cijele priče je, da je sudskim putem dokazao svoju nevinost i da je vraćen na posao. Pirova pobjeda.

Za razliku od njega, Boban pliva u stilu Nečasnog, za nijansu bljeđe i slabije. Nije mu išlo na ruku, što do rata nije živio u Livnu. Završio je ekonomiju u Osijeku, tamo se i priženio i radio u nekoj trgovačkoj firmi do rata. Za vrijeme ratnih događanja u Hrvatskoj, prvo privremeno, a zatim za stalno, ostaje u svom rodnom gradu. U Livno je došao sa Savkinom stranačkom etiketom, a kako to kod nas nije pilo vode, brzo, zna se, vrši prvo političko prestrojavanje. Za nagradu, biva imenovan za stečajnog upravitelja rudnika.

Boban beskrupulozno, odrađuje povjereni mu zadatak, eliminaciju viška rudara. Tako ekspresno, bez posla ostaje više od 100 uposlenih. Reorganizuje poslovanje rudnika i preživljava, isključivo, na zadnjim trzajima splitskog Jugovinila, kojemu isporučuje ugljen i ugljenu prašinu (garu). U to vrijeme, rudnik postaje i najveći donator HVO-a. Boban nemilice dijeli i rasipa, ne ulažući (izuzev novog službenog auta) ni novčića u razvoj i obnovu rudnika. Na njegovo veliko razočarenje, livanjska vlast izigrava dogovor sa njim, odnosno, Boban ne dobija, obećani stan. Kako nikada nije patio od ćudoređa i morala, Boban iz sredstava rudnika kupuje stan, proglašava ga kadrovskim i dodjeljuje ga, samom sebi.

I tu je kraj priče. Vlast nije više mogla trpiti njegovu bahatost i samovolju, pa ga brzopotezno smjenjuje. Glavni izvođač tih radova bio je Soft Rocky, u to vrijeme mlada, nada HDZ-a, usput i tehnički direktor rudnika. Boban, tada se mislilo, odlazi u politički zaborav, ne stigavši se ni provozati u novom direktorskom autu, kojega će, nekoliko mjeseci kasnije potpuno razlupati Difovac, vozeći se njime na neku utakmicu u Hrvatskoj.

No, Boban se ne predaje, ponovo se politički angažira, znajući dobro da će samo političkim angažmanom uspjeti zadržati stan. U to vrijeme, međunarodna zajednica daje novčane poticaje za kandidiranje i učestvovanje na izborima, nezavisnim kandidatima, pokušavajući na taj način razbiti nacionalno-politički monolit HDZ-a i SDA. Nimalo se ne libeći, Boban naglavačke ulazi u taj, unaprijed osuđen na propast, projekat, videći u njemu, dvije stvari korisne za sebe. Prva je novac, jer osim stotinjak plakata, sve ostalo je strpao u svoj džep, i drugo, mogućnost javnog napada na one koji su ga smijenili. Ovo drugo odigrao je još maestralnije, dajući i javnosti i HDZ-u samo naznake da zna i previše o njihovim prljavim igrama. Normalno. još nije vrijeme da ide u detalje, ali kad to vrijeme dođe, ne treba sumnjati da će i on reći: popu pop, bobu bob. Na općinskim izborima prolazi neslavno, odnosno ne prolazi, ali upoznaje čitavu bulumentu, takozvane, livanjske oporbe.

Držeći se one stare, kada si već zajašio na biciklo, ne prestaj okretati pedale, jer ćeš pasti, on bira najnevjerojatniju ekipu, SDP. Šok za javnost, šok za njegovo rodno Dobro, a najveći šok u SDP-u. Koristeći Jurinu priču, da SDP treba u svojim redovima što više Hrvata, on se dragovoljno javlja, izazivajući, svojim ulaskom, istovremeni odlazak nekoliko vrlo poštenih i karakternih ljudi, iz tadašnjeg SDP-a.

Ostalo se manje više zna. Na dobrom je mjestu, ali ga se ništa ne pita. Debelokožac, kakav je, to mu nimalo ne smeta. Bitno mu je da ima funkcionerske privilegije, prije svega službeni auto i mobitel, ali i druge sitnice. Tako više energije troši za dobijanje dozvola za parking bez ograničenja mjesta i vremena, nego na strukovne i poslovne aktivnosti. U uredu nema ni registrator dokumentacije godišnje, ali zato ima gepek pun reprezentativnih darova. Nedavno ga je pogodila šteta, koju još nije prežalio, neko mu je obio šupu u zgradi gdje stanuje i odnio sve zalihe vina, sira i pršuta.

Zbog čudnog, zastoja u reformama, Bobanovo mjesto je u statusu, ukinuto/nije ukinuto, pa uživa u maršalskom, mandatu. Prije će ga dokinuti masnoće, nego politički protivnici, jer jedina briga mu je, obezbjediti upad na ručak ili nešto slično, gdje on ne plaća. Istovremeno, sada treba najpažljivije pratiti njegovo političko približavanje bilo kome. Bolje od anketa, bolje od bilo kakvih Baga i inih političkih analitičara, predviđanje izbornih pobjednika na jesen, najbolje se uočava prema tome s kim Boban pije piće, kome čini usluge, kome podilazi. Jer, pored bahatosti, galame i nestručnosti,pat pozicije sa rudnikom oko stana, odabir novih političkih mecena, jedina je Bobanova konstanta.

CASTA MERETRIX

Zašto tražiš karizmu u sebi punjena ptico

Posebna sorta na livanjskoj političkoj sceni je, takozvana, oporba. U normalnom višestranačkom sistemu, kakvom težimo i ne ulazeći u devijantnost vladajuće klike, koja je neprekidno na vlasti (uz manje ili veće promjene omjera snaga), formiranje oporbe sa jasnim i prepoznatljivim stavovima, koji trebaju biti korektiv i upozorenje vlasti, a motivacija biračima, može se bez trunke pogreške reći, da je u povojima, odnosno da skoro i da nije počelo. Da bi to dokazali, treba se vratiti na početak.

Prvi višestranački izbori i prije i nakon rata, prije su bili popis nacionalnog izjašnjavanja, nego izbor različitih političkih opcija. Uz nacionalne stranke u zakonodavna tijela (općinsko vijeće i županijska skupština), ušli su ostaci bivših komunista, sada kao reformirani SDP i desnija varijanta HDZ-a, HSP. A bila je velika ponuda, doduše više neozbiljna, nego ozbiljna, ali je bila. Uglavnom, ne uzimajući u obzir stranke sa srpskim predznakom (u ovom tekstu one nisu važne), kod nas su u opticaju kao oporbene stranke koje prelaze izborne pragove i one koje su vrlo blizu toga: SDP, HSP, HSS, Stranka za BiH, NSRzB i Stranka umirovljenika. Kažem redovno prelaze ili su blizu prelaska izbornog praga, ali su tako malo zastupljeni sa mandatima, a još manje za zajedničkim oporbenim djelovanjem, da se može reći da im je uticaj na političku scenu u Livnu, minoran.

Počećemo sa današnjom paradoksalnom situacijom, nazovi, oporbene stranke, NSRzB, koja uz jednog vijećnika SDP-a i uz pomoć razjedinjenog HDZ-a brojke, ima većinu u općinskom vijeću. Ima većinu i nemaju ništa. Obrnuta situacija sa ovom strankom je u Županiji gdje ima jednog vijećnika i jednog ministra, pa iako je u koaliciji sa vladajućim HDZ-brojke, glume oporbu. Svi instrumenti vlasti su u rukama načelnika i općinskog aparata, zna se, kojeg političkog opredjeljenja. Impotentna situacija koja najbolje odslikava livanjsku oporbu.

Ta nedosljednost je konstanta koja se ne mijenja u političkom djelovanju Narodne stranke (k)radom za boljitak, u pučanstvu poznatije pod nazivom Lijanovićeva stranka, a u Livnu bi se mogla zvati i stranka složne braće. Nastala je kao odgovor na sve veće reketaške zahtjeve HDZ-a, a osnovna programska načela su joj zaštita vlastitih ratnih i poratnih stečevina. Kao i njeni tvorci i stranka je oličenje najplićeg licemjerja i da nije ovako šuplje države, ne bi preživjeli niti jedan izborni ciklus. Ovako, 100 KM obećanih glasačima koji glasaju za njih pali i više od planiranog. Oni koji nisu isplaćeni nadaju se novcu u narednom krugu izbora. Ne vrijedi više trošiti prostor za ove.

SDP, sljedbenici bivšeg Saveza komunista, popularno, komunjara, ima sve potrebne elemente da postane ozbiljna oporbena stranka na našem području. Obespravljenost velikog broja stanovništva u osnovnim ljudskim pravima, kao što su posao, školovanje, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, ide im u prilog. Ide im u prilog i njihovo kontinuirano prisustvo na livanjskoj političkoj sceni. Po mojim saznanjima, jedina su općinska organizacija u većinski hrvatskim općinama u BiH, koja nije prekidala svoj rad. Ide im u prilog i nacionalni sastav i grada i Županije, kao jedno od temeljnih SDP-ovih programskih opredjeljenja. Sve to je prokockano i SDP na području Livna djeluje kao marginalna stranka, zanemarena i omalovažena, više od svojih mentora iz Sarajeva, nego od svojih političkih protivnika. Hoće li se sadašnje lokalno rukovodstvo SDP-a moći odhrvati i tim, dodatnim problemima, pokazaće naredni izbori.

HSP, također, standardna konstanta po svojoj prisutnosti na političkoj sceni, u stalnoj borbi oko prelaska izbornog praga. Ipak najveći problem HSP bio je i ostao, jasno programsko profiliranje, te angažman afirmiranih pojedinaca, koji taj program mogu prenijeti do birača. Njihov dosadašnji rad i djelovanje, bilo je opterećeno neprekidnim sukobima oko liderstva, što je uzrokovalo cijepanje i formiranje novih HSP-ova, koji su se razlikovali od starih, samo po predsjedniku. Ova igra oko lidera ipak je nametnuta HSP-u izvana, najvjerojatnije iz Profine kuhinje. Iako je HSP, po svojim programskim opredjeljenjima, samo ultra desna verzija HDZ-a, odnosno, sve ono što HDZ misli, a ne smije reći, prepušta se HSP-u. Hvala bogu, bolje je da glasovi birača, nezadovoljnih HDZ-om, odu HSP-u, nego ne daj bože komunjarama  ili nekim drugim neprijateljima. Normalno, svašta mu se može prepustiti, ali mu se ne smije dopustiti da ojača i da izbornim rezultatom ugrozi HDZ. Profa neće nikada dozvoliti dešavanje Duvna u Livnu.

Stranka umirovljenika, margina margine, ali ona opravdava svrhu svoga postojanja. Birači koji poklone svoj glas ovoj vitalnoj stranci mogu biti sigurni da će taj glas, u konačnici, otići HDZ-u, jer se glasovi onih koji ne prođu izborni prag proporcionalno razdjeljuju onima koji su prošli, počevši od najvećeg ka najmanjem. Formiranjem ove stranke najviše je oštećen SDP, jer su to prije bili njegovi glasovi.

HSS i Stranku za BiH, obradićemo u narednom odlomku kroz likove njihovih, neprikosnovenih, vođa. Ono što još treba znat,i o ovoj tužnoj, oporbenoj situaciji je i pokušaj zajedničkog djelovanja oporbe. Tih pokušaja bilo je više, a niti jedan nije završio uspješno. Početkom 2000. godine, ili možda čak i malo prije, međunarodni čimbenici, preko svojih nevladinih organizacija pokušavaju osmisliti zajedničko djelovanje, kako su ih tada nazivali, neistomišljenika HDZ-a i SDA. U tom cilju realizira se i projekat nezavisnog radija, kako bi pučanstvo Livna moglo čuti i druge i drugačije ideje i programe. Ali joj, rukovođenje, odnosno glavnu ulogu u tome dobija nezavisni novinar Cezar, koji na valove svoje radio stanice, stvarno pušta i oporbene lidere, ali i raznu bulumentu političkih i svakih drugih ridikula, da normalan slušatelj ubrzo izvlači zaključak: Ajme šta je ovo, ma HDZ je zlato. Može se reći da je Cezar, svojim stilom uređivanja radio emisija bio preteča Big Brothera i ostalih reality sranja. Tako je nezavisni radio s vremenom od trač radija, postao omiljeni radio za emisije tipa želje i čestitke.

Malo kasnije, međunarodni čimbenici pokreću i projekat formiranja Alternativne vlade. U startu dobro zamišljeno, objedinjavanje i prisiljavanje oporbe da ponude javnosti  konkretne odgovore na loše poteze vlasti. Dakle, trebao se uraditi plan i program djelovanja vlade. Taj projekat je razgolitio takozvanu oporbu do perverzije. Nikad ništa od toga nije napravljeno. Ni jedna smislena rečenica. A o podjeli ministarskih mogao bi se napisati roman. Pa to su bila lobiranja do besvijesti, kao da se radi o pravim ministarskim portfeljima, sa svim privilegija koje oni nose. Na kraju se to nekako isparceliziralo, portfelji su bratski podijeljeni i to je bio i kraj djelovanja Alternativne vlade.

Promjenom izbornog zakona o neposrednom izboru načelnika općine, bilo je pokušaja ujedinjenja oporbe oko zajedničkog kandidata za načelnika. I tu se pokazala stara boljka oporbe. Što je stranka marginalnija, njene ambicije su veće, a prohtjevi i zahtjevi fantastičniji. Naravno da je i to propalo. Jedina dobra stvar, koja se nastavila i u narednim izbornim ciklusima je koordinirano djelovanje oporbe oko nadgledanja izbora. Do tada je to bilo HDZ-ovo carstvo, pa su i izborni rezultati ličili prije na albanske, nego na zapadnoeuropske.

Upravo svog takvog licemjernog i sitno provincijskog karaktera, većine oporbenih predstavnika i lidera, može im se prišiti osobina iz naslova. Izigravati nevinašce u kupleraju, bila je i ostala dominantna karakteristika u djelovanju livanjske oporbe.

 KOLAČ  I  MARKSISTA

Što zaradim potrošim što dobijem izgubim

                                                                     Skroz sam bankrot mama

HSS i Stranku za BiH, izdvojili smo u posebnu temu, jer svojim načinom oporbenog djelovanja, te dvije stranke to, po mnogočemu zaslužuju. Prije svega, po svojim doživotnim liderima koji su svoju osobnu ambiciju i svoje osobne komplekse, stavili ispred stranke koju predstavljaju i tako je, s vremenom potpuno organizacijski  i argumentacijski, osakatili i doveli do margine političke scene u Livnu. Naredni izbori će, najvjerojatnije, potvrditi da je to ujedno i njihov oproštajni ples i flert sa aktivnom politikom.

