26.11.2016.

Subota, 26.11.2016.

SARAJEVO RAHAT LOOK

Da li te pitaju za put prema nebu

                                                                         Cijena je sigurno visoka

I prije i poslije rata dolazio sam, s vremena na vrijeme, u Sarajevo. Prije rata sarajevska lakoća življenja, ležernost i lako ćemo izgledala je kao bogom dana za te ljude i to podneblje. Sarajevska pop rock škola, Nadrealisti i Audicija nisu mogli nigdje drugo ni nastati već u gradu opće tolerancije i spremnosti zajebancije prvo na svoj, a onda i na račun svih ostalih. Ako tome dodamo i sveprisutni miris bureka i ćevapa izgledalo je to kao idealno mjesto za življenje. Slična opuštenost bila je i u prihvatanju modnih stilova. Sarajke i Sarajlije su imale čudan način praćenja modnih trendova i njihove primjene u svom gradu. Nonšalantno poslagane modne marke po sebi, začinjavali su uvijek nekim lokalnim modnim detaljem i svemu tome dodavali taj štih duhovitosti i baš me briga fazona.

Rat je učinio svoje, htjeli, ne htjeli moramo priznati da su se stvari promijenile. Iako postoji vidljivi trud i napor rijetkih pojedinaca da stvari predstave na isti način kao i prije. Iako sam sada redovitije u Sarajevu, iako su sada sve svjetske modne marke prisutne u sarajevskim buticima, nema više one lepršavosti i duhovite nonšalancije. Ali šarenila ima i više nego prije. Naročito kod Sarajki. I prije i danas one su izgledale kao da im nije stalo što nose na sebi. Kažem izgledalo, jer su uvijek diskretno i sa ukusom stavljale na sebe modne novotarije. Bez pretjerivanja, uvijek sa mjerom. Po tome se i razlikuju od današnjih novih Sarajki, koje niti imaju ukusa, niti mjere, pa na sebe nabacuju sve i svašta, u čudnim kombinacijama i boja i detalja.

Ono što me još više čudi je uvođenje i novog modnog stila, vjerskog look-a. To moje oko balkansko slabo vari da se pored napucanih djevojaka u minjacima, ravnopravno nalaze i još ležernije od njih, djevojke zamotane u marame, ili čak potpuno pokrivene. Vjerska moda trebala bi naglašavati skromnost, tajanstvenost, što je potpuno zanemareno jakom šminkom i agresivnim parfemima. No, moram priznati da se i kao takvo pomalo prilagođava sarajevskom šarenilu. Bay theway, od dimija, nekadašnjeg zaštitnog znaka muslimanskih žena nema više ni traga. Kako o ukusima nije raspravljati, moram reći da taj stylingmogu nekako podnijeti.

Drastične promjene postoje i u muškom modnom miljeu. Nekadašnji zaštitni modni znak starih maslimana, kapa francuzica, također je izbačena, a uvedeni su neki drugi detalji. Vehabijski look sa bradom bez brkova i capri hlačicama, malo je stiliziran i prilagođen gradu. Capri hlačica sve je manje, a neodržavanu bradu zamijenila je uredno podšišana brada, često u kombinaciji sa kratkom zauljenom frizurom i obaveznim markiranim sunčanim naočalama. I ovaj stylingmogu nekako podnijeti. Zamijećen je i trend mladih hadžija, kojima moderna sredstva prometa omogućuju brzi hadž, najčešće besplatnom avio kartom do Meke i nazad. Nekadašnji hadž trajao je i po pola godine i na njega su se odlučivali samo stariji muslimani, jer se po povratku kući moralo strogo pridržavati hadžijskih pravila življenja i obaveznih dnevnih molitvi.

Još je jedan modni stil uočljiv na sarajevskim ulicama. Political look. Konzumiraju ga mladi partijski karijeristi, koji žele i po frizurama i po gestikulacijama, a naročito po stilu odijevanja biti što sličniji svom omiljenom partijskom šefu. E ovo moj stylingnikako ne može podnijeti. Ti starmali me podsjećaju na junaka Balaševićeve pjesme o Banetu. Većina će ih ipak završiti kao jednokratna papirna maramica, a neki bogami i kao Bane. Mulci koji slabo stoje sa bontonom, još slabije sa komunikacijom, bilo poslovnom ili ne daj Bože stručnom, smatraju da odijelom, košuljom i kravatom kao u šefa, mogu nadoknaditi taj svoj hendikep nepoznavanja bilo čega. Dovoljno je da liče na šefa. Po tom pitanju najteže je mladim esdepeovcima pogoditi Zlajin look za kakav važniji sastanak, konvenciju ili ne daj Bože Kongres. Doći na Kongres u drugačijoj košulji i kravati, ravno je tragediji, pa se poduzimaju cijele obavještajne operacije, od vozača do Salke, šta je šef ovaj put obukao. Srećom po njih, takvih događaja je sva manje, pa neće tako često dolaziti u ove stresne situacije.

A što je sa ostalom većinskom populacijom Sarajeva, šta oblače i gdje to nabavljaju. Taj većinski dio Sarajeva, koji je na minimalcu ili bez njega, svoj look kombinira nabavkom na buvljacima i secondhandshop-ovima, opet sa velikom dozom mašte i inventivnosti. I kada sve to vidim, taj kolorit, življi od United colorsofBeneton, uhvatim sebe u razmišljanju kako našoj snalažljivosti nema granica, a o ponosu da i ne govorimo. Sa istim žarom se nose i pokazuju markirane majice, hlače i patike i njihove replike nabavljene na buvljacima. Što bi rekla facebook generacija: Gigara, brate.

