03.12.2016.

Subota, 03.12.2016.

AFFAN  I  SALIH

Kucaj prije nego što uđeš u njenu sobu, 

tajna su vrata podzemnih voda

Što je grad bez duše i što je duša grada bez pomaknutih umjetnika. Bilo koje vrste, bitno je da su pomaknuti. Kad kažem pomaknuti mislim  na pomak u pozitivnom smjeru. Jedan od takvih pomaknutih je i Affan, sarajevski i svjetski slikar. Nisam imao tu čast i prigodu poznavati ga u njegovim kreativnijim godinama, odnosno nisam ga ni poznavao dok nisam došao u ovaj pomaknuti grad.

Upoznao sam Affana jednog ljeta u Sarajevu, prije bi se moglo reći da sam ga uočio u kafani u koju sam zabasao sa društvom. Oronuli starčić sa štapom kao pomagalom za kretanje, u malo povelikoj garderobi, koja je vidila i bolje dane, sa obaveznim maestro kačketom na sijedoj glavi i nepovjerljivim pogledom na sve oko sebe. Tihi ulaz u kafanu i zauzimanje diskretnog mjesta u kafani. Značajan pogled prema konobaru, koji donosi standardni vlahov i sok od jabuke. I čekanje. Tko će se prvi zakačiti. Obično to bude konobar Salih, koji je i vlasnik kafane, koji svojim neprekidnim bockanjem naizgled nervira likovnog doajena.

Jer, Affan jeste doajen. I legenda. Naslikao je bezbroj slika. I još više prodao. Navikao da mu laskaju i podilaze. Svi izuzev Saliha. Salih je njegova terapija. I jedina veza sa stvarnim svijetom. Jer Affan već dugo, dugo živi u svom svijetu, nedokučivom i nerazumljivom za nas obične smrtnike. Vidi svoje još nenaslikane slike, računa na svoj način koliko može uzeti za njih, koliko još treba nafatati parajlija i novopečenih bogataša, skorojevića, koji su odavno svoje bogatstvo prestali izražavati skupim vilama i džipovima, njima sada trebaju Berberi, Zečevi i Affan. A Affan nije ništa izgubio od svoje zavičajne pronicljivosti, kad se pojavi ovčica, treba je ošišati. I ide mu to za rukom, odnosno kistom, slika i plasira svoje proizvode bez imalo muke. Bez PR-a, bez glamurozne promidžbe. I sve je u redu dok se ne zakači na Saliha.

A Salih je stari sarajevski ugostitelj. I još i mesar. Svašta je prošao i svega se nagledao. I Affan je njemu jedna vrsta terapije. U svojoj kontradiktornoj simbiozi, njih dvojica odlično funkcioniraju i nadopunjuju se. I jedan i drugi pljuju po onome prvome, ali ne mogu jedan bez drugoga. U neprekidnom prepucavanju u ugodno derutnoj kafani njihov kabaretski nastup odlična je potka za neplanirano duže zadržavanje i za redovno navraćanje onih kojima takav igrokaz odgovara. A takvih ima na kamare. Od uglednih političara i akademskih profesora, koje Salih također dočeka i isprati sa komentarom koji zaslužuju, preko uobičajenih marginalaca, do slučajno zalutalih turista. I za svakog njih dvojica imaju priču, odnosno „svađu“.

Živio Affane

Nemoj mi živio, mogu živiti i u kolicima, reci živ i zdrav bio

Izvoli Affane, šta će se popiti

Bole me noge, pluća, rebra, glava

Bolan Affane, ovo je kafana, hitna ti je iza ćoška

Obično tako startaju, ali imaju na raspolaganju nekoliko uigranih scenarija, koji uz stalnu improvizaciju, uvijek izgledaju originalno. Uobičajena je prepirka oko plaćanja pića, Affan uvijek misli da ga je Salih zakinuo, odnosno da mu naplaćuje i ono što mu drugi gosti zovnu. Salih to uistinu i radi, ali ne da bi Affanu naplatio, nego da bi ga iznervirao. Pare su Affanova bolna tačka. I u 82-oj špara i štedi, kao da će sutra na fakultet. I Salih to zna i voli ga izbaciti iz njegove kalkulacije koliko je tu večer uštedio na račun čašćenja drugih. To je beskrajno uvjeravanje da su ga drugi častili, uz Salihovo protivljenje da kao on to niti je čuo, niti je drugima to naplaćivao. I dužan je Affan. Ako nema novca, pisaće u teku, a ako nema ni poslije novca, neka donese neku sliku. I tu se prelazi na drugi scenario. Kad je u pitanju prodaja slika Affan je uvijek trijezan. I zaračunava. Salih to po običaju obezvređuje, što Affana još više nervira. A kad Salih to pođe pretvarati u meso, e onda je Affanu puna kapa, odnosno, skida svoj kačket i umjetnički negoduje. Brate Salih, ti na kraju sve pretvaraš u krave i telad. Ne može se tako sa umjetničkim djelima, nisu to ćevapi. Salih onda redovno radikalizira stvar, prodajući Affanovu sliku, koja visi u kafani, prvom gostu za smiješno nisku cijenu. U pravilu gost nudi duplo od ponuđene cijene, ali Salih nije zadovoljan. Nudi Affanu da otkupi svoju sliku za četvrtinu njene stvarne vrijednosti. Affan bi je rado otkupio i opet prodao za stvarnu cijenu, ali u džepu uvijek ima minimalu. I opet pođe beskrajna Salihova priča kako se prevario i koliko je mesa mogao nabaviti za te pare koje je dao Affanu za njegovu škrabotinu. A najveća je uvreda za Affana kad mu Salih kaže da to sve slikaju njegovi studenti, a da on samo stavlja svoj potpis na gotovu sliku.