Kolač, lider HSS-a, nezavršeni je student strojarstva ili nečega sličnog, a uskoro, ako dotekne mandata i diplomirani pravnik. Svoju obrazovnu inferiornost, kompenzirao je agresivnim nastupima i verbalnim sukobljavanjima sa svim i svačim, uživajući da drži lekcije drugima. Još ako su obrazovaniji od njega, to bolje. Argumentacija kojom se služio, i još uvijek služi, bila je na bazi poluinformacija, uglavnom tipa: ima o tome još mnogo šta da se kaže, ali nije za javnost, ali ja znam ko iza toga stoji. Omiljena tema za beskrajno nadmudrivanje, je status Buškog blata, i šta god bila zadana tema, budite uvjereni da će se na kraju doći do jezera.

Ovakav način rada posebno je „oduševio“ većinu članova HSS-a, stranke koja je imala tradiciju djelovanja na našem području, kao i već afirmirane pojedince, koji su se mogli mnogo bolje nositi sa HDZ-ovim jastrebovima. Kako se nisu mogli na civiliziran način izboriti za svoja mjesta u stranci, uglavnom su je i napustili, ili prestali biti aktivni članovi HSS-a. Nepostojanje statutarnog rada u stranci (sastanaka, izbora, delegiranja), sasvim je kadrovski opustošilo livanjski HSS. Jedini koji se još uvijek ravnopravno nosi sa Kolačem je Garonja, ali su i njegove metode političkog djelovanja iste, a ambicije čak i veće, tako da tu nema, za duže vrijeme, mogućnosti stvaranja organiziranog političkog tima.

         Marksista je još živopisniji lik od Kolača. Od bivšeg profesora marksizma, polaznika kumrovačke škole, te kasnije voditelja svih općinskih tečajeva marksizma, samopupravljanja i treniranja kafanske izdržljivosti, Marksista je, slijedom Marxove dijalektičke doktrine, svoj politički angažman nastavio kao prvoborac u redovima SDA. Na njegovu žalost, vrlo brzo su kod njega uočene neke karakteristike, koje nisu bile kompatibilne sa Jasetovim poimanjem vođenja stranke. Naime, Jase je ispravno ocijenio da je Marksista daleko ambiciozniji i od njega, te da ga je skoro nemoguće kontrolirati. Delegatskim metodama, Marksista  je ispao iz svih bitnih kadrovskih kombinatorika, na što je on odgovorio prelaskom u, tada novu, Stranku za BiH. Od njenog osnivanja, Marksista je djevojka za sve u toj stranci. Normalno prvo doživotni predsjednik, zatim glasnogovornik, pa onda je općinski odbor te stranke, pa onda i kantonalno vijeće te stranke. Izborni slogan stranke Marksista je ispoštovao do maximuma. On je 100 % Stranka za BiH, na području cijele Županije.

         Retorika mu je slična kao i kod Kolača, samo mnogo opasnija,  jer u  svojim nastupima uvjerljivo koristi dezinformacije i laži. Njegova omiljena tema su povratnici i prebrojavanje dimnjaka širom naše Županije, te multietničnost njegove stranke, što je još veća podvala od nacionalne advokature za vrijeme njegovog članstva u SDA.

         Šta reći za rezultate ovoga fantastičnog dvojca. Rezultati su slični njima, mršavi i anoreksični. A kontaminacija političkog prostora oko njih, dugotrajna je i vrlo štetna. Potvrdili su pravilo, da se otrovi pakuju u malo pakovanje.

PENDREK BOS

                                                                                    Nisam bio krupna zvijerka, morao sam ići do kraja

Pendrek Bos jedan je od prvih tajkunskih giganata u Livnu. Kvaka je u tome da početkom privatizacije nije učestvovao u grabežu, prije svega zbog pogrešne stranačke, odnosno nacionalne pripadnosti. Kasnije kad se zakapitalilo uključio se u skupljnje ostataka ostataka nekadašnje društvene imovine na području cijele Županije. Kako i kaže zakon broj jedan u prvobitnoj akumulaciji kapitala prvi milion je najteže steći i za njega se kasnije u pravilu ne pita za porijeklo. Bos je prije rata bio umirovljeni milicajac, koji je, u svojoj kući, na periferiji grada, otvorio lokal. Lokal je do rata radio skromno, ni loše ni dobro, a Bos se pored ugostiteljstva počeo zanimati i sa bravarijom. Ratna karijera nepoznata autoru. Nakon rata pored lokala, Bos otvara isto tako skromnu prodavnicu potrepština za bravariju i zidarstvo. Tada se to zvalo željezara ili gvožđara. Sa svojim, tada jedinim prevoznim sredstvom, kombijem, nabavlja i prodaje robu. Reklo bi se siguran posao od kojeg se može sasvim pristojno živjeti. Ali, ne lezi vraže, taj posao se odjednom višekratno multiplicira.

Nakon samo par godina Bos ulazi u, tada nezamislivo investiranje i proširenje posla. Od tada, pa do prije par godina, odprilike do vremena uvođenja PDV-a, posao cvjeta. Grade se veliki skladišni objekti oko obiteljske kuće, otvaraju podružnice po cijeloj Županiji, a i van nje. Upošljava se veliki broj radnika. Reklo bi se idila jedna, tako se treba raditi i širiti. Ali kao i sve u Livnu, ni to nije duga vijeka i nije bez čudnih teorija o porijeklu novca za pokretanje tako velike mašinerije. Jer i ekonomskom laiku je vidljivo da je, odnekuda, u igru ušao veliki novac. Nećemo čaršijski špekulirati o porijeklu novca, neka to ide na dušu Bosa, mnogo je značajnije za ovu priču Bosova promjena u odnosu na grad i sugrađane.

Bos se vrlo brzo  etablirao u odabrano tajkunsko društvo i počeo ponašati kao i oni. Prva njegova briga, bila je zaštita stečevina, što je značilo politički angažman. Nevino i neupadljivo Bos dolazi na liste prvo umirovljenika, a zatim i kod Kradom za boljitak. Na obe liste prolazi katastrofalno i za sada se povlači iz politike i posvećuje samo biznisu. Jer stanje u njegovoj firmi od početnog zaleta, prelazi prvo u stagnaciju, a zatim dobija i silaznu putanju. Šta se desilo Bosu i njegovoj firmi.

Dvije su rak rane novih kapitalista u njihovom zgrtanju i grabeži. Prva je izvlačenje svježeg kapitala, dobiti ili obrtnih sredstava iz poduzeća, radi sticanja i pokazivanja statusnih simbola malograđanštine. Novi automobili, nove kuće i vikendice, često znaju biti pogubne za normalno poslovanje poduzeća. Ali to se nije desilo Bosu, skromnom i samozatajnom čovjeku. Bos se preinvestirao. Poduzeće se raširilo kao epidemija, a on kao stari milicajac, nije imao povjerenja u ljude, pa nije razvijao ekipu koja to sve može držati pod kontrolom. Uz pad kupovne moći i PDV, normalno da sve češće ostaje bez svježeg kapitala, odnosno gotovine.

Prvi koji su to osjetili su njegovi djelatnici. Iako ima preko 300 uposlenih, ne može se doći do podatka koliko ih je prijavljenih. Radnicima počinje kasniti ionako mizerna plaća, kad je i dobiju dio je u bonovima koje moraju potrošiti kod njega. Bos uvodi i nekoliko novina, kao što je besplatni tromjesečni probni rad, nakon čega većina dobija otkaz. Poseban je kuriozitet normiranje prodaje, jer se većinom radi o građevinskim (sezonskim) artiklima.

Takva humanost i obzirnost ne može dobro završiti i za očekivati je još veće probleme u funkcioniranju poduzeća takve veličine. Za ubrizgavanje novog, darovnog, kapitala danas su male šanse, a još su manje za kresanje pravih troškova, pa se Bosu ne smiješi lijepa budućnost. Šta si sijao, to ćeš i žeći.

VLADA LI VLADA ILI VLATKO?

Ključevi vlasti ispod maske na zidu

                                                                                          Impozantna golet na smetlištu

Nakon izbora 2006. godine prvi put je u povijesti naše Županije sastavljena vlada bez HDZ-a. Što je dobro. Ono što nije dobro je, da je ova Vlada još nekompetentnija i korumpiranija od svih predhodnih HDZ-ovih vlada. Kako se kaže, svaka promjena je dobra, pa čak ako ide i na lošije. Ovako loša Vlada može nam samo poslužiti za primjer, šta se događa kad na vlast dođu potpuno nekompetentni. Ali, idemo redom.

Nakon izbora, Vlada je formirana tek početkom 2007. godine. Zavidna brzina u formiranju, ako se ima u vidu da je sastavljena iz dosada rekordnih pet političkih stranaka, koje imaju većinu u Parlamentu županije, HDZ 1990, HSP-Đapić-Jurišić, SNSD, SDA i Radom za Boljitak. Jedina konstatna u njoj je vječni ministar za okoliš Hiko. Gledajući sastav i obrazovni nivo Vlade, može se u startu reći da je Vlada bolesna i da joj treba liječnika, pa ih ima dvojicu, za svaki slučaj. Takođe se može konstatirati da je ovo i menadžerska vlada, jer ima nekoliko privatnih poduzetnika, koji su batalili svoj privatni biznis i prihvatili se profitabilnijeg, ministarskog zanimanja.

Posebna specifičnost joj je, ministar gospodarstva, Vlatko Zrilić iz Drvara, sumnjivo propali biznismen i jedan od većih dužnika županijskom proračunu. Godinama je stari HDZ izbjegavao imenovati ovog lidera SNSD-a, najviše zbog njegove sumnjive ratne i poratne prošlosti, za koga se može bukvalno primijeniti ona tajkunska: Sve što imam ukradeno je, kupio sam samo diplomu i vozačku dozvolu. Međutim Doktoru je trebala Vlada pod hitno, da što prije razvlasti omržene predhodnike. I ne samo da je dozvolio ulaz u Vladu ovakvoj sirovini, već mu je dao i jednu hrvatsku fotelju. Reklo bi se u redu je, SNSD je multi etnička socijaldemokratska stranka, ali ne lezi vraže. Vrlo brzo nakon formiranja Vlade, umro je ministar pravosuđa, B.Bursać, za kojega još nije nađena zamjena. Kako SNSD obiluje kadrovima ponudio je kao zamjenu još sumnjiviju osobu za to mjesto od samog vojvode, kako se Zrile voli sam nazivati. Radi se o nekoj individui, sumnjive diplome i još sumnjivije prošlosti. Dovoljno je reći da ona živi u vanbračnoj vezi sa P.Vrakelom, ubojicom doktora Kelave u Glamoču početkom 1992. godine. Iako su druge stranke ponudile solidnog kandidata, Srbina iz Grahova, SNSD i vojvoda, odbijaju dati suglasnost jer dotični nije njihov Srbin, pritom zaboravljajući da su oni predložili za ministra zdravstva Hrvata, koji čak i nema prebivalište na teritoriju Županije i Federacije, nego dotični živi u Banja Luci, a kod nas je na privremenom radu, jer vojvoda nema kadrova.

Ipak ta i takva Vlada fercera evo već tri godine, raspolažući do sada rekordnim budžetom od preko 50 miliona KM. Za ove nepune tri godine Vlada je veći dio tog vremena radila bez ikakvog plana rada, koji bi obično donosila, forme radi, u drugom polugodištu tekuće godine. Vlada funkcionira kao 9 rogova u vreći, odnosno svako ministarstvo radi bez koordinacije sa ostalim, sukladno interesima i potrebama dotičnog ministra. I ono malo sjednica što se održavaju s vremena na vrijeme, odnose se uglavnom na krpanje budžetskih rupa, bez ijednog kvalitetnog projekta, a da o investicijskim zahvatima i ne govorimo. U međuvremenu svaki se ministar bavi svojom primarnom ili privatnom djelatnošću. Počevši od premijera koji je više u operacijskoj sali, nego u kabinetu prvog ministra Vlade.

Sve u svemu, svi su zadovoljni i niko nikome ne zaviruje u tuđi resor, da se ne bi slučajno voda zatalasala i zapljusnula i znatiželjnog voajera. Prava idila, dostojna razvijenijih i organiziranijih društava. Zato nije ni čudo da u većine ministara na računaru nema ništa osim Spidera, a na zvaničnoj web stranici možete vidjeti par sličica i par crtica iz života i rada ministara.  Odlično potrošeno vrijeme.

 SOFT ROCKY

                                                                                                       Ja ti nudim sreću kao iluzionist

Tamnu stranu grada govor ulice

Dok su se ministri zabavili o sebi, to jest kako za mandata ostvariti što veću korist za sebe, za to vrijeme kolo vode pomoćnici i ostalo osoblje, u Vladi. Dok jedni ne rade apsolutno, ništa, kao na primjer Selekcijska služba, drugi su u formiranju već nekoliko godina, kao na primjer Agencija za razvoj, a treći koji su našli svoje interesno polje djelovanja, bave se izdavanjem raznih dozvola, uvjerenja i najčešće koncesija. Izraziti primjer uspješnog koncesionara je Soft Rocky, pomoćnik ministra za gospodarstvo (Zrile), zadužen za sektor rudarstva.

Rocky je po mentalnom sklopu najsličniji Pendrek inženjeru, od kojeg se razlikuje samo po startnoj imovinskoj osnovi. Za razliku od Inženjera, koji je u tranziciju ušao gologuz, Rocky je bio solidno futrovan, zahvaljujući roditeljima na privremenom radu u Njemačkoj. Nakon završenog fakulteta rudarstva u Tuzli, Rocky počinje raditi u rudniku Tušnica, šetajući od jednog do drugog radnog mjesta, po potrebi poduzeća. Zustavlja se na mjestu tehničkog direktora, u vrijeme kad rudnička kola počinju ići nizbrdo, te prelazi na rad u Vladu na sadašnje radno mjesto. Zrile mu je već treći ministar.

Paralelno sa tim Rocky se pokušava baviti i privatnim biznisom. Prije rata bila je to videoteka koja je radila sve dok je mogla bez papira. Kada su zatrebali papiri, registracija, porezi, Rocky je to hladno ugasio. Nakon rata tata mu kupuje plac u centru grada, gdje Rocky otvara Hard Rock Caffe, prvi licencirani Hard Rock kafić na Balkanu i 33. u svijetu. I pored takvog imidža i solidne finansijske zaleđine, kafić je radio samo nekoliko sezona, pa je Rocky bio prisiljen i to zatvoriti. Razlog lošeg poslovanja – slaba posjeta, veliki izdaci. Stvarni razlog je bio njegovo neshvatanje ugostiteljskog posla. Tematski kafić, zahtijeva temaski pristup kompletnom poslu. Od izbora konobara, vrste muzike do klijentele, koju je tek trebao osvojiti. Kako livanjski rokeri nisu pali na prvu, Rocky je razočarano počeo šarati, pa je na kraju kafić opustio.