Ima još jedan detalj koji mi je zapeo za oko, a tiče se sarajevske druželjubivosti i gostoljubivosti. Sve to stoji, ponekad je i pretjerano, no može proći. Ipak invazija novih Sarajlija izaziva lagano podozrenje i opreznost kod domicilnih. Kako ih zaustaviti, kako napraviti više prostora i poslova za svoju djecu, to je pitanje koje muči većinu starosjedilaca. Da bi to nekako usporili, poduzimaju se razne mjere preventive. Od basnoslovno skupih placeva, bilo poslovnih, bilo onih na Barama, do suptilnijih metoda. Da nije slučajno, primijetio sam više puta i na različitim lokacijama izlaske roditelja sa djecom. Pod djecom podrazumijevam cure i momke spremne na ženidbu/udaju. Prijatelji i kolege sa radnog mjesta na taj način, kao slučajno, upoznaju svoju djecu jedno sa drugim. Sve je to garnirano ležernom atmosferom, ono: Otkud i vi večeras ovdje? Pa onda lagano upoznavanje mladih, na koje se tokom večeri kao zaboravi, jer se starci zanesu svojim pričama, pa oni htjeli ne htjeli moraju početi komunicirati. I tako to kao slučajno prelazi u jedno suptilno provodadžisanje. Uglavnom se radi o dobro pozicioniranim roditeljima u državnoj službi,profesorima ili akademcima, čija su djeca uredno završili fakultete, pronađen im je i nekakav posao i sad ne bi bilo dobro da se uhvate kakvog došljaka/inje iz tamo neke pripizdine. Neka to ostane među nama. Tako se radilo od turskog vakta do danas, razlika je samo u nijansama.

PUPAN

                                                     Mrtva lica sjajno vladaju jezikom rijetkim

I teško razumljivim i tu nema mjesta za tebe

Pupanovi roditelji pojavili su se u Livnu iza onoga rata, praktično niotkuda, po partijskom rasporedu nastanili su se u Franjičevića kući, gdje se Pupan i rodio. Moram priznati da o njemu postoji vrlo malo podataka iz toga vremena, nema čak ni priča. Zna se da je rano ostao bez oca i da je završio likovnu akademiju u Ljubljani. Tu se bio i priženio, dobio stan i počeo raditi, ali je sve brzo batalio i vratio se u Livno. Živio je sa majkom, vjerojatno od očeve mirovine.

Pomalo je i slikao, svojim osebujnim stilom, nekom čudnom mješavinom ekspresionizma, kubizma i dječje naivnosti. Vjerojatno i zbog toga svoga stila, nije se nikada uspio etablirati, barem ne u Livnu. Tu se priznaju samo fotografski pejzaži i portreti. Teško je dolazio i do materijala za slikanje, koristio je sve moguće boje do kojih je mogao doći, najmanje one prave, slikarske uljane boje. Iz toga vremena postoji i anegdota o njemu. Imao je neku dobru narudžbu, a nije imao prave crvene, karmin boje. Mangupi iz Unimaxa, koji su tada obitavali u Nadinoj piceriji, inače Pupanovoj omiljenoj birtiji, donijeli su mu baš takvu, jarku crvenu, karmin nijanse. Pupan je oduševljeno navalio da završi posao i da dođe do nekih para. Boja je na platnu ispala dobro, baš kako je i želio. Ali imala je i jednu manu, nikako da osuši. Probao je Pupan i sa fenom, grijao na vatri, uzalud. Neće da osuši, samo se još više razlila i pokvarila kompoziciju. Danima su mangupi zaobilazili piceriju, čekajući da ga prođe bijes.

Puno je pio. Još više se borio da ne pije. Malo, malo, bio je na samoproglašenom odvikavanju od alkohola. Tada bi po cijele dane provodio u šetnjama ili u duhovitim narudžbama mineralne vode. Tada se po birtijama točila samo Radenska, koja je u to vrijeme imala propagandne džinglove na nekoliko svjetskih jezika. Tako je i Pupan, naručujući i ispijajući mineralnu vodu ponavljao: Radenska tre cuore, e bene. Ili na japanskom: Radenskasaykonara ... A onda bi, ničim izazvan opet krenuo u druženje sa alkoholom. I tako naizmjenice.

