27.05.2017.

Subota, 27.05.2017.

GRAH SA KRLEŽOM

                                                                                            Možda sam ostavio trag svjetla

                                                                          U noći između zidova

Pričao mi prijatelj, sve iz prve ruke, neki dan kod Bože, neobavezna žurka, totalno bez veze. Pa baš i nije bilo bez veze, bio je Dan Republike, bilo je kolinje, čvaraka i krvavice bilo je kao u priči, nostalgije još i više. I dobrog vina, Božo nikako nije htio otkriti dobavljača. Nije to bilo ni bitno. Nakon uobičajeno pretjeranog dvoboja Jure i Bobana u stilu: Ja sam obranio naš grad, a gdje si bio ti; ekipa se malo demoralizirala. I onda, ničim izazvan i do tada najpažljiviji slušač Brane, tiho je krenuo sa nekom na izgled šašavom pričom.

Bila je to i hladna i gladna ta zima 93-će na 94-tu. Tavorilo se na relaciji rov ispred stana i slobodno vrijeme u stanu bez stakala. Ljepota jedna. U to vrijeme jedina svijetla tačka nam je bila improvizirana birtija u jednom od poslovnih prostora naše zgrade. Tu smo se okupljali, dobivali pozitivnu pogonsku energiju za sljedeći dan. I ne sjećam se vlasnika, bio je to jedan od naša tri nezaobilazna ratna druga; jedan je kopao rovove na prvoj crti, drugi je pucao iz tih rovova, a treći je nezaobilazno kukao kako mu cijelo naselje jebe sve po spisku, jer je on zadužen za herojski posao raspodjele humanitarne pomoći.

Sada kada slušam vaše gluposti, gledajući svu ovu hranu pred nama, htio ne htio, sjetim se tih gladnih godina rata. Za vodu smo se snalazili, bilo je česama, a svaka obitelj imala je svoj raspored za nabavu vode. A sa hranom je uvijek bilo problema. Nikada je nije bilo dovoljno, a o biranju da se i ne govori. Što se uspije nabaviti preko humanitarne i kakvim sitnim švercom to ti je to. I pojedi sve do zadnje mrvice.

Zima na izmaku, a nikako da otopli. Ostao sam sam u stanu, ženu i djecu sam nekako provukao izvan Sarajeva, sada su kod prijatelja u Makarskoj. Lakše mi je, znam da su oni na sigurnom, a imam i manje potreba za vodom i hranom. Rat se otegao, ali se i naviklo. Neobično mi kad se pojave rijetki trenuci tišine, bez rafala i granata. Onda ne mogu zaspati. Očekujem još teže granatiranje. Možda na jednoj piše i moje ime. Ležim sam u stanu, umotan u nekoliko deka, ne ložim. Sve sam već izložio, što se dalo izložiti. Dijelove namještaja, kompletan parket iz dvije sobe i hodnika. Brzo će proljeće, a valjda i kraj ovog ludila.

Kucanje na vratima prekida moj drijemež i sanjarenje o boljim vremenima. Otvorio sam vrata i na njima ugledao starog prijatelja Mišu. Nisam ga dugo vidio, čuo sam da radi za ove strance, kao prevoditelj. A njemu se žurilo, čekaju ga. Ostavio mi je paket i pismo od žene i odmah nagulio. Kaže, ako zakasni, ovi odmah misle da je nastradao i angažiraju drugog. Zbunjeno sam ga ispratio, žaleći što nemamo vremena za rakijicu, a opet radujući se što ću moći odmah pročitati pismo od svojih. Žena i djeca su u redu, čitam pismo, kao da su na drugom planetu. Zar ima mjesta gdje se normalno živi, kreće, gdje ima struje i vode, a nema granata i snajpera.

