Subota, 14.10.2017.
BAUK KOMUNIZMA III
Kako sam predviđao, tako se i
desilo. Od najavljenog ujedinjenja ljevice skoro pa ništa. Dogovoreni
zajednički nastup SDP-a i DF-a na sljedećim izborima jedino je što se u ovom
trenutku moglo i dogoditi. Naša stranka i Reufova stranka očito nemaju
potencijal ni za što osim samoreklamerstva, pa su tako i ispali iz ove kombinacije.
Ako tome dodamo rasulo u Našoj stranci i smjenu Reufa, za očekivati je njihovo
lagano odumiranje, kao i formiranje nove stranke kojoj bi na čelu bio Reuf.
Gore spomenuti dvojac dogovorio je
dakle zajednički nastup na izborima, nekoaliranje sa nacionalnim strankama i
ništa više. Dakle spremaju se za još četiri godine jalove oporbe. Malo će se
refreširati izborne strategije, malo će se fotošopirati stare-nove face i to je
to. Pod uvjetom da se zadovolje interesi svih na izbornim listama, što je nemoguća
misija i vrlo lako je moguć raspad ovog sistema već u lipnju naredne godine.
Nije definirano niti učešće, niti mogući kandidat za člana Predsjedništva
između ovih saveznika. Valjda je i Komšiću jasno da je njegovo učešće u tome
kontraproduktivno, a ne vidi se ni Nerminovo htijenje za tim položajem. U
stvari, ne sjećam se da je SDP BiH imao čelnog čovjeka za kandidata za člana
Predsjedništva još od Durakovićevog vakta.
Ono što me nervira je da i dalje
nema novih ideja i novih programskih opredjeljenja, iako cijela gomila ljudi
radi na novim izbornim strategijama koje neće ponuditi ništa novo. To je
posljedica ugodnog dugogodišnjeg uhljebljenja i kohabitacije većine rukovodećih
ljudi iz obje ove stranke sa nacionalnim strankama na vlasti. I zašto onda čačkati
mečku. Kad je dobro i ovako. Osigurati sebi mjesto na listama koje garantira
prolaz i lagano prespavati još jedan mandat, a na stranačkim skupovima grmiti o
bandi nacionalista na vlasti koji ovu državu vode u propast. Nema osnovne
supstance kojoj je baza socijaldemokratska ideja, nema prepoznatljive i
uvjerljive brige za socijalno ugrožene kategorije. Pristup tome je jalov,
salonski, sa velikim zazorom od socijalističkih ili ne daj Bože komunističkih
ideja. Samo tako se može objasniti šutnja parlamentaraca iz SDP-a i DF-a na
nedavnu raspravu o prijedlogu Plana rada Parlamenta Federacije za 2017. godinu.
Nije se ta rasprava održavala proljetos, niti zimus, već krajem rujna ove
godine. Što se može drugo očekivati od ljudi koji mjesečno tuku po 4.000 KM za
ništa. Normalno – ništa. Da imaju imalo socijaldemokratske žice predložili bi u
svom novom programu da će novo izabrani parlamentarci raditi bez naknade sve
dok ne usvoje Plan rada za svoj mandat i pravilnik o ispunjenju tog plana koji
bi predviđao proporcionalnu naknadu za ispunjenje plana. Ali bolje je šutjeti i
ne čačkati mečku. I tući 4.000 KM za ništa.
I što se može očekivati u
predizbornoj kampanji, pod uvjetom da savezništvo opstane. Ponajprije novih 100
km auto puta, koje je od životnog značaja za Livno ili recimo Cazin. I još
nekih tričarija. Rješavanje nezavidne situacije velikog broja ljudi koji ne
primaju plaću, kojima nisu uplaćeni doprinosi, pa ne mogu riješiti ni pitanje
zdravstvene zaštite, mirovine i sličnih trivijalnih problema koje parlamentarci
i ministri ne poznaju, nije na dnevnom redu. Rješavanje prekobrojno uposlenih u
državnim institucijama i javnim poduzećima također nije na dnevnom redu. To što
nam se svaka proračunska institucija pretvara u manje ili više Sebijin klinički
centar nije prioritet. Osvojit ćemo i mi jednu ili dvije agencije, ako nas
puste.
Zanemarivanje društvene
odgovornosti već je duboko usađeno u svaki segment državne vlasti. Ja sam
odgovoran samo sebi i ponekad svojoj stranci. To je modalitet po kojem sve kod
nas funkcionira. Glavni proizvođač društvene neodgovornosti bila je i ostala
državna administracija na svim nivoima vlasti. Oni su patentirali ne plaćanje
doprinosa, oni su patentirali plaćanje doprinosa na minimalac, oni su
patentirali nekažnjavanje onih koji provode takvu rabotu. I što očekivati od
privatnika. Prepisivanje već uigranih nezakonitih shema. Na prste jedne ruke
mogu se nabrojiti društveno odgovorne kompanije koje vode brigu o svojim
uposlenim i o sredini u kojoj djeluje kompanija. Sve to biti će uzrok lošeg
izbornog rezultata za novu koaliciju. I što ćemo onda. Ući ćemo u proces
posipanja pepelom, žaljenja za propuštenom šansom i obećanjem da ćemo u
sljedećem izbornom ciklusu rasturiti nacionalne stranke. SDP je već odavno
certificirao cijelu ovu proceduru kod Bate, bosansko hercegovačke agencije za
akreditaciju svega i svačega. I tu su svjetski prvaci. Niko ne zna žaliti za
izgubljenim izborima kao mi. Bilo bi pametno organizirati kratke tečajeve za
ostale stranke koje se ne znaju snaći u izbornom porazu. Sjetite se samo Harisa
Silajdžića poslije poraza na izborima, čini mi se 2010. godine. Ekspresno je
zdimio Orijent ekspresom u Tursku, gdje se još oporavlja od debakla.
