28.09.2018.

KRUHA I IZBORA

Pred nama su još jedni izbori. Građani Bosne i Hercegovine opet imaju mogućnost da odluče jesu li za dosadašnju vlast ili su za promjenu. U mnoštvu političkih subjekata koji tvrde da su oni ti koji su sposobni provesti promjene teško je prepoznati one koji to zaista mogu i hoće. Iz tih razloga većina onih koji se početkom listopada odluče prošetati do svog biračkog mjesta zaokružiće svoje stare favorite, koji su se u prethodnom periodu upeli iz petnih žila da bude bolje. Njima. I koji i dalje ulažu nadčovječanske napore da ostanu na pozicijama na kojima su već godinama. O tome govore i njihove posljednje aktivnosti. Već legendarno krpanje rupa po našim prometnicama u punom je zamahu. Tome se dodala i jedna novotarija, izgradnja kružnih tokova, koji po Bosni i Hercegovini niču kao gljive poslije kiše. Uz svečano otvaranje, presijecanje vrpce, probna vožnja zvaničnika, obavezno prisustvo medija i u završnici, zna se, pečena janjetina. Ako tomu dodamo izgradnju i obavezno svečano otvaranjeuz istu proceduru i nekoliko trafo stanica i trafika, izborni uspjeh takve politike je zajamčen.

Ali kako stvari stoje to im izgleda nije dovoljno, evidentan je strah od gubitka vlasti pa se poduzimaju i druge, izbornim zakonom nezabranjene aktivnosti. Jedna od takvih aktivnosti je i animiranje naše dijaspore da izađu na izbore i daju svoj glas, odnosno izborne materijale i glasačke listiće baš njima, neumornim borcima za bolje sutra naše domovine. U prilog tome govori i veliki broj prijava za glasanje u odsustvu, odnosno u dijaspori. Način na koji je probuđen interes već uspavane i nezainteresirane dijaspore za izbore u BiH je za sada nepoznat. Da li je to davanje sitnih pogodnosti onima koji preko diplomatskih predstavništava BiH zatraže i na kućnu adresu dobiju glasačke listiće pa ih ustupe stranačkim ljudima od povjerenja da ih oni popune za njih ili je to iznenada porbuđen domoljubni zanos vidjeće se nakon prebrojavanja istih. Jedno je sigurno, tu neće biti ni promil glasova za oporbu. Ipak, najnovije vijesti iz CIK-a govore o najobičnijoj krađi identiteta. Zanimljivo je da je CIK hrabro otkrio ovu kriminalnu radnju, ali radi svoga kontinuiteta djelovanja neće poduzeti ništa.

Zbiljabode u oči impotentnost Centralne izborne komisije koja se u ovom predizbornom periodu, kada bi trebala da bude najaktivnija, zabavila sama sa sobom. Istek madnata predsjedavajućoj i dvojici članova CIK-a, sasvim je dovoljno za vladajuću garnituru da ih drži u vječitom šahu. Hoće li im se produžiti mandat i sigurnost uhljebljenja ili će biti zamijenjeni, novim poslušnijim članovima dovodi izborni proces do besmisla. Ili možda do olimpijske devize da je važno učestvovati, a pobjednik se ionako zna. Nisu oni bili učinkoviti ni prije, da podsjetimo na beznačajan broj pozitivno rješenih žalbi na izborne nepravilnosti. Još uvijek nemamo informacije o žalbi na izbornu prevaru na zadnjim lokalnim izborima za livanjskog načelnika. U takvoj situaciji, općinska izborna povjerenstva rade što im se prohtije, sve u cilju zadovoljenja potreba svojih lokalnih nalogodavaca. Tako je u našem gradu vršeno ždrijebanje mjesta za biračke odbore uz učešće svih prijavljenih političkih subjekata za naredne izbore u Federaciji BiH. Za mjesta u četrdesetak livanjskih biračkih odbora hrabro su se borili predstavnici sedamdesetak političkih subjekata, između ostalih Liberalna liga Goražde, Savez dobrovoljaca Trebinje, Stranka naroda i radnika Stari grad Sarajevo, svi registrirani pravaši i radikali, kao i sve registrirane napredne stranke i nezavisni kandidati. Obavezno i stranka naravnog zakona. Što je na ždrijebu bilo prisutno samo pet predstavnika nevedenih političkih subjekata, nema veze, svima je pružena mogućnost da dobiju pozicije u livanjskim biračkim odborima. Važno je učestvovati.

