06.05.2017.

Subota, 06.05.2017.

REKVIJEM ZA  RADNIČKU  KLASU

                                                                  U spomen na 1.Maj, mwđunarodni praznik rada

U zadnje vrijeme natrčao sam na nekoliko različitih, ali ipak sličnih promišljanja o budućnosti socijaldemokracije kod nas. Kako mi se odavno ne sviđa kurs kojim plovi moja partija, pokušavam na neki način, iznaći smisao njenog djelovanja, a samim tim i smisao moga djelovanja u njoj. Moja partija se odavno odmakla od deklariranih programskih načela i izgradnje drugačijeg društva koje treba biti usmjereno zadovoljavanju osnovnih ljudskih potreba i postizanja dostojanstvenog življenja od rezultata svoga rada. Sve to je nekako zaboravljeno i moja se partija pretvara u elitistički klub poslušnika i interesdžija, koja će lakše djelovati što je manje igrača uključeno u podjelu tala od paušala i najamnina. Radničku klasu nitko više ne zarezuje, pa čak i oni koji se još uvijek kunu u nju.

Zbilja, što je ostalo od radničke klase, avangarde Saveza komunista, mažene i pažene u onom mračnom sustavu. Danas, 20 godina nakon završetka rata neću pogriješiti ako kažem da radnička klasa kod nas više ne stanuje. I vi i ja podrazumijevamo pod radničkom klasom uglavnom industrijska zanimanja. Kojih danas nema, koja su nestala u crnoj rupi naše tužne tranzicije iz socijalizma u robovlasništvo. Danas, 20 godina nakon završetka rata na samom smo dnu na ljestvici razvijenih zemalja. I to ne na europskom dnu, već na svjetskom. Bivša država je 20 godina nakon kraja II Svjetskog rata imala uz Japan najveći privredni rast u svijetu. Uvelo su i radničko samoupravljanje, koje je barem davalo privid da se radnika nešto pita. A šta mi danas imamo?

Ako se zadržimo samo na našem gradu i Županiji, nemamo ništa. Izgubljeno je preko 5.000 radnih mjesta u privredi u Livnu. Od starih pogona ostala je samo mljekara i pekara. U Livnu su ostali samo oni koji su na budžetu i oni koji su na nečem drugom, odnosno oni koji nemaju kamo drugdje, a nemaju ni posla. Jasno profilirana zanimanja ranga srednjoškolskog nivoa obrazovanja svela su se samo na trgovce i konobare. Nekvalificirana radna snaga, odnosno oni koji nemaju izbora rade teške građevinske poslove i još teže, ali slabije plaćene poslove u drvenoj industriji, uglavnom kao cjepači drva za ogrev, koji je ujedno i proizvod koji ima izvozni kredibilitet.

Ne mora se naglašavati da su sve to poslovi bez radnog vremena i odmora, uglavnom neprijavljenih radnika, ili ako su prijavljeni onda je to na zakonski minimum. Tu i ne treba kriviti poslodavce, taj patent su osmislili ljudi na vlasti. Nije rijedak slučaj da nastavnik, profesor ili doktor po odlasku u mirovinu otkrije da mu nije uplaćivan ni radni staž, niti ostali doprinosi. Sve to je uzrok prekomjernu zapošljavanju u mirovinske, zdravstvene i ine fondove podobnih nesposobnjakovića, tako da imate slučajeva da nema dovoljno stolica u cijeloj zgradi za sve uposlene. Slična je situacija i u ostalim javnim poduzećima koji grcaju sa prekobrojnim ljudstvom i dugovima. A po mentalnom sklopu imenovanih ravnatelja ili direktora, njihova je moralna, stranačka i pogotovu nacionalna obveza oštetiti državu za koju i onako ne mare i koju samo fiktivno podržavaju.

Zato uopće ne iznenađuje gotovo redovito poslovanje sa gubitkom. I to u poduzećima koja nemaju teorije da posluju negativno, ako nema prirodne katastrofe tipa poplava, požara i zemljotresa. Pogotovu je to nemoguće izvesti sa JP Šume Hercegbosne, koje gospodari jednim od najvećih šumskih bazena u zemlji. No to poduzeće je u pravilu u minusu. Ako nije Finvest, onda je to neki drugi uplanjeni neplatiša s jedne strane, a sa druge prekobrojnost i rasipništvo u poslovanju. I uvijek ista ispraznica iz usta menadžmenta: Prirodni prirast šume je još uvijek veći od posječene šume. Baš. O redovitom pošumljavanju da se i ne govori, jer rasadnik u Pržinama je u fazi pretvorbe, odnosno pušten je da propadne, pa da se proda za bagatelu.