Znao je da nije, niti će ikada biti prihvaćen od livanjskog malogarđanskogestablišmenta. Baš zato ih je i užasavao svojim čestim hepeninzima. Na vratima stana i ateljea visio mu je volovski bronzin, a ispod njega natpis: Pozvonite, kucanje ne radi. Oblačio se čudno, pričao još čudnije, namjerno provocirajući uske čaršijske poglede. Recimo znao je danima hodati pokriven običnom karo-dekom, u stilu ponča, sa tutom na glavi, baljezgajući nešto nerazumljivo, a što je trebalo ličiti na španjolski. Iz sve te priče moglo se razumjeti samo Viva Zapata.Pred rat mu je umrla majka, u nekom domu na Rabu. Tamo ju je i sahranio i vratio se u Livno. Kad su ga pitali zašto je nije sahranio u Livnu, hladno je odgovorio da mama slabo podnosi putovanje. Sa smrću majke, nestalo je i mirovine, tako da je Pupan do rata bukvalno životario. Tiho je nestao iz Livna, pričalo se da je otišao u Sloveniju, kod bivše žene. Ne znam kako je završio, znam da ga je SDS u ratu potraživao od HVO, kao Srbina koji je zatočen u nekom od logora. Neki pričaju da je emigrirao u Ameriku, neki da je umro u Sloveniji, uglavnom ga nema više. Nije ostalo ni njegovih slika u nekoj količini i kvaliteti da bi bio ozbiljnije zabilježen u livanjskim kronikama. Ostao je samo u sjećanju rijetkih, koji su voljeli njegov otpor prema malograđanštini.

19.11.2016.

JOHNNY, TVRTKO I JA

                                                                   Ja sam tu slučajno i prokleto sam ljut

Na početku, štovani moj čitatelju, da pojasnim nekoliko mogućih nedoumica oko ove moje pisanije. Počelo je slučajno, kao što mnogo toga počinje i završava. Niti sam ja ovo shvaćao ozbiljno, niti su mene u početku shvaćali ozbiljno. Mada su odmah počela pitanja u stilu: Kad ćeš o dobrim Livnjacima, kad će izaći nova, što Tvrtko? I slično. Što Tvrtko ima jednostavan odgovor. Zato što sam mislio da će to biti jednokratna pisanija. Pseudonim je izabran po mom tadašnjem drčnom ponašanju, neki bi rekli prepotentnom, ali što mogu. Tvrd, skače i buši, Tvrtko Skočibušić je ime dovoljno blizu svima, ali i dovoljno daleko od mene. Mada su me brzo razotkrili. U vrijeme izlaska Ridikula, bio sam pomalo lijen, pa nisam ništa mijenjao. Ono u stilu: Ne mijenja se dobra kombinacija. No već tada sam odlučio Tvrtku zavrnuti vrat, odnosno poslati ga u zasluženu mirovinu. Zašto?

Odlučio sam nastaviti pisati, pa kad već pišem, pisaću pod svojim pravim imenom. Nisam ni prvi ni posljednji koji je iz ovih ili onih razloga koristio pseudonim. Moram i ovo reći. Za Ridikula sam tužen od izvjesne individue koji se kao prepoznao, ali nije bio zadovoljan napisanim. Kako to kod nas biva ta sudska trakavica još traje, a meni se ne da čekati epilog. Ne može se istina zaustaviti čak ni fetvom, a kamoli sa našim sudom, mnogi su to već pokušavali.

Johnny je moj stalni, pritajeni partner i mnoge su priče nastale inspirirane njegovim stihovima. Stihovi nastali prije 30 – 40 godina kao kritika onoga režima, izvrsno se uklapaju u ovu našu svijetlu situaciju neimaštine i beznađa. Gotovo proročanski. Mladi ga danas slušaju pažljivije od moje generacije. Ja i moja generacija imali smo tu privilegiju da živimo u vremenu nastajanja Štulićevih pjesama. Danas, sa poprilične vremenske distance, mogu slobodno reći, bez patetike i nostalgije da su to bila najslobodnija, najkreativnija i najdemokratičnija vremena.

Treća knjiga ima naslov Livanjski amarcord. Riječ je to koja asocira na Felinija i njegov istoimeni film za koji je dobio Oscara. Izvorno znači sjećanje, prisjećanje. U ovom slučaju znači zbirku naizgled nepovezanih priča, neka vrsta spomenara. Malo „pomaknutog“ spomenara. Imao sam osjećaj da sam dužan mlađim generacijama ostaviti trag od onoga što se dešavalo u Livnu prije, za vrijeme i poslije rata. I samog me začuđuje moja tvrdoglava odanost prošlosti, bez obzira da li je ona lijepa ili ružna. Ipak, nakon iskustva sa prve dvije knjige, odlučio sam sve objaviti na internetu i za tu svrhu prijatelj mi je uradio ovaj blog. Priče su namijenjene prije svega mladoj generaciji, a oni su skloniji čitanju sa neta nego na klasičan način, knjigom u tiskanom obliku. Osim toga, malo je teže zaustaviti Internet.Tako će na blogu biti Papci i Ridikul u cjelini, a nove priče će se objavljivati periodično. Izbor likova i tema je proizvoljan, odnosno to je moj izbor. Većinu svojih junaka sam dobro poznavao, imao sam i tu privilegiju da dobar komad svog života živim u dobrim, komotnim vremenima. Ili kako naš narod kaže kad je Bog hodao po zemlji, a njemačka marka vrijedila za nevjerovati.

Možda sam malo i pretjerao, ali kako kaže markiz de Sade: Svako pretjerivanje je dobro. Možda ih je bilo zahvalnijih za uvrštavanje u ovu knjigu, možda sam sa nekima i promašio, ipak smatram da sam dobro uhvatio livanjsko prijeratno šarenilo i neku vrstu bezbrižnosti, kao i ratnu i poratnu otimačinu, te sadašnje stanje Livna bez Livnjaka. Znam da neki neće baš biti oduševljeni retcima o njima ili njihovim rođacima ili političkim mentorima. Ni ja nisam oduševljen sa razornim učinkom junaka Pavlove ulice. Trpim ali šutjeti ne mogu. I neka ova pisanija bude za buduće generacije Livnjaka koji će u svoj rodni grad ili rodni grad svojih roditelja dolaziti za vrijeme ljetnjeg odmora ili božićnih blagdana. Za nas koji smo ostali skoro i da nije potrebna, svi mi sve znamo gdje je tko bio i što je tko radio.