U takvim okolnostima što je to onda najbolji izbor za građane BiH. Normalno, ostanak na vlasti starih provjerenih opcija, Koje su uostalom i najzaslužnije za neviđeni napredak Bosne i Hercegovine. U propast. Pa zašto im onda oduzimati te zaslužene pozicije. Oni trebaju da uživaju u plodovima svg dugogodišnjeg neumornog zalaganja za bolje sutra. Njih. Oni i njihove pristalice trebaju da uživaju u rezultatima svog rada. Sada kada se veliki dio ljudi iselio u zapadnu Europu i kada će uskoro otići i preostali dio radno sposobne populacije, oni svakako ostaju sami. Sada kada se nalaze u situaciji kao komunisti osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada imaju apsolutnu vlast, sami će i propasti. I ne treba im oduzimati to zadovoljstvo. Iako su oni nama oduzeli sve, halal im. Na kraju će ih stići ona kletva: Da bog da imao pa nemao. I zato treba izdržati i ovu i još nekoliko sljedećih izbornih farsi uz pozitivno razmišljanje: Da bog da se o sebi zabavili.

DEHUMANIZACIJA 

Pritisnuti sve većim iseljavanjem mladih iz Livna vlast se na sve moguće načine pokušava oprati od činjenice da su oni i samo oni uzrok tome. Beznađe koje su sami kreirali polako dolazi na naplatu. I nikakvi genijalci i tehnološki parkovi ne mogu poboljšati situaciju u ovakvom poslovno-rođačko-stanačkom ambijentu. I Mate će to uskoro shvatiti kada vidi kako se skromni, ali ipak značajan uloženi početni kapital nezaustavljivo topi zbog nebrojenih fiskalnih i parafiskalnih nameta. Uostalom njegova ideja ne otvara nova radna mjesta, ne pruža uhljebljenje nikomu iz zna se družine, ali pruža bar tračak nade za još uvijek značajnu količinu mlade pameti i znanja u Livnu.

S druge strane brigu za livanjske Hrvate preuzela je dobrim dijelom i susjedna država, Republika Hrvatska. Da bi mladi ljudi što brže i efikasnije dolazili do potrebnih papira za rad u Europskoj uniji, otvaren je i hrvatski konzulat u Livnu. Pored toga svake godine Hrvatska nudi našim studentima brojne stipendije i druge studentske privilegije koje u pravilu završe kod djece naših bajnih vlastodržaca. Da li se neko sjeća aferice sa stipendijama za socijalne slučajeve ministarske dječice. I to nije sve. Svake godine Hrvatska nudi novčanu pomoć za razvoj kulturnih, obrazovnih, zdravstvenih i inih kapaciteta Hrvata u Bosni i Hercegovini. Transparentno, putem javnog natječaja na koji ne mogu utjecati stranačko-rođačke veze iz BiH. Barem ne javno i bezobrazno očigledno. Ali da je i tu umješana naša svemoćna hadezejova kadrovska politika, ne treba ni sumnjati. O tome govore i podaci o raspodjeli te pomoći za 2018. godinu. Od  24 miliona kuna na projekte u HB Županiju raspoređeno je 1,91 miliona kuna ili 8 % od ukupnih sredstava. Sam postotak govori o snazi i utjecaju livanjsko-duvanjskih perjanica u stolnom gradu. Jad i bijeda. Raspodjela tih enormnih sredstava još više govori o inferiornosti Livnjaka kojima je pripalo svega 630.000 kuna ili 33 %, Tomislavgrađanima 780.000 kuna ili 41 %, dok je ostatak pripao Kupresu i Grahovu. Još je jadniji sadržaj projekata koji su dobili pozitivnu ocjenu i novac. Samo aplikacija franjevačkog mizeja Gorica ispunjava naprijed navedene uvjete (razvoj kapaciteta), dok su preostala tri projekta puko pilićarenje tipa daj što daš. Novac je tražen i dobijen za sanaciju krovišta SŠC SS Kranjčević i Županijske bolnice Livno, te za sanaciju puta Potočani – Dobro. Svi ovi projekti trebali su se financirati iz sredstava općinske, županijske i federalne vlade, za što se sigurno i predviđaju sredstva u godišnjim proračunima, a od Hrvatske se trebaju tražiti sredstva za razvoj i unapređenje kapaciteta, ne za pokrivanje budžetskih rupa u proračunima naših institucija vlasti. Ovi aplikacije se sjajno uklapaju i u novootvoreni tehnološki park, gdje će se u konačnici aplicirati za seoske puteve i mostiće, umjesto za razvojne projekte. Još više potvrđuju staru devizu da ovi današnji nisu u stanju ni okrečiti ono što je stvoreno u bivšem mračnom sistemu.

I da se ne zavaravamo da će ova sića zaustaviti epidemiju iseljavanja. Neće, možda će je samo pojačati. Kada razgovarate sa ljudima koji su trajno sa obiteljima odselili iz Livna i u njega dolaze samo ljeti na proputovanju za more i ponekad zbog smrtnih slučajeva u obitelji, svi, ama baš svi, bez obzira na obrazovni nivo i to što su radili ili nisu radili u Livnu će vam reći da su otišli, pored ekonomskih razloga, koji nisu uvijek najbitniji, zbog odnosa poslodavaca prema radnicima ili službenicima, bez obzira jesu li radili u privatnom ili državnom sektoru. Zakon o radu je mrtvo slovo na papiru, još od momenta njegova donošenja, odnosno ukidanja zakona o radu iz bivšeg sistema.

