17.06.2017.

Subota, 17.06.2017.

PSI LUTALICE I AUTO ALARMI

                                                     Vidio sam bijes tvrdih momaka, demonsku igru odbačenih

                                                                 Ko je zauzeo mjesto u raju, poštenje ili vlast

Mnogi od nas nisu svjesni pošasti modernog doba i privilegija življenja u većim gradovima. Da sada ne elaboriram sve nedostatke takove privilegije kao što su prometni čepovi, buka vozila,  ljudi iz kontejnera i slično, zadržat ću se samo na dva problema velikih gradova. Psi lutalice i auto alarmi.

Psi lutalice prije rata skoro da i nisu postojali. Vodilo se računa o njima i njihovom uklanjanju, bilo putem lovaca, bilo putem veterinara. A bilo je i udomljavanja, jer bilo je i hrane u suvišku. U periodu rata, a naročito nakon rata, gotovo neprimjetno njihov broj se uvećavao iz godine u godinu. Naročito u većim gradovima. Nekoliko je razloga za to. Prvi je odlazak kompletnih obitelji u dijasporu. Mogli su sa sobom ponijeti minimum u što nisu spadali kućni ljubimci, koji su prepušteni ulici. Drugi je sigurno kronično osiromašivanje, gotovo isto tako neprimjetno, pa su i tu kućni ljubimci odjednom postali preskupi i nepotrebni. I kuda sa njim nego na ulicu.

Za ovih dvadesetak godina njihov broj se udesetorostručio, pa se danas barata podatkom da samo u Sarajevu ima preko 50.000 pasa lutalica. Naravno takav broj, a naročito problemi koje uzrokuju otvorio je prostor za isto tako impozantnu gomilu pametnjakovića i moralizatora što sa tim, sada već opasnim čoporima. Jedni predlažu azile za pse, to je moderno, to financiraju fondovi EU, a u pozadini se krije čisti lopovluk, odnosno kako na lagan način doći do para, dok su uvjeti življenja u takvim azilima nepodnošljivi i za pse. Drugi predlažu sterilizaciju pasa, ili po naški, škopljenje, pod nadzorom veterinara. Odmah je Sarajevo okružio vic kako Mujo predlaže da se psi ne vode kodveterinara, nego kod zubara da im se povade zubi, on se ne boji da će ga psi ........, nego da će ga ugristi. Parlament je izglasao zakon o eutanaziji, što je odmah izazvalo proteste kvaziljubitelja životinja. Ludnica.

I dok se sve to događa oko njih, psi i dalje kruže Sarajevom u sve većim čoporima. Postaju strah za djecu i žene. A njihovo cjelonoćno natjerivanje po gradskim četvrtima i neprekidan lavež, za novopridošlicu u Sarajevu djeluje poticajno za što brži bijeg nazad odakle je i došao.

Auto alarmi nisu nikakva novost, reći ćete, ima ih i kod nas u Livnu. Ništa posebno. Tako izgleda samo na prvi pogled. U Livnu, ili bilo kojem drugom manjem gradu luksuzni ljubimci na četiri kotača sa ful opremom, pa tako i alarmom, drže se u dobro osiguranim garažama. Ako i nisu garažirani, parkirani su u neposrednoj blizini stanovanja vlasnika, ili bar blizu njegova omiljena kafića. Često ga i osobno poznajete i možda imate i njegov broj. I lako vam je riješiti se uznemirujućih zvukova upaljenog auto alarma. Nazovete vlasnika. U velikom gradu je sasvim obrnuto. Ne poznajete vlasnika, policija neće doći i poduzeti nešto. Preostaje vam samo trpiti. I trpiti. I trpiti.

Današnji auto alarmi su čudo tehnike. Prva osobina im je gluhoća. Apsolutna. Oni sebe ne čuju. Druga bitna karakteristika im je monotonost. Ponavljaju se tako monotono i iritirajuće za izluditi. Treća osobina im je podizanje tonaliteta iz minute u minutu. Kao Ravelov Bolero, čini se da se na jednu te istu ponavljajuću temu ubacuje jedan po jedan instrument, tako da u finalu sve to liči na eksploziju zvuka. Četvrta osobina im je da i ako se kojim slučajem ugase zbog slabe baterije, uključuje se pomoćni alarm, koji je u odnosu na glavni, desetorostruko gori i glasniji. I što je najžalosnije, ne možete im ništa. Ne smijete intervenirati, mada bi najradije spalili i alarm i auto i posebno vlasnika. No, njih štiti zakon privatne svojine, mada je takva privatna svojina sposobna probuditi i uznemiriti cijeli kvart.

