14.10.2017.

Subota, 14.10.2017.

BAUK KOMUNIZMA III

Kako sam predviđao, tako se i desilo. Od najavljenog ujedinjenja ljevice skoro pa ništa. Dogovoreni zajednički nastup SDP-a i DF-a na sljedećim izborima jedino je što se u ovom trenutku moglo i dogoditi. Naša stranka i Reufova stranka očito nemaju potencijal ni za što osim samoreklamerstva, pa su tako i ispali iz ove kombinacije. Ako tome dodamo rasulo u Našoj stranci i smjenu Reufa, za očekivati je njihovo lagano odumiranje, kao i formiranje nove stranke kojoj bi na čelu bio Reuf.

Gore spomenuti dvojac dogovorio je dakle zajednički nastup na izborima, nekoaliranje sa nacionalnim strankama i ništa više. Dakle spremaju se za još četiri godine jalove oporbe. Malo će se refreširati izborne strategije, malo će se fotošopirati stare-nove face i to je to. Pod uvjetom da se zadovolje interesi svih na izbornim listama, što je nemoguća misija i vrlo lako je moguć raspad ovog sistema već u lipnju naredne godine. Nije definirano niti učešće, niti mogući kandidat za člana Predsjedništva između ovih saveznika. Valjda je i Komšiću jasno da je njegovo učešće u tome kontraproduktivno, a ne vidi se ni Nerminovo htijenje za tim položajem. U stvari, ne sjećam se da je SDP BiH imao čelnog čovjeka za kandidata za člana Predsjedništva još od Durakovićevog vakta.

Ono što me nervira je da i dalje nema novih ideja i novih programskih opredjeljenja, iako cijela gomila ljudi radi na novim izbornim strategijama koje neće ponuditi ništa novo. To je posljedica ugodnog dugogodišnjeg uhljebljenja i kohabitacije većine rukovodećih ljudi iz obje ove stranke sa nacionalnim strankama na vlasti. I zašto onda čačkati mečku. Kad je dobro i ovako. Osigurati sebi mjesto na listama koje garantira prolaz i lagano prespavati još jedan mandat, a na stranačkim skupovima grmiti o bandi nacionalista na vlasti koji ovu državu vode u propast. Nema osnovne supstance kojoj je baza socijaldemokratska ideja, nema prepoznatljive i uvjerljive brige za socijalno ugrožene kategorije. Pristup tome je jalov, salonski, sa velikim zazorom od socijalističkih ili ne daj Bože komunističkih ideja. Samo tako se može objasniti šutnja parlamentaraca iz SDP-a i DF-a na nedavnu raspravu o prijedlogu Plana rada Parlamenta Federacije za 2017. godinu. Nije se ta rasprava održavala proljetos, niti zimus, već krajem rujna ove godine. Što se može drugo očekivati od ljudi koji mjesečno tuku po 4.000 KM za ništa. Normalno – ništa. Da imaju imalo socijaldemokratske žice predložili bi u svom novom programu da će novo izabrani parlamentarci raditi bez naknade sve dok ne usvoje Plan rada za svoj mandat i pravilnik o ispunjenju tog plana koji bi predviđao proporcionalnu naknadu za ispunjenje plana. Ali bolje je šutjeti i ne čačkati mečku. I tući 4.000 KM za ništa.

I što se može očekivati u predizbornoj kampanji, pod uvjetom da savezništvo opstane. Ponajprije novih 100 km auto puta, koje je od životnog značaja za Livno ili recimo Cazin. I još nekih tričarija. Rješavanje nezavidne situacije velikog broja ljudi koji ne primaju plaću, kojima nisu uplaćeni doprinosi, pa ne mogu riješiti ni pitanje zdravstvene zaštite, mirovine i sličnih trivijalnih problema koje parlamentarci i ministri ne poznaju, nije na dnevnom redu. Rješavanje prekobrojno uposlenih u državnim institucijama i javnim poduzećima također nije na dnevnom redu. To što nam se svaka proračunska institucija pretvara u manje ili više Sebijin klinički centar nije prioritet. Osvojit ćemo i mi jednu ili dvije agencije, ako nas puste.

Zanemarivanje društvene odgovornosti već je duboko usađeno u svaki segment državne vlasti. Ja sam odgovoran samo sebi i ponekad svojoj stranci. To je modalitet po kojem sve kod nas funkcionira. Glavni proizvođač društvene neodgovornosti bila je i ostala državna administracija na svim nivoima vlasti. Oni su patentirali ne plaćanje doprinosa, oni su patentirali plaćanje doprinosa na minimalac, oni su patentirali nekažnjavanje onih koji provode takvu rabotu. I što očekivati od privatnika. Prepisivanje već uigranih nezakonitih shema. Na prste jedne ruke mogu se nabrojiti društveno odgovorne kompanije koje vode brigu o svojim uposlenim i o sredini u kojoj djeluje kompanija. Sve to biti će uzrok lošeg izbornog rezultata za novu koaliciju. I što ćemo onda. Ući ćemo u proces posipanja pepelom, žaljenja za propuštenom šansom i obećanjem da ćemo u sljedećem izbornom ciklusu rasturiti nacionalne stranke. SDP je već odavno certificirao cijelu ovu proceduru kod Bate, bosansko hercegovačke agencije za akreditaciju svega i svačega. I tu su svjetski prvaci. Niko ne zna žaliti za izgubljenim izborima kao mi. Bilo bi pametno organizirati kratke tečajeve za ostale stranke koje se ne znaju snaći u izbornom porazu. Sjetite se samo Harisa Silajdžića poslije poraza na izborima, čini mi se 2010. godine. Ekspresno je zdimio Orijent ekspresom u Tursku, gdje se još oporavlja od debakla.