Pored mizernih mjesečnih naknada, koje zbog sramote nećemo u ovom tekstu zvati plaćama, na repertoaru novih kapitalista su mnogobrojne mjere koje samo potiču odlazak ljudi. Navešćemo samo neke: odbijanje od plaće radnicima zbog manjka robe. Mnogi naši trgovački centri prakticiraju ovu metodu kao najjeftiniju i najefikasniju. To što on nema dovoljno radnika da pokriju sve instalirane kase, a kamoli da dežuraju pored pretrpanih rafa se lošom robom, to što neće da ulože u video nadzor i pojačanu službu zaštite od krađe, nema veze. Najlakše je to odbiti radniku. Uz to treba dodati neprekidan i unaprijed neplaniran rad na poslovima koji često nemaju veze sa njihovim radnim mjestom. Prijem i istovar robe van radnog vremena, često i nedjeljom, smjene ni za glavu ni za rep, nema prekovremenog rada, odnosno nema naknade za prekovremeni rad, a njega ima i previše. Često se događa da se i dio  ionako mizerne plaće isplaćuje u bonovima koji se konzumiraju samo u tom poduzeću. To su briljantni dosezi naših novih kapitalista. Ni u državnim službama nije mnogo bolje, ali oni imaju bar godišnji odmor i topli obrok. Tu su iživljavanja na djelatnicima rezervirana samo za one nepodobne, odnosno zatečene od prije, ili nekim čudom primljene mimo volje kadrovskog zna se povjerenstva. U pravilu im se daju najteži i najškakljiviji poslovi, sve u nadi da će pogriješiti i tako zaraditi otkaz ili bar degradaciju.

I onda se vlastodršci čude što im odlaze ljudi, čak i njihovi. Kako kaže ona bijeda izabran iz 11. Izborne jedinice u Hrvatski sabor: Mladi ljudi iz BiH i Hrvatske dobijaju premoćne ponude iz EU i zato odlaze. Ma nije valjda. Kada stavite sve na papir, zaradu sa jedne strane i troškove sa druge strane nije to baš tako premoćno. I u Njemačkoj se spaja kraj sa krajem, pazi se na svaki eur, ali sigurnost u isplati i sigurnost na poslu je neuporediv.Odnos prema radniku tamo i ovdje došao je malten u paradoksalnu situaciju: da je zapad općenito više komunistički, nego što smo mi ikada bili. A da smo mi još uvijek u prvobitnoj fazi akumulacije kapitala gdje je sve dozvoljeno, pa i robovski rad. I kada tomu još dodate da možete birati i mijenjati poslove bez telefonskih poziva prema svemoćnoj Angeli, kao i bez straha da je natječaj na kojem želite da aplicirate namješten za nekog Angelinog daljnjeg rođaka. E to je premoćna ponuda moj Božo.

I zato oni ne zaslužuju da izgube vlast. Oni treba da ostanu i da vide rezultate svoga humanitarnog rada u trajanju od četvrt stoljeća. Za nadati je da će im doći odozdo u glavu kakvu su štetu nanijeli svome kraju i svome narodu, kao nijedan okupator u povijeti Livna. I dok im ne dođe odozdo u glavu ne treba ih puštati sa vlasti. Ako oni nisu humanizirani, ako su dehumanizirali sve oko sebe, ovo malo ljudi koji vode računa o drugim ljudima, treba ih pokušati zadržati na vlasti dok ne progledaju. Nikako ne smiju otići sa vlasti u uvjerenju da su učinili ogromna djela i napredak u korist svog kraja i svog naroda, nego samo u svoju osobnu korist. Kada to shvate, ako je uopće moguće da shvate, onda mogu ići na povijesnu deponiju, gdje im je i mjesto.

05.05.2018.

U Livnu, studeni 2017. godine

NJIHOV OBRAČUN SA MNOM

Kako je sve počelo? Trebao sam se vratiti desetak godina u nazad i prisjetiti se prvog materijala kojeg sam dobio o livanjskom predratnom gospodarstvu. Separat je rađen uoči rata i sadrži sve podatke o tadašnjem stanju u livanjskom gospodarstvu. Gotovo pa inventura. Nekako u isto vrijeme dobio sam i nekoliko rijetkih izvještaja o provedenoj privatizaciji od strane Agencije za privatizaciju, te sam uporedbom došao do stravičnih podataka, koji su na kraju objavljeni u mojoj prvoj knjizi Papci, firauni i ublehari.

