23.09.2017.

Subota, 23.09.2017.

DIKTATURA KONZUMERIZMA

Od završetka rata pa na ovamo kod nas traje, pored svih ostalih nedaća, i proces prekomjerne potrošnje. Proces je uzrokovan prije svega naglim otvaranjem tržišta za sve do tada reducirane robe. Od nabavke auta pa do običnih sitnica sa zapada. Većinu tih proizvoda imali smo i u domaćoj ponudi, ali je očigledno tuđa slađa. Tako nam nisu bile dovoljne domaće čokolade, trebala nam je Milka, Fax također gubi na popularnosti u korist Ariela i tako u nedogled. Sve domaće trebalo se mijenjati stranim.

Ako tomu dodamo i pojavu novih tehnologija, prije svega u oblasti informatike i telekomunikacija, nije ni čudo što jedna prosječna obitelj, da bi sve to zadovoljila, troši više od svojih mogućnosti, odnosno primanja. Sve to skupa ne bi me toliko smetalo da građani dobivaju onaj kvalitet za koji misle da ga nosi istovjetan proizvod koji se proizvodi na zapadu, a prodaje se i tamo i kod nas. Odavno već traju priče o nekvaliteti stranih roba koje se prodaju u našim trgovinama, ali za te priče nije bilo materijalnih dokaza. Sve do nedavno, kada su objavljena ispitivanja roba kupljenih u Hrvatskoj i Njemačkoj. Rezultati su nepobitno pokazali da strani proizvođači ne isporučuju robu iste kvalitete. Od Nutele do Ariela. I to se događa u zemlji članici EU. I to nije prvi slučaj, slični rezultati su i u Mađarskoj, Bugarskoj i još nekim članicama EU iz zemalja bivšeg sovjetskog bloka.

Normalan čovjek će se zapitati pa kakva je onda kvaliteta tih roba koje dođu u BiH. Kad znamo da mi i robe proizvedene u Hrvatskoj dobivamo umanjene kvalitete, primjerice gorivo. Dovoljan primjer vam je da WV preporučuje prvi servis (i svaki naknadni) nakon 7.000 pređenih kilometara za svoja vozila prodana u BiH, dok je za područje EU ta kilometraža 28.000 km. Pa kakvu mi to robu konzumiramo, vrše li se ozbiljnije kontrole i zabrane distribucije takvih roba, ima li građanstvo ikakav vid zaštite od takvih roba.

Oni koji žive u BiH znaju da od te priče nema ništa. A i što bi bilo. Većina odgovornih smatra da smo postali imuni na sve i svašta. Nakon donacija hrane i lijekova u ratnom periodu, kada se nije gledalo na kvalitet i rokove trajanja roba, nego se sve konzumiralo kao da nam je zadnje, šta nama može Nutela sa manjim sadržajem čokolade i kakaoa. Prave kontrole na ulasku robe praktično i nema, sanitaraci izdaju uvjerenja o neškodljivosti i zdravstvenoj istpavnosti kao na traci, ponekad i u kafani, bitno je da je uvoznik uplatio 20 KM, uzorkovanje se ne vrši redovno, a ovlaštenih laboratorija za kontrolu kvalitete ima premalo. A i ono što ih ima, radi po starim metodama, bez prilagodbe na standard ISO 17025 koji je jedini mjerodavan u slučaju otkrivanja karakteristika robe koje ne odgovaraju deklariranim karakteristikama. I gdje smo onda. Opet se vadimo na našu tradicionalnu otpornost na sve i svašta, nikomu se nije, hvala Bogu, ništa dogodilo i mirna Bosna.

Još je veći nered u tehničkim robama. Kupljeni stroj vam je ispravan točno koliko traje garancija. Oznake „c“ i „ce“ o ispravnosti i ne opasnosti stroja ili robe lijepe se na sve i svašta, pa se ne bih iznenadio da ih vidim i na Isilovim poklon paketima. Pojava novih robnih marki također zbunjuje prosječnog kupca. Na primjer ponuda led televizora kreće se u rasponu od 200 do 2.000 KM, a staro pravilo da nisam toliko bogat da kupujem jeftino, ne vrijedi. To znači da se niste osigurali ako kupite skuplji proizvod. Još gora je situacija sa tekstilnom robom. Markiranu robu, majice, traperice, patike možete kupiti u ekskluzivnim buticima, u tržnim centrima, odmah iza suhomesnatih proizvoda, a najčešće na buvljacima. Za jednu te istu majicu postoje tri različite cijene što ovisi na kojoj od navedenih lokacija kupujete.