Pažnju su mi privukli i zamotuljci u kutiji. Ma nije to bio veliki paket. Kutija od cipela. A u njemu, blago kao u Alibabinoj pećini. Cigare, kava, šećer, flaša dalmatinske lozovače, nekoliko komada suhog mesa i jedna kesa graha. Ma što čovjeku više treba. Na posljednjim drvima sam napravio kavu, nasuo sam punu šolju, nasuo sam i čašu loze. Zapalio jedan Ronhil, eksirao lozu i počeo kafendisati. Ma savršeno, normalnom čovjeku ništa više ne treba. Možda Oslobođenje. Loza je pekla k'o sam vrag, Ronhil me blago škakljao po grlu, a kava grijala. Ludilo. Gledao sam i ostale dragocjenosti i razmišljao. Nema smisla ovo sam izguštati. Napraviću šerpu graha i pozvati ekipu na grah i lozu.

Sišao sam na naše zborno mjesto, komšija Zijo je bio sam. Počastio sam ga cigarom i pozvao sutra na ručak, njega Suada i Dragu. Bili smo susjedi i poznanici do rata, a u ovom ludilu, nekako smo se uvezali bliže nego braća. Zajedno, zaslužili smo jedan normalan obrok. I dok smo ja i Zijo to dogovarali, padne mi na um jedan problem o kojem u svom oduševljenju sa paketom nisam ni računao. Nemam ni treščice. Na čemu ću skuhati grah. Kakva karanana. Zijo odmah nudi rješenje. Vadi odnekuda sjekiricu i vojni ašov. U aleji je ostalo još nešto korijenja od posječenih stabala. I sam vidim da je to jedina varijanta. Ali kakva pogibeljna varijanta. Aleja je na dometu snajpera i može se samo noću. A i tada pucaju po njoj nasumice. Sigurniji sam i rovu nego tamo. No moja euforija sa grahom jača je od sveg racionalnog, pa čak i od straha.

Kako se već smračilo, odmah sam krenuo u akciju. Negdje na sredini bivšeg lipova drvoreda pronašao sam još neizvađen panj. Počeo sam ga lagano cjepkati, ali nisam uspio odcijepiti ništa značajnije. Sjetio sam se ašova, napipao sam jednu žilu pod sobom i počeo je lagano otkopavati. Potpuno sam se zaradio, uspio sami izvući jedan dio žile. Morao sam i nakratko posvijetliti i onda je nastao spektakl. Nekoliko metaka je prozviždalo vrlo blizu. Brzo sam zalegao, ašov mi je još bio u ruci, okrenuo sam metalni dio prema glavi i onda je zveknulo, ašov mi je izletio iz ruke. Jebeš grah i drva, zbrisao sam do zgrade sprinterskom brzinom. Zijo je kasnije otišao po ašov i sjekiricu. Pogledaj udubljenje na ašovu, sretniji si nego pametniji. Hodi u stan lezi, smisliti ćemo sutra nešto za gorivo.

I ja sam smislio. U stanu mi je ostalo još nešto knjiga. Moj sentiment. Odvajao sam od sebe, od žene i djece da sebi nabavim solidnu zbirku. Kako je ovo sranje počelo, pomalo sam je skraćivao. Teško sam se rastajao od knjiga i uvijek sam govorio ovo je zadnja, nabavit ću sve ponovo čim se ovo završi. I tako je otišla na grah cijela zbirka Krležinih djela i romani i drame i novele. Drago mi je poslije u šali govorio da je pojeo najintelektualniji grah u životu. I k'o je rekao da je grah hrana primitivaca. Krleža je otišao, Andrića sam uspio sačuvati. Do dana današnjeg. Čisto zato da unucima mogu pričati o Andriću kao piscu, a ne, kako sam neki dan čuo da govore za njega ovi novi klinci. Ma to je onaj zidar što je ozidao most na Drini.

I kada se sjetim tih gladnih godina i ovoga večerašnjeg obilja, moram vam reći da mi je dugo poslije rata trebalo da se normaliziram za stolom. Godinu, dvije poslije rata ja sam jeo kao i u ratu. Počisti sve sa stola i počisti to odmah. Za godinu dana sam nadoknadio onih desetak izgubljenih ratnih kila i još toliko nabacio pride.