Počeo sam tražiti i konkretne uzročnike te katastrofe i priče su se slagale jedna na drugu, te su na kraju i objavljene u jesen 2010. godine. Nisam ni prvi ni posljednji recimo pisac koji je pisao pod pseudonimom. A Tvrtko Skočibušić mi se činio kao uobičajeno (mada duvanjsko) prezime, a istovremeno je označavao moju tadašnju kurčevitost, da prostite. U to vrijeme digla se poprilična prašina, a knjiga se tražila kao pravi bestseler. Ljudi iz vlasti dolazili su u ured SDP-a tražeći knjigu za koju su mislili da je pisana u Sarajevu u suradnji sa stranim obavještajnim službama. Da ne zaboravim, dolazili su i neki iz suda i kupovali knjigu. Uglavnom naklada od 500 komada brzo je planula. Dok se sve to događalo ja sam već radio na Ridikulu, jer sam od nekih svojih dobrih prijatelja primao stalne kritike u smislu da nije sve tako crno i poseljačeno u Livnu, da ima i dobrih i kulturnih ljudi o kojima treba pisati. Bez obzira što sam ja mišljenja da su dobre stvari dosadne bez obzira koliko su dobre, Ridikul sam završio na proljeće 2011. godine, a objavio ga u srpnju iste godine. Bila je manja gužva oko njega, što je potvrđivalo moje tvrdnje da se ljudi uvijek pitaju koliko je osoba stradalo u prometnoj nezgodi, a nikad koliko ih je preživjelo. Bilo kako bilo, Ridikul je posveta urbanom Livnu i ljudima koji su mu davali taj urbani štih. I to je nekoga bolo u oči. U kombinaciji sa mojim tvrdnjama u Papcima, sve je bilo spremno za fetvu na hrvatski način.

To se i dogodilo podizanjem građanske tužbe protiv mene već krajem 2011. godine, a sudska trakavica još traje. I trajaće još dugo, jer je cilj jasan: Dovesti me u bezizlaznu financijsku situaciju, zbog koje bih morao bataliti sve: i pisanje i posao i život u Livnu. A sve potiho preko dirigiranih igrača u sudu koji donose sramotne presude. Citiraću vam svoju:

1.    Utvrđuje se da je štetnik Josip Dolušić u knjizi „Ridikul u dolini mozgova“ i pod naslovom „Feranska sablja“ iznosio i masovno prenosio izmišljeni i neistiniti podatak da je tužitelj Stjepan Jurkić pod navodnim imenom Košava zaveden u tajnedosijeeUdbe.

2.    Nalaže se trajna zabrana distribuiranja i uništenje svih neprodanih primjeraka nelegalnog i neregistriranog izdanja knjige „Ridikul u dolini mozgova“ s tekstom pod naslovom „Feranska sablja“ i neistinitim podacima o tužitelju.

3.    Nalaže se tuženiku da zbog klevete tužitelju isplati iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, te iznos od 5.040,00 KM na ime troškova postupka, sve u roku od 30 dana.

(Presuda broj:68 0 P 019673 15 P 4 od 24.11.2015. godine, boldirane riječi autor teksta)

Da nije stvarno bilo bi smiješno. Navodi na koje se pozivaju Tupko i Mudrica ne stoje u spornoj kolumni. Niti su izmišljeni, niti su neistiniti. To je potvrdio, pazite sad, svjedok optuženog, nekadašnji djelatnik Službe, a sada osumnjičeni za ratni zločin. Riječ „tajni“ ne postoji u kolumni, a uz dosijee sam koristio pridjev famozni za koji su se i tužitelj i njegov odvjetnik slomili da dokažu njegovu tajnovitost, dvosmislenost ili ne znam ni sam više što su željeli dokazati u svojoj nepismenosti. Nikakva kleveta nije dokazana, niti jedna riječ ne govori negativno o tužitelju, pa Tupko i Mudrica potežu rečenicu sa kraja spornog teksta kao eksplicitan (citiran pojam iz presude) dokaz mojih klevetničkih namjera: Dečko je sa Fere, tamo nema Kvislinga. Da poštovani čitatelju, sud ne zna što znači pojam Kvisling.