Jedino što ide u prilog novoj
koaliciji je djelovanje njihovog tajnog člana – Sebije. Takva količina
bahatosti, nestručnosti i stranačkog nepotizma nije viđena na ovim prostorima
još od doba političara i pjesnika, doktora za dušu i ostale organe, velikog
Radovana. Bezobrazluk kojim se smjenjuju i udaljuju sa posla kirurzi u Sarajevu,
preliva se polako i na sve važnije agencije, fondove i slične para državne
sinekure da i kod ono malo normalnih esdeaovaca izaziva zgražanje i revolt
prema vodstvu stranke koja taj proces ne zaustavlja, nego ga naprotiv tiho
podržava. To bi, ako se ova tragikomedija nastavi moglo značajno umanjiti broj
glasova za SDA u korist nove koalicije. Pod uvjetom da oni sami to ne ističu i
ne dižu dreku u kampanji.
CAFFE NOSTALGIJA
Sanjao sam kako vodim proletere mlade
Jedno od rijetkih mjesta gdje možete osjetiti duh prošlog
vremena je i jedan kafić u Sarajevu. Neću mu reći ni ime, niti adresu, on
svakako nije in, ali ima svoje vjerne posjetitelje, koji sukladno gazdinom
opredjeljenju o nereklamiranju, pažljivo biraju koga će dovesti u kafić,
odnosno bukvalno uvesti u prošlost. Potrudiću se da vam u ovih nekoliko redova
dočaram dio atmosfere, ostalo morate potražiti sami.
Vanjski izgled kafića potpuno je neprimjetan, odnosno
neuočljiv. Nema neonske reklame, nema jarko osvijetljenog ulaza sa ispisanim
ponudama. Izvana liči na uredski prostor, stakleni izlog sa običnim kućnim
zavjesama. No unutrašnjost potpuno demantira vanjsku bezobličnost. Zidovi su
obloženi starinskim tapetama bež boje, svaki zid drugi dezen. U oči vam odmah
upada desni zid skoro potpuno prekriven fotografijama u boji, ljudi, predmeta i
događaja iz prošlog perioda. Centralno mjesto zauzima stilizirana pahuljica,
logo Zimskih Olimpijskih Igara u Sarajevu 1984. godine. Desno od nje je maskota
Igara, Vučko, a lijevo je skijaš Bojan Križaj, čovjek od koga se tada očekivala
medalja. Bojan je zakazao, a junak je postao Jure Franko. Dalje desno su
sportaši, šampionske ekipe Želje i Sarajeva, slike tadašnjih sportskih asova, Pape
Sušić, Predrag Pašić i nezaobilazni Mirza Delibašić. Iako košarkaš, bio je i
ostao jedna od najvećih sarajevskih sportskih legendi. Ima tu i poneka fotka
Zvezde i Dinama. Lijevo su muzičke legende, nezaobilazni Indexi, Dugme i Kemo.
Ima ih još, samo ih nisam mogao prepoznati. Recimo Ivica Šerfezi. Slijede zatim
filmske legende. Nezaobilazni Valter i Bata, Ko to tamo peva i Pavle Vujisić,
Doli Bel. U samom centru ispod olimpijskih simbola su Titove slike. I službene
i one manje službene. Tito sa Jovankom (obavezna punđa), Tito sa Sofijom Loren,
Tito i Yul Briner. Malo dalje cijeli je Zastavin vozni park, od legendarnih
tristaća i fiće do stojadina sa dugonogom mačkom na haubi i slogana: Snaga se
oseća, Yugo America i na kraju auto za brzo delovanje milicijski fićo. Tu su
zatim uvećane fotke novčanica, popularne hiljadarke i konja, pa onda naslovnica
Politikinog zabavnika, nezaobilazna Cocta, ekološka cigareta Opatija, do na
kraju, u to vrijeme popularne radne obuće za žene, borosana uz slogan: Ako nije
Borovo, nije Borosana.
Na lijevom zidu se nalaze Vilerovi gobleni između kojih
je, u to vrijeme obavezna dekoracija svake kuće, crno bijela, retuširana slika
bračnog para. Ispod toga je starinski kauč sa još starijim stolovima koji su
svi odreda pokriveni heklanim komadima vezova vrijednih domaćica. Pored toga je
komoda sa starim telefonom, Tesla radiom i TBM-ovom pisaćom mašinom. Iznad toga
na zidu stoje jedna do druge Povelja Kulina bana, Pionirska zakletva i poziv na
slet za Dan Mladosti.
Šank i pozadina su dizajnirani od dijelova starih regala
sa, u to vrijeme modernim, kičastim reljefnim detaljima. Police su, pored čaša,
popunjene starim koferima, knjigama, obaveznim Tosca gramofonom. Knjige se
nalaze i u prednjem dijelu šanka, tako da uz pivo možete listati sabrana
Lenjinova djela. U pozadini šanka su poredane zastavice svih tadašnjih
prvoligaša bivše države, a na samom šanku, pod staklenom pločom nalaze se stare
novčanive i razglednice.
I toalet je priča za sebe. Uz lavabo i špiglo, tu je i
polica sa starim priborom za brijanje, obavezni žileti i Pitralon, te nešto
ženskih potrebština, od kojih sam uspio identificirati samo viklere. Kabine su
označene likovima sa nekada vrlo popularnih čokoladica, Braco i Seka. Šećer je
na kraju. U muškoj kabini sušu se muški veš, pa sam morao zaviriti i u žensku.
I tamo je razvučen štrik i na njemu obješene gaće i starinski grudnjak sa
armaturom, otprilike XXL veličine.
