15.04.2017.

Subota, 15.04.2017.

VRIJEME RASPLETA

Sadašnje stanje u našem gradu, a bogami i šire podsjeća me na stanje krajem osamdesetih, prije svega u političkom smislu. No ne treba zanemariti i lagano uvođenje ratnih pričica, sve u cilju borbe za mir i prosperitet. Ponovo se moram vratiti na pomorsku paralelu sa brodom. Naš brod plovi bez cilja ili cilj znaju samo kapetan i njegovi časnici. Svi mi ostali dole smo u potpalublju i veslamo, kao galioti u Ben Huru, na zadani ritam. Ako nam i dozlogrdi veslanje pa izađemo na palubu udahniti malo zraka, kapetan i časnici nas u tili čas prepadnu nadolazećom olujom i potrebom da se sačuva brod, pa se vraćamo u potpalublje i veslamo u još jačem ritmu. Čisto ludilo.

Ipak, uvjerljivost naših političara spala je na niske grane. Niko tko imalo drži do sebe ne uzima za ozbiljno njihove priče i kuknjavu. Oni lagano dolaze u situaciju u kojoj su bili komunisti krajem osamdesetih. Nikakva obećanja, nikakve prijetnje nisu mogle mobilizirati široke narodne mase. Izuzev ratnohuškačkih. Današnji političari, poučeni baš tim primjerom i ne insistiraju previše. Čuvajte nam vitalni nacionalni interes kao zjenicu oka. Baš. Vitalni nacionalni interes danas ne traje duže od tjedan dana. Referendum za proglašenje 9. siječnja danom manjeg entiteta. Rok trajanja – pet dana. Revizija presude za genocid. Rok trajanja – tri dana. Treći entitet. Rok trajanja – pola sata. Ali pola sata svaki dan. Po mogućnosti prije jela. Kako Hrvati imaju najslabije kolektivno sjećanje, na treći entitet ih se mora podsjećati svaki dan. Ali samo podsjećati. Dragančetu ne pada na pamet poduzimanje bilo kakvih konkretnih mjera po tom pitanju. Zašto? Poslije briljantne avanture poznate pod nazivom Hrvatska samouprava, kad mu se stranka skoro raspala, zaštitnik svekolikih interesa Hrvata u BiH (članova predsjedništva HDZ-a) nije lud ukidati najmanje četiri županijska parlamenta i Vlade sa pratećim probranim i podobnim osobljem i još pun kofer županijskih institucija koje ničemu ne služe osim da pomno odabrana rodbina, kumovi i prijatelji u nedogled ždere proračunska sredstva. Ali ne škodi koji put spomenuti treći entitet, stolni grad Stolac, majorizaciju i slične trice i kučine. Da se ljudi malo zabrinu.

Ono što ih razlikuje od prethodnih neuvjerljivih političara iz doba mraka je potpuna odsutnost zabrinutosti što će biti sa državom, narodom i njima samima. Državu i narod ne zarezuju još od početka demokratskih promjena. I jedno i drugo su im samo sredstva za ostvarenje svojih ciljeva. Za sebe su se pobrinuli i to za nekoliko pokoljenja. Ipak, u zadnje vrijeme počinju se dešavati neke čudne stvari. Nakon prošlogodišnjeg izbornog terorizma i instaliranja starog-novog načelnika da u miru i tišini pokrpa budžetske rupe, nastalo je prividno zatišje u kojem su svi ogranci vladajuće oligarhije vukli svako na svoju stranu, uz dominaciju Žiženinog matičnog ogranka. To je toliko iziritiralo premijera da je uputio otvoreno pismo članstvu u kojem stidljivo ukazuje na nepotizam zloselskog ogranka. Čovjek se jednostavno nije snašao u brzini upošljavanja bliže rodbine ekipe iz Zlosela. I ne lezi vraže, na pismo se niko nije ni osvrnuo, ali se čekalo da padne u zaborav, prvo pismo, a onda premijer. A onda se desilo kamenovanje. I situacija se drastično promijenila.