Što se tiče druge stavke presude, čovjek se zapita iz kojeg je ovo vremena. Bivši sistem jednoumlja nije zabranjivao, niti uništavao knjige, samo ih je bunkerirao. Zadnji koji su se igrali te rabote bili su nacisti, koji su početkom 30-ih godina prošlog stoljeća javno spalili sve nepodobne knjige u cilju pročišćavanja domoljubnog zanosa u Nijemaca. Čak i oni su previdjeli rečenicu njihovog pjesnika HajnrihaHajnea izrečenu davne 1821. godine: Tamo gdje se spaljuju knjige, na kraju će se spaljivati ljudi. Što se u nacističkoj Njemačkoj dogodilo samo par godina kasnije. Zato se i ova konstatacija Tupka i Mudrice može prevesti i kao: Tamo gdje se zabranjuju knjige, na kraju će se zabranjivati i ljudi. Meni osobno ne smeta biti zabranjen od takvih, čak se i ponosim. Ali kako sam legalista, moram ovim putem uputiti sudu upit na koji način misle da uništim preostale primjerke Ridikula, a da oni budu zadovoljeni i sudska presuda ispoštovana. Da organiziram javno spaljivalje kod Spomenika, da ih dam u reciklažu, ili ih jednostavno predam tom istom sudu da oni rade sa njima što hoće. Moram napomenuti da svoje knjige ne smatram ni nelegalnim, niti neregistriranim. Zbog njihova sadržaja, nisam ih ni mogao registrirati, a nelegalne mogu biti samo u smislu neplaćanja poreza na njih. I to priznajem.

Nakon punih šest godina ovoj ludosti se ne vidi kraj, ali to nije ni bila namjera organizatora ovoga montiranog procesa. Presuda je na reviziji na Vrhovnom sudu i po tko zna koji put svoja sramotna prepucavanja širimo i van granica naše općine. Ono što je bitno u svemu tome je da mi je onemogućeno objavljivanje novih tekstova, koje za sada objavljujem samo na svom blogu. Nije lako pisati, niti objavljivati kada ti za vratom visi financijsko ugrožavanje cijele obitelji. Što je bila i namjera. Ipak mi ostaje neka vrsta zadovoljštine da sam trenutno jedini zabranjeni pisac u cijeloj državi. Čestitam sudu na mudrosti i dalekovidnosti.

PREMOĆNA PONUDA

Nedavne izjave perjanica bosansko-hercegovačkih Hrvata, Dragančeta i Božice-Ljubice o prognozama iseljavanja u narednoj godini su, po običaju krajnje optimistične. Samo 100.000 Hrvata iseliti će se u narednom periodu iz BiH u zemlje Europske unije. Na naš višemilijunski broj to je prava sitnica. Ostati će više mjesta i više posla za ostale. Nekada se govorilo da samo 4 milijuna ljudi ima sreću da živi u BiH, a da svi ostali imaju sve ostalo. Realne brojke govore da sada ima samo polovica sretnika. I biće ih sve manje.

Već sam navikao na ovakve bedaste izjave ali me razlozi iseljavanja koje je naveo bajni dvojac oduševljavaju. Naime, oni kao razlog navode premoćnu ponudu zapada našoj mladosti. Od posla, osiguranja, plaćenih doprinosa i rješavanja stambenog pitanja u razumnom roku. Zaista bezobrazno od zapada. Da takve sitnice nude našoj mladosti. I da oni na to masovno nasjedaju. Pa zar im oni to isto ne nude u zadnjih četvrt stoljeća. Pa čak i više. Nude i zlatnu kašiku. I nitko da im povjeruje. Još veći bezobrazluk. A zapadu sve vjeruju. I odoše. Iz tih razloga bilo bi dobro preformulirati staru parolu: Blago zemlji koja ima takvu omladinu. Nova bi trebala da glasi: Blago Njemačkoj što ničim izazvana dobiva takvu omladinu.

Da se vratimo premoćnoj ponudi. U pravu su Draganče i Božica-Ljubica kad kažu da sve te benefite iz Njemačke nude i oni. I još i više. Posao po želji, poduzeće po želji, potrebna školska sprema - nepotrebna, radne sposobnosti - što manje, poslušnost - apsolutna, plaća bogovska. I tako dalje. Ma gdje to ima? Tu je nama pred nosom, samo što je rezervirano, putem javnih natječaja i neke agencije za partijsku službu samo za odabrane. Njihovu djecu, rođake, kumove, stranačke drugove i slično. I onda se čude što se nitko ne javlja na natječaje. Džaba trošiti papir na kopiranje dokumenata, na razna uvjerenja kada se sve zna unaprijed. Naša mladost im ne vjeruje. I odlazi u sve većem broju. Premoćno i nadmoćno ignorirajući sve vrednote koje su izgradili Draganče i Božica-Ljubica za sve Hrvate u BiH. Koji slušaju njih dvojicu. Koji vjeruju u treći entitet i koji vole svoju matičnu državu.

I baš kao da su sinkronizirani ili možda povezani neraskidivim vezama javio se i njihov drug već pomalo zaboravljeni federalni premijer Fadil zvani Agenda sa podatkom da je za njegova mandata broj uposlenih u Federaciji porastao za cca 40.000. Što je i realna brojka upošljavanja svojih u svoju (državnu) firmu. I to je premoćna ponuda, bez konkurencije. 40.000 svojih starih-novih članova. Kad tomu pridodamo članove njihovih obitelji dobivamo brojku od 100.000 do 150.000 glasova na sljedećim izborima. Treba računati da je broj uposlenih proporcionalno raspoređen među bratskim strankama, pa tako dobivamo hrvatsku kvotu od cca 7.500 novih glasova, pardon članova. Premoćno nema što.