Pa zašto onda ovo pišem? Ako niste do sada upratili na koga vas podsjećaju psi lutalice i auto alarmi, moramo se zabrinuti. Psi lutalice koji u potrazi za hranom prevrću po kontejnerima i postaju sve bjesniji i bjesniji do prelomne tačke kada počinju gristi. Problem je što nije baš lako identificirati tu prelomnu tačku, pa je izljev bijesa nepredvidiv. To vas sigurno podsjeća na nešto. I kada se to desi upale se alarmi kod sviju, a kod onih najodgovornijih upale se i auto alarmi. Jer auto alarmi mene po svemu asociraju na naše drage političare. Kao i alarmi, ni oni ne vole slušati, a vole da njih slušaju. Ne obraćaju pažnju na širenje neraspoloženja ili ne daj bože uznemiravanja, njima je to dozvoljeno. Ako ih prekinete, možete nastradati, zaboga, oni imaju imunitet i ne smije ih se dirati. I jedni i drugi sviraju onako kako ih  programira vlasnik - šef partije. I ni u jednom slučaju nisu to zvukovi ugodni prosječno glazbeno potkovanom konzumentu, koji se slučajno zatekao u blizini.

Zanimljivo je da i alarmi, kao i političari, kada promjene vlasnika – šefa partije, u pravilu bivaju reprogramirani, odnosno počinju svirati neke druge melodije.

VOZI MIŠKO

Doviđenja na vlaškom drumu

Ne bi bilo korektno pisati o nekadašnjem livanjskom ponosu samo u negativnom kontekstu. U svojih pola stoljeća postojanja Bosna Livno postala je sinonim za dobar i pouzdan prevoz, sinonim za kvalitetu i tačnost, uvijek sa dobrim i kvalitetnim vozačima. Oni su bili ti koji su povezivali Livno sa ostatkom svijeta, naročito u zimskom periodu, kada je taj ostatak svijeta bio odsječen od Livna.

Vozila su se uredno zanavljala, pratili su se najnoviji trendovi, prvi su potegli međunarodne linije za Njemačku, prvi su imali autobuse sa klimom, toaletom, TV-om i videom. Ono što ih je ipak najviše izdvajalo od ostalih prevoznika ipak su bili vozači. Pažljivo su birani i obučavani. Svi su morali proći višegodišnje stažiranje u teretnom, vozeći stare dajceve, omove, manove i legendarne ruske kamaze. Trebali su posjedovati i ugodnu vanjštinu ili bar dobru komunikaciju, što je u ovom slučaju podrazumijevalo dobar smisao za humor. Od Naske Centerovog koji je Glamočacima preporučivao okrugli autobus, da svi mogu sjesti na prvo mjesto, do junaka ove priče Ilke koji bez volana i šeretluka nije mogao ni živjeti, nit ga je bilo tko doživljavao izvan ovih kategorija. Sigurno ih je bilo još, neka mi ne zamjere, Ilku sam poznavao najbolje.

Ilko je počeo voziti vrlo rano, možda je tek kasnije prohodao. Vozio je sve, a najviše su mu ležali šleperi i duge relacije prevoza. Iz tih doba pamte se njegove dogodovštine sa tadašnjom milicijom, koju je najviše volio folirati, glumeći pijanca, iako nikada nije pio alkohol. Beskrajna puhanja balona, čak i vađenje krvi u obližnjim bolnicama, nisu mogli uvjeriti miliciju da nije pijan. Gluma za Oskara. To je bilo za miliciju van Livna. Livanjsku je sekirao na druge načine. Od prebrze vožnje i najdražeg preticanja upravo milicije, do vožnje u ljetnjim noćima iza cisterne koja je prala gradske ulice. Normalno, auto je u takvim prilikama bio maksimalno umazan blatom, koje je ostajalo na tek opranom asfaltu. Kada su mu ukrali fiću i kada je to prijavio miliciji, poručeno mu je da će organi učiniti maksimalan napor da uhvate počinitelja i da ga nagrade.

Dok je vozio za teretni, malo ga je ljudi znalo. Uvijek je bio na putu, osamljenički. Nikada nije uzimao suvozača, izuzev Draška Fife, pomalo retardiranog momka, sa govornim smetnjama. Prilikom svakog zaustavljanja i izlaženja iz kamiona, Fifa je sjedao na vozačevo mjesto i zbunjivao svakoga tko bi mu prišao. Najčešće opet miliciju. E da je te razgovore bilo snimiti. Kada je prešao u putnički prevoz, malo je ljudi znalo za to. Do prve vožnje. Nervozni putnici su u Splitu čekali na vozača da krenu kući. Ljeto, pun autobus, nema klime, galama i pitanja šta je sa vozačem, sve dok jedan nervozni putnik sa zadnjeg sjedala (sećije) nije nakon pola sata kašnjenja, kao iznerviran, sjeo za volan da on vozi. Ostali putnici su prvo bili zadovoljni, misleći da će to ubrzati dolazak pravog vozača, a zatim prestravljeni, kad je on ipak upalio autobus i krenuo za Livno. Tek su iznad Klisa saznali da je on novi vozač.

