26.11.2016.

Subota, 26.11.2016.

SARAJEVO RAHAT LOOK

Da li te pitaju za put prema nebu

                                                                         Cijena je sigurno visoka

I prije i poslije rata dolazio sam, s vremena na vrijeme, u Sarajevo. Prije rata sarajevska lakoća življenja, ležernost i lako ćemo izgledala je kao bogom dana za te ljude i to podneblje. Sarajevska pop rock škola, Nadrealisti i Audicija nisu mogli nigdje drugo ni nastati već u gradu opće tolerancije i spremnosti zajebancije prvo na svoj, a onda i na račun svih ostalih. Ako tome dodamo i sveprisutni miris bureka i ćevapa izgledalo je to kao idealno mjesto za življenje. Slična opuštenost bila je i u prihvatanju modnih stilova. Sarajke i Sarajlije su imale čudan način praćenja modnih trendova i njihove primjene u svom gradu. Nonšalantno poslagane modne marke po sebi, začinjavali su uvijek nekim lokalnim modnim detaljem i svemu tome dodavali taj štih duhovitosti i baš me briga fazona.

Rat je učinio svoje, htjeli, ne htjeli moramo priznati da su se stvari promijenile. Iako postoji vidljivi trud i napor rijetkih pojedinaca da stvari predstave na isti način kao i prije. Iako sam sada redovitije u Sarajevu, iako su sada sve svjetske modne marke prisutne u sarajevskim buticima, nema više one lepršavosti i duhovite nonšalancije. Ali šarenila ima i više nego prije. Naročito kod Sarajki. I prije i danas one su izgledale kao da im nije stalo što nose na sebi. Kažem izgledalo, jer su uvijek diskretno i sa ukusom stavljale na sebe modne novotarije. Bez pretjerivanja, uvijek sa mjerom. Po tome se i razlikuju od današnjih novih Sarajki, koje niti imaju ukusa, niti mjere, pa na sebe nabacuju sve i svašta, u čudnim kombinacijama i boja i detalja.

Ono što me još više čudi je uvođenje i novog modnog stila, vjerskog look-a. To moje oko balkansko slabo vari da se pored napucanih djevojaka u minjacima, ravnopravno nalaze i još ležernije od njih, djevojke zamotane u marame, ili čak potpuno pokrivene. Vjerska moda trebala bi naglašavati skromnost, tajanstvenost, što je potpuno zanemareno jakom šminkom i agresivnim parfemima. No, moram priznati da se i kao takvo pomalo prilagođava sarajevskom šarenilu. Bay theway, od dimija, nekadašnjeg zaštitnog znaka muslimanskih žena nema više ni traga. Kako o ukusima nije raspravljati, moram reći da taj stylingmogu nekako podnijeti.

Drastične promjene postoje i u muškom modnom miljeu. Nekadašnji zaštitni modni znak starih maslimana, kapa francuzica, također je izbačena, a uvedeni su neki drugi detalji. Vehabijski look sa bradom bez brkova i capri hlačicama, malo je stiliziran i prilagođen gradu. Capri hlačica sve je manje, a neodržavanu bradu zamijenila je uredno podšišana brada, često u kombinaciji sa kratkom zauljenom frizurom i obaveznim markiranim sunčanim naočalama. I ovaj stylingmogu nekako podnijeti. Zamijećen je i trend mladih hadžija, kojima moderna sredstva prometa omogućuju brzi hadž, najčešće besplatnom avio kartom do Meke i nazad. Nekadašnji hadž trajao je i po pola godine i na njega su se odlučivali samo stariji muslimani, jer se po povratku kući moralo strogo pridržavati hadžijskih pravila življenja i obaveznih dnevnih molitvi.

Još je jedan modni stil uočljiv na sarajevskim ulicama. Political look. Konzumiraju ga mladi partijski karijeristi, koji žele i po frizurama i po gestikulacijama, a naročito po stilu odijevanja biti što sličniji svom omiljenom partijskom šefu. E ovo moj stylingnikako ne može podnijeti. Ti starmali me podsjećaju na junaka Balaševićeve pjesme o Banetu. Većina će ih ipak završiti kao jednokratna papirna maramica, a neki bogami i kao Bane. Mulci koji slabo stoje sa bontonom, još slabije sa komunikacijom, bilo poslovnom ili ne daj Bože stručnom, smatraju da odijelom, košuljom i kravatom kao u šefa, mogu nadoknaditi taj svoj hendikep nepoznavanja bilo čega. Dovoljno je da liče na šefa. Po tom pitanju najteže je mladim esdepeovcima pogoditi Zlajin look za kakav važniji sastanak, konvenciju ili ne daj Bože Kongres. Doći na Kongres u drugačijoj košulji i kravati, ravno je tragediji, pa se poduzimaju cijele obavještajne operacije, od vozača do Salke, šta je šef ovaj put obukao. Srećom po njih, takvih događaja je sva manje, pa neće tako često dolaziti u ove stresne situacije.

A što je sa ostalom većinskom populacijom Sarajeva, šta oblače i gdje to nabavljaju. Taj većinski dio Sarajeva, koji je na minimalcu ili bez njega, svoj look kombinira nabavkom na buvljacima i secondhandshop-ovima, opet sa velikom dozom mašte i inventivnosti. I kada sve to vidim, taj kolorit, življi od United colorsofBeneton, uhvatim sebe u razmišljanju kako našoj snalažljivosti nema granica, a o ponosu da i ne govorimo. Sa istim žarom se nose i pokazuju markirane majice, hlače i patike i njihove replike nabavljene na buvljacima. Što bi rekla facebook generacija: Gigara, brate.