Ovaj ludi ritam, do sada nezabilježen u livanjskoj političkoj baruštini, nagovještava veselo proljeće. Do Uskrsa se neće dogoditi ništa spektakularno, jer svako čuva svoja jaja. Ali, u potaji se pripremaju i oštre motorke. Ima dosta trulih i nekontrolirano razgranatih ogranaka. Treba to prije cvjetanja uredno potkresati, stvoriti privid sređenosti. U narednim nastavcima čitajte o glavnim junacima ove naše igre prijestolja, ili možda je bolji naziv igre gladi, kao i o mogućim verzijama raspleta. U svakom slučaju čekaju nas naše igre bez granica.

GRAD PACIJENT

Otkada znam za sebe nije bilo depresivnije situacije u našem gradu. Ono što je ostalo ljudi se sve manje druži, kafići zjape prazni, a novosti i događaji su se sveli samo na vijesti tko je otišao i tko se sprema otići vani. Čak i psi lutalice napuštaju ovaj grad. Danas u Livnu ima manje ljudi nego što ih je bilo u travnju 1992. godine, kada je dobar dio stanovništva evakuiran zbog nadolazeće agresije.

Ako grad usporedimo sa ljudskim organizmom i amater mu može dati dijagnozu. Naš grad lagano umire. Trenutno je u induciranoj komi koju su izazvali doktori stažisti koji su otjerali doktore specijaliste. Ili što bi naš narod rekao: Rak nije, ali lijeka ti nema. Pokretačka snaga organizma je krv i srce koje ga pumpa. Krv raznosi po organizmu kisik i hranjive supstance. Svježinu i pokretljivost krvi daju eritrociti. Na žalost njih je sve manje. Naši eritrociti, mladi ljudi, odlaze taj posao obavljati u Njemačkoj i tako bezobrazno narušavaju koncentraciju eritrocita i leukocita u korist ovih drugih. Leukociti su obrambeni mehanizam u našem tijelu. U ovom slučaju to su oni koji su nas obranili i još uvijek nas brane od ne znam ni ja koga. Zaboravljaju da povećanje njihove koncentracije u ionako napaćenom i osakaćenom tijelu našeg grada izazivaju neizlječivu bolest, leukemiju.

To je svakako zadnja faza svih naših bolesti. Umjesto da nam povećaju imunitet, naši hrabri branitelji su nam potpuno odstranili naš obrambeni sistem, tako da smo i prije leukemije uhvatili sidu, odnosno potpuni raspad imunološkog sistema, gdje i najmanja prehlada može biti smrtonosna. No i prije toga na pacijentu su izvedeni neki nestručni zahvati koji su ga u zbiru svih bolesti doveli do komatoznog stanja.

Na samom početku privatizacije, iako on dolazi tek na kraju, pacijentu je dijagnosticiran šećer, te se hitno pristupilo amputaciji nogu, kako se bolest ne bi proširila. Amputirano je naše poduzeće Bosna Livno i zamijenjeno lošim implantima koji su se vremenom mijenjali, dok se nije došlo do ovih drumskih razbojnika iz Međugorja. Najskuplji prevoz, neredoviti vozni red, osoblje pohlepno i drsko. U konačnici Livnjaci se snalaze na razne načine, izbjegavajući nezvanog gosta koji se pretvorio u gazdu. Paralelno sa ovim rizičnim zahvatom, izveden je i zahvat na trbuhu pacijenta, želudac mu je operiran na zdravo i smanjen za 80 %. Ekspresno su odstranjeni ili svedeni na minimum hranitelji organizma: Livtex, Modna odjeća, Unimax, Krznara. Odstranjen je i dobar dio probavnog trakta, Opskrba i zamijenjena umjetnim crijevima koja stalno pucaju, pa stručnjaci ugrađuju nova koja isto tako pucaju, pa ta operacija traje unedogled. Zatim je zamijenjena jetra, odnosno Dinara, koja nas je pročišćavala svih tih godina. Transplantirano je niz manjih jetrica, koji nepovezano rade svaki za sebe i tako dodatno izazivaju konfuziju i slabljenje organizma.

