14.10.2017.

Subota, 14.10.2017.

BAUK KOMUNIZMA III

Kako sam predviđao, tako se i desilo. Od najavljenog ujedinjenja ljevice skoro pa ništa. Dogovoreni zajednički nastup SDP-a i DF-a na sljedećim izborima jedino je što se u ovom trenutku moglo i dogoditi. Naša stranka i Reufova stranka očito nemaju potencijal ni za što osim samoreklamerstva, pa su tako i ispali iz ove kombinacije. Ako tome dodamo rasulo u Našoj stranci i smjenu Reufa, za očekivati je njihovo lagano odumiranje, kao i formiranje nove stranke kojoj bi na čelu bio Reuf.

Gore spomenuti dvojac dogovorio je dakle zajednički nastup na izborima, nekoaliranje sa nacionalnim strankama i ništa više. Dakle spremaju se za još četiri godine jalove oporbe. Malo će se refreširati izborne strategije, malo će se fotošopirati stare-nove face i to je to. Pod uvjetom da se zadovolje interesi svih na izbornim listama, što je nemoguća misija i vrlo lako je moguć raspad ovog sistema već u lipnju naredne godine. Nije definirano niti učešće, niti mogući kandidat za člana Predsjedništva između ovih saveznika. Valjda je i Komšiću jasno da je njegovo učešće u tome kontraproduktivno, a ne vidi se ni Nerminovo htijenje za tim položajem. U stvari, ne sjećam se da je SDP BiH imao čelnog čovjeka za kandidata za člana Predsjedništva još od Durakovićevog vakta.

Ono što me nervira je da i dalje nema novih ideja i novih programskih opredjeljenja, iako cijela gomila ljudi radi na novim izbornim strategijama koje neće ponuditi ništa novo. To je posljedica ugodnog dugogodišnjeg uhljebljenja i kohabitacije većine rukovodećih ljudi iz obje ove stranke sa nacionalnim strankama na vlasti. I zašto onda čačkati mečku. Kad je dobro i ovako. Osigurati sebi mjesto na listama koje garantira prolaz i lagano prespavati još jedan mandat, a na stranačkim skupovima grmiti o bandi nacionalista na vlasti koji ovu državu vode u propast. Nema osnovne supstance kojoj je baza socijaldemokratska ideja, nema prepoznatljive i uvjerljive brige za socijalno ugrožene kategorije. Pristup tome je jalov, salonski, sa velikim zazorom od socijalističkih ili ne daj Bože komunističkih ideja. Samo tako se može objasniti šutnja parlamentaraca iz SDP-a i DF-a na nedavnu raspravu o prijedlogu Plana rada Parlamenta Federacije za 2017. godinu. Nije se ta rasprava održavala proljetos, niti zimus, već krajem rujna ove godine. Što se može drugo očekivati od ljudi koji mjesečno tuku po 4.000 KM za ništa. Normalno – ništa. Da imaju imalo socijaldemokratske žice predložili bi u svom novom programu da će novo izabrani parlamentarci raditi bez naknade sve dok ne usvoje Plan rada za svoj mandat i pravilnik o ispunjenju tog plana koji bi predviđao proporcionalnu naknadu za ispunjenje plana. Ali bolje je šutjeti i ne čačkati mečku. I tući 4.000 KM za ništa.

I što se može očekivati u predizbornoj kampanji, pod uvjetom da savezništvo opstane. Ponajprije novih 100 km auto puta, koje je od životnog značaja za Livno ili recimo Cazin. I još nekih tričarija. Rješavanje nezavidne situacije velikog broja ljudi koji ne primaju plaću, kojima nisu uplaćeni doprinosi, pa ne mogu riješiti ni pitanje zdravstvene zaštite, mirovine i sličnih trivijalnih problema koje parlamentarci i ministri ne poznaju, nije na dnevnom redu. Rješavanje prekobrojno uposlenih u državnim institucijama i javnim poduzećima također nije na dnevnom redu. To što nam se svaka proračunska institucija pretvara u manje ili više Sebijin klinički centar nije prioritet. Osvojit ćemo i mi jednu ili dvije agencije, ako nas puste.

Zanemarivanje društvene odgovornosti već je duboko usađeno u svaki segment državne vlasti. Ja sam odgovoran samo sebi i ponekad svojoj stranci. To je modalitet po kojem sve kod nas funkcionira. Glavni proizvođač društvene neodgovornosti bila je i ostala državna administracija na svim nivoima vlasti. Oni su patentirali ne plaćanje doprinosa, oni su patentirali plaćanje doprinosa na minimalac, oni su patentirali nekažnjavanje onih koji provode takvu rabotu. I što očekivati od privatnika. Prepisivanje već uigranih nezakonitih shema. Na prste jedne ruke mogu se nabrojiti društveno odgovorne kompanije koje vode brigu o svojim uposlenim i o sredini u kojoj djeluje kompanija. Sve to biti će uzrok lošeg izbornog rezultata za novu koaliciju. I što ćemo onda. Ući ćemo u proces posipanja pepelom, žaljenja za propuštenom šansom i obećanjem da ćemo u sljedećem izbornom ciklusu rasturiti nacionalne stranke. SDP je već odavno certificirao cijelu ovu proceduru kod Bate, bosansko hercegovačke agencije za akreditaciju svega i svačega. I tu su svjetski prvaci. Niko ne zna žaliti za izgubljenim izborima kao mi. Bilo bi pametno organizirati kratke tečajeve za ostale stranke koje se ne znaju snaći u izbornom porazu. Sjetite se samo Harisa Silajdžića poslije poraza na izborima, čini mi se 2010. godine. Ekspresno je zdimio Orijent ekspresom u Tursku, gdje se još oporavlja od debakla.