I dok privatni poslovi ne idu, idu ovi drugi. Kao pomoćnik ministra za gospodarstvo, smjer rudarstvo, Rocky uspješno privodi kraju dobijeni zadatak – zatvaranje rudnika sa stogodišnjom tradicijom. Bilo je više faza u tom procesu koji još traje, jer iz njega nije izvučena nagrada, kamenolom u Podgradini. Prva faza bila je prekidanje kontinuiteta poslovanja, koja je ostvarena hokejaškim izmjenama direktora i Upravnog odbora. Već nekoliko godina u upravnoj zgradi rudnika ima samo jedan visokoškolac koji nije bio direktor (zato što je odbio ponudu), svi su se izredali, pa su pokušane instalacije vanjskih kadrova, bez ikakvog stručnog i poslovnog pedigrea. Raskinute su poslovne veze sa Dalmacijom, nisu uspostavljene nove sa rudnicima u Federaciji i Elektroprivredom, strojevi su zapušteni i/ili onesposobljeni, rudari rastjerani i svedeni na minimum, a dugovanja rudnika prema njima i ostalim su maksimalna. Sve je zrelo za stečaj, čeka se još samo amputacija kamenoloma iz stečajne mase, kao zaslužena nagrada nekom podobnom kadru.

To u svakom slučaju nije Rocky, poznam čovjeka, njemu to ne treba. Ipak, kao idejni predlagač svih poteza oko rudnika u proteklih desetak godina, smatram ga za najboljeg poznavatelja situacije u i oko rudnika. I mislim da je krajnje vrijeme da za taj svoj trud Rocky dobije zasluženu nagradu. Trenutno u Livnu nema osobe koja je u stanju izvući rudnik iz krize izuzev njega. Da konačno svoje ideje provede u praksi. I da se ne miče sa te pozicije sve dok rudnik ne bude u kontinuitetu pozitivno poslovao bar nekoliko godina. Pa zaboga, za to je čovjek stipendiran i školovan od samog rudnika. 

CHUCK  BORRIS

                                                          Ja sam sitna marioneta u ovo profitersko vrijeme

         Kako je vrijeme prolazilo, Profa je imao sve više problema sa popunjavanjem kadrovskih rupa, koje su nastajale ponajčešće zbog visoke „stručnosti“ imenovanih. Svojom nestručnošću, a prije svega bahatošću i rasipništvu, navukli su negativan dojam cjelokupne livanjske javnosti. To nije toliko brinulo Profu, koliko ga je brinuo prezir prema tim ljudima, a u posljednje vrijeme i ono što je najgore za čovjeka od karijere u Livnu, ti stručnjaci su postali predmet šprdačine. U svom najgorem obliku. A kad se Livno pođe šprdati s tobom, poruka je jasna, sitno brojiš. Kako se broj podobnih, odanih i nijemih, sve više smanjivao, valjalo je pristupiti drugačijem sistemu. Iako su oni za Profu bili jednokratni ulošci sa krilcima, manjak je valjalo nadoknaditi. Da se ne bi izmišljala topla voda, preuzet je recept iz tako omrženog bivšeg sistema, omladinska škola, popularno skojevci. U bezbroj stranačkih ogranaka-inkubatora, pomno su uzgajani, educirani i zna se drilani, novi kadrovi. Rešeto je bilo nemilosrdno, mnogo žešće od komunjarskog. Kao prototipovi uzeti su vrhovnikovi mladi šakali, iz zadnjeg reda, koji su, kad su pušteni u arenu, nemilosrdno pomeli sve one za koje je vrhovnik smatrao da su potrošeni, kao gore pomenuti ulošci. Pogađate, radi se o sada već zaboravljenim asovima, Pašaliću i Canjugi.

Nakon nemilosrdne selekcije, ostalo je u igri nekolicina najupornijih, najambicioznijih i najbeskrupuloznijih, okupljenih u, forme radi, tamo neku mladež, odakle će biti selektivno raspoređivani na najugroženije resore, kao što su preostala javna poduzeća pod stranačkom kontrolom. Stari i isluženi kadrovi, mogu ići za zastupnike i vijećnike da tamo beskrajno lamentiraju o hrvatskoj podređenosti. Mladi šakali Profi trebaju za zaštitu vitalnih interesa, bitnijih od nacionalnih, onih finansijskih. Jedan od već gurnutih mladih šakala u arenu je i Chuck Borris, tipičan proizvod stranačkih inkubatora, moglo bi se reći, već brendiran proizvod.

Kao mali, Chuck Borris odmah pokazuje svoje liderske odlike, šaljući učiteljicu u ćošak. U srednjoj školi, ne priznaje periodni sustav elemenata, dokazujući da je jedini element koji on priznaje, element iznenađenja. Chuck Borris počeo je svoju poslovno-političku karijeru, normalno nakon obavezne edukacije u kumrovačkom stilu, u poduzeću od strateškog interesa za HDZ-e, Elektro-Livnu. Zaboga, pa tu su nam upalili svjetlo. Nakon omrženog Docenta i nekoliko neuspješnih probnih akvizicija, na scenu dolazi Chuck. Počeo je kao pravnik, zadužen za utjerivanje dugova za struju, kod nepodobnih potrošača i otpisa tih dugova, kod podobnih potrošača. Posao obavljen briljantno. Paralelno sa poslovnom ide i politička karijera. Zavičajno rođačke veze i tatin troosovinski kapital, guraju ga preko predsjednika skoja, člana općinskog odbora do predsjednika istog. Normalno da predsjednik ne može biti običan pravnik, pa ga se odmah instalira i na mjesto direktora. Naš novi lučonoša.

Već prva Chuckova kadrovska rješenja pokazuju u kojem će smjeru ići i struja i Elektro Livno. Donoseći novu struju, Teslinom metodom bežičnog prenosa, preko novog dalekovoda Rama-Tg-Livno, donosi i novi slogan poduzeća: Inžinjere na bandere, sklanjajući iste na marginu, u korist pravnika, pokojeg politologa i neizbježnih fabusovaca. Sumnjivi su njemu inžinjeri, uvijek nezadovoljni, uvijek nešto ispituju i kritiziraju. Neka ispituju i kritiziraju odozgo. Osim toga, uvijek su mu na oku. Velik je to zahvat i za legendarnog Chuck Norrisa, a pogotovo za Chuck Borrisa, a vrijeme će pokazati zna li Profa dijeliti sa nulom.

 TAJKUNI I TAJKUNČIĆI

                                                                                           Čini mi se rođače da je standard pokvario ljude

                                                                                          Jedu govna i sanjare

Nije sramota bit bogat, izjava je Deng Xiaopinga,kineskog prvog čovjeka, nakon Mao Ce Tunga, dana povodom opreznog, kineskog otvaranja vrata kapitalizmu. Poznajući divlje faze prvobitne akumulacije kapitala, kineska vlast je na kapaljku puštala u zemlju strane investicije i investitore. Istovremeno je podigla nivo represije prema onima koji su podlegli uobičajenom stilu poslovanja zapadnjaka sa istočnjacima, primanju mita i spremnosti da se društvena ili državna imovina prepusti strancu za bagatelu, predhodno obezbijedivši svoj interes, najčešće u kešu ili off shore kompaniji, na čiji bi račun legao novac. E, Deng je za takve, uhvaćene sa rukama u pekmezu, bez razmišljanja i grižnje savjesti propisao smrtnu kaznu, uz obavezno oduzimanje cjelokupne imovine i naplatu potrošene municije prilikom izvršavanja smrtne kazne streljanjem. Rezultat toga je kontrolirani ulazak svjetskog kapitala na najmnogoljudnije tržište na svijetu i već godinama, najveći privredni rast u svijetu.

Našim vlastodršcima nije bio u interesu prosperitet države i društva u cjelini, oni su imali i danas imaju, samo jedan interes, svoj interes. Upravo zbog toga su i osmislili ovakav model privatizacije i tu su se složili predstavnici sva tri naroda, koji je omogućio nekažnjeno uništavanje i rasprodavanje, polustoljetnog, rada generacija i generacija. Rezultati privatizacije u našem gradu, zorno pokazuju intenzitet uništenja svega onoga što im je zapelo za oko. A zapelo im je gotovo sve. Pa ipak, ne bi mi bili mi, kad i tu ne bi pokazali neke  svoje specifičnosti i inovacije.

U Livnu treba razlikovati dva tipa novih privatizacijskih bogataša. Prva su grupa, naravno, stranački odabrani ljudi. Oni su dobili privilegiju da prvi ulete i proberu najbolje. Po njihovim rezultatima vidi se i njihova sposbnost. Privatizaciju Bosna Livno smo već opisali, ona potpada pod model stranačke, kao što je i privatizacija poduzeća Livanjsko polje, za koje će se i oni sa najboljom memorijom zapitati: zbilja šta je s tim, je li to uopće postojalo? Postojalo je, iako mu više nema ni traga. Njegova privatizacija predstavlja najgrublji primjer malverzacija, iako do danas za to nije niko odgovarao. Privatiziran je od strane nekog, nemojte mi zamjeriti, ne sjećam se imena, Prvačić ili tako nekako. Mogao bi po ovome biti i postdiplomac. Naime, Prvačić je već prvog dana ulaska u posjed, podigao sa računa poduzeća iznos s kojim je i ušao u njega i vratio ga Glumina banci. Nijednu stavku iz ugovora nije ispoštovao, rasprodao je poljoprivredni vozni park poduzeća, nekoliko puta preregistrirao poduzeće, pokrivajući tragove i na kraju, kao odustao. Šećer na kraju, bio je požar u kojem je izgorila cijela zgrada uprave, zajedno sa dokumentacijom. Maestralno.

Primjera ima još, puno bi to i neefikasno bilo redati i opisivati. Ipak, valja spomenuti samo najživopisnije. Zagor, koji je na licitiranje svog izabranog objekta došao naoružan baš kao duh sa sjekirom i hajde majci i konkurentima da probaju podići cijenu hotela u iznosu jedne nove Škode Octavie ilili Doc Holideya, koji je iskockao kompletno poklonjeno poduzeće i utalio ga Hercegovcima, a da nije izmiro ni jednu obavezu ni prema radnicima, ni prema državi.

Drugi tip tajkuna, su oni koji su nešto i imali i vrijedno radili na sticanju novih vrijednosti. Videći veliku rasprodaju i oni su se uključili u lov u mutnom, ali koristeći svoj novac. Ne znam koliko im je zamjeriti ili ne, barem su spriječili ulazak u Livno raznih Kutla i Petričevića.

Ostaje za nadati se, da će vladajuća klika nastaviti sa prepisivanjem pravila i zakona iz susjedne nam države, pa pokrenuti i izmjenu zakona o privatizaciji, bar po pitanju zastare, ako ne i po oduzimanju nelegalno stečene imovine. Jer ovaj je zločin vrlo blizu jedinom zločinu do danas, na koji nema zastare – ratnom zločinu.

PROJEKTI STOLJEĆA

Investicije su probile plafon troše se krediti

         Nastojeći nekako amortizirati nezadovoljstvo puka gubitkom radnih mjesta, aktualna vlast je, s vremena na vrijeme, najavljivala i obećavala velike investicijske projekte na području općine Livno, koji bi trebali privući strane investitore i uposliti veliki broj Livnjaka. Priča je išla ciklično, onako slučajno, uvijek pred izbore, ispravno računajući da su Livnjaci mala djeca i da još uvijek vjeruju u Djeda Mraza.

         Šta je zajedničko svim tim genijalnim projektima stoljeća?  Normalno, velika uposlenost koja se, od projekta do projekta, kretala od 200 do 500, pa i više novouposlenih. Druga zajednička karakteristika je, da se kao investitor uvijek pojavljivao naš čovjek, koji je davno prije otišao iz Livna, trbuhom za kruhom, zaradio popriličan kapital, koji nema gdje trošiti i kojeg vuče nostalgija za zavičajem, pa će to, kao uložiti za svekoliki razvoj svog rodnog kraja. Treća zajednička karakteristika, bila je dobijanje koncesije za dio ili za cijelo Livanjsko polje, kao preduvjet za početak realizacije projekta. Ovaj uvjet je uvijek bio zamaskiran svakakvim, ponekad i smiješnim razlozima, a poslije ćemo objasniti i zašto.

         Jedan od prvih projekata ,bio je projekat proizvodnje sintetskog benzina iz livanjskog lignita. Poznat i kao Hitlerov ratni projekat, da mu ne bi tenkovi slučajno ostali bez goriva. I baš kao što je njegov ministar promidžbe govorio: što je veća laž, ljudi će prije nasjesti. Tako je bilo i sa ovim projektom, koji nije imao nikakvih izgleda da zaživi i bude realiziran. Nastranu, što je mnogo ljudi nasjelo na lijepu priču, na stranu, što smo osramoćeni u cijeloj državi o tome s čim se bavimo, Vlada je junački krenula da izrealizira barem prvu i za njih najbitniju fazu, poklanjanje Livanjskog polja svojim igračima. Za malo im to nije i uspjelo. Ono što nisu planirali, bila je pojava novog informatičkog medija kod nas, Interneta i Livno-Online stranice, gdje nisu mogli zaustaviti seriju argumentiranih napisa protiv projekta. Kap koja je prelila čašu, bilo je objavljivanje fotografija sjedišta poduzeća koje je vodilo projekt i više milionsku investiciju. Oronula kuća, uz makadamski put, na periferiji Zagreba, učinila je više nego stotine napisa. Kad se ustanovilo da se radi o jeftinim prevarantima, ministar gospodarstva se pravdao da on to nije znao, da su ljudi s kojima je pregovarao imali fina odijela i skupe aktovke, baš kako treba kod ozbiljnih poslovnih ljudi.

         Drugi projekat stoljeća, od kojega se još nije odustalo je izgradnja skijaškog centra na Vagnju. Kao i ovaj predhodni, bio je pismeno urađen sa svim ekonomskim opravdanjima. Imao je samo jedan manji nedostatak, nedostatak snijega. Naši moderni Potemkini, pravdali su to autoritetom jednog od autora i potpisnika projekta, uvaženim stručnjakom za zimske sportove, Tonetom Vogrincem. Tone sigurno nije badava stavio svoj potpis, a dečki su krenuli u realizaciju projekta popularno nazvanog Blidinje II. Za bagatelu su pootkupljivali okolnu zemlju, zakopali i izgradili nešto temelja i vikendica, onda to besplatno uplanili u općinskom prostornom planu i krenuli u realizaciju druge faze: izgradnju asfaltnog puta do Vagnja. Doduše, malo je zapelo, kriza, nema se novaca, a nema ni zainteresiranih igrača u Vladi brojki. Čak ni Štrumfeta nije više mogla ništa iskamčiti od Vlade Federacije. Ali plan se polako realizira, naredna faza je proglašenje tog pojasa zemljišta zaštićenom zonom, možda ekološkim ili nacionalnim parkom. E onda slijedi rasprodaja parcela po tržišnim cijenama, koje će biti, u to ne treba sumnjati, višestruko veće od nabavnih.