Sve to je dovelo i do zastoja srca i pluća. Pluća (Cincar) su zamijenjena umjetnim, također manjim koji kako tako upumpavaju još nešto kisika. Što se tiče srca, stažisti primjenjuju oprobanu metodu. Redoviti elektrošokovi i transfuzija svježe krvi  obavljaju se putem raznih „kulturnih“ manifestacija kao što je davanje imena livanjskoj zaobilaznici (zna se kojega) i investicija tipa: Izgradnja duvanjske autobusne stanice za putovanja u jednom smjeru. Danas, kako jedna kolumnistica kaže da po Europi ima više prosutih Livnjaka nego Sirijaca, Duvnjaci će konačno ispuniti svoj milenijski san i biti veći od Livna, u kojem će u konačnici biti manje Hrvata nego u Bugojnu. Što bi stažisti rekli: Operacija je uspjela, pacijent još nije podlegao. Što je pacijent prikopčan na sve moguće aparate, njih ne tangira. Planiraju ga još prikopčati i na Internet, tako da njegovo stanje mogu pratiti svi Livnjaci, ma gdje bili. Kada će Đekna odapeti, ne zna se. Da bi se prekinula agonija potrebno je samo isključiti aparate. Kako im liječnička etika ne dozvoljava da to sami urade, namjeravaju raspisati javni poziv za odabir najpovoljnije osobe koja to hoće da uradi. Nema sumnje tko će osvojiti taj unosan posao. Onaj kome odgovara potpuna eutanazija Livna. Stažistima je svejedno, oni će ionako biti samo na karmineu, lijući krokodilske suze za dragim pacijentom od koga su tako mnogo dobili. Za preostale Livnjake u Livnu može se samo reći: Izdržite još malo, nećete još dugo.

KOROZIJA I AMBROZIJA

                                                        Vidio sam bijes tvrdih momaka, demonsku igru odbačenih

Ko je zauzeo mjesto u raju, poštenje ili vlast

Ovo bi mogla biti priča o odgovornosti koje nema. Ovo bi mogla biti i paralelna priča o dva sustava, njihovim sličnostima i još više njihovim razlikama. Ovo bi mogla biti priča o tome kako je bilo i kako će biti. Ovo bi mogla biti vrlo kratka priča o komunizmu i kapitalizmu.

Neću vas daviti definicijama svakog od ova dva društvena sustava. Možda će više učinka napraviti nekoliko paralela. U komunizmu naši kadrovi su išli po mišljenje u Sarajevo i Beograd. U kapitalizmu naši kadrovi idu po mišljenje linijom Grude – Mostar – Sarajevo – Zagreb – Brisel. Normalno je da, što je više karika, više je i mišljenja, pa se po povratku u Livno, mišljenja pobrkaju, zagube ili zaborave. Ima i slučajeva da su nam najbolji kadrovi nestali u tim putešestvijima, odnosno nisu se znali ni vratiti.

U komunizmu nije bilo slobode izbora, ljudi su se bojali jedne jedine partije. U kapitalizmu imamo slobodu izbora. Prvo da se ne bojimo nijedne od stotinjak strančica, ali zato imamo mnogo širi dijapazon strahova: možeš se slobodno bojati za svoje radno mjesto ako ga imaš, hoće li se rata kredita povećavati, hoćeš li moći otplaćivati kredit ako se razboliš, hoćeš li moći platiti besplatno liječenje u našim suvremeno opremljenim bolnicama. Hoćeš li moći djeci priuštiti besplatno školovanje ne elitnim fakultetima u Kiseljaku ili Travniku. Možeš se slobodno bojati  da će te kad tad na poslu optužiti za netrpeljivost, netoleranciju, pa čak i za nacionalizam i mobing prema kolegama. Strah je jedini slobodan i besplatan.