Jedino što ide u prilog novoj koaliciji je djelovanje njihovog tajnog člana – Sebije. Takva količina bahatosti, nestručnosti i stranačkog nepotizma nije viđena na ovim prostorima još od doba političara i pjesnika, doktora za dušu i ostale organe, velikog Radovana. Bezobrazluk kojim se smjenjuju i udaljuju sa posla kirurzi u Sarajevu, preliva se polako i na sve važnije agencije, fondove i slične para državne sinekure da i kod ono malo normalnih esdeaovaca izaziva zgražanje i revolt prema vodstvu stranke koja taj proces ne zaustavlja, nego ga naprotiv tiho podržava. To bi, ako se ova tragikomedija nastavi moglo značajno umanjiti broj glasova za SDA u korist nove koalicije. Pod uvjetom da oni sami to ne ističu i ne dižu dreku u kampanji. 

CAFFE NOSTALGIJA

                                                                                Sanjao sam kako vodim proletere mlade

Jedno od rijetkih mjesta gdje možete osjetiti duh prošlog vremena je i jedan kafić u Sarajevu. Neću mu reći ni ime, niti adresu, on svakako nije in, ali ima svoje vjerne posjetitelje, koji sukladno gazdinom opredjeljenju o nereklamiranju, pažljivo biraju koga će dovesti u kafić, odnosno bukvalno uvesti u prošlost. Potrudiću se da vam u ovih nekoliko redova dočaram dio atmosfere, ostalo morate potražiti sami.

Vanjski izgled kafića potpuno je neprimjetan, odnosno neuočljiv. Nema neonske reklame, nema jarko osvijetljenog ulaza sa ispisanim ponudama. Izvana liči na uredski prostor, stakleni izlog sa običnim kućnim zavjesama. No unutrašnjost potpuno demantira vanjsku bezobličnost. Zidovi su obloženi starinskim tapetama bež boje, svaki zid drugi dezen. U oči vam odmah upada desni zid skoro potpuno prekriven fotografijama u boji, ljudi, predmeta i događaja iz prošlog perioda. Centralno mjesto zauzima stilizirana pahuljica, logo Zimskih Olimpijskih Igara u Sarajevu 1984. godine. Desno od nje je maskota Igara, Vučko, a lijevo je skijaš Bojan Križaj, čovjek od koga se tada očekivala medalja. Bojan je zakazao, a junak je postao Jure Franko. Dalje desno su sportaši, šampionske ekipe Želje i Sarajeva, slike tadašnjih sportskih asova, Pape Sušić, Predrag Pašić i nezaobilazni Mirza Delibašić. Iako košarkaš, bio je i ostao jedna od najvećih sarajevskih sportskih legendi. Ima tu i poneka fotka Zvezde i Dinama. Lijevo su muzičke legende, nezaobilazni Indexi, Dugme i Kemo. Ima ih još, samo ih nisam mogao prepoznati. Recimo Ivica Šerfezi. Slijede zatim filmske legende. Nezaobilazni Valter i Bata, Ko to tamo peva i Pavle Vujisić, Doli Bel. U samom centru ispod olimpijskih simbola su Titove slike. I službene i one manje službene. Tito sa Jovankom (obavezna punđa), Tito sa Sofijom Loren, Tito i Yul Briner. Malo dalje cijeli je Zastavin vozni park, od legendarnih tristaća i fiće do stojadina sa dugonogom mačkom na haubi i slogana: Snaga se oseća, Yugo America i na kraju auto za brzo delovanje milicijski fićo. Tu su zatim uvećane fotke novčanica, popularne hiljadarke i konja, pa onda naslovnica Politikinog zabavnika, nezaobilazna Cocta, ekološka cigareta Opatija, do na kraju, u to vrijeme popularne radne obuće za žene, borosana uz slogan: Ako nije Borovo, nije Borosana.

Na lijevom zidu se nalaze Vilerovi gobleni između kojih je, u to vrijeme obavezna dekoracija svake kuće, crno bijela, retuširana slika bračnog para. Ispod toga je starinski kauč sa još starijim stolovima koji su svi odreda pokriveni heklanim komadima vezova vrijednih domaćica. Pored toga je komoda sa starim telefonom, Tesla radiom i TBM-ovom pisaćom mašinom. Iznad toga na zidu stoje jedna do druge Povelja Kulina bana, Pionirska zakletva i poziv na slet za Dan Mladosti.

Šank i pozadina su dizajnirani od dijelova starih regala sa, u to vrijeme modernim, kičastim reljefnim detaljima. Police su, pored čaša, popunjene starim koferima, knjigama, obaveznim Tosca gramofonom. Knjige se nalaze i u prednjem dijelu šanka, tako da uz pivo možete listati sabrana Lenjinova djela. U pozadini šanka su poredane zastavice svih tadašnjih prvoligaša bivše države, a na samom šanku, pod staklenom pločom nalaze se stare novčanive i razglednice.

I toalet je priča za sebe. Uz lavabo i špiglo, tu je i polica sa starim priborom za brijanje, obavezni žileti i Pitralon, te nešto ženskih potrebština, od kojih sam uspio identificirati samo viklere. Kabine su označene likovima sa nekada vrlo popularnih čokoladica, Braco i Seka. Šećer je na kraju. U muškoj kabini sušu se muški veš, pa sam morao zaviriti i u žensku. I tamo je razvučen štrik i na njemu obješene gaće i starinski grudnjak sa armaturom, otprilike XXL veličine.