         Još je jedan projekat u fazi pipanja terena uoči moguće realizacije. Radi se o projektu proizvodnje pivskog slada. Stari, predratni projekat, mogao bi ovaj put poslužiti da bi se ekipa domogla, tako željene, koncesije nad Livanjskim poljem. Sada je to reciklirano, osvježeno, umiveno i umotano u još skadunjaviji naziv TERA (turizam, ekologija, razvoj, agrar). Tera se već drugu godinu za redom održava u Lištanima. Pod pokroviteljstvom Vlade i županijskog ministarstva poljoprivrede ova manifestacija, koja se u gradu već naziva Lištani open, okuplja na jednom mjestu eminentne ministre i probisvjete iz šireg nam okruženja. Sve to je začinjeno obiljem ukusnih delicija (janjetina i pivo) i nezaobilaznim Thompsonom. Stvarni učinci ove manifestacije su neplaćeni računi za catering i aviosnimanje, mnogo nostalgično-domoljubne priče, nevidljive probne parcele ječma, te najave još probnih parcela nepoznate lokacije. Ne treba ni naglašavati, da još ni jednom na tu manifestaciju nije pozvan niti jedan proizvođač piva, ni domaći ni strani. Idejni realizatori ove papazjanije, valjda misle, da bi se eventualno proizvedeni livanjski slad, sladno prodavao kao livanjski sir. Ili im uopće nije namjera proizvodnja slada. Da nije opet koncesija u pitanju?

         Zašto je bitna koncesija na Livanjsko polje, zašto su mnogi zapeli da dođu do nje? Objašnjenje je vrlo jednostavno i svima nam je pred nosom. Sedamdesetih i osamdesetih godina rađen je, u suradnji sa HEP-om, projekat hidroregulacije Livanjskog polja. Do rata je završena prva faza: Buško blato i sistem odvodih kanala. U pripremi je bila i druga faza projekta poznata kao Retenzija Čaprazlije, koja bi stavila pod kontrolu vode iz donjeg dijela Livanjskog polja. I danas je taj projekat u igri, jer bez hidroregulacije cijelog Livanjskog polja nema ozbiljnih projekata na njegovom većem iskorištavanju u bilo kojoj namjeni. Šta se da zaključiti? Projekat Retenzija Čaprazlije neće biti realiziran sve dok „naši ljudi“ ne budu u posjedu koncesije za korištenje Livanjskog polja. U ovim, prije navedenim projektima stoljeća, cijena te koncesije bila je simbolična, uvijek se prikazivala kao gesta dobre volje lokalnih vlasti da na taj način motiviraju i privuku investitore u naš kraj. Zapravo je stvar obrnuta. Nikome od njih nije bilo u cilju investiranje u naš kraj, nikakva nostalgija, nikakva nova radna mjesta.

Uvijek je cilj bio i ostao dobiti koncesiju za bagatelu. Malo sačekati, a onda aktivirati slatkog ministra iz Hrvatske, Šukera, da izlobira i pokrene HEP u, za hrvatsku elektroprivredu, nesumnjivo, profitabilan i nužan posao. To je stari dug, pa nismo valjda zaboravili da smo im poklonili cjelokupni hidropotencijal Buškog blata, baš dan prije gašenja državice iz bajke, Herceg-Bosne. E, samo bi tada koncesija, koju bi morali otkupiti od „naših ljudi“ bila isto tako prodavana po tržnim cijenama. Treba li napominjati, to zna svaki Livnjak, da slatki ministar vuče porijeklo, baš iz tera Lištana.

Pa ma kako vam ovo izgledalo kao naučna fantastika, nemojte se čuditi. Od ovoga se nije odustalo, niti će. Ako zaškripi Tera i slad u pričuvi je još jedan projekat stoljeća. Za očekivati je da se on ubrzo aktivira. Zaboga, idu izbori, ječam ne klasa, hajmo malo pođubriti. Da, to će biti to, projekat proizvodnje umjetnog đubriva. I imate pravo tri puta da pogađate na bazi čega će biti umjetno đubrivo. Ne neće to biti njihovo đubrivo, mada su ga za ovih petnaestak godina proizveli u izobilju, samo što ga nisu upakovali za dalju prodaju.Ostavili su ga nama. Đubrivo će se proizvoditi na bazi livanjskog lignita, kojeg mi imamo u izobilju i normalno je da za takvu investiciju investitoru treba ponuditi koncesiju na korištenje Livanjskog polja.

LOVATORSKI KARCINOM

                                               Kako da ne mislim na sivu eminenciju, nevidljive ubojice efikasnih ruku

Nije sramota bit bogat, opet se vraćam na Denga, ali sramota je za račun svog bogaćenja ostaviti stotine i hiljade ljudi bez ikakvih primanja, bez egzistencije, bez nade. Ekipa koja je to radila, spada u segment bankarstva i osiguravanja. Mic po mic, nastavivši svoj posao iz mračnog režima, u prostorima i sa opremom svojih bivših društvenih banaka i osiguravajućih kuća, ovaj put za svoj račun, ova svilena mafija u potpunosti je zagospodarila kompletnom finansijskom infrastrukturom grada i Županije.

Za vrijeme rata, počistili su svu dokumentaciju koja bi mogla kompromitirati njih i njihove političke pulene. Kad kažem dokumentaciju, mislim na kreditna i druga zaduženja. Normalno su isto tako dobro pohranili dokumentaciju svojih političkih pritivnika, da ako zatreba izvučemo asa iz rukava. Neposredno iza rata ovaj klan je bio spreman na osamostaljivanje. Nove banke i nove osiguravajuće kuće niču kao pečurke, očišćene od repova prošlosti, a sa uhodanim komitentima u sadašnjosti i budućnosti. Ponekad je dolazilo i do lomova, najčešće zbog velikih političkih apetita, koji se nisu mogli finansijski pokriti. Stari recept, preregistracija, malo modificiran u udruživanje, omogućavao im je da u nove poslove krenu ostavljajući prljavi veš u ugašenim bankama i osiguravajućim kućama.

U današnje vrijeme postali su ipak malo sofisticiraniji, sad polako, markica po markica. Malo poslića sa rizičnim kreditima i osiguranjima, gdje se najbolje pere lova, malo poslića sa starom deviznom štednjom, koja nikad nije izašla iz mode. Ako ne vjerujete pitajte Bekija. Nova generacija tih lopuža uvodi i neka nova pravila, naplata bankarskih uskuga, promjenjive kamate, pa ti računaj, provizije na sve i svašta, normalno sve to neoporezivo. Ugovori o osiguranju sa puno stavki, od kojih je najbitnija posljednja, napisana sitnijim slovima, kao napomena, a koja u većini slučajeva poništava sva vaša prava iz predhodnih stavki. Pa rečeno im je u početku: Niko ne sme da vas kontrolira.

" Vlasnici kapitala će kod radnika poticati kupnju skupe robe, stanova i tehnologije, obvezujuci ih pritom na skupe kredite do razine neizdrživosti. Neplaćeni dugovi će izazvati bankrot banaka  koje će se morati nacionalizirati, pa će država onda krenuti putem koji vodi u komunizam."  Karl Marx, 1867. Citat je star samo 140 i nešto godina, ali dokazuje da se povijest ponavlja, naročito kad je u pitanju nekažnjena pljačka i otimačina. A ovo uzimanje je baš uzelo maha, ne vodeći računa o krajnjim posljedicama. Do kada se može musti krava sa već presušenim vimenom. Zato i je najbolja usporedba ove ekipe sa karcinomom. To je parazit koji se nezaustavljivo šitri organizmom, polako ga izjedajući i mučeći, da bi u finalu metastazirao, ubijajući i sam organizam, ne shvatajući da time ubija i sebe. Svijet je i ove godine bio na rubu finansijske metastaze i samo strah najvećih finansijskih rakova, zaustavio je potpunu propast. Ali to njih baš mnogo ne dira, oni misle da rade odgovoran i općekoristan posao ili kako bi rekao stari anarhist Bakunjin: I poriv za razaranjem je stvaralački poriv.

A ko su ovi ljudi kod nas?  Prirodom svoga posla to su neupadljivi, blijedi likovi, koji se ničim posebno ne ističu, izuzev poslovne urednosti i elegancije. To je ipak samo fasada, u probranim društvima znaju biti itekako neuredni i neukusni, ali tada ih nije briga, među svojima su. Voze neupadljive automobile srednje klase, odijela su im isto tako neupadljiva, pogodna za svaku priliku. Nadam se bar da imaju čitave čarape i da se nisu ugledali na predsjednika Svjetske banke koji drma milijardama, a nosi poderane čarape. Gdje izlaze, pitaće mnogi Livnjaci? Najčešće jedan kod drugog, rjeđe na marendu od morskoga pasa u Bahus, a redovno nedeljom poslije mise u ložu caffe-a Picaso, koja je po njima već i dobila ime – masonska loža Li-2.

TREĆI ENTITET*

                                                                                      Moj Bože koliko demagogije

                                                                                         Sustavno poredane u artiljerijske salve

Kako se približavaju izbori, izjave i istupi političkih lidera stranaka sa hrvatskim predznakom (tako si oni sami sebi tepaju), ulaze u staru shemu poznatu pod ofucanim nazivom:“zaštita hrvatskih nacionalnih interesa u BiH.“  Aktivnost je poprilično sinkronizirana, zna se ko će pričati o ugroženosti Hrvata (skoro svi), zna se ko će predlagati lažna europska rješenja izmjene Ustava (HDZ), zna se ko će nuditi radikalna rješenja o trećem entitetu (HSP i HDZ 1990), zna se ko će to sve osporavati, ne nudeći ništa (preostali hrvatski „intelektualci“ u BiH), zna se ko će šutiti (crkva).

U tu se kakofoniju, vrlo dobro uklapa nedavna izjava Predsjednice Federacije, naše Borjane, o podređenom položaju Hrvata u BiH, o njihovom nedostatku u skoro svim institucijama entiteta i države. Poput Borjane i Božo je zabrinut za položaj Hrvata u BiH. On i njegova stranka, HDZ – brojke, svjesni su da moraju radikalizirati stvar, da moraju biti veći katolici od Pape. Predlažu ustavne promjene, koje će Hrvate staviti u ravnopravan položaj sa ostala dva naroda, zaboravljajući da su oni jedan od krivaca za propast ustavnih promjena prije četiri godine. Draganče predlaže ustavne promjene na bazi europskih kriterija i želja, sa četiri regije, svjestan da njegova ponuda nema nikakve šanse, osim pozitivnih bodova u EU i eventualne odgode njegovog sudskog procesuiranja. Ko o čemu, Jurišić o trećem entitetu, po principu ništa me ne košta, nemam šta izgubiti. Da ne zaboravimo kradom za boljitak, koji se tajno slažu sa svakim ponaosob, a javno ni sa kime, nudeći javnosti nemoguću misiju o jedinstvenoj hrvatskoj političkoj platformi.

Tako nekako to izgleda početkom izborne godine, a do listopada će se to podgrijavati do usijanja i do potpunog izluđivanja i ono malo preostalih normalnih. Ne treba biti genijalac pa ustvrditi da većina stvari stoji: i podređenost Hrvata i asimetrična, nepravedna ustavna rješenja na štetu njih i sve manja pomoć iz susjedne nam države, međutim ne treba zaboraviti ni uzroke , a pogotovo ne uzročnike takvoga stanja. Ponajprije ćemo analizirati tezu o nedostatku Hrvata u institucijama entiteta i države, odnosno uzroke  toga nedostatka. Manjak je evidentan kao prst u oku. Zašto? Normalno, osnovni uzrok je katastrofalan kadrovski kriterij HDZ-a, ali o njemu poslije. Najprije nešto o dva genijalna kadrovska poteza. O prvome smo već govorili, hrvatska samouprava, taj HDZ-ov politički i finansijski, a ponajviše kadrovski Obrovac. Niko za njega nije odgovarao, niko ga nije ozbiljnije analizirao, no HDZ se do danas nije od njega oporavio. U konačnici, u tom suludom povlačenju kadrova, HDZ je izgubio kičmu svoje kadrovske kontrole, povukao je 90 % kadrova, koji inače ni po jednom kriteriju nisu mogli obavljati funkcije koje su im poklonjene. Kasnije ih nije ni mogao vratiti. Drugi genijalni potez, je ipak mnogo teži i sa čijim posljedicama sada i susrećemo. Isto tako, komesarski odrešito, nekadašnji predsjednik HDZ-a, Mate, prezime mu znate, naredio je početkom '93. povlačenje svih hrvatskih kadrova iz Sarajeva. Tko ne doće u Grude, izdajica je. Tako je kraj rata Sarajevo dočekalo samo sa jednim Hrvatom, direktorom javnih poduzeća, znakovito, bilo je to pogrebno poduzeće. Od toga se nikada hrvatska zajednica u Sarajevu nije oporavila. I neće.

Tako treći entitet, polako postaje zemljica Utopija bosansko-hercegovačkih Hrvata. U njoj će teći med i mlijeko i svi će problemi nestati kao ružan san. Normalno, propagatori te zemljice Utopije, računaju da će oni imati tapiju na vladanje, zaboga, pa to je njihova ideja, normalno je da je oni i realiziraju i da daju svoj puni doprinos u njenoj izgradnji. Kako to u praksi izgleda, znaju svi oni Hrvati u BiH koji su još uvijek većina u svojim općinama, gradovima i selima. Na tim područjima sačuvani su svi gospodarski subjekti, koji ne samo da rade punim kapacitetom, već su povećali i proizvodnju i uposlenost. Stopa nezaposlenosti najmanja je u Europi. Posebna pažnja se poklanja zaštiti okoliša, planskom  korištenju prirodnih resursa i kao kuriozitet, ograničen ulaz stranog kapitala. Šta će nam, strancima nije baš ni vjerovati, a ionako imamo dovoljno svoga novca. Koncesije na korištenje prirodnih resursa daju se na kašikicu, uz vrlo stroge kriterije i stalni nadzor.

Svi imaju pravo na zdravstvenu zaštitu, koja se odvija u modernim bolnicama, sa specijaliziranim liječnicima i najnovijom medicinskom opremom. Umirovljenici imaju mirovine k'o u Njemačkoj, pa dosta ulažu u dionice na hercegovačkoj burzi, koja prometom premašuje i Wall Street. Obrazovanje je besplatno za sve, a za najbolje učenike obezbjeđuju se stipendije i upisi na zagrebačko sveučilište. Za one manje sposobne ostaje Split, Mostar, a za imbecile, ako ih ima, ima Fabus. Većina završenih studenata vraća se u svoj rodni grad i tu primjenjuje novostečena znanja.