GRADONAČELNIK SELA LIVNA

Kolovoz 2013.

Osvajanjem trećeg mandata naš vrli načelnik je dragovoljno ušao u svojevrsnu hibernaciju. Prazna općinska kasa i popločani trotoari u centru, zatim naporna kampanja i spašavanje grada od ostalih mu protukandidata, dali su našem načelniku za pravo na kraći predah. No to nije trajalo dugo.

Odmah poslije konstituiranja novog vijeća, negdje u veljači 2013. godine Livanjke i Livnjaci su bili zatrpani informacijama o izboru našeg načelnika za naj menadžera nečega. Velebno postignuće ni samom načelniku nije bilo baš najjasnije. Ali skroman kakav je, prihvatio je nagradu u znak priznanja za svoj pregalački rad u proteklom periodu. Zaboga, zar nije, ne tako davno i Štrumfeta izvaljivala da je načelnik naše Livno pretvorio u veliko radilište. Kranova i betonskih miksera bilo je po cijelom Livnu. Izgrađeno je nebrojeno pogona i otvoreno još nebrojenije radnih mjesta. Sjećate li se ove pričice?

Ja se sjećam nešto kroz maglu, ali ne mogu jebem li ga locirati te pogone, niti se mogu sjetiti novih radnih mjesta. Izuzev supruge načelnikova džokera u Općinskom vijeću, koju su morali na silu dovesti da radi u vrtiću. No da se vratimo priznanju i nagradi.

Kao što rekoh naš načelnik je izabran za naj menadžera nečega. Izbor se dogodio u široj regiji palanke Prnjavor, u organizaciji opskurne nevladine udruge, koju ne poznaju ni Prnjavorčani. Kakvi su bili kriteriji za izbor, ne zna ni sveznajući Livno-online, tko su bili protivkandidati našem načelniku i da li ih je uopće bilo, je li to uopće bitno? Bitno je da smo bar u nečemu prvi, najbolji, ili možda najgluplji. Poznajući način rada takvih i sličnih organizacija, mogu sa sigurnošću tvrditi da tu pobjeđuje organizator. A nagrada je fino otprintan papirić koji dobija ona luda koja uplati najveću kotizaciju. E koliko je općinski proračun uplatio, toliko je i velika plaketa za k'o folnajmenadžera. A i plaketa služi samo za trenutno skretanje pažnje. A fino i figura na zidu načelnikova ureda.

A možda se odnosi na načelnikov budući rad. Iz dobro obaviještenih izvora saznao sam da je načelnik u tom periodu pa sve do Petrova vodio intenzivne pregovore sa vodećim hrvatskim firmama o izmještanju njihove proizvodnje u Livno, u novoformiranu poslovnu zonu, negdje na Brdima, kako bi se premostio problem ulaska Hrvatske u EU, a za Livnjake bi se otvorila nova radna mjesta. Također saznajemo da je načelnik bio glavni posrednik između Splitsko-Dalmatinske županije i RS-a oko izgradnje prometnog koridora koji bi povezivao ove dvije regije, normalno, preko Livna. Sitne projekte poput renoviranja gradskog mosta, uređenje izvora Sturbe i Bistrice u privlačne turističke destinacije i slično neću ni spominjati. To svakako spada u redovne načelničke radne obveze.

Ono što moram spomenuti je vizionarstvo narodnog pjesnika, Joze Vidovića, koji je davno prije svih nas predvidio načelnikova postignuća i o njima skladao prigodne stihove, objavljene u njegovoj zbirci pjesama: U svakom žitu kukolja, u pjesmici pod naslovom Livno, stoje ovi stihovi:

Luka Čelan, kad Livnom zavlada,

I nevolju narodnu, zaista savlada,

Iz pepela Livno, on uzdiže sada,

Nove firme u Livnu, podiže on tada.

Investicije sa strane, ovamo dolaze,

Da nam mladi iz Livna ne odlaze,

Pa da Livno šire, na sva četiri strane,

I napokon veće Livno da postane.

         Ni sam ne bih bolje napisao i u manje riječi sažeo cjelokupni načelnikov doprinos razvoju Livna. Svaka čast Jozi. Narodna mudrost, od iskona. Ja, cinik kakav jesam napisao bih, da pišem poeziju, stihove u malo realnijem načelnikovom okruženju. Recimo na primjer: Sjedim sam na trotoaru, prebijenu u budžetu nemamparu. I listam neke stare novine.

Studeni 2016.