TEORIJA  ZAVJERE

Velike kiše 2014. godine nisu uzrokovale samo poplave, nego i razna kvazi naučna razglabanja o američkoj operaciji upravljanja silama prirode koje redovno testiraju na nama. Inače smo bili i ostali veliki poklonici teorija zavjere svega i svačega, a upereno protiv nas jadnika. Jedno je zajedničko svim ovim teorijama, ne poznaju nacionalne granice. Izuzev u slučajevima teorija o prošlom ratu i raspadu bivše države. No i tu se radi o nijansama. Dobra teorija zavjere, po svojoj definiciji, mora sadržavati najnevjerojatniju varijantu nekog događaja da bi navukla pobornike teorije zavjere. Upravo ta nevjerojatnost daje prostora za razmišljanje tipa: Vidiš nikada nisam razmišljao u tom smjeru, a moglo bi biti. Po onoj Gebelsovskoj, što je veća laž, prije se u nju povjeruje. Vezano za naše prostore bilo je u posljednjih 20-ak godina upravo takvih nevjerojatnih priča i pričica, koje još i danas kolaju i na koje još uvijek nasjedaju oni koji ih slušaju.

Prva od tih teorija odnosi se baš na raspad bivše države. Po zagovornicima ove teorije, raspad su pokrenuli strani centri financijske i obavještajne zajednice. Smetala im je država sa jedinstvenim tržištem, relativno zatvorenim, sa strogim carinskim zakonima, razvijenom industrijom, naročito vojnom. Kruži priča da je desetogodišnji iračko-iranski rat vođen isključivo oružjem proizvedenim u Yugi. Dešavalo se tako da su istovremeno dolazile delegacije i jedne i druge zaraćene strane po nabavku, pa je trebala solidna vještina izbjegavanja susreta zaraćenih strana u vojnom butiku. Zamislite koliko je bila oštećena Amerika, a bogami i ostale zapadne zemlje koji u tom ratnom vihoru nisu uspjele prodati ni metak.

Isto tako postoji teorija o prvom hrvatskom predsjedniku, odnosno njegovom planskom djelovanju na tranziciji svoga lika od prvog kadrovika JNA i predsjednika FK Partizan u hrvatskog disidenta, skromnog učinka tokom hrvatskog proljeća, ali zato munjevitog uspona krajem 80-ih do prvog čovjeka u novoj hrvatskoj državi. Teorija kaže da su Tuđmanov poslovni i životni put strogo kontrolirali vojno obavještajni centri moći u Beogradu. Njegova kratkotrajna zatvorska avantura u Lepoglavi prošla je brzo sa svim mogućim povlasticama. Od civilne pidžame,mogućnosti pisanja i bavljenja naučnim radom do slobodnih vikenda za posjet obitelji. Ni obitelj Medici nije imala takve povlastice u svojoj Albergetini. Njegov uspjeh kao predsjednika HDZ-a i pobjeda na izborima ocjenjuje se, sa jedne strane angažiranjem provjerenih vojnih i policijskih kadrova (Manolić, Boljkovac), te s druge strane mogućnosti dobivanja putovnice, što je kod Tuđmana presedan bez premca. Kao bivši general i politički zatvorenik, Tuđman je bez problema dobio putovnicu o kojoj su provjereni disidenti (Budiša, Veselica, Gotovac i ostali) mogli samo sanjati. Putovnica je Tuđmanu omogućila kontakt sa hrvatskom emigracijom, naročito Norvalskom skupinom u Kanadi, kojoj je ponudio isto takvu nevjerojatno naivnu pričicu o svehrvatskom pomirenju, na koju su ovi tobože nasjeli. Bilo kako bilo, sva financijska pomoć hrvatske emigracije dolazila je u Hrvatsku preko HDZ-a i obitelji Tuđman.