Mnogo se ulaže u kulturu, Hrvati su poznati po tome. Tako u svakom gradu ima kazalište sa vlastitom glumačkom družinom, manjim orkestrom i obaveznom folklornom grupom. U stolnom gradu ima i multiplex kino, ima i pravi simfonijski orkestar, ima i lutkarsko kazalište, ali kako i u svakom pravilu i ovdje ima izuzetak, nema satire. Zabranjeno, ustvari nije, samo je nepotrebno. Česta su gostovanja i glumačkih ansambala iz Hrvatske, a nisu rijetki ni festivali i večeri poezije. 

O športu da i ne govorimo. Ima i nekoliko profesionalnih klubova (nogomet, košarka) koji se natječu u europskim ligama, dok se ostali finansiraju iz budžetskih sredstava. Građani redovno idu na važnije utakmice, često obiteljski sa djecom, jer u Trećem Entitetu nema huligana, a svi su sportski događaji unaprijed rasprodani. Mnogo se ulaže u amaterski šport, posebice u atletiku, gdje se za nekoliko generacija očekuju vrhunski rezultati. Trendovski športovi kao tenis i golf su već isfurani, sada je u modi kriket i hokej na travi. Već ima izgrađenih terena za te športove na Blidinju, gdje se okuplja jet-set Trećeg Entiteta.

        U tom i takvom blagostanju, trebali bi živjeti Hrvati na onom području gdje su većina, odnosno na onom području koje im prepusti drugi partner iz Federacije. Od partnera iz RS ne može se očekivati ni zapuštena ledina. Zašto se tako ne živi na područjima gdje HDZ vlada u kontinuitetu skoro već 20-ak godina?  Zašto je više proizvodnih pogona propalo u Livnu nego u Visokom, ili Prnjavoru? Tko nas je to pokrao u Tomislavgradu, ili Posušju? Tko nas je to prisilio da dajemo u bescijenje preostala prirodna bogatstva u našoj Županiji, sumnjivim biznismenima sa još sumnjivijim kapitalom? Niti je to uradila međunarodna zajednica, niti su to uradili Bošnjaci i Srbi. Sve je to maslo naših mangupa. I danas, kada oni obećavaju Treći Entitet, kao rješenje svih naših problema, normalno prvo nacionalnih, pa onda egzistencijalnih, ja im ne vjerujem. Niti su oni sposobni za to, niti bih ja želio živjeti u zemlji, gradu, zajednici, bilo gdje, gdje bih išao po mišljenje takvih idiota i kriminalaca kao što su bili ovi predhodnici, a ništa bolji nisu ni ovi današnji koji ponavljaju njihovu staru priču. 

GUSKE U MAGLI*

                                                       Zbog čega primatima nikada ne isključuju elektriku

                                     Oni u principu ionako rijetko čitaju

Nedavni predsjednički izbori u Hrvatskoj i nadolazeći opći kod nas, ponovo aktualiziraju staru tezu o političkoj, i ne samo političkoj sljepoći hrvatskog izbornog korpusa u BiH. Bauk svega urbanog, kulturnog, obrazovnog, još i socijaldemokratskog, kruži još i sada potencijalnim Trećim Entitetom. Nasuprot tomu, nude se retrogradni koncepti zavičajnosti i udarništva, kao nove moralne vrijednosti. Radićemo kao konji, ali naši konji. Zato nije ni čudo, što je pobjednik predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, dobio u XI Izbornoj jedinici manje od 5 % glasova, valjda zato što nije ništa u životu radio, osim što je bio profesor na dva fakulteta. Na sreću, birači u Hrvatskoj su prepoznali novu kvalitetu, pa im nakon, prvog mrgodnog i uvijek ljutog, zatim drugog uvijek nasmijanog i sa taze vicevima, dolazi smireni i pomalo dosadni profesor. U turbulentnim vremenima koja su pred nama, potreban je upravo takav sidraš.

Glasači iz XI Izborne jedinice, mogu sada da razbijaju glavu mudrujući, kako se to moglo desiti u katoličkoj zemlji, kakve se to zavjere bjelosvjetskih centara moći valjaju po Hrvatskoj, ništa to ne pomaže. Čovjek je izabran. I još ne ide u crkvu. Dragi Bože, mora da su birači u Hrvatskoj poludili, je li moguće da ne vide da će ih ovaj sve ofarbati u crveno. Nikome, ama baš nikome ne pada na pamet da se upitaju: Da nije do nas? Da nismo mi, nedaj Bože, pogriješili? Da nismo pogrešno shvatili nedeljnu propovijed i preporuku predsjednika mjesnog ogranka? Pa zar nije dosta što kod nas imamo umjesto Hrvata, komunjaru i nevjernika, sada se to desilo i u Lijepoj našoj.

A što Kosorka djevojka najavljuje ukidanje dvojnog prebivališta, hrvatskog patenta, koji ruši sve postojeće zakone fizike, jer predpostavlja da se jedna te ista jedinica materije može istovremeno nalaziti na dva mjesta, to ne smatraju za višak privilegija, više kao osvetu što nije prošao Jacin favorit, koji je već bio uzeo mjere za inaguracijsko odijelo. I ponovo otvaraju staru priču: Nemamo svog predstavnika u BiH, Komšić nije naš, nije Hrvat, njega su izabrali Bošnjaci. I opet će, a mi lijeka nemamo. Nastranu što su to šovinistička stajališta, nastranu što to izjavljuju neki marginalci, ono što zabrinjava je šutnja onih koji trebaju zaustaviti, spriječiti i sankcionirati govor mržnje. Toga nema.

Nastranu i to što se Željko nije baš pretrgao u ove četiri godine, da obiće „svoju“ izbornu bazu, nastranu i to što bježi od hrvatskih riječi u svojim govorima, ipak čovjek nije zaslužio takvo etiketiranje. Pa makar je zaključio i po tom zaključku i djeluje: Bolje mi je bit Sarajlija, nego Hrvat, on je legalno izabrani član Predsjedništva BiH. Ne treba zaboraviti licemjerje do jaja njegovih protivkandidata Jovića i Ljubića, koji isto tako, necivilizacijski, osporavaju Željkov izbor, prešućujući svoju nemoralnu trgovinu glasovima. Manje je poznato da je pomenuti dvojac dobio više glasova u Cazinu i Kladuši, nego u Posušju i Duvnu. Ako su ta dvojica jada mjerilo modernog hrvatstva, hvala im. Bolje i Željko, bolje crni vrag, nego takva moralna i intelektualna bijeda.

A Hrvati u BiH, još uvijek nisu izašli iz svoje političke sljepoće. Uvijek je neko drugi kriv, nikada oni. Oni su birali svoje predstavnike u desetak izbornih ciklusa. I svaki put bilo je sve gore, a obećanja pred izbore sve veća. Da nije do vas? Koliko vam još treba da se uvjerite da nema Djeda Božićnjaka, koji će donijeti dobra rješenja na tanjuru? Zašto uporno tražite vođu i uvijek izaberete slijepca? Probajte na sljedećim izborima zaokružiti poslovođu, ili nešto drugo, crnog ili crvenog vraga, ovi dosadašnji su prokockali sve vaše prilike i šanse, istovremeno to dobro naplativši. Od Vas. Parafrazirajući Radića može Vam se reći: Ne idite i na ove izbore kao guske u maglu.

NIKO KAO  NITKOV   NIKO*

                                                                                         Kako vrijeme prolazi lova me ne nalazi

                                                                                     prije mi je mislit dala a sad više ne

                                                                                    oj živote teško ovo jebo te   

                                               

Moralnost nikada nije bila vrlina današnjih političara. Ali ipak su imali neku mjeru. Ako nisu imali mjeru, imao ju je Visoki predstavnik. Pa im je znao, odrezati po mjeri. To je bilo nekada. Odavno Visoki predstavnici ne zavode reda u ovoj našoj žabokrečini. Ponašaju se turistički, razgledaju, primaju dobre novce i hajmo nazad. Zato nije ni čudo ko nam obnaša vlast i priča o poštenju.

Svaki iole ozbiljniji političar, koji drži do sebe, mora imati u svojoj biografiji, ako ne zatvorsku kaznu, onda barem krivičnu prijavu i sudsko gonjenje. Tipičan primjer toga je predsjednik HDZ-a, Draganče, koji s ponosom ide iz jednog sudskog procesa u drugi. Što više, to bolje. Iako je bio smijenjen sa mjesta člana Predsjedništva od strane Visokog predstavnika, ponovo je vraćen u igru,kao vrlo kooperativan dečko za projekte međunarodne zajednice. Pristaje na sve, još brže potpisuje. SDA ima svoje pravilo u sudskim igrankama svojih članova. Ako je podignuta optužnica protiv tebe, odstupi sa svih pozicija na koje si došao kao kadar SDA. Zadnji primjer toga principa bio je federalni premijer, Branković, koji je morao podnijeti ostavku na to mjesto zbog optužnice protiv njega. Po zadnjim informacijama, još nekoliko istaknutih članova SDA sitnu knjigu piše i sprema se na odlazak u drugi, treći saf. Kod ostalih stranaka nema ni riječi o tome, a nema ni tako krupnih ribetina.

Zato je tu HDZ i njegovi probrani specijalci. Držeći se bukvalno devize svoga prvog predsjednika, koji je znao govoriti: kada umrem i ako umrem, tako se ponašaju i oni kad su u pitanju fotelje i ostavke. Samo ih smrt može odvojiti od njihovih fotelja i privilegija. Sigurni su u svoj izbor, jer su građane dotjerali do takve bezvoljnosti i bezidejnosti tipa: za koga glasati, svi su oni isti lopovi. Zato ih i boli, neka stvar, za javnost i građane. Za njih ne važe ovozemaljski zakoni, pa čak ni zakoni drugih država, u koje se zaklinju svojim biračima. Tipičan primjer je bivši drot iz Kaknja, sada ugledni parlamentarac i zna se partijaš. Dugogodišnje varanje lijepe njegove i solidna financijska korist koju je stekao na taj način, sada je potvrđeno tjeralicom za njim da izađe pred lice pravde. Ali vidi vraga. Nitkov kao Niko, ne priznaje sud hrvatske države, mada je priznavao novac koji je primao od nje, na temelju lažnih podataka koje je dao o svom ranjavanju i o svom statusu. Ako ikada i iziđe pred lice pravde, zna se njegova obrana: Sve što je radio, radio je u interesu hrvatskog naroda, čiji je on kao legitimni zastupnik. Kako se ne može suditi narodu, tako se ne može suditi ni Niki, jer on je narod. Niko je to naučio na brzopoteznom tečaju koji se, gle čuda, zove pravni fakultet i čiju diplomicu ima i Niko. Da, Niko ne priznaje zemaljske sudove ni jedne države, on će priznati samo sud svoje partije. Zna on da ga tamo neće osuditi Niko, svi su oni veći lopovi od njega, i Niko to zna.

Svu svoju licemjernost pokazao je nedavno, za posjete BiH, predsjednika Hrvatske, Josipovića. Iako je u predizborno vrijeme lomio i onu zdravu nogu, namičući glasove, prvo za Hebranga, pa kasnije za Bandića, šireći o Josipoviću nebuloze tipa, crveni bauk kruži iznad hrvastkog naroda i ako izaberete ovoga, ne gine nam opet povratak u komunizam. Ni to, ni tjeralica hrvatskog suda nije zasmetala Niki da bude u prvom safu kod dočeka, da oduševljeno aplaudira Josipoviću i da veselo intelektualno vodi konverzaciju sa njegovim savjetnicima. Gadljivo kao Pili salama, neopisivo.

DRUMOVI ĆE POŽELJETI TURAKA...*

                                                                                                           Doviđenja na vlaškom drumu

         Paralelno sa zahuktavanjem predizborne kampanje, 2010.-ta godina donosi nam, u početku puzajuću, a iz dana u dan, sve bržu i opasniju ekonomsku krizu. Sve više zatvorenih radnji i butika, sve prazniji ugostiteljski objekti, govore u prilog tome. Čak se zatvaraju i tezge na legendarno, povoljnoj , livanjskoj pijaci. Hercegovci napuštaju zlatnu koku nakon 50 i više godina. Je li to pravi znak da je dogorilo do nokata? Ne kaže se badava: kad vidiš Hercegovca da baca 100 KM u Neretvu, bacaj i ti i ne ispuštaj ga iz vida. Ipak ne bi mi bili mi, kad se ne bi pravili da se ništa ne događa. Kao kad dijete padne i razbije koljeno ili lakat, pa ustane i kaže: nije meni ništa, ništa me ne boli. Pored većine građana u forsiranju takve gluposti, prednjače naši vrli vlastodršci.

         U mandatu ove vlasti nakon nekoliko projekata stoljeća, nakon Tere I i II, u 2010. godini vlast očito nema ni ideja, ni snage a više ni hrabrosti da i dalje nudi šarene laže svojim podanicima. Da upravo podanicima, jer se i drugačije ne možemo nazvati. Građani koji već 20-ak godina slušaju jedne te iste laži, manje ili više od iste ekipe, sada su u takvoj fazi latergije, bezvoljnosti, da trenutno ne postoji nijedan racionalan motivacijski element koji bi mogao da ih razdrma, razbudi i natjera da misle svojom glavom. Do sada je najučinkovitiji motivacijski faktor bio strah i nema sumnje, da će opet biti ubačen u igru. Normalno, malo redizajniran i ušminkan, ali u svojoj suštini biće opet isti: strah od onih drugih, i onih trećih.

         O strahu, koji sada postoji u svakom od nas, egzistencijskom strahu, o strahu od besperspektivnosti, kako općine i županije, tako i cijele zemlje, neće se govoriti. Naprotiv, od toga će se bježati kao vrag od tamjana. Jer ako se pođe pričati o tom strahu, o nemogućnosti življenja dostojnom čovjeka za veliku većinu nas, doći će se do uzroka takvog stanja. A uzrok i uzročnici toga i takvoga stanja će biti pred nama. I nudiće nam i ptičijeg mlijeka, i treći entitet i 100 KM, samo da se oni nastave brinuti za nas. Ili kako je znakovito bio njihov prošli izborni slogan: Dopustite da završimo započeto. I da budem veseli cinik, stvarno smatram da im treba dopustiti, ne da dovrše, nego da dokrajče započeto.

         Jer kako drugačije objasniti situaciju, da biramo one, koji su legalizirali rad na crno i prvi uveli praksu neplaćanja samodoprinosa. Kako objasniti, da biramo one, koji su ubili skoro kompletnu livanjsku privredu. Ove godine, treba im dopustiti da dokrajče rudnik i rasparčaju Preslicu. Kako objasniti, da biramo one, za čije vlasti imamo duplo više kafana, od prijavljenih konobara, da imamo duplo više trgovina, od prijavljenih trgovaca, da imamo duplo više bagera, od bagerista. I da imamo, sve manje i manje radnih mesta. I da imamo, sve manje i manje plaćenih radnika. I da imamo, novu kategoriju privremenog rada: Gastarbajter na crno, u lijepoj našoj.