Jedino što ide u prilog novoj koaliciji je djelovanje njihovog tajnog člana – Sebije. Takva količina bahatosti, nestručnosti i stranačkog nepotizma nije viđena na ovim prostorima još od doba političara i pjesnika, doktora za dušu i ostale organe, velikog Radovana. Bezobrazluk kojim se smjenjuju i udaljuju sa posla kirurzi u Sarajevu, preliva se polako i na sve važnije agencije, fondove i slične para državne sinekure da i kod ono malo normalnih esdeaovaca izaziva zgražanje i revolt prema vodstvu stranke koja taj proces ne zaustavlja, nego ga naprotiv tiho podržava. To bi, ako se ova tragikomedija nastavi moglo značajno umanjiti broj glasova za SDA u korist nove koalicije. Pod uvjetom da oni sami to ne ističu i ne dižu dreku u kampanji. 

CAFFE NOSTALGIJA

                                                                                Sanjao sam kako vodim proletere mlade

Jedno od rijetkih mjesta gdje možete osjetiti duh prošlog vremena je i jedan kafić u Sarajevu. Neću mu reći ni ime, niti adresu, on svakako nije in, ali ima svoje vjerne posjetitelje, koji sukladno gazdinom opredjeljenju o nereklamiranju, pažljivo biraju koga će dovesti u kafić, odnosno bukvalno uvesti u prošlost. Potrudiću se da vam u ovih nekoliko redova dočaram dio atmosfere, ostalo morate potražiti sami.

Vanjski izgled kafića potpuno je neprimjetan, odnosno neuočljiv. Nema neonske reklame, nema jarko osvijetljenog ulaza sa ispisanim ponudama. Izvana liči na uredski prostor, stakleni izlog sa običnim kućnim zavjesama. No unutrašnjost potpuno demantira vanjsku bezobličnost. Zidovi su obloženi starinskim tapetama bež boje, svaki zid drugi dezen. U oči vam odmah upada desni zid skoro potpuno prekriven fotografijama u boji, ljudi, predmeta i događaja iz prošlog perioda. Centralno mjesto zauzima stilizirana pahuljica, logo Zimskih Olimpijskih Igara u Sarajevu 1984. godine. Desno od nje je maskota Igara, Vučko, a lijevo je skijaš Bojan Križaj, čovjek od koga se tada očekivala medalja. Bojan je zakazao, a junak je postao Jure Franko. Dalje desno su sportaši, šampionske ekipe Želje i Sarajeva, slike tadašnjih sportskih asova, Pape Sušić, Predrag Pašić i nezaobilazni Mirza Delibašić. Iako košarkaš, bio je i ostao jedna od najvećih sarajevskih sportskih legendi. Ima tu i poneka fotka Zvezde i Dinama. Lijevo su muzičke legende, nezaobilazni Indexi, Dugme i Kemo. Ima ih još, samo ih nisam mogao prepoznati. Recimo Ivica Šerfezi. Slijede zatim filmske legende. Nezaobilazni Valter i Bata, Ko to tamo peva i Pavle Vujisić, Doli Bel. U samom centru ispod olimpijskih simbola su Titove slike. I službene i one manje službene. Tito sa Jovankom (obavezna punđa), Tito sa Sofijom Loren, Tito i Yul Briner. Malo dalje cijeli je Zastavin vozni park, od legendarnih tristaća i fiće do stojadina sa dugonogom mačkom na haubi i slogana: Snaga se oseća, Yugo America i na kraju auto za brzo delovanje milicijski fićo. Tu su zatim uvećane fotke novčanica, popularne hiljadarke i konja, pa onda naslovnica Politikinog zabavnika, nezaobilazna Cocta, ekološka cigareta Opatija, do na kraju, u to vrijeme popularne radne obuće za žene, borosana uz slogan: Ako nije Borovo, nije Borosana.

Na lijevom zidu se nalaze Vilerovi gobleni između kojih je, u to vrijeme obavezna dekoracija svake kuće, crno bijela, retuširana slika bračnog para. Ispod toga je starinski kauč sa još starijim stolovima koji su svi odreda pokriveni heklanim komadima vezova vrijednih domaćica. Pored toga je komoda sa starim telefonom, Tesla radiom i TBM-ovom pisaćom mašinom. Iznad toga na zidu stoje jedna do druge Povelja Kulina bana, Pionirska zakletva i poziv na slet za Dan Mladosti.

Šank i pozadina su dizajnirani od dijelova starih regala sa, u to vrijeme modernim, kičastim reljefnim detaljima. Police su, pored čaša, popunjene starim koferima, knjigama, obaveznim Tosca gramofonom. Knjige se nalaze i u prednjem dijelu šanka, tako da uz pivo možete listati sabrana Lenjinova djela. U pozadini šanka su poredane zastavice svih tadašnjih prvoligaša bivše države, a na samom šanku, pod staklenom pločom nalaze se stare novčanive i razglednice.