Malo starija teorija zavjere je pomalo zaboravljena priča o drugačijem kraju Adolfa Hitlera od službene verzije. Po službenoj verziji Hitler i Eva Braun su izvršili samoubojstvo u svom bunkeru u Berlinu, te su njihova mrtva tijela spaljena ispred bunkera. Iz pronađenih pougljenih ostataka nikada nije dokazano da su to baš njihova tijela, što je otvorilo priče o drugačijem kraju. Po jednoj od njih to dvoje ubijenih i spaljenih su njihovi dvojnici, dok je par, zajedno sa još nekoliko provjerenih nacista pobjegao najprije avionom do Španije, a potom podmornicom do Argentine, gdje su živjeli pod patronatom tadašnjeg predsjednika Perona i njegove Evite. Sve to je organizirao Hitlerov vjerni čovjek iz sjene, Martin Borman, čije tijelo također nikada nije pronađeno. Borman je po toj teoriji izvukao basnoslovno bogatstvo iz Njemačke, kao i razne naučne projekte, čime je u poraću trgovao, kako sa Peronom i Evitom, tako i sa američkim službama. Po ovoj teoriji Hitler je mirno živio u unutrašnjosti Argentine, u podnožju Anda. Čak i njegovo prebivalište, arhitektonski podsjeća na njegovo omiljeno mjesto za odmaranje u Berghofu, u Bavarskoj. Umro je mirno 1962. godine.

Još jedna tema je prije nekoliko godina golicala radoznalce. Radi se o knjizi i po njoj snimljenom filmu De Vinčijev kod. Sve do kraja snimanja filma trajao je i sudski spor autora knjige i holivudskih producenata sa grupom autora knjige Sveta krv- Sveti gral, koji su Don Browna tužili za plagijat. Kako je u igri bio veliki novac, spor je okončan nagodbom, odnosno isplatom odštete trojici engleskih pisaca/povjesničara. O čemu se tu radi? Teorija koja se provlači kroz obje knjige je da je Isus preživio raspeće, te da je zajedno sa Marijom Magdalenom (koja mu je bila zakonita supruga) i grupom pristalica pobjegao u južnu Francusku, gdje je proživio svoj vijek i stekao i potomke i mnogobrojne sljedbenike. Knjiga prati Isusove nasljednike koji su se kroz stoljeća vezivali za europske vladare i tako produžavali lozu. Brigu o nasljednicima i čuvanju tajne preuzelo je udruženje pod nazivom Sionski priorat, na čelu kojega su bili mnogi uglednici svoga vremena, između ostali i De Vinči, Isac Newton i dr. Isusova krvna loza održala se do današnjih dana, kao i njihovi čuvari Sionski priorat. Knjiga Sveta krv- Sveti gral, izašla je početkom 80-ih i izazvala je određeno zanimanje javnosti, ali ne u mjeri koju su očekivali autori. Tomu treba zahvaliti i težak stil pisanja, više povijesni, sa mnoštvom imena i datuma, dok je Don Brown ogolio priču i u vidu napetog trilera izazvao puno veću pažnju javnosti, samim tim i veću zaradu. Iako postavljena na nevjerojatnim postavkama, teorija je stekla puno pristalica, dok je jugu Francuske donijela neočekivanu dobit od mnoštva posjetitelja željnih da se uvjere na licu mjesta o nekim povijesnim činjenicama koje su nesporne, a još više od gomile avanturista željnih slave pronalaskom grobova Isusa i Marije Magdalene. Normalno, Vatikan nije pustio ni glasa, jer je poznato da negiranje rađa upravo suprotan učinak.