         I da imamo, sve više i više dužnosnika, koji od pustog grabeža uopće nemaju dodir sa stvarnošću. Da imamo, ministra gospodarstva koji dnevno službeno prevaljuje i naplaćuje po 800 kliometara. A da za tri godine nije donio niti jedan projekat u županiju, niti jedno novo radno mjesto. Još je ljepši primjer njegovog pomoćnika, uža specijalnost koncesije. Brzina kojom Rocky dijeli koncesije već izaziva paniku kod građanstva. Za ovu godinu mu je ostalo, da podijeli koncesije na zrak i vodu, sve ostalo je već utalio. Dobro svako pravilo ima izuzetak, pa tako i Rocky još nije ušao u posjed njemu najmilije koncesije i vlasničkog udjela: rudničkog kamenoloma. Ali ima vremena.

          A posla sve manje. Za dvadesetak mjesta u KONZUMU proljetos se guralo oko 400 nezaposlenih Livnjaka. Morala je intervenirati i Štrumfeta. Ovoga proljeća, za isto toliko mjesta u FISU, takmičilo se blizu 900 kandidata. Svih 20 i nešto novoprimljenih moraće besplatno raditi oko dvije godine, koliko su potrošili na podmazivanje i uvezivanje. Hoće li FIS toliko trajati u Livnu. Sudeći po Konzumu, koji je u Đekna fazonu, neće. Istovremeno, zatvoreno je oko 80 malih trgovina, što mješovite robe, što tekstila, što ostalog. Izgubljeno je više od 100 radnih mjesta. Dobiješ na mostu, izgubiš na ćupriji. Od turskog vakta, nije bila slabija kupovna moć Livnjaka. Nekada je bilo sramota kupovati manje od kilo mesa. Sada se bez problema, glasno naručuje frtalj faširanog, junetine za dvije šnicle. Na zelenoj pijaci, nekada najživljem dijelu grada, kao da vlada kuga. Samo promrzli prodavači. I poneki prolaznik koji ne kupuje, nego preko pijace krati put.

Impresivni rezultati, nema šta. Ova dalekovidna politika, klanja vola poradi šnicle nije naštetila koljačima, već onima koji su tog vola uzgojili, mazili i pazili, a onda ga na brigu dali novopečenim mesarima. Rezultat je poznat. Izvađeno je par šnicli, a ostatak je bačen da trune. I nikome ne smeta smrad crkotine. Jače od smrada je stid, što se to dopustilo.

I danas, kada je lakše dobiti bingo nego radno mjesto, samo se sa nostalgijom možemo sjetiti vremena kada je, svakog jutra Livnom tekla rijeka radnika, u žurbi da stignu na svoja radna mjesta. Nekada su livanjski ugostitelji prije od radnika znali kada je ovima plaća, pa su se pripremali da ih dočekaju nakon završetka smjene. Plaća se nosila kući i džepu, u kešovini, nije bilo kartica, tek su poneke firme počele uvoditi čekove. Novac je, i pored inflacije, imao neku vrijednost, jer su Livnjaci imali svoju valutu, njemačku marku, i sve se računalo na nju, koliko orlova treba za ovo ili ono. Do novca se lako dolazilo, zato se i komotno trošilo.

I gastarbajteri iz Njemačke, kada bi dolazili, morali su se pokazati, da imaju više novca od domaćih. Zato su orlovi letili na sve strane. Ugostitelji i trgovci su zadovoljno trljali ruke, a nisu kratki ostajali ni livanjski majstori svih zanata. I za njih je bilo posla u izobilju, a iz toga vremena ostala im je samo navika da bezobrazno naplaćuju i najbanalnije popravke. Zato su ih zvali majstorima zlatnih ruku.

Sada je to ipak nostalgija. Nema više, ali priznaćete da lijepo zvuči. Danas smo učmala, bezperspektivna provincijska čaršijica, koja živne malo ljeti i oko Nove godine, a sve ostalo je životarenje. Nedostatak novih radnih mjesta više nije pojava, to je stanje, koje će se vrlo teško promijeniti. Nema više ni onoga što se podrazumijevalo pod radničkom klasom, nema radnika. Samo sve veći broj novih korisnika usluga biroa za zapošljavanje, koji se sveo samo na nekoliko mjesečnih naknadica i potrebe za zdravstvenom knjižicom. Livnjaci su davno počeli željeti posla, ali posla nema, niti će ga biti, na žalost. Krivci za to nisu samo oni, zna se, krivci smo svi mi koji smo to dopustili.

NOVI VIJESNICI PROLJEĆA*

                                                    Proljeće stoji iza barikade s podignutom rukom

Evo nam stiže i proljeće. Dosadna i dugačka, zima polako odlazi, kišu i snijeg zamjenjuje sunce i ugodna temperatura. Kako smo nekada učili u školama, pojavljuju se i prvi vjesnici proljeća. Nekada, u nekim normalnijim vremenima to su bile lastavice, ljubičice i visibabe. Danas kada ništa više nije normalno, promijenili su se i prvi vijesnici proljeća. Ne pamtim kada sam zadnji put vidio lastavicu, pa čak su se i vrapci prorijedili. Visibaba i ljubičica, takođe je sve manje, uglavnom zbog smanjenja zelenih u korist betonskih površina.

Po čemu onda prepoznati dolazak proljeća? Ko su ti novi vijesnici? Ne treba biti puno pametan pa znati odgovoriti na to pitanje. Samo treba pažljivo zagledati i razgledati okruženje u kojemu živimo. Živopisni i veseli, novi vijesnici proljeća krase sve naše obale, bilo rijeka, bilo seoskih potočića. Sa proljećem i prestankom padavina obale nam se zašarene kao božićne jelke. Nema kakvih nema, ukrasa na granama uz obale. Tu se mogu naći podsjetnice u obliku najlonskih kesa i flaša svih registriranih i onih drugih pravnih subjekata. Od velikih trgovačkih centara zvučnih i renomiranih imena, do kesa iz malih seoskih prodavnica. Šarmantno dekorirane obale naših voda, više govore o našem stanju svijesti, nego o ekološkoj osviještenosti, budeći optimizam kod obična svijeta. Šta li je bilo u svim tim silnim kesama i vrećama, tko je to kupovao i trošio, odakle mu toliki novac? Tko to kaže da je kriza i recesija, pa pogledajte koliko tu ima kesa, da je u svakoj bilo desetak maraka robe, to su milioni. Kakva kriza, kakvi bakrači, opet nam lažu.

Još živopisniji od lasta i jaglaca su i šticari, ti novi vijesnici proljeća, koji svojim izlaskom na naše, ionako preorane ceste, veselo govore da je zimi kraj, može se u šume. Na novi turnus klanja. Ne treba dopustiti da neprijatelj dođe do daha. Treba ga odmah potkačiti i sasjeći u startu, da bi se došlo do novih proizvoda, do novih radnih mjesta. Krčmeći preostalo prirodno bogatstvo, ovi novi ambasadori napretka, krče svima nama put u bolju budućnost. Sa svojim tehnološko sofisticiranim proizvodima u obliku trupaca i ogrevnog drva, i laiku je jasno da više nema potrebe za zaostalom proizvodnjom namještaja i stolarije, to je komunistička patka, čemu gubiti vrijeme, za trupce i ogrev uvijek ima mušterija. Obično na zapadu.

I zato oni počinju svoje tkanje, još i prije dizanja zadnjeg snijega. Ne može se dočekati da se uleti u šumu, taj nepregledni magacin, bez magacinera i bez početnog stanja. Samo kolji. Volja te jelu, smreku, bukvu, volja te tanku i mladu, ili staru i kvrgavu. Kolji. Jedini hendikep je opet ta komunistička podvala. Nisu im ostavili dovoljno šumskih puteva, a oni, poradi visoke produkcije, nemaju kada raditi nove. Pa zato kolju onako redom, s puta. Imaju sve potrebne dozvole. Za to su se pobrinuli njihovi ljudi, obično kažnjeni da budu šumski direktori. To je težak i odgovoran posao. Zato mnogi od njih dobijaju priznanja u obliku: menadžer godine i slično. Iako često poslovnu godinu završavaju sa gubitkom. Doduše, shvatljivo je i opće prihvatljivo, jer baš su te godine imali mnogo investicija: šumski metri, novi vozni park za direktora, pa još i pokoji terenac za lokalnog političara.

Ništa za to, proljeće je stiglo, novo klanje je počelo, gubici će se brzo nadoknaditi. Idemo dolje. 

ANTIFAŠIZAM I DRUGE BASNE*

                                                                                         Zanima me bi li opet išao u rovove

Ulazak u parlamentarnu proceduru SDP-ovog prijedloga zakona o zabrani negiranja fašizma, o zabrani isticanja i propagiranja fašističkih i neofašističkih opredjeljenja i simbola, otvorio je u državnom parlamentu, zanimljiviju nego ikad, raspravu, kao i konačno rušenje maski i demagoških floskula iza kojih su se, u pravilu, krile izjave i namjere koje opisom i još više sankcijama, sadrži taj prijedlog.

Bilo je i prije ovakvih ili sličnih inicijativa, ali kao nikada do sada, sadašnji prijedlog zakona nije pokazao svu našu političku i moralnu dvoličnost i neodgovornost kao danas. Zašto je to tako? Strah vladajućih, prije svega SNSD-a, od ovoga zakona je prije svega izbijanje aduta, vladajućim nacionalističkim strankama, u nekažnjivom sijanju govora mržnje prema drugim strankama i prije svega narodima, koji su svakom normalnom čovjeku zaudarali, ako ne na fašizam, ono sigurno na šovinizam. Nemogućnost sijanja govora mržnje i straha, svojim biračima u izbornoj kampanji, ravna je hendikepu odlaska u svatove bez one stvari. Pokušajte zamisliti u izbornoj kampanji do danas vladajućih stranaka u BiH, predizborni govor tolerancije, poštovanja različitosti, širenja suradnje i rada na reformama, koje bi građanima omogućile ako ne normalniju, ono sigurno smireniju budućnost. Recimo govor uvažavanja između Harisa i Dodika. Nemoguća misija.

Upravo zato treba pohvaliti predlagača za odličan tajming novog zakona. Jer osuda fašizma i novih, pojavnih, oblika fašizma, voljeli vi ili ne SDP, nije stvar političkog opredjeljenja. To je prije svega civilizacijsko opredjeljenje, koje ne bi trebalo imati veze sa politikom. Ne može se zamisliti ni jedan parlament na svijetu (normalno sa izuzetkom BiH) u kojem jedan dio vladajuće većine negira prijedlog borbe protiv novih oblika fašizma, koje svakodnevno susrećemo, dok drugi dio vladajuće većine ignorira raspravu, ne želeći dovoditi u pitanje vladajuću koaliciju, a da to ne bude osuđeno u javnosti kao direktna podrška fašizma. Ne treba biti isključiv, ali u opredjeljivanju između fašizma i antifašizma nema i ne smije biti ništa između, nikakva nesvrstanost, uzdržanost ili stav u stilu to se mene ne tiče. U ovom pitanju nema sivih zona, ili si za jedno ili za drugo. Bez ikakvih opravdavanja ili ograda, cjepidlačenja u formalizmu i demagoškim prenemaganjima.

Zato i ne treba čuditi „civilizirano“ ponašanje predsjedavajućeg Parlamenta i njegova naravoučenijska izjava da: kad životinje govore ljudskim glasom, onda je to basna, a kad ljudi govore životinjskim glasom, onda je to Bosna. Ta izjava odaje mentalni sklop primitivca, antihumanista, iako se radi o doktoru. Posegavši za takvom kvalifikacijom prema predlagaču zakona, doktor Živković je razgolitio i svoju (ne)civiliziranost i svoju obrazovanost, a pogotovu, svoju neovisnost, jer je evidentno da je dobio direktivu da ovo zaustavi po svaku cijenu.

Njegov šef treba, u narednom periodu, punu komociju u izlaganju svojih nebuloznih ideja. Projekat zaštite interesa manjeg entiteta, sveo je na zaštitu svog interesa. Kako je priča sa referendumom neslavno propala, sada je u trendu priča o razdruživanju. Da bi priča pila vode, već odavno, a pogotovo u zadnje vrijeme protura se teza o podjednakoj krivici sviju zaraćenih strana, i normalno najmanjoj krivici srpske strane. Ako je i bilo zločina, bili su čin odmazde, čak i preventive, djela pojedinaca i dijelova sistema, nikako plan i organizacija cijelog tadašnjeg vojnog i političkog vrha RS.

U toj reviziji naše nedavne povijesti uključeni su sve bitne i manje bitne institucije i organizacije, prije svega tužna sprega medija i politike. Relativizacija zločina i prikrivanje stvarnih zločinaca služi samo jednom cilju: nametanje kolektivne odgovornosti cijelom svom narodu. Tu se ne biraju sredstva, od jefitinih trikova sa zapjenjenim, domaćicama koje objašnjavaju bjelosvjetsku zavjeru, preko otužnih, udruga tipa Izbor je naš, koje se, usput rečeno izdašno finansiraju iz budžetskih sredstava, do naručenih televizijskih emisija sa „uglednim“ povjesničarima i analitičarima, koji koriste Radovan-argumentaciju, pa sve do Velikog Vođe, koji nam ovih dana otkriva i neke posebnosti genocida i odgovornosti za njegovo počinjenje.

Kao i svaki vođa i ovaj vođa nastoji biti originalan, poseban, čak vizionarski. Možda se, potajno nada da će njegovo tumačenje genocida ući čak i u školske udžbenike. Pored poznatih izjava njega i njegovih klonova, o napuhanosti broja stradalih u Srebrenici, paralelno se podiže i broj stradalih u Bratuncu, kao neka vrsta kontra-tega. Taj broj je u nekoliko godina sa par stotina stradalih, sada narastao na blizu 4.000 žrtava. Znajući da je to ipak sitan argument, nasuprot dokazanom genocidu, Vođa uvodi i novi termin za to: ograničeni genocid. Da li nam to Vođa pokušava reći da postoje ograničeni i neograničeni zločini, mala i velika klanja i klaonice. Kao kad uđete kupiti košulju, pa imate raspon brojeva od malih (L), do ekstra velikih (XXL). Kupac normalno bira prema sebi i svojoj veličini. Tako i Vođa sugerira svom narodu, da se tu desio mali, slučajni genocid. Koji su počinili dijelovi sistema znanog kao RS. A on kao vođa nije pravni sljednik tih kvarnih dijelova sistema, nego onih drugih, ispravnih.

Zaboravlja, prije bi se moglo reći, taktički izostavlja nekoliko bitnih stvari. Zločin ne mogu planirati, počiniti, pokušati prikriti i negirati dijelovi sistema. Sud je tačno definirao elemente genocida i naveo odgovorne institucije RS-a za to. Nema malih i velikih genocida. Nema malih i velikih fašizama, pogotovu nema slučajnih genocida i slučajnih fašizama. Ili si trudan ili nisi, ne može se biti malo trudan. Zato će se poduzimati sve da se zakoni koji sankcioniraju takve priče izbace iz parlamentarne procedure, jer ovaj zakon predlaže i sankcije za negiranje fašizma (genocida). I to je ono što nervira Vođu. I to je razlog što će svi njegovi podrepaši, predvođeni doktorom Dulitlom, ginuti i krvariti, u pokušaju sprečavanja usvajanja zakona koji nije po volji ljubljenom vođi.