I taman kad smo svi mislili da se povlači poslije tri mandata, naš vrli načelnik je iznenadio i sebe i nas novom kandidaturom. Triput je triput, ali vrlo dobar je bolji od dobar. Služimo narodu. Kandidaturi su doduše prethodili probni baloni i deflacija novih nada HDZ-a. Sve te spinove u proljeće 2016. puštali su lokalni marketing stručnjaci da bi zbunili javnost i moguće oporbene protukandidate. Iako se iz aviona vidjelo da se Luki smiješi i četvrta kandidatura, odnosno mandat. U livanjskom HDZ-u teža je borba za kandidaturu, nego za mandat. Jer kad se dobije kandidatura, mandat se odrađuje rutinski. Izborna mašinerija HDZ-a je neumoljiva i bezobzirnija nego Njemačka reprezentacija u nogometu. Izbori su i za njih, a nažalost i za oporbu postali parafraza čuvene Linekerove izjave: Nogomet je igra sa 22 igrača u kojoj uvijek pobjeđuju Nijemci.

Jedina razlika je da Nijemci pobjeđuju dozvoljenim sredstvima i igrajući po pravilima, dok HDZ pobjeđuje nedozvoljenim sredstvima i igrajući samo po svojim pravilima. Zato i nisam davao neke, ma šta neke, nikakve šanse njegovom protukandidatu iz redova bratskog HDZ-a 1990. Čovjek jednostavno nije imao šanse.

Ipak su me iznenadili preliminarni izborni rezultati. Božo je vodio na skoro svim biračkim mjestima sa solidnom prednošću. Nedostajali su rezultati sa pet, šest biračkih mjesta. I to onih posebnih. Na prosječnu izlaznost od nekih 40 %, stigli su rezultati volje gotovo svih živih i onih manje živih birača iz Golinjeva, Podhuma, Orguza, Podgradine i Dobrog, gdje je zabilježena albanska izlaznost od skoro 90 %. Rezultat toga je Lukin četvrti mandat sa samo nekoliko stotina glasova više od protukandidata. I preferencijama za općinsko vijeće za Riplija. U Dobrom su svi poželjni kandidati za OV dobili po 133 glasa. Nevjerojatno.

Nakon krađe tvornica i radnih mjesta, nakon krađe svih mogućih fondova, voda i šuma, na redu je krađa izborne biračke volje. I iz izbora u izbore sve je veća i sve drskija. A zašto i ne bi. Općinsko izborno povjerenstvo služi im samo kao smokvin list, odnosno samo za neprihvatanje prigovora oporbe. Nakon prošlih izbora, nestanka struje i pojave stršljenova u Golinjevu, nakon javnog priznanja predsjednika biračkog odbora u Orguzu da je ubacio u kutiju par stotina listića i ne reagiranja OIP-a, zašto ne bi odradili i tisućicu listića za našeg Lukicu.

Pa neka ti je sa srećom načelniče, pardon gradonačelniče, tvoj četvrti mandat. Znamo kakav si zadatak dobio od svojih. Prije svega moraš pokriti tragove svih brljotina iz proteklih 12 godina, da bi naredni, novi kandidat došao na čisto stanje. Moraš dobro zapeti na započetom putu pretvaranja grada u selo, bez obzira na dobivanje statusa grada. Da bi u tomu uspio moraš uposliti još više ljudi nego u protekla tri mandata. Nema Njemačka aerodrom samo u Frankfurtu, ima Berlin, Keln, Minhen i još o-ho-ho gradova u Njemačkoj. Solidna baza za upošljavanje još par tisuća izludjelihLivnjaka. Što se tiče upošljavanja u Hrvatskoj, šaraj malo, dosta je Splita i Makarske, šalji ljude i u Rijeku i Istru. Samo ne šalji u Zagreb, otamo se niko ne vraća.

Na taj način sasvim ćeš sigurno dovršiti započeto, odnosno imati ćeš pust grad, kao što su pusta i naša sela. Uspjeti ćeš u onome što nije uspio niti jedan okupator u više od tisuću godina postojanja grada Livna. I za to sigurno zaslužuješ titulu naj menadžera za koju ne treba uplaćivati kotizaciju iz općinskog proračuna.

OČAJNIČKI TRAŽEĆI CRVENU NIT

Da su dobra vremena za socijaldemokraciju u Europi prošla nije nikakva novost. Svim lijevim opcijama pada popularnost i osipa se članstvo. Sa izuzetkom Velike Britanije, poznate socijaldemokratske zemlje, gdje su stvari obrnute. Pojava Corbyna i njegovo nedvosmisleno deklariranje kao marksiste, konačno je počela vraćati socijaldemokrate ulijevo, gdje im je i mjesto, a potpuno je potonula Blairovamantra o „trećem putu“ i otklizavanje ljevice prema centru i desnici. Takva priča donijela je laburistima u vrlo kratkom vremenu 150.000 novih članova i značajan skok u popularnosti.

A što se dešava kod nas. U lijepoj našoj desio se neviđen poraz SDP-a. Od sigurnog poraza HDZ-a do njihove uvjerljive pobjede u samo nekoliko mjeseci. U kojima je Milanović flertujući sa svim i svakim toliko otišao u lijevo da je iskočio na desnu stranu, pripovijedajući o svom djedu ustaši. Badava je govorio o tome da promjena predsjednika HDZ-a ništa ne mijenja, lopovi ostaju lopovi. Plenković je replicirao lakoćom i mekoćom leptirova dodira. Ne ćemo više krasti, Tita mi. I otjerao najvećeg socijaldemokratskog mudonju na Balkanu u povijest.