Upravo na ovom zadnjem primjeru može se pokazati kako funkcionira dobro osmišljena teorija zavjere. Krajem 70-ih autori knjige Sveta krv-Sveti gral, radili su dokumentarac o jednoj crkvi u južnoj Francuskoj. U čudnom i neobjašnjenom spletu okolnosti, autori su došli do izvjesnog Plantara, koji im je pred kamerom potvrdio da je on aktualni šef priorata, te ih uputio u arhiv francuske države, gdje su autori našli dokumente o osnivanju priorata, sve šefove kroz stoljeća, kao i Isusovu krvnu lozu do dana današnjeg. Kasnijom provjerom drugih sumnjičavijih novinara i istraživača utvrdilo se da je isti taj Plantar, sa grupom prijatelja, početkom 50-ih sačinio svu tu dokumentaciju, te je pohranio u arhiv, uz naknadu za čuvanje. Dalja istraga je utvrdila da je dotični bio vješt krivotvoritelj još za vrijeme okupacije Francuske, kada je radio krivotvorene dokumente za članove francuskog pokreta otpora. Dakle, za dobru teoriju zavjere, pored nevjerojatne priče, potrebna je i vrlo dobra priprema terena, te otvorena mašta za drugačije tumačenje povijesnih činjenica. Pobornici teorija zavjere na to spremno odgovaraju da povijest pišu pobjednici i da ona u dosta slučajeva ne odgovara stvarnim događajima.

Preneseno u našu svakodnevnicu, može se reći da i unutar grupacije naših lokalnih vlastodržaca, u zadnje vrijeme, postoji izvjesna teorija zavjere o preraspodjeli moći, odnosno teorija zavjere o razvlašćivanju Prve dame i ekipe oko nje. Istrčavanje buntovnika sa razlogom, pojava informacije o novcu kod AFŽ udruge, da naslutiti da postoji grupacija  unutar livanjskog HDZ-a koja se nastoji probiti u prvi plan i pripremiti sebi teren za izbore 2018. godine. Tko su ti ljudi saznat će se uskorou borbi za poziciju županijskog premijera. Jesu li to stari provjereni kadrovi koji su svjesno žrtvovali premijera, ili su to zaboravljeni mladi lavovi koje je Prva dama prije nekoliko godina jednostavno pomela raspuštajući cijeli općinski odbor. Ili je to tiha interesna grupacija koja je već dijelom instalirana u sadašnjoj Vladi, ali još nema dovoljno utjecaja, odnosno mogućnosti za grabež bez granica, pa lagano plete mrežu. Osobno, kladio bih se na treću varijantu, čiji su mentori ljudi iz sjene koji naizgled nemaju nikakve političke pozicije ni ambicije. Osim nezajažljive potrebe za pretvorbu jadnih ostataka državne imovine u svoju. Jer na kraju svih domoljubnih priča i busanja u prsa hrvatska, uvijek stoji privatni interes, koji se najbolje oplođuje domoljubljem.

06.05.2017.

Subota, 06.05.2017.

REKVIJEM ZA  RADNIČKU  KLASU

                                                                  U spomen na 1.Maj, mwđunarodni praznik rada

U zadnje vrijeme natrčao sam na nekoliko različitih, ali ipak sličnih promišljanja o budućnosti socijaldemokracije kod nas. Kako mi se odavno ne sviđa kurs kojim plovi moja partija, pokušavam na neki način, iznaći smisao njenog djelovanja, a samim tim i smisao moga djelovanja u njoj. Moja partija se odavno odmakla od deklariranih programskih načela i izgradnje drugačijeg društva koje treba biti usmjereno zadovoljavanju osnovnih ljudskih potreba i postizanja dostojanstvenog življenja od rezultata svoga rada. Sve to je nekako zaboravljeno i moja se partija pretvara u elitistički klub poslušnika i interesdžija, koja će lakše djelovati što je manje igrača uključeno u podjelu tala od paušala i najamnina. Radničku klasu nitko više ne zarezuje, pa čak i oni koji se još uvijek kunu u nju.

Zbilja, što je ostalo od radničke klase, avangarde Saveza komunista, mažene i pažene u onom mračnom sustavu. Danas, 20 godina nakon završetka rata neću pogriješiti ako kažem da radnička klasa kod nas više ne stanuje. I vi i ja podrazumijevamo pod radničkom klasom uglavnom industrijska zanimanja. Kojih danas nema, koja su nestala u crnoj rupi naše tužne tranzicije iz socijalizma u robovlasništvo. Danas, 20 godina nakon završetka rata na samom smo dnu na ljestvici razvijenih zemalja. I to ne na europskom dnu, već na svjetskom. Bivša država je 20 godina nakon kraja II Svjetskog rata imala uz Japan najveći privredni rast u svijetu. Uvelo su i radničko samoupravljanje, koje je barem davalo privid da se radnika nešto pita. A šta mi danas imamo?