Vozio je autobus do pred rat, uz isto tako mnogo dogodovština i šeretluka, ponekad zaboravljajući Matka, konduktera, najčešće u Glamoču. Imao je uvijek najluđi autobus, sa dodatnom opremom po njegovom izboru. Najčešće su to bili prednji farovi i maglenke kojih je znao naredati i do 30-ak parova, ustvari, koliko ih je moglo stati na prednji donji dio autobusa. I svi su radili. Jednom je tako, na Kupreškom polju nekoliko puta upozorio nesavjesnog vozača koji mu je dolazio u susret pod dugim svjetlima. Kada to nije pomoglo, neposredno prije mimoilaženja, Ilko je upalio svoju stadionsku rasvjetu da je ovaj drugi momentalno skrenuo sa puta i parkirao na livadi. Poslije je govorio da se nikada u životu nije toliko prestrašio i da će odsada voziti uvijek pod kratkim svjetlima. Kako je redao farove, tako je u unutrašnjosti autobusa redao kasete. Bilo ih je bezbroj, uredno poslaganih uz cijelu dužinu šoferšajbe, a u visinu toliko da se samo vidila Ilkina glava sa brkovima a la Tomislav Ivčić. Zanimljivo, bilo bi za očekivati da se one neprestano ruše usljed krivina i kočenja, ali ja to nisam vidio.

I kada se ženio Ilko je pravio zezu. Ovaj put sa svojim budućim puncem, koji nije nimalo bio oduševljen sa svojim budućim zetom. Morali su se kriti, a sama operacija ženidbe izgledala je kao dobro isplanirana vojna akcija. Ilko i Rada su se vjenčali i nestali, neposredno prije velikog zimskog nevremena. Istovremeno je pukla priča da su pobjegli kod njegove tetke u Zenicu. Punac je bjesnio, tražio i poručivao, ali iz Livna se nije moglo. Kako se nevrijeme stišavalo, tako se stišavao i punčev bijes, koji je prelazio u zabrinutost da im se nije što dogodilo. I kada se sve stišalo mladenci su se pojavili iz Žabljaka, gdje su bili cijelo to vrijeme. Nastanili su se u blizini punčeve kuće i normalno stvari su legle kako treba. 

Iz toga vremena pamtim Ilku po paketima koje mi je mater slala po njemu dok sam studirao. Obavezno mu je napominjala da pripazi kada mi daje paket, da mi ne vide kolege i da mi ne pojedu materin trud. I Ilko je to uredno obećavao. I uredno mi isporučivao pakete dolazeći tim svojim autobusom pred studentski dom, trubeći iz svih mogućih truba (i njih je imao bezbroj), dozivao me iz sveg glasa, navodeći sadržaj paketa i materinu preporuku. Pola doma se strčavalo da mi pomogne oko paketa, koji je obično nestajao u trenu, a ja sam sa Ilkom odlazio na kavu.

Ilko je karijeru u Bosna Livnu okončao negdje pred sam rat, predajući liniju koju je vozio zadnjih desetak godina mlađima. A vozio je noćnu liniju za Zagreb, navukavši usput reumu u lijevo rame, jer je uvijek vozio sa otvorenim prozorom. Prešao je voziti u ElektroLivno, što je bilo kratka daha. Mobiliziran je na rovokopača i rat je proveo kopajući rovove i tranšee uzduž i poprijeko po livanjskoj bojišnici. Nedugo nakon rata otišao je u mirovinu, ali još uvijek čeprka oko auta sa svojim prikom Čakarom koji je isto tako jedan od stare garde Bosninih automehaničara.

03.06.2017.

Subota, 03.06.2017.

MALI GRAD ZA VELIKI ODMOR

                                                                        U susret 5. lipnju svjetskom danu zaštite okoliša

Pred predstojeću turističku sezonu i dolazak gomile turista iz dijaspore i studentskih domova počele su intenzivne pripreme za njihov prihvat da se što bolje ugoste u našem gradu i da u njemu ostave što više novaca. Uređene su postojeće turističke atrakcije, tako da se može brzo i sigurno obići Duman i oba izvora. Za tu svrhu izgrađeni su drveni pješački mostovi od starog vodovoda do žgliba, gdje je urađena i platforma za prihvat većeg broja turista. Isto je urađeno i sa Goranovom pećinom, koja se nakon 30-ak godina opet može posjetiti. Na terasi ispred starog vodovoda turisti se mogu osvježiti hladnim pićem i isprobati čuveni Livanjski sir. Tu se također mogu nabaviti suveniri Livna, koje je naša općina putem javnog natječaja izabrala između stotinjak radova mladih Livnjaka. Slično je uređeno i izvorište Sturbe, gdje se u starom vojnom skladištu može obići muzej domovinskog rata, kao i buduća centralna sušara za Livanjski sir. Osposobljeno je i nekoliko starih vodenica u Dumanu i na Sturbi, gdje se može vidjeti tradicionalna proizvodnja brašna od žitarica koje uspijevaju u plodnom Livanjskom polju. Urađene su i pješačke staze i staze za mountain-bike na Bašajkovcu, tako da će se moći sa lakoćom posjetiti obe kule i Šumareva kućica, kada se završi njihova restauracija. U suradnji sa planinarskim društvima uređen je i planinarski dom podno Cincara, te se organiziraju raznovrsni planinarski izleti.