U takvim odnosima jedini odbranbeni mehanizam ostaju sindikati. I dok su oni u razvijenim zemljama, pa čak i u susjednoj Hrvatskoj organizirani i djelotvorni, kod nas su čista farsa. Obično ih formira menadžment koji ih drži pod kontrolom sitnim povlasticama, kao što je korištenje službenog auta i sl. Ako ovakav recept ne upali, odnosno menadžment nema kontrolu nad sindikatom, urgentno se formira novi, kao nezavisni sindikat čiji je osnovni zadatak zbuniti i razjediniti uposlene. Ovo je priča o sindikatima samo u državnoj službi. Sindikalna strukovna udruženja ne postoje, odnosno, aktiviranje sindikata u privatnim firmama jednako je otkazu s posla. I nitko se ne buni.

I u bivšem sustavu sindikati su bili forma, služili su samo za nabavku zimnice i njenu otplatu na rate. Ali su zato radnici imali svoje predstavnike u radničkim savjetima koje je moralo imati svako poduzeće i bez čije se suglasnosti nije moglo ništa riješiti. Jednom uposlen značilo je doživotno uposlen, odnosno do mirovine. Sada kad se vode rasprave o novom Zakonu o radu i kad gledate zapjenjene stranačke aparatčike kako zdušno brane prijedlog ukidanja upošljavanja na neodređeno vrijeme, odnosno zasnivanje radnog odnosa ugovorom o radu na određeno vrijeme, ne mogu se oteti dojmu da je to priprema za čišćenje državnih službi od svih onih koji nisu podobni, ali su silom prilika zatečeni i zadržani na radnim mjestima, kako bi posao dobili novi stranački ljudi koji se ubrzano školuju. Uglavnom završavaju poslovni menadžment, pa ma što to značilo i kad ih pitate koliko im je ostalo do diplome, brzopotezno odgovaraju: Još tri rate. Takva nadolazeća vojska nesposobnih sposobna je jedino za onesposobljavanje sposobnih. Novi Zakon o radu daće im tako potrebnu zakonsku osnovu za to.

I šta onda preostaje posljednjim preostalim državnim mohikancima. Mirovina. Mirovina dostojna za umrijeti. Ali ne i za sahranu. Jer i mirovinski fondovi su opustošeni, kao da je kroz njih prošao neki američki tornado. Pored toga su i pretrpani umirovljavanjem po raznim osnovama svih tih svojih neradnika i danguba. Pretpostavlja se, a nitko neće da javno iznese taj podatak, da je korisnika mirovinskog fonda koji su svoje pravo ostvarili punim radnim stažom ili godinama manje od četvrtine u odnosu na zaslužne prijevremeno umirovljene bitange. Tako mi jedan prijatelj, kojeg nisam dugo vidio, a znam da mu je vrijeme za mirovinu reče da nije još ostvario to pravo, ali da se puno ne brine. Kad sam ga začuđeno pogledao reče mi da su mu oba sina u mirovini pa će valjda i on to dočekati i za sebe.

I da se vratim na početak priče. Da li postoji politička opcija kod nas koja može zaustaviti ovu destrukciju i pokrenuti razvoj ove zemlje. Otvoriti nova proizvodna radna mjesta. Ili kako ovi kažu razviti realni sektor. Nerealno do bola. I dok moje salonske socijaldemokrate mlate praznu slamu i dok im je najveći problem pogoditi istu košulju kao stranački šef, nema tu lijeka. Nisam pesimista, nisam ni utopista da se bavim ovim novim manifestima, samo znam da je odnos snaga takav da je to naprosto nemoguća misija. Otvaranje novih radnih mjesta, smanjivanje socijalnih razlika, ekonomska neovisnost pojedinca je potpuno u suprotnosti sa nacionalističkim politikama. I ostvarenje nove istinske socijaldemokratske politike ostavlja bez posla i pogotovo bez moći sve nacionaliste i lopove koji se kriju iza njih. Socijaldemokracija je prokockala svoje dvije šanse u manje od deset godina i realno će joj trebati isto toliko da se vrati. I zato je sasvim normalno, odnosno poslovno napraviti od moje partije elitistički klub crvene buržoazije. Bauk komunizma je davno uginuo.

I dok slušam ovogodišnju prvomajsku budnicu, ne mogu se oteti dojmu da je to sve što je ostalo od radničke klase. Zato bi bilo dobro da u svoj repertoar uvrste i Lenjinov posmrtni marš, pa da njihova svirka dobije svoju pravu svrhu.