I kad čovjek pomisli da smo dotakli dno, oni nas razuvjere. Nedavne informacije o socijalnim stipendijama Republike Hrvatske za djecu našeg županijskog ministra bez pendreka. I to za troje djece. Ne znam koliko on ima ukupno djece, ali u njegovom kraju taj broj je često dvocifren, pa je za nadati se potrebi za još stipendija. Sad tek na vidjelo izlazi potplaćenost ministara, kad čovjek mora pribjeći aplikaciji za socijalno ugrožene studente. Čujem da je otvoren i sos telefon za prikupljanje sredstava za djecu našeg ministra. Broj je 080 – 007- 007. Svojim pozivom doniraćete jednu markicu za pomoć socijalno ugroženom ministru. A markica po markica, nakupi se.

S druge strane, kad bih bio cinik, poručio bih Europi da se ugleda na nas. Da malo bolje prostudiraju našu statistiku i da izvuku zaključke. Jer zemlja u kojoj su ministri sa mjesečnim neto primanjima oko 5.000 KM (računam i ženinu crkavicu), nije za baciti. To je premoćna ponuda koju oni neće nikada dostići.

I opet kad čovjek pomisli da smo dotakli dno, opet nas razuvjeriše. U ovoj teško atletskoj disciplini oko socijalnih stipendija, nedavno je izronio još jedan zaboravljeni atletski šampion. Za očekivati je da ih se pojavi još. Ono što je sigurno, neće biti nikakvih posljedica za ovaj prekogranični nemoral, to jest nemoral bez granica. I opet me razuvjeravaju. Ministar je podnio ostavku na stranačku poziciju, dok će se za ministarsku još vidjeti.

Ono što je novo u ovoj igri je prije svega da informaciju o stipendijama nije provalila bezobrazna oporba, nego ljuti hadezeov poskok čiji je vlasnik Dragančetov mezimac, koji je čak bio i ozbiljan kandidat za ambasadora u Americi. Dakle informacija je došla iznutra, a iznutra ništa ne dolazi slučajno. Još veće je iznenađenje ministrova ostavka na stranačku funkciju naročito ako se zna da je on čovjek od povjerenja Prve Dame, zadužen za kontrolu izbornog terorizma, pardon procesa. Ovaj naizgled mali pomak u očima javnosti zapravo je ogroman iskorak u odnosu na dosadašnje ponašanje stranke skoro svih Hrvata. Da li to znači da će raditi metla, da li je Prva Dama pala u nemilost, ili to Profa lagano vuče konce iz duboke sjene. Ono što je sigurno je da dobar dio starih kadrova odlazi na stranačko odlagalište koje se, slučajno i znakovito zove Rasadnik. Adresa Pržine bb. Vrijeme će pokazati tko i kada, ali mene više ništa ne može začuditi, čak ni bojkot izbora od strane HDZ-a. Jer ugled i podrška javnosti te stranke je dno dna i moraju se raditi radikalni potezi. A mladi lavovi su gladni. Premoćno.

14.10.2017.

Subota, 14.10.2017.

BAUK KOMUNIZMA III

Kako sam predviđao, tako se i desilo. Od najavljenog ujedinjenja ljevice skoro pa ništa. Dogovoreni zajednički nastup SDP-a i DF-a na sljedećim izborima jedino je što se u ovom trenutku moglo i dogoditi. Naša stranka i Reufova stranka očito nemaju potencijal ni za što osim samoreklamerstva, pa su tako i ispali iz ove kombinacije. Ako tome dodamo rasulo u Našoj stranci i smjenu Reufa, za očekivati je njihovo lagano odumiranje, kao i formiranje nove stranke kojoj bi na čelu bio Reuf.

Gore spomenuti dvojac dogovorio je dakle zajednički nastup na izborima, nekoaliranje sa nacionalnim strankama i ništa više. Dakle spremaju se za još četiri godine jalove oporbe. Malo će se refreširati izborne strategije, malo će se fotošopirati stare-nove face i to je to. Pod uvjetom da se zadovolje interesi svih na izbornim listama, što je nemoguća misija i vrlo lako je moguć raspad ovog sistema već u lipnju naredne godine. Nije definirano niti učešće, niti mogući kandidat za člana Predsjedništva između ovih saveznika. Valjda je i Komšiću jasno da je njegovo učešće u tome kontraproduktivno, a ne vidi se ni Nerminovo htijenje za tim položajem. U stvari, ne sjećam se da je SDP BiH imao čelnog čovjeka za kandidata za člana Predsjedništva još od Durakovićevog vakta.