Pored ovoga, brojnim turistima biće ponuđeno razgledanje i pohađanje likovne kolonije u Crnoj stini koja će trajati cijeli srpanj. Uz tradicionalno livanjsko kulturno ljeto i motorijadu, turisti će imati i cijeli kolovoz sadržajnu turističku ponudu, na koju će se nadovezati manifestacija Dani Livanjskog sira, koja će ove godine imati polivalentan sadržaj (brojne panele, naučne radove iz ove oblasti, inicijativu za brendiranje i zaštitu Livanjskog sira) uz obaveznu izložbu i izbor najboljeg Livanjskog sira. Sve u svemu, ponuda koje se ne bi postidio ni Pag, nama najsličnije mjesto preko Dinare.

I onda sam se probudio obliven hladnim znojem od ove noćne more. Kako je čovjek proklet, uvijek sanja nemoguće stvari suprotne od stvarnosti. Pogled kroz prozor brzo me izliječio ovih horora od snova i prizemljio na daleko interesantniju livanjsku stvarnost. Možda je i do mene i do moje pokvarene mašte pa sanjam gluposti. Zato se treba pod hitno vratiti stvarnosti.

Što žurnije popraviti ogradu oko Dumana, ako željezna armatura nije dovoljna, razmisliti i o žilet žici. Za one najupornije unutar tog kruga postaviti još jedan pojas žice i kroz nju povremeno puštati električnu struju. Isto to napraviti i sa izvorištem Sturbe, to je vojna imovina i šta ima koji kufer da se tu motaju turisti. Zar nije isto turisti – teroristi. I da nam zbog njih neko, ne daj bože, strada. A poznato je kako Europska unija vodi tešku rovovsku borbu protiv terorista-turista. I sigurno će i ova naša nastojanja dobro nagraditi. Što se tiče kulturnih manifestacija i masovnijih okupljanja, svesti to na najmanju moguću mjeru. Kakvi slikari, kipari i ostali bakrači, neka slikaju kod kuće. Za ovo ljeto dovoljan je jedan rock koncert u sklopu motorijade i jedan Thompsonov na otvorenom radi podizanja posrnule domoljubne svijesti. Lokaciju održavanja držati u strogoj tajnosti do samog dana koncerta kako bi se izbjegle moguće terorističke prijetnje onih tamo antifašista, majke im ga.

Izložbu Livanjskog sira održati po naški, pet-šest klimavih stolova na gradskom trgu i isto toliko proizvođača. Termin održavanja uskladiti sa vremenskom prognozom i odabrati što vreliji dan, da se naš autohtoni proizvod čuje što dalje sa što manje ulaganja. Proizvođačima to ionako ne smeta, oni kupanje mrze više od partizana, pa neka se ta gospoda iz Europe nauživaju iskonskih mirisa rodnog im kraja.

Da se ja vratim na Pag. Livno sa Pagom ima dosta sličnosti, ne samo po proizvodnji dva najbolja sira na Balkanu, pardon Jugoistočnoj Europi. I Livanjsko polje je, kao i otok Pag kultivirano kao mjesečeva površina. Lijepo je baciti pogled sa Koričine ili još bolje Vagnja i vidjeti tu divno upropaštenu i neobrađenu zemlju koja je hranila Livnjake od stoljeća sedmog. Do pojave Konzuma. Livnjaci su kao pravi Kikaši davno pročitali Todorića i zaključili da je bolje džabe ležati nego džabe raditi, odnosno proizvoditi i sve to poklanjati Todoriću, koji je odmah u startu uveo vatikansko plaćanje: Bog će ti platiti. Tako nam leže tisuće hektara neobrađene zemlje, sve u cilju njene rekuperacije od industrijskog zagađenja iz prethodnog mračnog perioda. Za nekih  50 do 100 godina imat ćemo najveću ekološki čistu površinu u cijeloj Europi za proizvodnju zdrave hrane. Normalno da će cijena takvog proizvoda biti značajno veća uz, za uvijek oprezne Livnjake solarno plaćanje: Lovu na sunce.