Kod nas je još veća tuga. SDP BiH ne može dobaciti ni do šanse za borbu za vlast. Potpuna neprepoznatljivost, još podvučena sa tobože europskim načinom rada, papiri, strateška planiranja, papiri, SWOT analize, sve lijepo upakirano. I onda čuđenje nakon izbora. Pa kako nisu glasali za nas. U zemlji koja je postala primjer socijalne nejednakosti, naše rukovodstvo nam daje primjer kako su oni uspjeli u životu. Sa državnim sinekurama, sa dvoetažnim stanovima, bijesnim autima, djecom na školovanju u inozemstvu, sve je to odličan primjer kako razumiju tešku socijalnu situaciju većine obespravljenih u ovoj zemlji. Objašnjavaju kako radnika više nema, pa se pozicioniramo prema srednjoj klasi, što je potpuni promašaj jer je ta srednja klasa rezervirana za nacionalne stranke, koje su ih uposlile u državnoj službi i kojima duguju vječitu zahvalnost koju izražavaju na izborima.

Poseban problem je i razjedinjenost „ljevice“ uzrokovana liderskim ambicijama prosječnih persona. Najavljivano ujedinjenje moguće je samo ako se statutarno predvidi mogućnost rotirajućih predsjednika (slično kao u Predsjedništvu BiH), što nije neizgledna varijanta. U zemlji gdje se bošnjačka politika ponaša kao srpska u bivšoj državi, gdje se srpska politika ponaša kao nekada hrvatska politika u bivšoj državi, a hrvatska politika prijetvorno flertuje čas sa jednom nacionalnom opcijom, čas sa drugom, baš kao nekada muslimanska politika u Jugi. U takvim odnosima snaga SDP lagano klizi u čistu bošnjačku stranku. U višenacionalnoj zemlji mi smo bili jedina multietnička stranka, od čije je multietničnosti ostalo samo mrtvo slovo na papiru, a greening  je zahvatio kompletno rukovodstvo, što nam ostaje. Šuplje fraziranje koje će otjerati i najupornije i tako ostaviti prostor za razne mediokritete kojima je jedini cilj raspolagati SDP-ovom imovinom koja još uvijek nije mala. A što je manje igrača veći je komad kolača.

Što nam preostaje. Povratak izvornim principima socijaldemokracije, čiji su jedini provedbeni alat komunisti. Vrijeme uštirkanih, salonskih socijaldemokrata je prošlo. Birače moramo vratiti i naći načina da se SDP pozicionira kaostranka radnika i seljaka, odnosno svih ljudi koji žive od svojega rada, a ne od rente prostora i mandata. Tim se ljudima trebamo otvoriti. SDP je danas zatvorena stranka koja u raspravama ne okuplja niti sve svoje članice i članove, nego služi interesima nekolicine.

Taj proces nije moguć samo promjenom lidera stranke. Iz stranke se moraju očistiti svi elementi podrepaštva i osrednjosti, a tijela stranke formirati i popuniti po jasnom nacionalnom ključu, uzimajući u obzir i dosadašnji stranački angažman bez repova. Tek u takvim uvjetima moguće je vraćanje povjerenja naših članova i simpatizera. Nakon toga, rezignirani stari članovi prestati će da pjevuše: Druže Tito skrenuli smo s puta, sad nas jebe i Kurta i Murta.

SVESTRANI MARGINALAC

Ne gledaj u njemu prolaznika bez alibija

Oduvijek je Livno bilo i ostalo grad slikara. Od onih vrhunskih do uobičajenih replikanata. Različito su bili uspješni i priznati u svojoj sredini, a i šire. O Gabrijelu, Šiškama i Šeremetima sve se već zna i sve je napisano. Predmet moga interesa su oni drugi, podjednako dobri, ali nepriznati i za života neprihvaćeni u svojoj sredini. Jedan od njih je i Vlado s kojim sam i započeo sve svoje pisanije, doduše u anegdotama. U pokušaju da pronađem nešto relevantno, bitno i što je još važnije, manje poznato široj javnosti, udario sam u zid. Premalo podataka, premalo očuvanih slika, razbacanih kojekuda, mnogo propalih i uništenih zidnih remek djela nije davalo mnogo nade, još manje materijala. No, malo pomalo stvari su se iskristalizirale.

Da se vratimo Vladi. Zašto me ovaj čovjek zaokuplja? Prije svega zato što se kroz cijeli njegov opus proteže ta duša Livna. I koliko se ja trudio da u svojim tekstovima dosegnem barem dio te ležerne prefinjenosti i prikrivene duhovitosti, moram priznati da sam još uvijek daleko od toga. A Vlado k'o Vlado, onako usput naslika koje ulje, ili napiše koji tekst i uvijek ukaže da pored svega, pored ratova, nesreća i nedaća, u našem gradu ipak postoji ljepota duha koja se ne da tek tako ni uništiti, ni otjerati. Ljepota duha koja je ostala duboko genetski posijana i koju nikakav vlastodržac ne može iskorijeniti.

Vlado je imao tu „sreću“ da živi i radi u vrijeme velikog Gabrijela Jurkića, koji je bio tadašnji standard, etalon ne samo za livanjske slikare, već za cijelo područje tadašnjih država, prvo kraljevine, a zatim i komunističke Jugoslavije. Iako se Vlado nije baš trudio da imitira Gabrijela, neprestano je bio poređen sa njim. Prevedeno na livanjski, pa ma kako bio dobar, ipak si drugi, a drugi se ne pika. Važan je samo prvi. Otprilike takav je i bio odnos javnosti, kritike i najvažnije establišmenta prema njemu. Pa ipak, Vlado je razvio svoj osebujan umjetnički i životni stil, koji, po mom skromnom mišljenju, stoji u ravni sa Gabrijelom, ako ga i ne prelazi. Naročito životna, a još više i umjetnička Vladina svestranost. Jer Vlado je bio i odličan violinist, a ni u literaturi nije bio za baciti. Samo da je imao više vremena.