I toalet je priča za sebe. Uz lavabo i špiglo, tu je i polica sa starim priborom za brijanje, obavezni žileti i Pitralon, te nešto ženskih potrebština, od kojih sam uspio identificirati samo viklere. Kabine su označene likovima sa nekada vrlo popularnih čokoladica, Braco i Seka. Šećer je na kraju. U muškoj kabini sušu se muški veš, pa sam morao zaviriti i u žensku. I tamo je razvučen štrik i na njemu obješene gaće i starinski grudnjak sa armaturom, otprilike XXL veličine.

30.09.2017.

Subota, 30.09.2017.

DJECA LIVANJSKA

Ovih dana lokalni portali puni su vijesti o obilježavanju dana općine Livno. Nije šala, 1125 godina, starina za poštovati. Malo je gradova u našoj državi sa tako dugom i tako burnom prošlošću. I treba to dostojno obilježiti. Ipak ostaje žal što Općinsko vijeće nije uspjelo izglasati odluku o proglašenju Livna gradom. Ta nezahvalna oporba, samo neka je kontra. Bez obzira na njihovu tankoćutnost, sa njima ili bez njih, Livno je uvijek bilo grad. I za to ne treba nikakva potvrda.

Danas, uoči te velike obljetnice, naš grad nikada nije bio ljepši, ni uređeniji, ni pustiji. Sve je u Livnu lijepo, samo nedostaje stanovnika. Iz godine u godinu sve ih je manje. U cijeloj svojoj povijesti vrlo malo je perioda kada smo imali svoju, od naroda izabranu vlast. Razni okupatori su nas terorizirali, raseljavali, pokušali mijenjati našu svijest o postojanju i pripadanju, sve uzalud. Sve do pojave od naroda izabrane vlasti. Koja sve pokušava da nas zadrži na stoljetnim ognjištima. Normalno nakon što su sve poduzeli da rastjeraju one koji se nisu uklapali u njihovu viziju Livna. Livnjaci su se uvijek vraćali na svoje. Još prkosniji, još inatniji. Doduše i danas se vraćaju, ali samo na kratko i ponovo nazad u mrsku tuđinu. Redovno donose sa sobom višak domoljublja i eura. Ovo prvo nemilice rasipaju, ono drugo kriju kao zmija noge.

Žalosno je gledati tako lijep grad bez ljudi. Danas se ne odlazi na privremeni rad, ne odlaze samo muški, odlaze cijele obitelji, odlazi se za stalno. Prošle godine osnovne škole u Livnu upisale su manje od 200 prvačića, ove godine još manje. Ove godine upisano je samo 15 učenika u srednju ekonomsku. Pola razreda. Što radi naša dalekovidna vlast. Normalno, ona se ponaša kao da se ništa od toga ne događa. Završava se, ili je završena srednja glazbena, kao da nam je do pjesme. Otvoren je i treći vrtić, u zgradi bivšeg muzeja, grade se igrališta za predškolsku djecu, kao da živimo u Prištini, gradom sa najvećim natalitetom u širem okruženju. I čovjek se mora zapitati živi li naša vlast u našem gradu? Ne bih rekao, ili je to toliki đon obraz za ne vjerovati. Da se razumijemo, nitko nije protiv izgradnje takvih sadržaja, ali bi se trebali znati prioriteti. Možda je to narodna kuhinja, treba samo malo pažljivije pogledati naše kontejnere. Redovito se rade inventure kontejnera od strane onih koji nemaju što jesti. Nedavno sam bio svjedok da žena kupuje u tržnom centru dva pileća krilca. To su rezultati narodne vlasti. I njihovi prioriteti. Pa i sam premijer susjedne države je nedavno svečano otvorio narodnu kuhinju u Mostaru i pokazao brigu za Hrvate van Hrvatske. Eto s tim se treba pozabaviti narodna vlast.

Ali da se vratim na one igraone, koje su postavljene u parku i na još nekoliko lokacija po gradu. Kako sada primjenjujem redovnu antistres terapiju druženja sa unukom, redovno i obilazim te igraone. Ono što mi je zapelo za oko je često neprimjerena dob djece koja se tu igraju. Većinom su to djeca od 10 do 15 godina i morate dobro paziti da vam ne povrijede predškolsku djecu. Ni to mi ne bi smetalo da nisam uočio destrukciju, koja nije ni slučajna, ni povremena, te djece prema izgrađenim sadržajima, bilo to klupa, ljuljačka, tobogan ili nešto slično. Lome se letve, čupaju se daske sa zaštitnog krovišta, ma ne može to normalan čovjek opisati. I nije to bezazleno čeprkanje, šaranje, rezuckanje inicijala i slično, nego kompletno razvaljivanje. I dok se u parku to redovno sanira, ostale igraone su prepuštene na milost i nemilost mladim vandalima. Danas, kada se toliko vodi računa o odgoju djece, u kući, u školi, u vjerskim institucijama, logično bi bilo da je situacija obrnuta. Kako je kod nas inače sve obrnuto, tako je i ovo. Ne sumnjam u kvalitetan školski i vjerski odgoj, pa mi preostaje samo jedan uzrok ovome jadu: nedostatak kućnog odgoja. Ili ta djeca vide što im rade roditelji, pa se ugledaju na njih. Stari mi je uništio kompletnu tvornicu i za to je bio nagrađen, pa mogu i ja uništiti barem jednu klupu. Treba biti u trendu.