Ono što me nervira je da i dalje nema novih ideja i novih programskih opredjeljenja, iako cijela gomila ljudi radi na novim izbornim strategijama koje neće ponuditi ništa novo. To je posljedica ugodnog dugogodišnjeg uhljebljenja i kohabitacije većine rukovodećih ljudi iz obje ove stranke sa nacionalnim strankama na vlasti. I zašto onda čačkati mečku. Kad je dobro i ovako. Osigurati sebi mjesto na listama koje garantira prolaz i lagano prespavati još jedan mandat, a na stranačkim skupovima grmiti o bandi nacionalista na vlasti koji ovu državu vode u propast. Nema osnovne supstance kojoj je baza socijaldemokratska ideja, nema prepoznatljive i uvjerljive brige za socijalno ugrožene kategorije. Pristup tome je jalov, salonski, sa velikim zazorom od socijalističkih ili ne daj Bože komunističkih ideja. Samo tako se može objasniti šutnja parlamentaraca iz SDP-a i DF-a na nedavnu raspravu o prijedlogu Plana rada Parlamenta Federacije za 2017. godinu. Nije se ta rasprava održavala proljetos, niti zimus, već krajem rujna ove godine. Što se može drugo očekivati od ljudi koji mjesečno tuku po 4.000 KM za ništa. Normalno – ništa. Da imaju imalo socijaldemokratske žice predložili bi u svom novom programu da će novo izabrani parlamentarci raditi bez naknade sve dok ne usvoje Plan rada za svoj mandat i pravilnik o ispunjenju tog plana koji bi predviđao proporcionalnu naknadu za ispunjenje plana. Ali bolje je šutjeti i ne čačkati mečku. I tući 4.000 KM za ništa.

I što se može očekivati u predizbornoj kampanji, pod uvjetom da savezništvo opstane. Ponajprije novih 100 km auto puta, koje je od životnog značaja za Livno ili recimo Cazin. I još nekih tričarija. Rješavanje nezavidne situacije velikog broja ljudi koji ne primaju plaću, kojima nisu uplaćeni doprinosi, pa ne mogu riješiti ni pitanje zdravstvene zaštite, mirovine i sličnih trivijalnih problema koje parlamentarci i ministri ne poznaju, nije na dnevnom redu. Rješavanje prekobrojno uposlenih u državnim institucijama i javnim poduzećima također nije na dnevnom redu. To što nam se svaka proračunska institucija pretvara u manje ili više Sebijin klinički centar nije prioritet. Osvojit ćemo i mi jednu ili dvije agencije, ako nas puste.

Zanemarivanje društvene odgovornosti već je duboko usađeno u svaki segment državne vlasti. Ja sam odgovoran samo sebi i ponekad svojoj stranci. To je modalitet po kojem sve kod nas funkcionira. Glavni proizvođač društvene neodgovornosti bila je i ostala državna administracija na svim nivoima vlasti. Oni su patentirali ne plaćanje doprinosa, oni su patentirali plaćanje doprinosa na minimalac, oni su patentirali nekažnjavanje onih koji provode takvu rabotu. I što očekivati od privatnika. Prepisivanje već uigranih nezakonitih shema. Na prste jedne ruke mogu se nabrojiti društveno odgovorne kompanije koje vode brigu o svojim uposlenim i o sredini u kojoj djeluje kompanija. Sve to biti će uzrok lošeg izbornog rezultata za novu koaliciju. I što ćemo onda. Ući ćemo u proces posipanja pepelom, žaljenja za propuštenom šansom i obećanjem da ćemo u sljedećem izbornom ciklusu rasturiti nacionalne stranke. SDP je već odavno certificirao cijelu ovu proceduru kod Bate, bosansko hercegovačke agencije za akreditaciju svega i svačega. I tu su svjetski prvaci. Niko ne zna žaliti za izgubljenim izborima kao mi. Bilo bi pametno organizirati kratke tečajeve za ostale stranke koje se ne znaju snaći u izbornom porazu. Sjetite se samo Harisa Silajdžića poslije poraza na izborima, čini mi se 2010. godine. Ekspresno je zdimio Orijent ekspresom u Tursku, gdje se još oporavlja od debakla.

Jedino što ide u prilog novoj koaliciji je djelovanje njihovog tajnog člana – Sebije. Takva količina bahatosti, nestručnosti i stranačkog nepotizma nije viđena na ovim prostorima još od doba političara i pjesnika, doktora za dušu i ostale organe, velikog Radovana. Bezobrazluk kojim se smjenjuju i udaljuju sa posla kirurzi u Sarajevu, preliva se polako i na sve važnije agencije, fondove i slične para državne sinekure da i kod ono malo normalnih esdeaovaca izaziva zgražanje i revolt prema vodstvu stranke koja taj proces ne zaustavlja, nego ga naprotiv tiho podržava. To bi, ako se ova tragikomedija nastavi moglo značajno umanjiti broj glasova za SDA u korist nove koalicije. Pod uvjetom da oni sami to ne ističu i ne dižu dreku u kampanji. 