I eto ja se već četvrt stoljeća mučim da dokučim ciljeve HDZ-ove politike prema Livnu. I tek nakon teških snova ja progledah. To je to. Iako mi je već na početku tranzicije Soft Rocky govorio da Livno treba pretvoriti u ekološko turistički raj, sve proizvodne kapacitete prenijeti u Hercegovinu, neka se oni tamo zagađuju. Generacijama iza nas ostat će okolišno i turistički zlatni rudnik. Nisam mu vjerovao, ako se sjećate prethodne kolumne i što je teorija nevjerovatnija, prije se desi u praksi. Zato to treba dobro proslaviti. A gdje se u Livnu može najbolje partijati nego na našem Zrću, odnosno na gradskom trgu, mislim da se zove Trg Kralja Tomislava. Logično. Trg je koncepcijski uređen baš kao daleko poznatija plaža na Pagu. Veliki broj kafića sa ljetnim terasama pogodnim za partijanje do zore, na radost svih Livnjaka, a naročito stanara u okolnim zgradama. Glazbenim izborom mi smo daleko ispred Zrća. Na tako malom prostoru nema kafića sa identičnim glazbenim konceptom. Pušta se sve. Od ozbiljne glazbe, preko rew-a i grange-a do nezaobilaznog turbofolka. Česta su i gostovanja uživo zvezdaGranda i pjevušenja na playback, na radost mnogih poklonika ovog glazbenog žanra koji uspijeva probuditi i najuspavaniji domoljubni zanos. Neviđena, odnosno nečuvena kakofonija zvukova.

I zato veliko Hvala Profi i ekipi za ovu dalekovidnost. Normalno da je teško biti prorok u svom selu. Svi smo mi svjedoci neshvaćanja poteza naših čelnika za naše dobro. Puno se nepotrebne kritike prolilo po njima, mnogo se pljuvalo i prozivalo za svakojake radnje, čak i za lopovluk i nepotizam neki su čak bili i kamenovani, ali sve su herojski izdržali. I to naš narod ne treba to zaboraviti. Djela i likovi naših junaka Pavlove ulice živjet će vječno u našem narodu, jer zločin ne zastarijeva.

27.05.2017.

Subota, 27.05.2017.

GRAH SA KRLEŽOM

                                                                                            Možda sam ostavio trag svjetla

                                                                          U noći između zidova

Pričao mi prijatelj, sve iz prve ruke, neki dan kod Bože, neobavezna žurka, totalno bez veze. Pa baš i nije bilo bez veze, bio je Dan Republike, bilo je kolinje, čvaraka i krvavice bilo je kao u priči, nostalgije još i više. I dobrog vina, Božo nikako nije htio otkriti dobavljača. Nije to bilo ni bitno. Nakon uobičajeno pretjeranog dvoboja Jure i Bobana u stilu: Ja sam obranio naš grad, a gdje si bio ti; ekipa se malo demoralizirala. I onda, ničim izazvan i do tada najpažljiviji slušač Brane, tiho je krenuo sa nekom na izgled šašavom pričom.

Bila je to i hladna i gladna ta zima 93-će na 94-tu. Tavorilo se na relaciji rov ispred stana i slobodno vrijeme u stanu bez stakala. Ljepota jedna. U to vrijeme jedina svijetla tačka nam je bila improvizirana birtija u jednom od poslovnih prostora naše zgrade. Tu smo se okupljali, dobivali pozitivnu pogonsku energiju za sljedeći dan. I ne sjećam se vlasnika, bio je to jedan od naša tri nezaobilazna ratna druga; jedan je kopao rovove na prvoj crti, drugi je pucao iz tih rovova, a treći je nezaobilazno kukao kako mu cijelo naselje jebe sve po spisku, jer je on zadužen za herojski posao raspodjele humanitarne pomoći.

Sada kada slušam vaše gluposti, gledajući svu ovu hranu pred nama, htio ne htio, sjetim se tih gladnih godina rata. Za vodu smo se snalazili, bilo je česama, a svaka obitelj imala je svoj raspored za nabavu vode. A sa hranom je uvijek bilo problema. Nikada je nije bilo dovoljno, a o biranju da se i ne govori. Što se uspije nabaviti preko humanitarne i kakvim sitnim švercom to ti je to. I pojedi sve do zadnje mrvice.

Zima na izmaku, a nikako da otopli. Ostao sam sam u stanu, ženu i djecu sam nekako provukao izvan Sarajeva, sada su kod prijatelja u Makarskoj. Lakše mi je, znam da su oni na sigurnom, a imam i manje potreba za vodom i hranom. Rat se otegao, ali se i naviklo. Neobično mi kad se pojave rijetki trenuci tišine, bez rafala i granata. Onda ne mogu zaspati. Očekujem još teže granatiranje. Možda na jednoj piše i moje ime. Ležim sam u stanu, umotan u nekoliko deka, ne ložim. Sve sam već izložio, što se dalo izložiti. Dijelove namještaja, kompletan parket iz dvije sobe i hodnika. Brzo će proljeće, a valjda i kraj ovog ludila.

Kucanje na vratima prekida moj drijemež i sanjarenje o boljim vremenima. Otvorio sam vrata i na njima ugledao starog prijatelja Mišu. Nisam ga dugo vidio, čuo sam da radi za ove strance, kao prevoditelj. A njemu se žurilo, čekaju ga. Ostavio mi je paket i pismo od žene i odmah nagulio. Kaže, ako zakasni, ovi odmah misle da je nastradao i angažiraju drugog. Zbunjeno sam ga ispratio, žaleći što nemamo vremena za rakijicu, a opet radujući se što ću moći odmah pročitati pismo od svojih. Žena i djeca su u redu, čitam pismo, kao da su na drugom planetu. Zar ima mjesta gdje se normalno živi, kreće, gdje ima struje i vode, a nema granata i snajpera.