Može se hladno zaključiti da što je više sadržaja za djecu, to je djece livanjske sve manje. I kome onda trebaju ti Potemkinovi objekti, kome se mažu oči. Kako kaže stara narodna: Drumovi će poželjeti Turaka, ali Turaka neće biti. I sada kada su nam konačno upalili svjetlo u Dumanu, kojega su prošle godine ogradili kao konc logor, fakat se može reći da smo izašli iz stoljetnog mraka i da ponosno koračamo u bolju budućnost, koja slučajno ne stanuje u Livnu. Pravac Njemačka.

DANE  (N)

Proljeće stoji iza barikade s podignutom rukom

I Dane je bio čudan lik. Živio je na selu, u grad bi dolazio pazarnim danom, prodao nešto svojih proizvoda na pijaci, navratio sa društvom u kafanu na po jednu. Sasvim obična priča sa početka 70-ih, reklo bi se.

No, ništa tu nije bilo obično. Bila su to i olovna i svilena vremena istovremeno. Tema svih priča, na svim javnim i polujavnim mjestima, bila su događanja u Hrvatskoj, maspok, matica, Savka i Mika. I jeftina kafanska analiziranja i predviđanja kako će to sve završiti. Kad se sve to odvija uz pomoć alkohola, lako je predvidjeti krajnji ishod. A on je uvijek bio isti. Alkohol je pojačavao bijes u stilu vidi što nam rade, još Hrvatska ni propala, sa obveznom pjesmom na kraju. U pravilu, pjesma je morala biti sa liste zabranjenih. Još su žešće bile na brzinu sklepani stihovi u stilu Rogajca, na primjer: Druže Tito kupiću ti fiću, a mercedes Anti Paveliću.

I Dane je tu našao sebe. Obvezujuće su se ti skupovi završavali njegovim pjevanjem. Prvih nekoliko puta, dolazili su po njega. Ekspresno je prekršajno osuđivan i transportiran u Mostar na izdržavanje kazne. Kazne su se kretale u rasponu od jednog do tri mjeseca, ovisno o kvalifikacije stihova. Dane je to sa ponosom izdržavao. Nekako se uživio u ulogu političkog protivnika ljutog sistema. Kasnije je znao poslije otpjevane doze, sam otići u stanicu, ne čekajući prijavu obavezno prisutnog doušnika i dolazak milicije. Još kasnije znao je po povratku iz Mostara, svratiti po izlasku iz autobusa, u kafanu na autobusnoj stanici, popiti, zapjevati i čekati prvi autobus za Mostar. Odležao je Dane tako, normalno sa prekidima skoro četiri godine. Po mojim saznanjima samo je jedna kazna bila krivična, ne znam za koje djelo (šest mjeseci), a sve ostalo su bile prekršajne kazne.

Dolaskom demokratskih promjena svi su propjevali i što je još interesantnije, to više nije bilo kažnjivo, pa je Dane u to vrijeme malo izgubio kompas. Lutao je gradom, od kafane do kafane, u obaveznoj majici sa šaharom, uzdišući zabrinuto: Joj Hrvacka. Ubrzo je počeo i rat i Dane se opet trgao. Kako je bio i prestar i predebeo za vojsku, bavio se samo logističkim poslovima. Nabavljao je meso i nosio ga u tadašnji Zdravljak, da se vojski peku bureci. Koje je on normalno nosio na prve crte livanjske bojišnice. Uz šalu i pjesmu, normalno i uz koju rakijicu, Dane je hrabrio i vojnike i sebe. Ne lezi vraže, baš u jednoj takvoj prilici dobro se i zapucalo sa protivničke strane. Dane je bacio flašu, munjevito skočio i natisnuo niz brdo uz povik: Bježite djeco, ..bo Hrvacku.

Odgovorni u stožeru nisu nikako mogli spriječiti Danin pobir po mesnicama, pravljenje i nošenje bureka vojsci, svi su to tolerirali kao jednu vrstu folklora. Čak su mu pokušali, doduše više u šali, dodijeliti neki čin, uz koji je išao i mirniji i bezopasniji poslić, uzalud. Dane nije odustajao, sve dok nije dosadio livanjskim mesarima, koji su odbili suradnju. Srećom i rat je bio pri kraju. Završetkom rata, nestalo je i Dane iz čaršije. Godine i bolest onemogućile su mu kretanje. Umro je nedugo poslije okončanja ratnih sukoba. Njegova obitelj je tek nakon njegove smrti saznala da je imao pravo na odštetu zbog političkog progona, pa su pokrenuli  građansku parnicu i dobili sasvim pristojnu odštetu za Danine dane provedene u vreloj mostarskoj ćeliji. Slaba utjeha.

23.09.2017.

Subota, 23.09.2017.

DIKTATURA KONZUMERIZMA

Od završetka rata pa na ovamo kod nas traje, pored svih ostalih nedaća, i proces prekomjerne potrošnje. Proces je uzrokovan prije svega naglim otvaranjem tržišta za sve do tada reducirane robe. Od nabavke auta pa do običnih sitnica sa zapada. Većinu tih proizvoda imali smo i u domaćoj ponudi, ali je očigledno tuđa slađa. Tako nam nisu bile dovoljne domaće čokolade, trebala nam je Milka, Fax također gubi na popularnosti u korist Ariela i tako u nedogled. Sve domaće trebalo se mijenjati stranim.