Vlado je veći dio svoga kratkoga života proveo vozeći u petoj brzini. Od školovanja  Travniku, pa do iznenadne smrti u Vitezu. Svega 52 godine, a toliko toga urađenog, nekima bi trebala i dva života da ovo dostignu. Tragajući za Vladinim životnim detaljima, natrčao sam na podatak, nisam ga doduše uspio provjeriti, da je Vlado početkom 20-ih godina prošlog stoljeća bio i jedan od prvih golmana u Troglavu. To samo potvrđuje moju tezu da je Vlado živio paralelno nekoliko života. Nakon završene gimnazije, novcem zarađenim na oslikavanju kazališnih kulisa, odlazi u Rim, na pet godina, gdje usavršava svoje slikarsko umijeće. U to vrijeme slikati se nije moglo salonski, uštogljeno, pa Vlado usavršava i boemiju. A za slikara koji drži do sebe, ne provesti izvjesno vrijeme u Parizu, ličilo bi na jelo bez začina, nejestivo. Vlado početkom 30-ih odlazi u Pariz, da udari završni glanc na svoje umijeće. Druži se sa ljudima sličnim sebi, slobodna duha, prezirući svaku vrstu institucija i autoriteta, taj prezir i cinizam suptilno ugrađuje u svoje likove. Tadašnji Pariz pravo je mjesto za to. Latinska četvrt i Monmartre, to sramno brdo zabave za malograđane, za Vladu je inspiracija. Zadimljene boemske kafane, jeftine žene i apsint, tadašnje piće za širenje horizonta, imalo je svoj efekat i na Vladu. Pomiješan sa vodom, apsint daje jednu posebnu žuto zelenu nijansu, koju je Vlado nepogrešivo prenio na nekoliko svojih slika iz tog perioda.

Po povratku u domovinu Vlado se bjesomučno baca u posao. Slika sve. Ipak iz tog perioda, najvažnije su njegove zidne slike. Najčešće su to sakralni motivi po brojnim crkvicama na širem području Livna. Teško sklapa poslove sa crkvenim ocima. Nemaju povjerenja u njega. Vladini likovi nisu baš svetački. Bira lica iz običnog puka. Biskup Mašić  njegov je rad proglasio kičem i u pismu kaže da je u Roško polje došao neki nemajstor iz Livna i prevario ga. Njegova tematika zidnog slikarstva kreće se od sakralnih motiva, preko povijesnih do običnih životnih motiva, Pazar u Sinju do bajkovitih Snjeguljica i sedam patuljaka na starom dječjem odjelu livanjske bolnice. Te slike se sjećam, kad sam kao mali dolazio sa mamom u bolnicu zbog česte upale krajnika. Nažalost, ni nje više nema, jednostavno je prefarbana, kao i ona u Sinju.

Zbog pobjede na natječaju za portret kralja Petra, 1934, odlazi u Beograd, gdje uz kraće prekide boravi do početka rata, kada mu u bombardiranju strada atelje sa velikim brojem slika. Nikad se neće saznati što je i koliko je Vlado naslikao za tih par godina u Beogradu. Ipak, ta će ga kraljeva slika skupo koštati. Bila je povod za njegovo kasnije izbacivanje iz društva likovnih umjetnika, 1956 godine, tobože zbog kiča, a stvarno zbog svoje svestranosti. Slikao je sve, od Krista do Marksa, nizove portreta aktualnih vlastodržaca sva tri sistema, koristio je sve slikarske stilove. Spočitavana mu je i primjena frenologije, kvazinauke koja po obliku glave definira karakter i osobine čovjeka (tu su disciplinu svojedobno koristili nacisti).

Ali Vlado je izdržao sve. I nastavio raditi još više. Bio je radoholik, lijenost je smatrao najvećom manom umjetnika, kada je slikao, zaboravljao je na sve, hranu, piće, a volio je da mu se čita dok slika, najčešće Gorkog. Tadašnji opus karakteriziraju mu portreti, najčešće, aktualnih političkih moćnika. Prilagođavao se duhu vremena da bi prehranio obitelj. Ipak, volio se družiti sa običnim ljudima, popiti i zapjevati. Od zvaničnih umjetničkih krugova udaljen i marginaliziran, reklo bi se planirano zaboravljen i nedovoljno cijenjen.