Ako se zadržimo samo na našem gradu i Županiji, nemamo ništa. Izgubljeno je preko 5.000 radnih mjesta u privredi u Livnu. Od starih pogona ostala je samo mljekara i pekara. U Livnu su ostali samo oni koji su na budžetu i oni koji su na nečem drugom, odnosno oni koji nemaju kamo drugdje, a nemaju ni posla. Jasno profilirana zanimanja ranga srednjoškolskog nivoa obrazovanja svela su se samo na trgovce i konobare. Nekvalificirana radna snaga, odnosno oni koji nemaju izbora rade teške građevinske poslove i još teže, ali slabije plaćene poslove u drvenoj industriji, uglavnom kao cjepači drva za ogrev, koji je ujedno i proizvod koji ima izvozni kredibilitet.

Ne mora se naglašavati da su sve to poslovi bez radnog vremena i odmora, uglavnom neprijavljenih radnika, ili ako su prijavljeni onda je to na zakonski minimum. Tu i ne treba kriviti poslodavce, taj patent su osmislili ljudi na vlasti. Nije rijedak slučaj da nastavnik, profesor ili doktor po odlasku u mirovinu otkrije da mu nije uplaćivan ni radni staž, niti ostali doprinosi. Sve to je uzrok prekomjernu zapošljavanju u mirovinske, zdravstvene i ine fondove podobnih nesposobnjakovića, tako da imate slučajeva da nema dovoljno stolica u cijeloj zgradi za sve uposlene. Slična je situacija i u ostalim javnim poduzećima koji grcaju sa prekobrojnim ljudstvom i dugovima. A po mentalnom sklopu imenovanih ravnatelja ili direktora, njihova je moralna, stranačka i pogotovu nacionalna obveza oštetiti državu za koju i onako ne mare i koju samo fiktivno podržavaju.

Zato uopće ne iznenađuje gotovo redovito poslovanje sa gubitkom. I to u poduzećima koja nemaju teorije da posluju negativno, ako nema prirodne katastrofe tipa poplava, požara i zemljotresa. Pogotovu je to nemoguće izvesti sa JP Šume Hercegbosne, koje gospodari jednim od najvećih šumskih bazena u zemlji. No to poduzeće je u pravilu u minusu. Ako nije Finvest, onda je to neki drugi uplanjeni neplatiša s jedne strane, a sa druge prekobrojnost i rasipništvo u poslovanju. I uvijek ista ispraznica iz usta menadžmenta: Prirodni prirast šume je još uvijek veći od posječene šume. Baš. O redovitom pošumljavanju da se i ne govori, jer rasadnik u Pržinama je u fazi pretvorbe, odnosno pušten je da propadne, pa da se proda za bagatelu.

U takvim odnosima jedini odbranbeni mehanizam ostaju sindikati. I dok su oni u razvijenim zemljama, pa čak i u susjednoj Hrvatskoj organizirani i djelotvorni, kod nas su čista farsa. Obično ih formira menadžment koji ih drži pod kontrolom sitnim povlasticama, kao što je korištenje službenog auta i sl. Ako ovakav recept ne upali, odnosno menadžment nema kontrolu nad sindikatom, urgentno se formira novi, kao nezavisni sindikat čiji je osnovni zadatak zbuniti i razjediniti uposlene. Ovo je priča o sindikatima samo u državnoj službi. Sindikalna strukovna udruženja ne postoje, odnosno, aktiviranje sindikata u privatnim firmama jednako je otkazu s posla. I nitko se ne buni.