Ako tomu dodamo i pojavu novih tehnologija, prije svega u oblasti informatike i telekomunikacija, nije ni čudo što jedna prosječna obitelj, da bi sve to zadovoljila, troši više od svojih mogućnosti, odnosno primanja. Sve to skupa ne bi me toliko smetalo da građani dobivaju onaj kvalitet za koji misle da ga nosi istovjetan proizvod koji se proizvodi na zapadu, a prodaje se i tamo i kod nas. Odavno već traju priče o nekvaliteti stranih roba koje se prodaju u našim trgovinama, ali za te priče nije bilo materijalnih dokaza. Sve do nedavno, kada su objavljena ispitivanja roba kupljenih u Hrvatskoj i Njemačkoj. Rezultati su nepobitno pokazali da strani proizvođači ne isporučuju robu iste kvalitete. Od Nutele do Ariela. I to se događa u zemlji članici EU. I to nije prvi slučaj, slični rezultati su i u Mađarskoj, Bugarskoj i još nekim članicama EU iz zemalja bivšeg sovjetskog bloka.

Normalan čovjek će se zapitati pa kakva je onda kvaliteta tih roba koje dođu u BiH. Kad znamo da mi i robe proizvedene u Hrvatskoj dobivamo umanjene kvalitete, primjerice gorivo. Dovoljan primjer vam je da WV preporučuje prvi servis (i svaki naknadni) nakon 7.000 pređenih kilometara za svoja vozila prodana u BiH, dok je za područje EU ta kilometraža 28.000 km. Pa kakvu mi to robu konzumiramo, vrše li se ozbiljnije kontrole i zabrane distribucije takvih roba, ima li građanstvo ikakav vid zaštite od takvih roba.

Oni koji žive u BiH znaju da od te priče nema ništa. A i što bi bilo. Većina odgovornih smatra da smo postali imuni na sve i svašta. Nakon donacija hrane i lijekova u ratnom periodu, kada se nije gledalo na kvalitet i rokove trajanja roba, nego se sve konzumiralo kao da nam je zadnje, šta nama može Nutela sa manjim sadržajem čokolade i kakaoa. Prave kontrole na ulasku robe praktično i nema, sanitaraci izdaju uvjerenja o neškodljivosti i zdravstvenoj istpavnosti kao na traci, ponekad i u kafani, bitno je da je uvoznik uplatio 20 KM, uzorkovanje se ne vrši redovno, a ovlaštenih laboratorija za kontrolu kvalitete ima premalo. A i ono što ih ima, radi po starim metodama, bez prilagodbe na standard ISO 17025 koji je jedini mjerodavan u slučaju otkrivanja karakteristika robe koje ne odgovaraju deklariranim karakteristikama. I gdje smo onda. Opet se vadimo na našu tradicionalnu otpornost na sve i svašta, nikomu se nije, hvala Bogu, ništa dogodilo i mirna Bosna.

Još je veći nered u tehničkim robama. Kupljeni stroj vam je ispravan točno koliko traje garancija. Oznake „c“ i „ce“ o ispravnosti i ne opasnosti stroja ili robe lijepe se na sve i svašta, pa se ne bih iznenadio da ih vidim i na Isilovim poklon paketima. Pojava novih robnih marki također zbunjuje prosječnog kupca. Na primjer ponuda led televizora kreće se u rasponu od 200 do 2.000 KM, a staro pravilo da nisam toliko bogat da kupujem jeftino, ne vrijedi. To znači da se niste osigurali ako kupite skuplji proizvod. Još gora je situacija sa tekstilnom robom. Markiranu robu, majice, traperice, patike možete kupiti u ekskluzivnim buticima, u tržnim centrima, odmah iza suhomesnatih proizvoda, a najčešće na buvljacima. Za jednu te istu majicu postoje tri različite cijene što ovisi na kojoj od navedenih lokacija kupujete.

Slobodno tržište omogućuje iste uvjete za sve, uz strogo poštovanje pravila poslovanja. To vrijedi za uređene zemlje. Kod nas slobodno tržište podrazumijeva povlašten status za one koji imaju dovoljno novca da uvezu škart robu iz Kine, označe je poznatim robnim markama i prodaju na našem tržištu. Od tako ostvarenog ekstra profita idu u shoping u  inozemstvo, gdje članovima svoje obitelji kupuju stvarno markiranu robu. Dugogodišnje hrvanje EU sa Turskom ne vodi se oko ukidanja smrtne kazne ili položaja Kurda u Turskoj, nego prije svega za skidanje zaštitnih mjera za one robe koje Turska smatra da će oslabiti ili uništiti domaću proizvodnju, ako se dopusti slobodan uvoz tih roba u Tursku. Primjerice uvoz koštunjavog voća (orasi, lješnjaci, bademi, pistacije) podliježe carini od oko 40 % i prelevmanu od eur-dva po kilogramu. Kako su naši pregovarači ispregovarali uvjete robne razmjene sa EU i zemljama CEFTA: Daj olovku da potpišemo pa da idemo na ručak. I zato danas imamo u svakom malo bolje opremljenom tržnom centru u Livnu više čokolada nego što ima djece u Livnu da ih konzumiraju. Pa izvolite.

DAMA I DEGENEK

Nije trebalo dugo čekati na nastavak afere kamenovanje, ali za razliku od prvog slučaja, kada su pozivani specijalci, a slučaj završio u medijima i na sudu, novo događanje naroda i Prve Dame desilo se i prošlo u potpunoj medijskoj šutnji. Čak i sveprisutni Livno-online nije objavio ni slova. I za razliku od kamenovanja gdje nijedan navodno bačeni kamen nije pogodio metu u novom slučaju korišteno je više oružja koja su redom pogađale mete. I to žestoko.