I za kraj. O predlagaču. Već godinama, SDP BiH pokušava naći homogenizacijski element za sve normalne ljude u BiH. Možda je ovo jedan od tih ključnih elemenata. Nije nov, nije originalan, ali kad se vidi koliko to nervoze unosi u protivničke redove, onda ga treba maksimalno iskoristiti. Jer zamislite šta je alternativa. Zabrana propagiranja antifašizma u XXI stoljeću. Za Ginisa.

BALKANSKA ODESSA

                                   Kucaj prije nego što uđeš u njenu sobu, tajna su vrata podzemnih voda

Da li je slučaj i li sudbina, ne znam, ali su mi ovih dana, čitajući i slušajući, kako aktualne vijesti, tako i neke događaje iz prošlosti, u svijest ušla dva, na oko nepovezana događaja. Prvi se odnosi na našu dnevno političku scenu. Nakon 15-ak godina od počinjenja groznog nedjela, ubojstva oko 200 civila, na Korićanskim stijenama, pravdi je privedena grupica od 4-5 likova, osumnjičenih za to nedjelo. Paralelno sa tom vijesti, ide i vijest o skorom izlasku iz zatvora u Švedskoj, jednog od ideologa tih i takvih nedjela, bivše predsjednice RS-a, Biljane Plavšić. Drugi predmet moje pažnje bila je Odessa, ne kao grad u Rusiji, nego kao organizirana skupina mračnih ljudi iz prošlosti.

Za one koji ne znaju, ODESSA je organizacija, čije postojanje i djelovanje nije nikad zvanično dokazano, ali čiji je rad u periodu iza II Svjetskog rata, bio toliko intenzivan da nije  postojala ni najmanja sumnja u njeno postojanje. ODESSA je njemačka skraćenica od Organisation Der Ehemaligen SS Angehörigen, ili Organizacija bivših pripadnika SS-a. Njene konture nastale su krajem rata, kad je postalo jasno da ga gube, a prvobitni cilj bio je sklanjanje na sigurno ogromnog opljačkanog plijena, kao i organiziranje kanala za bijeg svojih članova. Oba ova cilja su uspješno realizirana. Novac, zlato i druge dragocjenosti su prebačeni na sigurno, najviše u švicarske banke, koje nisu marile za porijeklo toga blaga, a stvoreni su i kanali za bijeg, počevši od organizacija za pomoć žrtvama rata, preko nekih crkvenih institucija do vlada južnoameričkih zemalja. Okončanjem rata i u prvim godinama iza njega, uočljivo je (sa izuzetkom Nirberga, gdje je osuđena njemačka politička elita) da je vrlo mali broj zločinaca iz drugog i trećeg ešalona uhvaćen i osuđen.

Kako je vrijeme odmicalo, zaborav je činio svoje, i sa rijetkim izuzetcima (Centar Simon Wisental u Beču, Izrael), niko se nije baš pretrgao za potragom. S druge strane, pripadnici Odesse su se već etablirali u novim sredinama, došli do mogućnosti korištenja pohranjenih finansijskih rezervi, pa su, samim tim redefinirali svoje ciljeve:

1. Vratiti što je moguće više bivših pripadnika, koji su sa novim identitetom ostali u Njemačkoj, u državne službe;
2. Infiltrirati se u niže nivoe organizovanja svih relevantnih političkih stranaka;
3. Sa novčanim sredstvima iz svoje rezerve, infiltrirati se u trgovinu i industriju, koja je nakon rata, Marchalovim planom, dobila potreban zalet;
4. Angažirati najbolje odvjetnike za odbranu raskrinkanih i uhvaćenih drugova;
5. Angažirati medije za širenje propagande da SS-ovci, u većini slučajeva, nisu zločinci, nego tek obični domoljubi koji su samo obavljali svoju dužnost prema domovini.

Ne ulazeći u analizu realizacije ovih prvih četiriju ciljeva, pažnju treba usmjeriti na peti cilj, relativizaciju zločina i eventualnu reviziju povijesti. Nakon rata su se počele, prvo kod saveznika, pojavljivati teze o genocidnosti kompletnog njemačkog naroda i o njegovoj kolektivnoj krivici. Stratezi Odesse su jedva dočekali takvu tezu, te su je i zdušno pogurali. Nema boljeg zaklona od teze koja će, s jedne strane, ogaditi svakog poštenog Nijemca, i sa druge strane, umanjiti pojedinačnu odgovornost za počinjena nedjela. Potencirajući kolektivnu odgovornost učinjena je velika šteta na otkrivanju i kažnjavanju velikog broja pojedinaca koji su okrvavili ruke.

Pitaćete se, kakve to veze ima sa događajima kod nas. Zar vam ovo ne zvuči poznato. I nacionalne elite kod nas su, paralelno sa privođenjem rata kraju, užurbano radile na formiranju svojih malih Odesa. Kao i svaka vlast, otkada je povijesti i naši nacionalistički oligarsi su imali svoje pretorijance. U miru da ih štite od njihovog naroda, a u ratu su to jedinice za specijalne zadatke. Tako su nastali razni arkanovci, tutini, štelini, jukini, cacini i slični. Nisu baš mogli doslovno kopirati SS-ovce, ali po svojoj kriminalnoj prošlosti i krvoločnosti nisu puno zaostajali za ovom najmračnijom vojno-političkom postrojbom u povijesti. Jedini henkep u odnosu na SS bio je nedostatak tradicionalne njemačke metodičnosti u obavljanju bilo kakvog posla, pa i zločina. Nisu se baš trudili oko evidentiranja svojih žrtava, ali su u svom primitivizmu nekada i nadmašivali uzore.

         Završetkom rata, ova bulumenta kriminalaca postala je neugodan svjedok, kojeg se moralo što prije staviti pod kontrolu. Obećavajući im sve i svašta, neke su uspjeli pripitomiti, a njihov ratni plijen legalizirati. Neki nisu bili za zauzdavanje, pa su hitno stradali u raznim neriješenim prometnim i drugim nezgodama. Ali, takvih je bilo malo. Ostali su dobili direktivu da se povuku u sjenu i miruju, a oni najeksponiraniji su dobili druge identitete i druge države za življenje. Slučaj Radovana Karadžića, koji je razotkriven 2008. godine kao Dragan Dabić iz Rume, travar i iscjeljitelj, samo dokazuje tezu da pojedinac, bez zaštite sistema, može biti neotkriven tek onoliko koliko traje snijeg na suncu. Zato još više začuđuje još uvijek neotkriveni, prije rata marginalni skladištar iz Vukovara Goran Hadžić.

         Šta je zajedničko svim, do sada privedenim pred lice pravde, zločincima, bez obzira na vjeru i naciju. Svi su u Haag ispraćeni kao nacionalni heroji. Ne ulazeći u to da je svako nevin dok mu se ne dokaže krivica, ipak je neukusno njihov odlazak popratiti na takav način i to još javno prikazati na udarnim terminima na svim medijima. Doduše, ni Haag nije bezgrešan i već se u nekoliko slučajeva pokazalo da i oni znaju pogriješiti, od zamjene identiteta do jalovosti u dokazivanju krivnje. To je međutim problem Tribunala u Haagu. Šta je kod nas problem. To što odu uz najveće počasti, samo je vrh ledenog brijega. U dosta slučajeva isplaćivana su im značajna novčana sredstva, kao motivacija za dobrovoljnu predaju Haagu. Njihova obitelj i dalje dobija njihova primanja, koja ni u jednom slučaju nisu ukinuta, samo su preimenovana. Djeca im dobijaju državne stipendije, supruge posao, a i njih čeka siguran posao i izvor primanja, kad se vrate.

         Zašto je to tako?  Neki će pomisliti da su to ipak nacionalni heroji, da zaslužuju takav tretman, nakon nepravde koju im nanosi međunarodna zajednica i Tribunal u Haagu. Razlog je ipak puno prozaičniji. Velika većina njih je odbila priznati krivnju, a ako je neko i priznao, priznao je da je to učinio na svoju ruku, nikako po naređenju sistema. Iako su podignute optužnice i za zločinačke poduhvate, još se nije desilo da okrivljenik u svom priznanju krivnje navede i nalogodavce u komandnom lancu i tako ih optuži za planiranje zločina. Akcenat je na planiranju, a ne na izvršenju. Nažalost, Tribunal ni do dana današnjeg nije u tome puno odmakao. Kao da ni njima nije stalo. Još kad se dopusti da se od Tribunala čini farsa, kao što je to činio Milošević, a poslije njega Šešelj i Karadžić, dobijamo to što dobijamo.

         Samo idiot neće povjerovati da skori povratak Lady knife iz Švedske, aktualna vlast  neće iskoristiti na trijumfalistički način, kao što je to rađeno i prije. Dočekujući Bilju kao žrtvu međunarodne zavjere, ova vlast će pokušati dokazati nevinost naroda, a ne pojedinca. Normalno, niko neće primijetiti da otkrivaju toplu vodu, nije kriv narod već pojedinci koji su činili zločine, kao u ime naroda. S druge strane, ona žalosna grupica sa početka priče odgovaraće pred sudom za zločin koji su počinili, ali nikom neće pasti na pamet da ih pita tko im je to naredio. A da ih i pita, odgovora ne bi bilo. Jer kad bi ga bilo, onda ne bi bilo stipendija za djecu, posla za suprugu, mirovine nakon svega. Niko, ama baš niko ne uočava pogubnost ovakvih teza i ovakvih negiranja. Jer negiranje fašizma je pojavni oblik novog fašizma, kao što je i negiranje ratnih zločina i glorifikacija ratnih zločinaca, uvod u nove ratne zločine.

NOSTALGIJA

                                                                                Razdijelio sam blagoslov i smotao džoju

Nostalgija je pojam koji označava žal za lijepim. Pod lijepo možete svrstati svašta, od lijepe bivše djevojke, preko lijepog auta do lijepe domovine. Uglavnom obilježava prošlo, nedostupno, a nekad tako drago. Od nostalgije boluju svi koji su, ne svojom voljom, odvojeni od nečega što im je drago. Mornari žale za kopnom, ljubavnici za ljubavnicama, dijaspora za domovinom.          Nekada sasvim običan i bezazlen pojam, početkom 90-ih pretvoren je u visokorizičan izraz. Bolje je bilo da vas označe kao teroristu, nego kao nostalgičara. Jer, rekli smo da je to žal za lijepim, od koga ste ne svojom voljom odvojeni. Etiketiranja nostalgijom, bio je najefikasniji obrambeni mehanizam tadašnjih vrlih kolektora, ako bi ih se neko usudio kritizirati u njihovom poslu, ili ne daj bože, ukazivati na greške koje prave.

A kad te etiketiraju kao nostalgičara, onda je sve dozvoljeno. Ti postaješ protivnik novog sustava, neprijatelj koji se treba i mora ušutkati. U to vrijeme, taj pojam je označavao samo one koji žale za bivšom državom. Nije bitno, ako si ti žalio za svojim bivšim radnim mjestom, to nije bilo pravo radno mjesto, nego proizvod yugo komunizma i kao takvo nije vrijedilo ni koliko crno ispod nokta. Nije bitno, ako si konstatirao da više nemaš pravo na besplatno liječenje, opet je to yugo nostalgija, šta ima da boluješ u novom sustavu, dosta je bilo izležavanja i lažnog bolovanja. Kad kažeš da bi ti volio raditi, dobiti posao, radno mjesto, opet si yugo nostalgičar, posao se više ne dobija, njega treba zaslužiti. I tako redom.

Vremenom od ovoga sindroma počinje oboljevati sve više stanovništva, baš onako kako su redom počeli i gubiti neka prava ili privilegije iz tog prošlog sustava. Počinje nam se dešavati razmišljanje tipa: da bog da imao, pa nemao. I to nije više zanemariv broj, to je epidemija. A šta smo to imali, pa sada nemamo, i vrijedi li za tim žaliti. Kako se kaže: ne vrijedi plakati za prolivenim mlijekom, samo treba čekati do sutra, pa opet pomusti. Ali ako prolijevaš iz dana u dan, razum se treba zapitati do koga je. I dokle će, luda krava dozvoliti da je muzu amateri.

Bauk nostalgije kruži iznad Livna. Za čim to danas žale nostalgičari. Za svim i svačim. Od nedostatka ekonomske sigurnosti, pa do banalnih stvari. Od besplatnog školstva i zdravstva za sve, do sigurne mirovine. Od putovnice s kojom si mogao putovati od nemila do nedraga, do nestašica stvari za domaćinstvo, kao što je strani deterdženti, kava, jeans, banane i rama margarin. Sa nestašicama se izlazilo na kraj. Crno tržište, izleti u Trst, moglo se priuštiti, radilo se i zarađivalo. Sada kad sve to imamo pred nosom, a ne možemo si priuštiti, jer ne radimo i nemamo novca, e to je pogodno tlo za širenje virusa nostalgije.

U jednu ruku nije ni loša ta nostalgija. Ipak si imao perioda u životu kada ti je bilo, bar naizgled dobro. Za čime će žaliti mlada generacija u skoroj budućnosti. Za roditeljskom mirovinom, koje više nema, kao ni roditelja. Možda za internetom, koji si više ne mogu priuštiti. Za čim žaliti, kad nema baš puno lijepih stvari iz predhodnog života. Za generaciju koja nije imala nedostupnih stvari, zabranjenog voća, biće velika neusklađenost između imao, pa nemao. Jer većinu nisu ni imali, samo su vidjeli da drugi imaju. Većinu nisu ni dijelili, jer su ih drugačije učili, većinu nisu ni proživjeli u stvarnosti, nego virtualno na računaru. Zato neće ni imati za čim žaliti, kao što ima moja generacija.

JEDINA SOLUCIJA – REVOLUCIJA ?