I u bivšem sustavu sindikati su bili forma, služili su samo za nabavku zimnice i njenu otplatu na rate. Ali su zato radnici imali svoje predstavnike u radničkim savjetima koje je moralo imati svako poduzeće i bez čije se suglasnosti nije moglo ništa riješiti. Jednom uposlen značilo je doživotno uposlen, odnosno do mirovine. Sada kad se vode rasprave o novom Zakonu o radu i kad gledate zapjenjene stranačke aparatčike kako zdušno brane prijedlog ukidanja upošljavanja na neodređeno vrijeme, odnosno zasnivanje radnog odnosa ugovorom o radu na određeno vrijeme, ne mogu se oteti dojmu da je to priprema za čišćenje državnih službi od svih onih koji nisu podobni, ali su silom prilika zatečeni i zadržani na radnim mjestima, kako bi posao dobili novi stranački ljudi koji se ubrzano školuju. Uglavnom završavaju poslovni menadžment, pa ma što to značilo i kad ih pitate koliko im je ostalo do diplome, brzopotezno odgovaraju: Još tri rate. Takva nadolazeća vojska nesposobnih sposobna je jedino za onesposobljavanje sposobnih. Novi Zakon o radu daće im tako potrebnu zakonsku osnovu za to.

I šta onda preostaje posljednjim preostalim državnim mohikancima. Mirovina. Mirovina dostojna za umrijeti. Ali ne i za sahranu. Jer i mirovinski fondovi su opustošeni, kao da je kroz njih prošao neki američki tornado. Pored toga su i pretrpani umirovljavanjem po raznim osnovama svih tih svojih neradnika i danguba. Pretpostavlja se, a nitko neće da javno iznese taj podatak, da je korisnika mirovinskog fonda koji su svoje pravo ostvarili punim radnim stažom ili godinama manje od četvrtine u odnosu na zaslužne prijevremeno umirovljene bitange. Tako mi jedan prijatelj, kojeg nisam dugo vidio, a znam da mu je vrijeme za mirovinu reče da nije još ostvario to pravo, ali da se puno ne brine. Kad sam ga začuđeno pogledao reče mi da su mu oba sina u mirovini pa će valjda i on to dočekati i za sebe.

I da se vratim na početak priče. Da li postoji politička opcija kod nas koja može zaustaviti ovu destrukciju i pokrenuti razvoj ove zemlje. Otvoriti nova proizvodna radna mjesta. Ili kako ovi kažu razviti realni sektor. Nerealno do bola. I dok moje salonske socijaldemokrate mlate praznu slamu i dok im je najveći problem pogoditi istu košulju kao stranački šef, nema tu lijeka. Nisam pesimista, nisam ni utopista da se bavim ovim novim manifestima, samo znam da je odnos snaga takav da je to naprosto nemoguća misija. Otvaranje novih radnih mjesta, smanjivanje socijalnih razlika, ekonomska neovisnost pojedinca je potpuno u suprotnosti sa nacionalističkim politikama. I ostvarenje nove istinske socijaldemokratske politike ostavlja bez posla i pogotovo bez moći sve nacionaliste i lopove koji se kriju iza njih. Socijaldemokracija je prokockala svoje dvije šanse u manje od deset godina i realno će joj trebati isto toliko da se vrati. I zato je sasvim normalno, odnosno poslovno napraviti od moje partije elitistički klub crvene buržoazije. Bauk komunizma je davno uginuo.

I dok slušam ovogodišnju prvomajsku budnicu, ne mogu se oteti dojmu da je to sve što je ostalo od radničke klase. Zato bi bilo dobro da u svoj repertoar uvrste i Lenjinov posmrtni marš, pa da njihova svirka dobije svoju pravu svrhu.

SPOMENIK

                                                                     U spomen na 9. Maj, Dan pobjede nad fašizmom

Livno je od pojave fašizma i nacizma odmah zauzelo poziciju antifažizma i takvo ostalo do dan danas. U prkos, u novije vrijeme, pojave amaterskih pokušaja revizije povijesti. Početkom građanskog rata u Španiji, veliki broj Livnjaka odazvao se pozivu tadašnje KPJ i uzeo učešće u tom krvavom sukobu sa Frankovim falangama. To govori i podatak da je općina Livno imala procentualno najviše dragovoljaca u španskom građanskom ratu od svih općina tadašnje kraljevine. U spomen na njih glavna ulica u Livnu nosila je naziv Španjolskih boraca.