Ovo bi mogla biti priča o ulaganju u Grude, Mostar, Makarsku, Split, Zagreb,  a ne u Livno. Ovo bi mogla biti priča o lažnim veličinama   koji to postaju ucjenama, prijetnjama, podmetanjima, kupovinama glasova i naručenim medijskim istupima. O ja tebi - ti meni titulama i nagradama. O radnicima i snalažljivcima. Ili je to možda bolje reći ovako:

U komunizmu su radnici radili malo i još su ih proglašavali herojima rada. U kapitalizmu radnici rade mnogo više, a obično ih nazivaju: zabušantima, dangubama, lijenčinama. U komunizmu je puno ljudi kralo pomalo, u kapitalizmu je malo ljudi ukralo sve što se moglo ukrasti. U komunizmu su radnici krali toalet papir, sapun, olovke, spajalice. U kapitalizmu lopovi kradu tvornice toalet papira, sapuna, olovaka, spajalica.U komunizmu su radnici dobivali viškove, u kapitalizmu su radnici postali višak. 

Ovo bi mogla biti priča o strankama opasne nekompetencije koje postavljaju vlade još opasnijeg diletantizma. Ovo bi mogla biti priča o katastrofalnim ministrima i njihovim beskičmenim savjetnicima, koji već četvrt stoljeća razgrađuju naš grad i odnose iz njega dugo stvarane vrijednosti. Ovo bi mogla biti priča o nestajanju jednih vrijednosti, bez adekvatne zamjene sa drugim.

U komunizmu su odgovorni ljudi gradili tvornice, škole, bolnice, obrađivali zemlju i stvarali nove vrijednosti. U kapitalizmu neodgovorni ljudi te iste tvornice, škole, bolnice, pretvaraju u koroziju, a obradive površine pretvaraju u plantaže ambrozije. U komunizmu su odgovorni ljudi planski sjeli šumu i proizvodi namještaj koji su izvozili u Europu. U kapitalizmu neodgovorni ljudi neplanski sijeku šumu i proizvode ogrevno drvo koje izvoze u Europu. 

Ovo bi mogla biti i priča o državi koja je zaostala u razvoju, a još k tomu ima i političare sa posebnim potrebama. U bivšoj državi mafiju smo gledali na TV-u, sadašnja država je u većinskom mafijaškom vlasništvu, koja većinu nas nadzire i kontrolira putem njihovih televizija i ostalih medija. U bivšoj državi su nam govorili da je socijalizam prelazni period do komunizma, kada će svi imati onoliko koliko im treba, a raditi će onoliko koliko mogu. Današnja država je tranzicijski proces kapitalizma prema robovlasništvu, u kojem će manjina imati sve što im treba, bez potrebe da radi, a većina će raditi do iznemoglosti bez mogućnosti da bilo što stekne. Bivši vlastodršci su u komunizmu najčešće sankcionirali svoje zločeste dečke i slali ih u zatvore na prevaspitavanje. Sadašnji vlastodršci toliko su se razbahatili da su započeli proces brendiranja korupcije, transparentno uvodeći podmićivanje kao poželjnu karakteristiku. Moralno politička podobnost zamijenjena je obaveznom zatvorskom ili bar tužiteljsko-sudskom biografijom.  

Ovo bi mogla biti priča o odgovornosti koje nema. Čini mi se da kod nas ne idu zajedno odgovornost i sloboda izbora. Slijedom te logike može se zaključiti da su ovi sijači korozije i ambrozije oslobođeni svake odgovornosti za svoja učinjena zlodjela. Valja još i podsjetiti da su tu slobodu od odgovornosti naši vrli kadrovi izborili i vašim glasovima, štovani moji čitatelji. Ne zaboravite, jednom sam već citirao Froma: Sloboda je i odgovornost, a ne vruć krompir što se prebacuje iz ruke u ruku. Mirno spavajte. I sretan Vam Uskrs.