Slobodno tržište omogućuje iste uvjete za sve, uz strogo poštovanje pravila poslovanja. To vrijedi za uređene zemlje. Kod nas slobodno tržište podrazumijeva povlašten status za one koji imaju dovoljno novca da uvezu škart robu iz Kine, označe je poznatim robnim markama i prodaju na našem tržištu. Od tako ostvarenog ekstra profita idu u shoping u  inozemstvo, gdje članovima svoje obitelji kupuju stvarno markiranu robu. Dugogodišnje hrvanje EU sa Turskom ne vodi se oko ukidanja smrtne kazne ili položaja Kurda u Turskoj, nego prije svega za skidanje zaštitnih mjera za one robe koje Turska smatra da će oslabiti ili uništiti domaću proizvodnju, ako se dopusti slobodan uvoz tih roba u Tursku. Primjerice uvoz koštunjavog voća (orasi, lješnjaci, bademi, pistacije) podliježe carini od oko 40 % i prelevmanu od eur-dva po kilogramu. Kako su naši pregovarači ispregovarali uvjete robne razmjene sa EU i zemljama CEFTA: Daj olovku da potpišemo pa da idemo na ručak. I zato danas imamo u svakom malo bolje opremljenom tržnom centru u Livnu više čokolada nego što ima djece u Livnu da ih konzumiraju. Pa izvolite.

DAMA I DEGENEK

Nije trebalo dugo čekati na nastavak afere kamenovanje, ali za razliku od prvog slučaja, kada su pozivani specijalci, a slučaj završio u medijima i na sudu, novo događanje naroda i Prve Dame desilo se i prošlo u potpunoj medijskoj šutnji. Čak i sveprisutni Livno-online nije objavio ni slova. I za razliku od kamenovanja gdje nijedan navodno bačeni kamen nije pogodio metu u novom slučaju korišteno je više oružja koja su redom pogađale mete. I to žestoko.

A priča ide ovako. Odabrano društvo oko Prve Dame okupilo se prije par tjedana da proslavi rođendan nekoga od njih. Svi su izašli iznad sela do kućice izgrađene zajedničkim sredstvima za te i slične svrhe. Odmah po izlasku na mjesto događanja radnje konstatirali su da nisu jedini koji taj dan planiraju feštu na toj lokaciji. Ukratko, kućica je bila zauzeta drugim društvom koje se zabavljalo za sada nepoznatim povodom. I kako to slijedi, društvo nije bilo nimalo impresionirano Prvom Damom i njenim društvom, te je odbilo ustupiti lokaciju i prekinuti svoju feštu. I tu počinje zaplet.

Prvo su, kako to dolikuje našim običajima razmijenjeni verbalni argumenti između zainteresiranih strana. I kako je to kod nas običaj verbalni argumenti nisu pili vode. Odnosno obje sukobljene strane su smatrale da su u pravu. I kako je to kod nas slijedi, poslije verbalnih argumenata na red su došli i argumenti sile. I tu se mlado društvo pokazalo iznenađujuće nedosljedno. Kako je to kod nas već ustaljena praksa, mladi su nezainteresirani za sve, naročito za politiku, jedini im je interes povlačenje u Njemačku. Ovaj put je bilo sasvim drugačije. Mladi su se itekako pokazali zainteresiranim na argumente politike i nije bilo povlačenja. Ako smo vam dali državu, kućicu ne damo.

I nakon razmjene argumenata druge vrste, ekipa Prve Dame izvukla je deblji kraj. Prvi pratilac dobio je bokserom u glavu, a nakon naguravanja i Prva Dama je dobila preko leđa. Naime, kako ona kaže u slučaju kamenovanja da se nije plašila, jer iza nje stoji hrvatski narod, ona je i stala ispred hrvatskog naroda, kome je neoprezno okrenula leđa na što je neko iz mase hrvatskog naroda uzvratio letvom preko leđa.

Vidjevši da sa ovom omladinom nema šale ekipa se povukla da sanira rane. I tu nastaje druga vrsta zapleta. Na telefonski poziv prema Medicinskom centru i upitu tko je dežurni kirurg, stigao je nepovoljan odgovor. Zele. I prvi pratilac donio je neočekivanu odluku: Vozite me na Firule, tamo će me ušivati. Nije to bila odluka u vezi sa Zelinom stručnošću. Prije svega mislilo se na napaćenu livanjsku javnost koja ne bi mogla podnijeti još jedan brutalan napad na Prvu Damu, još manje na medijsko razvlačenje i eventualno dugi sudski spor. I tako je prvi pratilac na miru zašiven na Firulama, mediji su odšutjeli, čak je i sveznajuća čaršija zakazala ili je to bio izraz solidarnosti prema Prvoj Dami. Vrag će ga znati. Stvar je majstorski zataškana, a da li su učesnici izvukli kakve pouke iz ovoga, nisam siguran. Ono što je sigurno, neće biti ni sankcija, jer neće biti sudskog procesa, neće se na sud donositi dokazi o napadačkom oružju, kao u slučaju kamenovanja. Pouka iz cijelog slučaja mogla bi biti: Nikad ne okreći leđa narodu, jer je narod nepredvidiva biljka. Kada misliš da si ga dotukao i ušutkao, uzvrati na najgori mogući način. Nezahvalno.