Slično je bilo i sa učešćem u II Svjetskom ratu. Livno je imalo preko 500 spomeničara, nekoliko narodnih heroja i veliki broj učesnika NOR-a, normalno na pravoj strani. Svi narodni heroji dobili su svoje ulice, kao i spomen biste. U spomen na stradale, u gradskom parku podignut je spomenik „Izvlačenje ranjenika“, rad akademskog kipara Antuna Augustinčića. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća izgrađeno je i Partizansko spomen groblje, gdje su pokopani ostaci preko 300 poginulih antifašista stradalih na području općine Livno.

Dolaskom demokratskih promjena novi vlastodršci su, u svojoj primitivnoj želji da uklone svaki trag postojanja antifašista u Livnu, razorili sve što ih je podsjećalo na to. Uklonjene su biste narodnih heroja i srušeni njihovi postamenti. Spomenik u parku je miniran, a nakon čišćenja ostataka, razoreno je i postolje. Partizansko spomen groblje minirano je nekoliko puta, ali nije uspjelo rušenje spomenika. Zato su devastirana sva grobna mjesta, razbijene pločice sa imenima poginulih, ukraden dobar dio podnih ploča, a ostatak je unakažen grafitima, često i sa fašističkim obilježjima.

Općinski odbor SDP BiH Livno, zajedno sa predstavnicima Subnoara već dugo vodi borbu sa lokalnim vlastima oko saniranja i održavanja groblja. Pripadnici Subnoara čak su i pronašli tri biste narodnih heroja i donijeli ih u kancelariju SDP-a. Nabavljena je i maketa partizanskog groblja, kao i popis imena sahranjenih antifašista. Prikupljeni su i novci za obnovu Augustinčićevog spomenika.

U proteklih 20-ak godina nailazili smo na potpunu ignoranciju lokalnih vlasti na ovu problematiku. Neposredno nakon okončavanja ratnih dejstava nismo se mogli čudom načuditi jer su djelatnici komunalnog poduzeća nekoliko dana čistili i uređivali partizansko spomen groblje. Razlog smo saznali nekoliko dana poslije. U posjeti Livnu bio je general HV-a Janko Bobetko, čiji je otac sahranjen na ovom groblju, pa su požurili da to malo uljude kako se general ne bi razljutio.

Što se tiče spomenika, članovi Subnoara imali su dogovor sa načelnikom da oni plate restauraciju spomenika, a općina izradu postamenta za njega. I tu su grubo izigrani. Prebacili su na račun općine duplo više novca nego što je bilo potrebno, a od spomenika ni traga, kao ni od nove lokacije, a posebno od novca.

Ovaka odnos prema antifašizmu odslikava stav vladajuće garniture prema njemu. Pokušaji izjednačavanja svih totalitarnih režima samo je još jedno šupljiranje, kako bi se umanjila ili potpuno ignorirala činjenica antifašističkog opredjeljenja većine civiliziranog svijeta. Zaboravlja se činjenica da nisu svi komunistički režimi bili isti, što govori i nastavak rečenice iz Deklaracije Europske komisije, koja se danas često citira, kako kome odgovara. Posebno se zaboravlja ili ignorira činjenica da antifašizam nije političko, nacionalno ili vjersko opredjeljenje. Ono je prije svega civilizacijsko opredjeljenje i njegovo negiranje je istovrmeno svrstavanje u primitivce i pokušaj revizionizma fašizma.

Iz tih razloga Livno i danas, dvadesetak godina od završetka rata ima  ruglo od partizanskog spomen groblja i obnovljenog, ali nevidljivog Augustinčićevog „Ranjenika“, sve u želji vadajuće garniture da se taj dio povijesti Livna što prije zaboravi i potpuno nestane iz naše kolektivne memorije.