A priča ide ovako. Odabrano društvo oko Prve Dame okupilo se prije par tjedana da proslavi rođendan nekoga od njih. Svi su izašli iznad sela do kućice izgrađene zajedničkim sredstvima za te i slične svrhe. Odmah po izlasku na mjesto događanja radnje konstatirali su da nisu jedini koji taj dan planiraju feštu na toj lokaciji. Ukratko, kućica je bila zauzeta drugim društvom koje se zabavljalo za sada nepoznatim povodom. I kako to slijedi, društvo nije bilo nimalo impresionirano Prvom Damom i njenim društvom, te je odbilo ustupiti lokaciju i prekinuti svoju feštu. I tu počinje zaplet.

Prvo su, kako to dolikuje našim običajima razmijenjeni verbalni argumenti između zainteresiranih strana. I kako je to kod nas običaj verbalni argumenti nisu pili vode. Odnosno obje sukobljene strane su smatrale da su u pravu. I kako je to kod nas slijedi, poslije verbalnih argumenata na red su došli i argumenti sile. I tu se mlado društvo pokazalo iznenađujuće nedosljedno. Kako je to kod nas već ustaljena praksa, mladi su nezainteresirani za sve, naročito za politiku, jedini im je interes povlačenje u Njemačku. Ovaj put je bilo sasvim drugačije. Mladi su se itekako pokazali zainteresiranim na argumente politike i nije bilo povlačenja. Ako smo vam dali državu, kućicu ne damo.

I nakon razmjene argumenata druge vrste, ekipa Prve Dame izvukla je deblji kraj. Prvi pratilac dobio je bokserom u glavu, a nakon naguravanja i Prva Dama je dobila preko leđa. Naime, kako ona kaže u slučaju kamenovanja da se nije plašila, jer iza nje stoji hrvatski narod, ona je i stala ispred hrvatskog naroda, kome je neoprezno okrenula leđa na što je neko iz mase hrvatskog naroda uzvratio letvom preko leđa.

Vidjevši da sa ovom omladinom nema šale ekipa se povukla da sanira rane. I tu nastaje druga vrsta zapleta. Na telefonski poziv prema Medicinskom centru i upitu tko je dežurni kirurg, stigao je nepovoljan odgovor. Zele. I prvi pratilac donio je neočekivanu odluku: Vozite me na Firule, tamo će me ušivati. Nije to bila odluka u vezi sa Zelinom stručnošću. Prije svega mislilo se na napaćenu livanjsku javnost koja ne bi mogla podnijeti još jedan brutalan napad na Prvu Damu, još manje na medijsko razvlačenje i eventualno dugi sudski spor. I tako je prvi pratilac na miru zašiven na Firulama, mediji su odšutjeli, čak je i sveznajuća čaršija zakazala ili je to bio izraz solidarnosti prema Prvoj Dami. Vrag će ga znati. Stvar je majstorski zataškana, a da li su učesnici izvukli kakve pouke iz ovoga, nisam siguran. Ono što je sigurno, neće biti ni sankcija, jer neće biti sudskog procesa, neće se na sud donositi dokazi o napadačkom oružju, kao u slučaju kamenovanja. Pouka iz cijelog slučaja mogla bi biti: Nikad ne okreći leđa narodu, jer je narod nepredvidiva biljka. Kada misliš da si ga dotukao i ušutkao, uzvrati na najgori mogući način. Nezahvalno.

09.09.2017.

Subota, 09.09.2017.

GENDER

Na muškobanjastom Balkanu odavno više nije isto kao prije. Ne mislim ja tu na sva ova događanja u zadnjih četvrt stoljeća, mislim prije svega na muški, patrijarhalni karakter našeg načina življenja, koji je doživio potpuni slom. Žene su svuda, od predsjednika i premijera do rudara. Za ne vjerovati je kako su muškarčine šaptom pale. Ne može ih više dignuti ni afrička šljiva ni ostali preparati za stjecanje pouzdanja.

Za sve to nije kriv opći društveni napredak u svijetu, jer kod nas odavno nema nikakvog napretka, osim prihvaćanja svega i svačega iz bijela svijeta. Pa tako i nevladinih udruga za koješta. Između ostalog i ravnopravnost polova. I to je dobro, da je ostalo samo na tomu. Ali otelo se, jebi ga.

Kako sam ja bio okorjeli pobornik muške dominacije to mi se nimalo ne sviđa. Mada sam ja već davno prije ovih promjena pokleknuo pred svojim ženama. Ostalo mi je samo da je moja zadnja: Tako je ženo, kćeri, šefice. Samo još materi prkosim. Ali da pretjerujemo i u tomu, kao i svemu, pretjerujemo brate. Doduše mene ne nervira predsjednica, kao plavuša iz vica, ne nervira me ni LGBT premijerka, ne nervira me dominacija žena. Nešto drugo me nervira kod žena.