Pažnju su mi privukli i zamotuljci u kutiji. Ma nije to bio veliki paket. Kutija od cipela. A u njemu, blago kao u Alibabinoj pećini. Cigare, kava, šećer, flaša dalmatinske lozovače, nekoliko komada suhog mesa i jedna kesa graha. Ma što čovjeku više treba. Na posljednjim drvima sam napravio kavu, nasuo sam punu šolju, nasuo sam i čašu loze. Zapalio jedan Ronhil, eksirao lozu i počeo kafendisati. Ma savršeno, normalnom čovjeku ništa više ne treba. Možda Oslobođenje. Loza je pekla k'o sam vrag, Ronhil me blago škakljao po grlu, a kava grijala. Ludilo. Gledao sam i ostale dragocjenosti i razmišljao. Nema smisla ovo sam izguštati. Napraviću šerpu graha i pozvati ekipu na grah i lozu.

Sišao sam na naše zborno mjesto, komšija Zijo je bio sam. Počastio sam ga cigarom i pozvao sutra na ručak, njega Suada i Dragu. Bili smo susjedi i poznanici do rata, a u ovom ludilu, nekako smo se uvezali bliže nego braća. Zajedno, zaslužili smo jedan normalan obrok. I dok smo ja i Zijo to dogovarali, padne mi na um jedan problem o kojem u svom oduševljenju sa paketom nisam ni računao. Nemam ni treščice. Na čemu ću skuhati grah. Kakva karanana. Zijo odmah nudi rješenje. Vadi odnekuda sjekiricu i vojni ašov. U aleji je ostalo još nešto korijenja od posječenih stabala. I sam vidim da je to jedina varijanta. Ali kakva pogibeljna varijanta. Aleja je na dometu snajpera i može se samo noću. A i tada pucaju po njoj nasumice. Sigurniji sam i rovu nego tamo. No moja euforija sa grahom jača je od sveg racionalnog, pa čak i od straha.

Kako se već smračilo, odmah sam krenuo u akciju. Negdje na sredini bivšeg lipova drvoreda pronašao sam još neizvađen panj. Počeo sam ga lagano cjepkati, ali nisam uspio odcijepiti ništa značajnije. Sjetio sam se ašova, napipao sam jednu žilu pod sobom i počeo je lagano otkopavati. Potpuno sam se zaradio, uspio sami izvući jedan dio žile. Morao sam i nakratko posvijetliti i onda je nastao spektakl. Nekoliko metaka je prozviždalo vrlo blizu. Brzo sam zalegao, ašov mi je još bio u ruci, okrenuo sam metalni dio prema glavi i onda je zveknulo, ašov mi je izletio iz ruke. Jebeš grah i drva, zbrisao sam do zgrade sprinterskom brzinom. Zijo je kasnije otišao po ašov i sjekiricu. Pogledaj udubljenje na ašovu, sretniji si nego pametniji. Hodi u stan lezi, smisliti ćemo sutra nešto za gorivo.

I ja sam smislio. U stanu mi je ostalo još nešto knjiga. Moj sentiment. Odvajao sam od sebe, od žene i djece da sebi nabavim solidnu zbirku. Kako je ovo sranje počelo, pomalo sam je skraćivao. Teško sam se rastajao od knjiga i uvijek sam govorio ovo je zadnja, nabavit ću sve ponovo čim se ovo završi. I tako je otišla na grah cijela zbirka Krležinih djela i romani i drame i novele. Drago mi je poslije u šali govorio da je pojeo najintelektualniji grah u životu. I k'o je rekao da je grah hrana primitivaca. Krleža je otišao, Andrića sam uspio sačuvati. Do dana današnjeg. Čisto zato da unucima mogu pričati o Andriću kao piscu, a ne, kako sam neki dan čuo da govore za njega ovi novi klinci. Ma to je onaj zidar što je ozidao most na Drini.

I kada se sjetim tih gladnih godina i ovoga večerašnjeg obilja, moram vam reći da mi je dugo poslije rata trebalo da se normaliziram za stolom. Godinu, dvije poslije rata ja sam jeo kao i u ratu. Počisti sve sa stola i počisti to odmah. Za godinu dana sam nadoknadio onih desetak izgubljenih ratnih kila i još toliko nabacio pride.