CAFFE NOSTALGIJA

                                                                                Sanjao sam kako vodim proletere mlade

Jedno od rijetkih mjesta gdje možete osjetiti duh prošlog vremena je i jedan kafić u Sarajevu. Neću mu reći ni ime, niti adresu, on svakako nije in, ali ima svoje vjerne posjetitelje, koji sukladno gazdinom opredjeljenju o nereklamiranju, pažljivo biraju koga će dovesti u kafić, odnosno bukvalno uvesti u prošlost. Potrudiću se da vam u ovih nekoliko redova dočaram dio atmosfere, ostalo morate potražiti sami.

Vanjski izgled kafića potpuno je neprimjetan, odnosno neuočljiv. Nema neonske reklame, nema jarko osvijetljenog ulaza sa ispisanim ponudama. Izvana liči na uredski prostor, stakleni izlog sa običnim kućnim zavjesama. No unutrašnjost potpuno demantira vanjsku bezobličnost. Zidovi su obloženi starinskim tapetama bež boje, svaki zid drugi dezen. U oči vam odmah upada desni zid skoro potpuno prekriven fotografijama u boji, ljudi, predmeta i događaja iz prošlog perioda. Centralno mjesto zauzima stilizirana pahuljica, logo Zimskih Olimpijskih Igara u Sarajevu 1984. godine. Desno od nje je maskota Igara, Vučko, a lijevo je skijaš Bojan Križaj, čovjek od koga se tada očekivala medalja. Bojan je zakazao, a junak je postao Jure Franko. Dalje desno su sportaši, šampionske ekipe Želje i Sarajeva, slike tadašnjih sportskih asova, Pape Sušić, Predrag Pašić i nezaobilazni Mirza Delibašić. Iako košarkaš, bio je i ostao jedna od najvećih sarajevskih sportskih legendi. Ima tu i poneka fotka Zvezde i Dinama. Lijevo su muzičke legende, nezaobilazni Indexi, Dugme i Kemo. Ima ih još, samo ih nisam mogao prepoznati. Recimo Ivica Šerfezi. Slijede zatim filmske legende. Nezaobilazni Valter i Bata, Ko to tamo peva i Pavle Vujisić, Doli Bel. U samom centru ispod olimpijskih simbola su Titove slike. I službene i one manje službene. Tito sa Jovankom (obavezna punđa), Tito sa Sofijom Loren, Tito i Yul Briner. Malo dalje cijeli je Zastavin vozni park, od legendarnih tristaća i fiće do stojadina sa dugonogom mačkom na haubi i slogana: Snaga se oseća, Yugo America i na kraju auto za brzo delovanje milicijski fićo. Tu su zatim uvećane fotke novčanica, popularne hiljadarke i konja, pa onda naslovnica Politikinog zabavnika, nezaobilazna Cocta, ekološka cigareta Opatija, do na kraju, u to vrijeme popularne radne obuće za žene, borosana uz slogan: Ako nije Borovo, nije Borosana.

Na lijevom zidu se nalaze Vilerovi gobleni između kojih je, u to vrijeme obavezna dekoracija svake kuće, crno bijela, retuširana slika bračnog para. Ispod toga je starinski kauč sa još starijim stolovima koji su svi odreda pokriveni heklanim komadima vezova vrijednih domaćica. Pored toga je komoda sa starim telefonom, Tesla radiom i TBM-ovom pisaćom mašinom. Iznad toga na zidu stoje jedna do druge Povelja Kulina bana, Pionirska zakletva i poziv na slet za Dan Mladosti.

Šank i pozadina su dizajnirani od dijelova starih regala sa, u to vrijeme modernim, kičastim reljefnim detaljima. Police su, pored čaša, popunjene starim koferima, knjigama, obaveznim Tosca gramofonom. Knjige se nalaze i u prednjem dijelu šanka, tako da uz pivo možete listati sabrana Lenjinova djela. U pozadini šanka su poredane zastavice svih tadašnjih prvoligaša bivše države, a na samom šanku, pod staklenom pločom nalaze se stare novčanive i razglednice.

I toalet je priča za sebe. Uz lavabo i špiglo, tu je i polica sa starim priborom za brijanje, obavezni žileti i Pitralon, te nešto ženskih potrebština, od kojih sam uspio identificirati samo viklere. Kabine su označene likovima sa nekada vrlo popularnih čokoladica, Braco i Seka. Šećer je na kraju. U muškoj kabini sušu se muški veš, pa sam morao zaviriti i u žensku. I tamo je razvučen štrik i na njemu obješene gaće i starinski grudnjak sa armaturom, otprilike XXL veličine.