Žene vozači. Koliko ste puta bili na rubu živaca prateći auto koje ide nemoguće sporom brzinom, a vama se žuri. I kad uspijete preteći, brzi pogled desno i konstatacija: Žena, znao sam. Žene će normalno reći da su one prirodno mnogo pažljiviji vozači i da statistički izazivaju mnogo manje prometnih nezgoda. Žena vozač na semaforu redovito koristi crveno za popravak šminke. I kad se pali žuto, šminka se uredno vraća u torbu. Zeleno je zatiče u odlaganju torbice i traženju prve brzine, zatim kratak pogled lijevo, desno i priprema za polazak, međutim, zeleno već treperi i logično, sačekat ćemo sljedeće. Da još malo popravim šminku.

Žena na bankomatu. Prilazi mu kao tigru na kratkom lancu. Oprez, ujeda. Kad je već prišla bankomatu, počinje potraga za karticom. Onda beskrajno oprezno ukucavanje pina. Zatim provjera stanja na računu, pa vađenje kartice. Pažljivo pregledanje listića, kao da na njemu piše horoskop, zatim ponovo stavljanje kartice, ukucavanje pina, ukucavanje željenog iznosa novca, vađenje kartice, uzimanje i spremanje novca. Zatim ponovo ubacivanje kartice, ukucavanje pina, provjera stanja. Uzimanje listića i uporedba sa prvim listićem. Računanje u sebi. Hu, u redu je. Odlaganje listića i kartice u novčanik, novčanika u torbu, udaljavanje od bankomata. Nevjerojatno, probajte kad budete u prilici provjeriti prolazno vrijeme. Moj rekord čekanja bio je 11 minuta i nešto sitno sekundi.

Žena u kupovini. E to je već događanje koje traje malo manje od prosječne meksičko-turske sapunice. Za svaku banalnost moraju se obići sva moguća prodajna mjesta gdje se možda nalazi najpovoljnija banalnost. Muškarci što god da kupuju, kupuju to na prvom ili maksimalno drugom prodajnom mjestu. Žene obiđu sve moguće radnje da bi se na kraju vratile u prvu ili drugu i tu kupile traženu potrepštinu. Za muškarce je terapija, kafić, sport, kartanje i slično, dok je za žene najbolja terapija shoping. Kako redovno idu u shoping kao i svaki ovisnik ne priznaju svoju ovisnost, već nude stotine razloga u korist te terapije. Možda i zbog toga, ako je vjerovati statistici i dulje žive od muškaraca. Ili možda zbog toga što nemaju žene.

I još ako imate sreće da vam žena ima položen vozački, da vam je zaplijenila kartice, možete slobodno reći da ste sretan čovjek. Dok vi obavljate svoju terapiju u svom omiljenom kafiću, žena vam je oduzela auto i krenula u shoping. Nemojte žaliti što vam je kartica ispeglanija od košulja, jer sve ima svoju cijenu. Neprocjenjivo.

BAUK KOMUNIZMA II

Proces neprepoznatljivosti i neuvjerljivosti SDP BiH nastavlja se nesmanjenom brzinom. Možda je na to utjecalo ovo vrelo ljeto i temperature zbog kojih se nikome ne mili niti polemizirati niti otvarati nove priče. Bolje je u hladovini šutke promatrati što drugi rade. A drugi bogami ne miruju. Ovih dana Bakiraga je zakotrljao novi spin: BiH nije dopustila gradnju Peljaškog mosta i normalno tu je SDA da jedina brani integritet i suverenitet države. Nakon ljeta i pada temperatura pridružiti će se i ostale stranke sa Baščaršije, baš kao i nedavno za podršku pokretanja revizije presude protiv Srbije. I sve će stranke kao i tada, podržati i ovu zaštitu vitalnih Bakirovih interesa. Nije Bakir ni završio priču o mostu, javio se Draganče da kao zaštiti interese Hrvatske. Jer Hrvatska se ne zna sama braniti. Potrebni su joj jurišnici iz Ljutog doca da im ukažu na ugrozu koja uvijek dolazi iz Sarajeva. Uvijek u isto vrijeme, baš godinu pred izbore. I valja to biračko stado već sada početi trenirati.

SDP je redovno nasjedao na ove priče i pokušavao glumiti većeg katolika od pape. Sjetite se samo Denisa i Sutorine. Kao da je BiH ostala bez pola teritorije i još gora, naknadna pamet mladog skojevca. Jednom za vazda treba upamtiti da se sa nacionalistima ne treba takmičiti u takvoj vrsti domoljublja, iza kojeg se redovito kriju privatni interesi. U toj igri uvijek si donji. A i nema potrebe. Niti će se suverenitet i cjelovitost BiH smanjiti ili povećati takvim ispadima. Jedino što se tu smanjuje je podrška birača SDP-u. A zašto onda to rade. Ne znaju se baviti običnim problemima malog čovjeka, kojega baš mnogo ne tangira ni revizija presude, ni Sutorina, već ga nervira kako izaći na kraj sa bijednim primanjima. Rukovodstvo stranke se u zadnjih 15-ak godina bavi samo ozbiljnim temama: suverenitet i cjelovitost BiH, europske integracije, izgradnja auto puta i slično. Da se razumijemo, to su operativne teme, a ne teme koje se nude simpatizerima koji nemaju nikakvih primanja.