SPOMENIK

                                                                     U spomen na 9. Maj, Dan pobjede nad fašizmom

Livno je od pojave fašizma i nacizma odmah zauzelo poziciju antifažizma i takvo ostalo do dan danas. U prkos, u novije vrijeme, pojave amaterskih pokušaja revizije povijesti. Početkom građanskog rata u Španiji, veliki broj Livnjaka odazvao se pozivu tadašnje KPJ i uzeo učešće u tom krvavom sukobu sa Frankovim falangama. To govori i podatak da je općina Livno imala procentualno najviše dragovoljaca u španskom građanskom ratu od svih općina tadašnje kraljevine. U spomen na njih glavna ulica u Livnu nosila je naziv Španjolskih boraca.

Slično je bilo i sa učešćem u II Svjetskom ratu. Livno je imalo preko 500 spomeničara, nekoliko narodnih heroja i veliki broj učesnika NOR-a, normalno na pravoj strani. Svi narodni heroji dobili su svoje ulice, kao i spomen biste. U spomen na stradale, u gradskom parku podignut je spomenik „Izvlačenje ranjenika“, rad akademskog kipara Antuna Augustinčića. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća izgrađeno je i Partizansko spomen groblje, gdje su pokopani ostaci preko 300 poginulih antifašista stradalih na području općine Livno.

Dolaskom demokratskih promjena novi vlastodršci su, u svojoj primitivnoj želji da uklone svaki trag postojanja antifašista u Livnu, razorili sve što ih je podsjećalo na to. Uklonjene su biste narodnih heroja i srušeni njihovi postamenti. Spomenik u parku je miniran, a nakon čišćenja ostataka, razoreno je i postolje. Partizansko spomen groblje minirano je nekoliko puta, ali nije uspjelo rušenje spomenika. Zato su devastirana sva grobna mjesta, razbijene pločice sa imenima poginulih, ukraden dobar dio podnih ploča, a ostatak je unakažen grafitima, često i sa fašističkim obilježjima.

Općinski odbor SDP BiH Livno, zajedno sa predstavnicima Subnoara već dugo vodi borbu sa lokalnim vlastima oko saniranja i održavanja groblja. Pripadnici Subnoara čak su i pronašli tri biste narodnih heroja i donijeli ih u kancelariju SDP-a. Nabavljena je i maketa partizanskog groblja, kao i popis imena sahranjenih antifašista. Prikupljeni su i novci za obnovu Augustinčićevog spomenika.

U proteklih 20-ak godina nailazili smo na potpunu ignoranciju lokalnih vlasti na ovu problematiku. Neposredno nakon okončavanja ratnih dejstava nismo se mogli čudom načuditi jer su djelatnici komunalnog poduzeća nekoliko dana čistili i uređivali partizansko spomen groblje. Razlog smo saznali nekoliko dana poslije. U posjeti Livnu bio je general HV-a Janko Bobetko, čiji je otac sahranjen na ovom groblju, pa su požurili da to malo uljude kako se general ne bi razljutio.

Što se tiče spomenika, članovi Subnoara imali su dogovor sa načelnikom da oni plate restauraciju spomenika, a općina izradu postamenta za njega. I tu su grubo izigrani. Prebacili su na račun općine duplo više novca nego što je bilo potrebno, a od spomenika ni traga, kao ni od nove lokacije, a posebno od novca.

Ovaka odnos prema antifašizmu odslikava stav vladajuće garniture prema njemu. Pokušaji izjednačavanja svih totalitarnih režima samo je još jedno šupljiranje, kako bi se umanjila ili potpuno ignorirala činjenica antifašističkog opredjeljenja većine civiliziranog svijeta. Zaboravlja se činjenica da nisu svi komunistički režimi bili isti, što govori i nastavak rečenice iz Deklaracije Europske komisije, koja se danas često citira, kako kome odgovara. Posebno se zaboravlja ili ignorira činjenica da antifašizam nije političko, nacionalno ili vjersko opredjeljenje. Ono je prije svega civilizacijsko opredjeljenje i njegovo negiranje je istovrmeno svrstavanje u primitivce i pokušaj revizionizma fašizma.

Iz tih razloga Livno i danas, dvadesetak godina od završetka rata ima  ruglo od partizanskog spomen groblja i obnovljenog, ali nevidljivog Augustinčićevog „Ranjenika“, sve u želji vadajuće garniture da se taj dio povijesti Livna što prije zaboravi i potpuno nestane iz naše kolektivne memorije.