Postoji u Livnu i jedna pričica o Vladi i njegovom odnosu prema vlasti. Iako je Vlado bio lojalan građanin sve tri države u kojima je živio, ne mijenjajući Livno kao prebivalište (Kraljevina Jugoslavija, NDH i Titova Jugoslavija), ne čini se da ih je doživljavao kao svoje države. Ovdje ne računam period djetinjstva kada je Livno bilo u sastavu Austrougarske monarhije. Već 30-ih godina prošlog stoljeća bio je afirmiran i priznat slikar. Zato je i dobio narudžbu od lokalnih vlasti u Livnu da izradi portret kralja Aleksandra za općinu. Vlado je to uredno odradio i još urednije naplatio. Kralj i kraljevina nisu bili duga vijeka, došla je nova vlast sa svojim monarhom. Brzi općinari su požurili da zamijene nepopularni lik sa novim. Opet zovi Vladu. Vlado je odnio stari portret i nedugo poslije donio novi. Portret kralja zamijenjen je portretom poglavnika. Ni potonji nije dugo trajao, nakon četiri godine došao je red na sljedećeg. Opet nove općinske vlasti zovu Vladu, Vlado opet slika i poglavnik je ekspresno zamijenjen sa Maršalom.

Za iduće promjene vlasti, Vlade više nije bilo. Napustio nas je, prerano preminuvši u 52-oj, 1958. godine u Vitezu. Novi općinski vlastodršci su uredno sklonili Maršala, ne postavljajući novoga vođu na općinski zid. Na prvi pogled nema ništa posebno interesantno u ovoj priči, izuzev tradicionalne priležnosti lokalnih vlasti prema centralnoj vlasti. To je i danas karakteristika novih vlastodržaca. Šta je bitno? Vladin odnos prema autoritetima, odnosno prema vođama. Sva tri portreta je uradio korektno, profesionalno, ali je sva tri uradio na istom platnu, jedan preko drugog. Mijenjajući lice, ordenje i djelomice pejzaž u  pozadini, pokazao nam je prolaznost vlasti, vođa i autoriteta. Sve prolazi, Livno ostaje, ma koliko se trenutna vlast trudila da nam pokaže da sve počinje i sve završava sa njima.

Sudbina posljednjeg portreta nije sa sigurnošću poznata. Nije ga bilo na zadnjoj retrospektivi slika Vlade Marjanovića. Ono što je autor uspio saznati je, da je sliku, početkom 90-ih ipak uspio spasiti i sklonuti na sigurno pokojni fra Marko, tako da se ona najvjerojatnije i  danas nalazi u podrumu župnog ureda u Livnu.

Vrijeme je pokazalo da prava umjetnost opstaje uprkos svim režimima i njihovim Salijerijima. Vladin nemirni duh, njegova umjetnička širina i svestranost nisu dopustila zaborav. Osebujnost izbora likova za njegove aktove, njihova istovremena putenost i boemičnost, daju mu onu genijalnu svevremenost. Majstor da iz ružne i siromašne sredine u kojoj je živio i radio izvuče ono najljepše, opravdano ga svrstava uz Gabrijelov bok, kao njegova učenika i sljedbenika, a istovremeno kao njegova potpuna životna suprotnost. Gabrijel je cijelo svoj život proveo kao etablirani, dokazani majstor boja i kista, živio je svećenički mirno i dostojanstveno, zadnji 20-ak godina doslovno u franjevačkom samostanu. I kao takav ipak priznat od svih režima. Vlado u vječnoj trci za narudžbama i novcem, vječito marginaliziran i podcjenjivan, čak i od umjetničkih krugova. Morao je slikati da bi preživio i prehranio obitelj, a živio je da bi slikao.

U tom ludom ritmu zatiče ga i „premudra“ odluka Udruženja likovnih umjetnika BiH o njegovu izbacivanju iz udruženja, tobože zbog kiča. Mnogo je takvih primjera u povijesti, sjetite se samo Mocarta. I uvijek su takve odluke bile prihvaćane od javnosti, lakše je odbaciti i ignorirati, nego pokušati shvatiti, a ne ugroziti etabliranu prosječnost. Malograđanština diktira uvjete, kako u ponašanja, tako i u umjetničkom stilu. Jače je to i od tadašnje Titove pohvale da ni jedan njegov portretista nije uspio prenijeti na platno njegov karakter kao Vlado. Odluka je pala i kao što su dušmani i očekivali, teško je pogodila Vladin umjetnički ego. Doživio je nervni slom, koji je ubrzao njegov kraj nekoliko godina kasnije. Ipak kako narod kaže: U svakom zlu bude i nešto dobro. Na liječenju, kod doktora Zeca, Vlado je upoznao i svoju drugu suprugu Aleksandru, s kojom je i proveo tih zadnjih nekoliko godina.

Veliki dio njegova opusa je razbacan širom svijeta, dobar dio i uništen, ne postoji nijedna značajna kolekcionarska zbirka njegovih djela. Pored slikanja, Vlado je svirao i violinu, a bavio se i pisanjem. Objavio je nekoliko eseja, od kojih je najpoznatiji Duša Livna. Ostala je za njim i nedovršena drama o dolasku Austro-Ugarske u Livno. Ponekad je prije slikanja pravio i skulpturu u gipsu željenog motiva, pa ga onda prenosio na platno.

„... sve je to drago i liepo ma tu nema bezkrajnihlivnjskih horizonata, uokvirenih plavim krugom Dinarina lanca, koji u titranju, burom prošišćena zraka blista i odiseva, nepomućen i rietko navučen tmastim tiestom oblačina i magle. Iza škrtih kiša, vjetrovi valjaju i lome divovske oblike neviđenih oblaka, zalivenih ognjem.“

Pogled na bilo koju njegovu sliku, naročito na livanjske panorame i motive daju mi za pravo reći, parafrazirajući jednog drugog velikana kista: Vlado je bio ovdje.