Europski standardi su nam isto tako omiljena tema. Poređenja cijena kod nas i u Europi. Normalno je da dugogodišnja državna apanaža sprečava racionalno razmišljanje. Upoređivanjem cijene struje, telefona, goriva i sl.  sa  europskim ne donosi se pravilan zaključak, kada su kod njih primanja ista, ako ne i veća od europskih. I normalno je da takvi ne mogu pojmiti da se slušateljima tih nebuloza živo jebe za auto put i integracije, kad mora za režije izvaliti više od pola svog minimalca ili mirovine. Zato se i nije ništa poduzimalo na racionalizaciji poslovanja javnih poduzeća u oba navrata kada smo bili na vlasti. Nema veze što svaka fukara zna zašto su elektroprivrede, telekomunikacije, vode, šume na nuli ili u minusu, a imaju europske, ako ne i veće cijene svojih usluga. S tim se trebate baviti gospodo, sa prekobrojnim upošljavanjem. Jer nacionalističke stranke ovu državu smatraju svojom babovinom,  a državna poduzeća svojim kravama muzarama.

I zato vam trebaju tvrđa programska opredjeljenja. Ašikovati sa europskim pravilima ponašanja u političkoj džungli u kojoj se nalazimo unaprijed je osuđeno na propast. Ali izgleda da je to vaš primarni cilj. Smanjiti broj igrača na koje se dijeli tal. Pretvoriti stranku u dioničko društvo u kojem nema malih dioničara. Osigurati svojoj ekipi mjesta na izbornim listama koja im garantiraju ulaz, zatvoriti transparentnost poslovanja, najamnina i prodaje nekretnina i lagano trošiti i pričati priče o europskim integracijama.

U toj svojoj samodovoljnosti samima sobom potpuno je nemoguća misija ujedinjenja ljevice. Jer bi se broj dioničara značajno uvećao, a oni što se kao ujedinjuju sa nama, u miraz ne donose ništa. Potpuno je zamrla i suradnja sa srodnim strankama u okruženju, naročito sa hrvatskim SDP-om. Možda se i ta moguća suradnja procjenjuje kao gubitak dijela suvereniteta.

U Hrvatskoj je situacija još gora. Odlaskom Milanovića iz politike svaka desničarska šuša digla je glavu. Od neprimjerene ploče u Jasenovcu do promjene imena najljepšeg zagrebačkog trga. Šatoraši samo što nisu krenuli na kampiranje, baš u okolici radnog logora, kako ga oni zovu. Između toga se dešavaju izgredi u Kninu gdje hrabre ustašice, nakon privođenja tumače i policiji i svekolikoj javnosti da su se pozdravljali sa tradicionalnim hrvatskim pozdravom: Za doma spremni. Jad i čemer. Za proslavu blagdana Velike Gospe, jedan od mnogobrojnih crkvenih velikodostojnika u svojoj  propovijedi predlaže izmjenu procedure krštenja i umjesto upita odričete li se Sotone predlaže odričete li se Maršala. Genijalno. Pa što im je to Maršal uradio da ga se boje i nakon skoro 40 godina od njegove smrti. Iz dobro obavještenih izvora saznajem da se formira tim specijalaca da dokrajči Maršala. Oštri se glogov kolac, spremna je i veća količina bijelog luka, razrađuju se još samo varijante diverzantskog upada u Kuću cvijeća u Beogradu.

Za to vrijeme kod nas se pokušavaju oživiti davno preminule tvorevine. Slavi se neka objetnica formiranja HR HB, polažu se vijenci na grob njenog prvog i jedinog predsjednika, održavaju se naučni skupovi sa temama pravdanja postojanja te tvorevine.  Hrvatski narodni sabor prednjači u aktivnostima na čelu sa svojim dobro uhljebljenim predsjednikom Božicom Ljubicom. On i institucija na čijem je čelu su smokvin list političkog jednoumlja koje je Draganče uveo na mala vrata. Ili si sa nama ili te nema. U takvim uvjetima još uvijek postoji značajna biračka masa koja je protiv te i takve politike, ali ona nema alternativu. Svako iskakanje je kratka daha i rješava se instaliranjem Dragančetovih ljudi u takve stranke koje se vrlo brzo pocijepaju i gase.

Upravo tu postoji prostor za novo političko djelovanje združenih snaga SDP-a iz obje države. Bez figa u džepu, bez lažne priče o narušavanju suvereniteta i sličnih nebuloza. Neuvjerljivost ili možda nesnalaženje nove ekipe hrvatskog SDP-a je još jedan argument za inicijativu SDP-ove izborne liste za 11. izbornu jedinicu. Krajnje je vrijeme da se i SDP RH postane aktivan na tom polju. Glasnović je pokazao da se može oteti do tada neprikosnoveni mandat HDZ-a. Kvalitet kandidata i nedostatak stranačke infrastrukture nije dovoljan za ostale političke opcije koje su redovito imale liste, a nisu postigle ništa. Jedina stranka koja tu može parirati HDZ-u je SDP RH u suradnji sa SDP BiH. Ovom listom postiže se nekoliko pozitivnih efekata za SDP BiH. Mijenja se njegova politička percepcija kod većine Hrvata u BiH koji SDP BiH smatraju bošnjačkom strankom. Dobiva se značajan zamah u razvoju SDP BiH na područjima sa hrvatskom većinom koji je sada postoji samo na papiru. U svakom slučaju ni jedna ni druga stranka nemaju što izgubiti, mogu samo dobiti. I konačno razbio bi se HDZ-ov projekt discipliniranja oporbe i praktičnog formiranja jednostranačkog sustava, pod izgovorom zaštite nacionalnih interesa, koji su u stvarnosti u funkciji ostanka i opstanka HDZ-a na vlasti.