                                                                                                   Sanjao sam kako vodim proletere mlade

Nakon svega, normalan čovjek mora se zapitati postoji li izlaz iz ove luđačke situacije, postoji li normalno, demokratsko ili civilizacijsko rješenje, da se stvari, koliko toliko, dovedu u red. Možda i jedno od najtežih pitanja. Ljudi koji su odselili iz našeg grada i države, na jedan način nam daju odgovor na to pitanje. Rješenje je napustiti to sve i povremeno dolaziti, turistički obići rodni kraj i rodbinu, pustiti suzu i brzo se vratiti u svoj normalni život. Dakako, to je rješenje za jedan manji dio populacije. Ne mogu svi otići vani. I zamislite tu situaciju da odu svi koji su na neki način, u proteklom vremenskom periodu, oštećeni i obespravljeni. U Livnu bi ostali samo novi bogataši. Kako ih većina živi od uslužnih djelatnosti, vrlo brzo bi to sve skupa propalo. S druge strane, čekati da se ova bulumenta lopova i nesposobnjakovića, dogovori kako redefinirati sistem da bi on bio funkcionalniji, pravedniji i na usluzi svim građanima, je još veća utopija. Iz prostog razloga što takav sistem ne odgovara samo njima. U propagiranju demokratskih standarda i uzusa ponašanja, oni prije svega misle na vas. Ti standardi važe samo za vas, ne za njih. Oni su u drugom sistemu vrijednosti i ponašanja. Njima je dozvoljeno krasti i otimati, jer nema sankcija za njih. Njima je dozvoljeno neisplaćivati plaće radnicima, neuplaćivati im doprinose na mirovinsko, socijalno, zdravstveno. Umjesto toga, oni taj novac koriste za sticanje novih bogatstava, novih vila i auta. Jer kad sve to propadne, oni se iz igre povlače za značajno uvećanom imovinom, koju će ovaj put opreznije ulagati u nove poslove.

Velika većina obespravljenih u pravilu je i neorganizirana, pasivna i apatična, u iisčekivanju da neko drugi riješi njihove probleme. Taj nedostatak svijesti o potrebi da se sam pobrineš da riješiš svoje probleme, ključna je karta na koju banda igra. Opstrukcija igre oko udruživanja, organiziranja sindikata i njihovog stvarnog sindikalnog djelovanja, razrađena je do detalja. Birokratske barijere oko registracije udruženja služe ponajprije da se u tom periodu registrira paralelna organizacija, koju, u pravilu, vode njhovi ljudi i sa kojima će oni kao pregovarati o vašim potraživanjima. Pa kad i to propadne, ti isti vas savjetuju na demonstracije, na koje imate pravo, ali na koje nema nikakvih reakcija odgovornih. To je taj prekid, kad se odgovorni prestanu ponašati europski prozvani, a počnu reagirati balkanski neodgovorno. Štrajkajte i demonstrirajte do sudnjeg dana, mi smo pravna država, neka ona radi svoj posao. A takozvana, pravna država će taj posao uraditi baš nešto oko sudnjeg dana, dan prije ili poslije, zar je bitno.

I zato mislim, da se na taj način problemi neće nikad riješiti. Na radikalno ignoriranje treba se odgovoriti radikalnim mjerama. Ako ste spremni danima demonstrirati pred odgovornim institucijama vlasti, koji to normalno ne zarezuju ni za slovo, onda morate biti spremni da te iste istjerate sa njihovih pozicija. Pod pojmom istjerati mislim bukvalno. Istjerajte njih na ulicu, pod šatore, na livadu, u praznu tvorničku halu, istjerajte ih iz njihovih klimatiziranih ureda i auta, iz njihovih udobnih kožnih fotelja. I budite uvjereni da će pravna država promptno reagirati. I budite spremni na to. Budite spremni na sankcije, na zaštitare, na policiju i specijalce, i na zatvor. Danas je zatvor jedino sigurno mjesto za poštena čovjeka. Ako ste spremni ugroziti svoj život, štrajkajući glađu zbog neisplaćenih plaća, budite sigurni da taj vaš čin neće pobuditi emocije kod vašeg poslodavca koji vas je zakinuo za vaše i na račun toga priskrbio sebi nova imanja, nove aute, nove vile. Neće on reagirati na vaš štrajk glađu, on mu naprotiv ide u prilog. Ali će reagirati ako mu oduzmete, ili na neki način uništite sve ono što je stekao sa vaših leđa.

I još ćete natjerati pravnu državu da reagira i da vam besplatno daje tri obroka. Jeftinije i efikasnije, vam je džabe ležati u zatvoru, nego kod kuće. A ne mogu vas sve zatvoriti. Zato, organizirajte se i ne plašite se. Nemate razloga, ovako samo možete povratiti ono najdragocjenije što vam je oduzeto – vaše dostojanstvo.

PAPCI, FIRAUNI I UBLEHARI

                                      Čuvajte se ajkula motrite na ljude

Ovo su nesigurna vremena Miki ostani kod kuće

   Držeći se stare rimske poslovice: Divide et impera, Profa je postojeći antagonizam između ruralnog i urbanog, iskoristio za dugotrajno zagađenje općine, stalno podgrijavajući i začinjujući, nekadašnja bezazlena prepucavanja između sela i grada. Ostajući napušten od većine ljudi iz grada u svom projektu, on se i morao okrenuti strani kod koje je imao daleko veći prirodni resurs i što je bitnije, uzajamno povjerenje. To povjerenje uglavnom je zasnovano na rođačko-susjedskim odnosima, a često i generacijskim, školskim poznanstvima. Tako stvoren odnos snaga u političkom establišmentu, jednostavno se, sistemom spojenih posuda prenio i na sve ostale segmente društvenog života u Livnu. Najdrastičnija i najpogubnija posljedica svega toga, gubitak je radnih mjesta i funkcija onih koji su se smatrali predodređenim za njih. Zbog svega toga nepodnošenje ovih društvenih skupina polako prerasta u ozbiljan problem. Pri tom se jasno mogu diferencirati tri skupine, imenovane u naslovu, sa jasno definiranim stilom ponašanja i rezoniranja. Pogrdna imena koje koristim, oni inače koriste jedni za druge, a ja ih koristim zbog boljeg isticanja apsurdnosti nametnutog im sukoba. I odmah da napomenem: Kategorizacija se ne odnosi samo na mjesto prebivališta, više na karakter i stil ponašanja.

Papci su u ovom kontekstu primitivci, novopridošlice u grad i na funkcije. Svojom bahatošću i bezobzirnošću, kompenziraju svoje, uglavnom, skromno obrazovanje i nedostatak prakse ponašanja među civiliziranim svijetom. Najopušteniji su i najmirniji u društvu istomišljenika, kako političkih, još više i nacionalnih. Nemogućnost prilagodbe sredini u koju su došli pomalo ih frustrira, a neprihvatanje sredine im pojačava agresivnost. Njihov životni credo po tom pitanju može se sažeti u stihove poznatog stihoklepca R.Karadžića: Siđimo u gradove, da bijemo gadove. Ovaj put bitka se bije za osvajanje svih gradskih pozicija i kako sada stvari stoje uspješno je realizirana, sa izuzetkom gradskog groblja, gdje infiltracija ide nešto sporije.

Pojam firauni, podrazumijeva sve gradske Hrvate koji se nisu sa oduševljenjem priklonili Profinoj bulumenti. Kad se kaže gradski firaun, misli se prije svega na građansku prevrtljivost, na ljude kojima nije vjerovati. Ne vjeruje se čak ni onima koji se svojski trude dokazati svoju pravovjernost. Ova skupina je za razliku od prve, potpuno dezorganizirana, prepuštena na milost i nemilost kadrovskog masakriranja koje nasmanjenim intenzitetom provode Profini ljudi. U svom patetičnom lamentiranju u stilu: Vidi šta nam rade, pokazuje se sav jad i bijeda grada. Promatrajući to s ove vremenske distance, nisu ništa bolje ni zaslužili. Valjda im je već u genetici podaništvo. Uvijek su nove vlastodršce dočekivali suzdržano, zauzvrat očekujući, nakon njihovog povlačenja, sinekure za sebe. Ovaj put su se debelo preračunali, ovi se ne povlače, naprotiv, stalno dovode nove snage. A kad seljak tjera merak, onda to traje do bola.

U ovom vrtlogu malograđanštine, najbolje se snalaze ublehari. Oni su i jedno i drugo, ali prije svega su beskičmenjaci i sitne interesdžije. Zuje od jednih do drugih, slušaju njihove probleme i suosjećaju sa njima, napadajući one druge koji su kao uzrok toga. Onda idu kod tih drugih i ponavljaju istu priču. Najžalosnije je to što ta njihova bezkarakternost i ljigavost prolazi i kod papaka i kod firauna. Valjda i jednima i drugima treba slušateljsvo, koje će potvrđivati njihove nebulozne stavove.

URBI  ET ORBI

                                                                      Vidio sam bijes tvrdih momaka, demonsku igru odbačenih

                                                                      Ko je zauzeo mjesto u raju, poštenje ili vlast

I dok je oružje govorilo, pametni su šutili. Skoro 15 godina i oružje šuti, a pametni nikako da progovore. Livanjska šutnja već ulazi u legendu. Ponekad se razbije ponekom oporbenom tvrdnjom, ali tvrde su uši livanjske. A istina je teško varljiva roba. Lakše je provariti Lijanovićevih 100 KM i praviti se da se ništa nije desilo, da tvoj glas ionako ništa ne vrijedi i ne pomaže. Najlakše je tako. Livno je u duboko u stanju apatije i kompleksa manje vrijednosti. A Livnjaci i dalje šute.

Razbijanje šutnje uobičajeno je samo u kafanama i najčešće se razbija alkoholom. Ohrabre se ljudi pa pođu pričati kako ovi ništa ne valjaju i kako bi to oni riješili. I tačno znaš koliko su popili po rješavanju političkih problema. Ako se bave lokalnom politikom, to su tek dva, tri pića, za županijsku problematiku potrebno je prebaciti preko pet rundi. Nakon desete dolazi se i do Federacije, a preko 15 već smo na državnom nivou. Samo su tada rješenja nešto isčašena, nelogična, baš kao i naša država.

Kako zaustaviti dalje propadanje i devastiranje i grada i države? Kako probuditi i motivirati, još uvijek brojčano solidnu masu Livnjaka? Kako zaustaviti nepotrebne svađe i podjele na naše i vaše, na seljake i građane, na papke i firaune. Sve dok su ublehari na vlasti, nikako. U društvu u kojem živimo, gdje se potenciraju i favoriziraju podjele i razlike, kako imati domoljubni odnos prema državi, u kojoj se sve vladajuće stranke trude da ti se ta domovina ogadi. Pretjerano domoljublje od strane bošnjačkih stranaka i nikakvo od strane srpskih i hrvatskih stranaka, sije zbunjenost i nepovjerenje.  Višenacionalna država ne može funkcionirati na principima, jednog „ravnopravnijeg“ naroda, u odnosu na ostala dva.  Onaj ko uistinu voli BiH, respektirati će njenu prošlost, državne simbole, njenu multikulturalnost, multietičnost i smisao za jedinstvo u različitostima, svakodnevnu toleranciju i razumijevanje.

Laži i podjele, kojima smo izloženi svih ovih godina stvorili su i stereotipove i uopćavanja stvari. Mjesto prebivališta ne određuje ko je građanin, a ko je seljak. To određuje karakter i način ponašanja. Onaj ko sredinu prilagođava sebi i svojim sitnim interesima i u duši je sitan i malen. Mogli bi ga nazvati, ne seljakom, to je častan i težak poziv, prije seljačinom, dasinom ili papkom. To isto vrijedi i za one koji se prepuštaju događajima i sudbini misleći da svojim djelovanjem ne mogu ništa promijeniti. Zato danas imamo situaciju, da je više papaka u gradu nego na selu.

Stanovnici grada cijelo ovo vrijeme su razjedinjeni, posvađani i neorganizirani. Naravno, svjesno i planski je to odrađeno. S druge strane, stanovnici sela su organizirani i složni. Probajte, u nekom našem selu, prokopati put i ostaviti ga tako. Ili probajte, da vam seoska kafana pušta glasnu muziku do zore. Sigurno je da nećete dobro završiti.

         I zato je smisao i poruka ovoga teksta Livnjacima, da se udruže i organiziraju i da puste glas. Samo kao aktivan subjekt, u ovom slučaju politički, možeš biti svjestan i zvati se građaninom. Znam da ovo džaba pišem, ali neka stoji. Livnjaci su dovoljno dugo živjeli samozavaravanju i samoopravdavanju, da bi mogli reći nismo znali.

         Ni autor ovoga teksta neće sebi dozvoliti samozavaravanje i samoopravdavanje da će nešto promijeniti. Ništa se neće promijeniti u toj livanjskoj žabokrečini. Političari će i dalje  lagati, bogatuni će postati još bogatiji, a stari pizduni će postati još stariji pizduni. Samo će ponekad dežurni šankeri reći: Oni dolaze, kurvini sinovi.

POGOVOR AUTORA

Dobar običaj nalaže da autor napiše i par riječi o motivima i načinima nastanka svakog svog djela ili nedjela, da se zahvali na pomoći osobama koje su doprinijele sadržaju ovoga teksta, pa da navede i smetnje i razloge za smetnje prilikom nastajanja teksta. Kroz tekst sam nekoliko puta spomenuo svoje motive za ovaj tekst. Hvala za motivaciju, svim livanjskim herojima u procesu privatizacije i tranzicije, kako oni zovu taj proces. Ja ga zovem jesno i nedvosmisleno, procesom pljačke i devastacije svega onoga što je zapelo za oko ovim današnjim Hunima. Neka tekst bude podsjećanje na njih i na njihove prljave rabote. Hvala Štuliću, na korištenju njegovih stihova, koji često govore i više od samog teksta ispod. Hvala onima, koji su mi svjesno ili nesvjesno, pružali potrebne informacije. Unaprijed se ispričavam, zbog izvjesne doze patetike u tekstovima, kao i u njihovoj neujednačenosti, nastajali su u dužem vremenskom periodu (2-3 godine), onako kako su mi stizale informacije i nadahnuće. Moram napomenuti, da u tekstu ima i dio rekla-kazala priča, ali gdje ima dima ima i vatre. Sva imena su izmišljena (izuzev kodnih), a svi događaji stvarni ili će biti stvarni. Svaka sličnost sa stvarnim osobama je namjerna. Rukovodeći se poznatim Šimićevim stihom: Čovječe, pazi kad ideš malen ispod zvijezda, ovaj moj tekst, sasvim sigurno, ne bi smio i ne bi trebao imati velike pretenzije u literarnom smislu, neka bude tek mali svjedok vremena i događanja, pisan na pomalo drugačiji način. I još nešto, za kraj. Nemam iluzija, da će ovo nešto promijeniti, osim što mi malo olakšava odnos sa mojom savješću, a vjerojatno otežava odnos sa mojom okolinom. Smatram sebe za dobra poznavatelja livanjske čaršije, znam da joj se ovo neće baš puno dopasti. Livanjska čaršija je kao stara frajla, voli da joj se laska, ne voli čuti za svoje mane ili nedostatke. Ali to me se baš i ne tangira. Bez obzira na sve to, a u vremenu realizacije ovoga teksta, prikupio sam poprilično materijala za nastavak, pa je jedino sigurno da će biti i nastavka, sa junacima koji slučajno ili namjerno nisu stali u prvi dio, sa novom plejadom heroja iz drugog, trećeg ili zadnjeg reda, koji su upali u ovu seosku igranku da pokupe preostale mrvice i dokrajče posao.

Teme označene (*) ubačene su naknadno, na proljeće 2010. godine