Ima još jedan detalj koji mi je zapeo za oko, a tiče se sarajevske druželjubivosti i gostoljubivosti. Sve to stoji, ponekad je i pretjerano, no može proći. Ipak invazija novih Sarajlija izaziva lagano podozrenje i opreznost kod domicilnih. Kako ih zaustaviti, kako napraviti više prostora i poslova za svoju djecu, to je pitanje koje muči većinu starosjedilaca. Da bi to nekako usporili, poduzimaju se razne mjere preventive. Od basnoslovno skupih placeva, bilo poslovnih, bilo onih na Barama, do suptilnijih metoda. Da nije slučajno, primijetio sam više puta i na različitim lokacijama izlaske roditelja sa djecom. Pod djecom podrazumijevam cure i momke spremne na ženidbu/udaju. Prijatelji i kolege sa radnog mjesta na taj način, kao slučajno, upoznaju svoju djecu jedno sa drugim. Sve je to garnirano ležernom atmosferom, ono: Otkud i vi večeras ovdje? Pa onda lagano upoznavanje mladih, na koje se tokom večeri kao zaboravi, jer se starci zanesu svojim pričama, pa oni htjeli ne htjeli moraju početi komunicirati. I tako to kao slučajno prelazi u jedno suptilno provodadžisanje. Uglavnom se radi o dobro pozicioniranim roditeljima u državnoj službi,profesorima ili akademcima, čija su djeca uredno završili fakultete, pronađen im je i nekakav posao i sad ne bi bilo dobro da se uhvate kakvog došljaka/inje iz tamo neke pripizdine. Neka to ostane među nama. Tako se radilo od turskog vakta do danas, razlika je samo u nijansama.

PUPAN

                                                     Mrtva lica sjajno vladaju jezikom rijetkim

I teško razumljivim i tu nema mjesta za tebe

Pupanovi roditelji pojavili su se u Livnu iza onoga rata, praktično niotkuda, po partijskom rasporedu nastanili su se u Franjičevića kući, gdje se Pupan i rodio. Moram priznati da o njemu postoji vrlo malo podataka iz toga vremena, nema čak ni priča. Zna se da je rano ostao bez oca i da je završio likovnu akademiju u Ljubljani. Tu se bio i priženio, dobio stan i počeo raditi, ali je sve brzo batalio i vratio se u Livno. Živio je sa majkom, vjerojatno od očeve mirovine.

Pomalo je i slikao, svojim osebujnim stilom, nekom čudnom mješavinom ekspresionizma, kubizma i dječje naivnosti. Vjerojatno i zbog toga svoga stila, nije se nikada uspio etablirati, barem ne u Livnu. Tu se priznaju samo fotografski pejzaži i portreti. Teško je dolazio i do materijala za slikanje, koristio je sve moguće boje do kojih je mogao doći, najmanje one prave, slikarske uljane boje. Iz toga vremena postoji i anegdota o njemu. Imao je neku dobru narudžbu, a nije imao prave crvene, karmin boje. Mangupi iz Unimaxa, koji su tada obitavali u Nadinoj piceriji, inače Pupanovoj omiljenoj birtiji, donijeli su mu baš takvu, jarku crvenu, karmin nijanse. Pupan je oduševljeno navalio da završi posao i da dođe do nekih para. Boja je na platnu ispala dobro, baš kako je i želio. Ali imala je i jednu manu, nikako da osuši. Probao je Pupan i sa fenom, grijao na vatri, uzalud. Neće da osuši, samo se još više razlila i pokvarila kompoziciju. Danima su mangupi zaobilazili piceriju, čekajući da ga prođe bijes.

Puno je pio. Još više se borio da ne pije. Malo, malo, bio je na samoproglašenom odvikavanju od alkohola. Tada bi po cijele dane provodio u šetnjama ili u duhovitim narudžbama mineralne vode. Tada se po birtijama točila samo Radenska, koja je u to vrijeme imala propagandne džinglove na nekoliko svjetskih jezika. Tako je i Pupan, naručujući i ispijajući mineralnu vodu ponavljao: Radenska tre cuore, e bene. Ili na japanskom: Radenskasaykonara ... A onda bi, ničim izazvan opet krenuo u druženje sa alkoholom. I tako naizmjenice.

Znao je da nije, niti će ikada biti prihvaćen od livanjskog malogarđanskogestablišmenta. Baš zato ih je i užasavao svojim čestim hepeninzima. Na vratima stana i ateljea visio mu je volovski bronzin, a ispod njega natpis: Pozvonite, kucanje ne radi. Oblačio se čudno, pričao još čudnije, namjerno provocirajući uske čaršijske poglede. Recimo znao je danima hodati pokriven običnom karo-dekom, u stilu ponča, sa tutom na glavi, baljezgajući nešto nerazumljivo, a što je trebalo ličiti na španjolski. Iz sve te priče moglo se razumjeti samo Viva Zapata.Pred rat mu je umrla majka, u nekom domu na Rabu. Tamo ju je i sahranio i vratio se u Livno. Kad su ga pitali zašto je nije sahranio u Livnu, hladno je odgovorio da mama slabo podnosi putovanje. Sa smrću majke, nestalo je i mirovine, tako da je Pupan do rata bukvalno životario. Tiho je nestao iz Livna, pričalo se da je otišao u Sloveniju, kod bivše žene. Ne znam kako je završio, znam da ga je SDS u ratu potraživao od HVO, kao Srbina koji je zatočen u nekom od logora. Neki pričaju da je emigrirao u Ameriku, neki da je umro u Sloveniji, uglavnom ga nema više. Nije ostalo ni njegovih slika u nekoj količini i kvaliteti da bi bio ozbiljnije zabilježen u livanjskim kronikama. Ostao je samo u sjećanju rijetkih, koji su voljeli njegov otpor prema malograđanštini.