TEORIJA  ZAVJERE

Velike kiše 2014. godine nisu uzrokovale samo poplave, nego i razna kvazi naučna razglabanja o američkoj operaciji upravljanja silama prirode koje redovno testiraju na nama. Inače smo bili i ostali veliki poklonici teorija zavjere svega i svačega, a upereno protiv nas jadnika. Jedno je zajedničko svim ovim teorijama, ne poznaju nacionalne granice. Izuzev u slučajevima teorija o prošlom ratu i raspadu bivše države. No i tu se radi o nijansama. Dobra teorija zavjere, po svojoj definiciji, mora sadržavati najnevjerojatniju varijantu nekog događaja da bi navukla pobornike teorije zavjere. Upravo ta nevjerojatnost daje prostora za razmišljanje tipa: Vidiš nikada nisam razmišljao u tom smjeru, a moglo bi biti. Po onoj Gebelsovskoj, što je veća laž, prije se u nju povjeruje. Vezano za naše prostore bilo je u posljednjih 20-ak godina upravo takvih nevjerojatnih priča i pričica, koje još i danas kolaju i na koje još uvijek nasjedaju oni koji ih slušaju.

Prva od tih teorija odnosi se baš na raspad bivše države. Po zagovornicima ove teorije, raspad su pokrenuli strani centri financijske i obavještajne zajednice. Smetala im je država sa jedinstvenim tržištem, relativno zatvorenim, sa strogim carinskim zakonima, razvijenom industrijom, naročito vojnom. Kruži priča da je desetogodišnji iračko-iranski rat vođen isključivo oružjem proizvedenim u Yugi. Dešavalo se tako da su istovremeno dolazile delegacije i jedne i druge zaraćene strane po nabavku, pa je trebala solidna vještina izbjegavanja susreta zaraćenih strana u vojnom butiku. Zamislite koliko je bila oštećena Amerika, a bogami i ostale zapadne zemlje koji u tom ratnom vihoru nisu uspjele prodati ni metak.

Isto tako postoji teorija o prvom hrvatskom predsjedniku, odnosno njegovom planskom djelovanju na tranziciji svoga lika od prvog kadrovika JNA i predsjednika FK Partizan u hrvatskog disidenta, skromnog učinka tokom hrvatskog proljeća, ali zato munjevitog uspona krajem 80-ih do prvog čovjeka u novoj hrvatskoj državi. Teorija kaže da su Tuđmanov poslovni i životni put strogo kontrolirali vojno obavještajni centri moći u Beogradu. Njegova kratkotrajna zatvorska avantura u Lepoglavi prošla je brzo sa svim mogućim povlasticama. Od civilne pidžame,mogućnosti pisanja i bavljenja naučnim radom do slobodnih vikenda za posjet obitelji. Ni obitelj Medici nije imala takve povlastice u svojoj Albergetini. Njegov uspjeh kao predsjednika HDZ-a i pobjeda na izborima ocjenjuje se, sa jedne strane angažiranjem provjerenih vojnih i policijskih kadrova (Manolić, Boljkovac), te s druge strane mogućnosti dobivanja putovnice, što je kod Tuđmana presedan bez premca. Kao bivši general i politički zatvorenik, Tuđman je bez problema dobio putovnicu o kojoj su provjereni disidenti (Budiša, Veselica, Gotovac i ostali) mogli samo sanjati. Putovnica je Tuđmanu omogućila kontakt sa hrvatskom emigracijom, naročito Norvalskom skupinom u Kanadi, kojoj je ponudio isto takvu nevjerojatno naivnu pričicu o svehrvatskom pomirenju, na koju su ovi tobože nasjeli. Bilo kako bilo, sva financijska pomoć hrvatske emigracije dolazila je u Hrvatsku preko HDZ-a i obitelji Tuđman.

Malo starija teorija zavjere je pomalo zaboravljena priča o drugačijem kraju Adolfa Hitlera od službene verzije. Po službenoj verziji Hitler i Eva Braun su izvršili samoubojstvo u svom bunkeru u Berlinu, te su njihova mrtva tijela spaljena ispred bunkera. Iz pronađenih pougljenih ostataka nikada nije dokazano da su to baš njihova tijela, što je otvorilo priče o drugačijem kraju. Po jednoj od njih to dvoje ubijenih i spaljenih su njihovi dvojnici, dok je par, zajedno sa još nekoliko provjerenih nacista pobjegao najprije avionom do Španije, a potom podmornicom do Argentine, gdje su živjeli pod patronatom tadašnjeg predsjednika Perona i njegove Evite. Sve to je organizirao Hitlerov vjerni čovjek iz sjene, Martin Borman, čije tijelo također nikada nije pronađeno. Borman je po toj teoriji izvukao basnoslovno bogatstvo iz Njemačke, kao i razne naučne projekte, čime je u poraću trgovao, kako sa Peronom i Evitom, tako i sa američkim službama. Po ovoj teoriji Hitler je mirno živio u unutrašnjosti Argentine, u podnožju Anda. Čak i njegovo prebivalište, arhitektonski podsjeća na njegovo omiljeno mjesto za odmaranje u Berghofu, u Bavarskoj. Umro je mirno 1962. godine.

Još jedna tema je prije nekoliko godina golicala radoznalce. Radi se o knjizi i po njoj snimljenom filmu De Vinčijev kod. Sve do kraja snimanja filma trajao je i sudski spor autora knjige i holivudskih producenata sa grupom autora knjige Sveta krv- Sveti gral, koji su Don Browna tužili za plagijat. Kako je u igri bio veliki novac, spor je okončan nagodbom, odnosno isplatom odštete trojici engleskih pisaca/povjesničara. O čemu se tu radi? Teorija koja se provlači kroz obje knjige je da je Isus preživio raspeće, te da je zajedno sa Marijom Magdalenom (koja mu je bila zakonita supruga) i grupom pristalica pobjegao u južnu Francusku, gdje je proživio svoj vijek i stekao i potomke i mnogobrojne sljedbenike. Knjiga prati Isusove nasljednike koji su se kroz stoljeća vezivali za europske vladare i tako produžavali lozu. Brigu o nasljednicima i čuvanju tajne preuzelo je udruženje pod nazivom Sionski priorat, na čelu kojega su bili mnogi uglednici svoga vremena, između ostali i De Vinči, Isac Newton i dr. Isusova krvna loza održala se do današnjih dana, kao i njihovi čuvari Sionski priorat. Knjiga Sveta krv- Sveti gral, izašla je početkom 80-ih i izazvala je određeno zanimanje javnosti, ali ne u mjeri koju su očekivali autori. Tomu treba zahvaliti i težak stil pisanja, više povijesni, sa mnoštvom imena i datuma, dok je Don Brown ogolio priču i u vidu napetog trilera izazvao puno veću pažnju javnosti, samim tim i veću zaradu. Iako postavljena na nevjerojatnim postavkama, teorija je stekla puno pristalica, dok je jugu Francuske donijela neočekivanu dobit od mnoštva posjetitelja željnih da se uvjere na licu mjesta o nekim povijesnim činjenicama koje su nesporne, a još više od gomile avanturista željnih slave pronalaskom grobova Isusa i Marije Magdalene. Normalno, Vatikan nije pustio ni glasa, jer je poznato da negiranje rađa upravo suprotan učinak.

Upravo na ovom zadnjem primjeru može se pokazati kako funkcionira dobro osmišljena teorija zavjere. Krajem 70-ih autori knjige Sveta krv-Sveti gral, radili su dokumentarac o jednoj crkvi u južnoj Francuskoj. U čudnom i neobjašnjenom spletu okolnosti, autori su došli do izvjesnog Plantara, koji im je pred kamerom potvrdio da je on aktualni šef priorata, te ih uputio u arhiv francuske države, gdje su autori našli dokumente o osnivanju priorata, sve šefove kroz stoljeća, kao i Isusovu krvnu lozu do dana današnjeg. Kasnijom provjerom drugih sumnjičavijih novinara i istraživača utvrdilo se da je isti taj Plantar, sa grupom prijatelja, početkom 50-ih sačinio svu tu dokumentaciju, te je pohranio u arhiv, uz naknadu za čuvanje. Dalja istraga je utvrdila da je dotični bio vješt krivotvoritelj još za vrijeme okupacije Francuske, kada je radio krivotvorene dokumente za članove francuskog pokreta otpora. Dakle, za dobru teoriju zavjere, pored nevjerojatne priče, potrebna je i vrlo dobra priprema terena, te otvorena mašta za drugačije tumačenje povijesnih činjenica. Pobornici teorija zavjere na to spremno odgovaraju da povijest pišu pobjednici i da ona u dosta slučajeva ne odgovara stvarnim događajima.

Preneseno u našu svakodnevnicu, može se reći da i unutar grupacije naših lokalnih vlastodržaca, u zadnje vrijeme, postoji izvjesna teorija zavjere o preraspodjeli moći, odnosno teorija zavjere o razvlašćivanju Prve dame i ekipe oko nje. Istrčavanje buntovnika sa razlogom, pojava informacije o novcu kod AFŽ udruge, da naslutiti da postoji grupacija  unutar livanjskog HDZ-a koja se nastoji probiti u prvi plan i pripremiti sebi teren za izbore 2018. godine. Tko su ti ljudi saznat će se uskorou borbi za poziciju županijskog premijera. Jesu li to stari provjereni kadrovi koji su svjesno žrtvovali premijera, ili su to zaboravljeni mladi lavovi koje je Prva dama prije nekoliko godina jednostavno pomela raspuštajući cijeli općinski odbor. Ili je to tiha interesna grupacija koja je već dijelom instalirana u sadašnjoj Vladi, ali još nema dovoljno utjecaja, odnosno mogućnosti za grabež bez granica, pa lagano plete mrežu. Osobno, kladio bih se na treću varijantu, čiji su mentori ljudi iz sjene koji naizgled nemaju nikakve političke pozicije ni ambicije. Osim nezajažljive potrebe za pretvorbu jadnih ostataka državne imovine u svoju. Jer na kraju svih domoljubnih priča i busanja u prsa hrvatska, uvijek stoji privatni interes, koji se najbolje oplođuje domoljubljem.