Affan u tim prepirkama uvijek izgleda kao da će ga za sekundu pogoditi ili srčani ili moždani udar, pokušavajući izazvati sentiment kod Saliha. Ali nema milosti kod njega. Nemilosrdno i dalje nastavlja udarati po Affanovoj sujeti. Affan se pokušava vaditi na svoje godine, ali ni to ne dira Saliha. Nagovara ga da njemu prepiše tu svoju crkavicu od imovine, stan i atelje od oko 200 kvadrata, tristotinjak neprodanih slika. A Affan se ne da. I kada izlazi iz kafane, izlazi mnogo poletnije nego što je ušao. Kao da je primio infuziju. Prijeko potrebni lijek. I sada odlazi na zasluženi počinak. A Salih u pravilu izlazi za njim, ovoj put da pripazi da Affan bez problema savlada stepenice koje vode ka izlazu iz kafane. I ako uoči posrtanje, nestabilnost, Salih ga prati do nedalekog stana, a ako i to nije dovoljno, ponekad ga i uznese na peti kat, da bi bio siguran da je maestro stigao do svog prebivališta, da će se malo naspavati i odmoriti i da će sutra obadvojica nastaviti tamo gdje su stali.

Oba su izgubli sinove u ratu, njihov sirovi humor na račun onoga drugog jedna je vrsta odbrandbenog mehanizma potrebnog obadvojici. Zaborav na surov način. Kad Affan ne dođe nekoliko dana za redom, Salih je obično neraspoložen, zabrinut i redovno zove Affana pred fajrunt da ga pita za zdravlje. Affan se redovno javljao, a kad je skužio igru, nije se odazvao odmah. Nazvao je Saliha u 4 ujutro i hladno mu rekao: Imao sam propušten poziv sa ovog broja. Je li nešto hitno?

Afan je preminuo nedavno (svibanj 2015. godine) u svojoj osamdesettrećoj godini.

BUBO (N)

                                                                         Čija krv tada kola venama hrabrih

Kaži zbogom i neka te proguta noć

I Bubo je jedan od mnogih koji se našao u procijepu neprihvatanja Livna. Rođen i odrastao u Livnu, u dobrostojećoj i politički etabliranoj obitelji, imao je komociju neformalnog i neuobičajenog životnog stila. To može proći u Livnu, do nekog vremena, kada se takvo ponašanje tretiralo kao mladenačka razigranost i ludiranje. Čaršija daje vremena, ali ne beskonačno. Od tebe se očekuje da to ludiranje prođe i da uđeš u standardni malograđanski kalup. A Bubo se nije dao ukalupiti.

Završio je i neku višu školu u Zadru, taman dovoljno da ga obitelj aktivira u korisne društveno-političke aktivnosti. Tako je Bubo ničim izazvan postao predsjednik livanjske omladine, u to vrijeme značajne polazne funkcije za dalji društveno-politički rad. Ali avaj, nije išlo po planu gradskih otaca. Bubo je još od srednje škole imao svoju ljubav, sa kojom se i oženio odmah na početku svoje karijere. I svi su mislili: Idealno, miješani brak je u to vrijeme bio poželjan. No Bubo je nastavio i sa svojim starim navikama, od kojih je najteža bila opijanje. Opijao se često i opijao se teško. A bio je i od onih koji nisu baš ugodni u piću. Srećom bio je verbalno, a ne fizički agresivan u piću. Imao je još jednu osobinu kada se nađe u takvom stanju: Nikada nije gubio konce priče. Tko ga nije poznavao, teško bi mogao zaključiti da je mortus, priča mu je uvijek bila smislena i zanimljiva.

Imao je i starijeg brata, kojemu je sve išlo od ruke. I fakultet i smisao za umjetnost. Još za studiranja, svirao je u Teškoj industriji i dugo je važio kao najpoznatiji livanjski gazbenik. Nakon završetka faksa, dobro se priženio u Zagreb, gdje je otkrio i svoj drugi talent, slikanje. Brzo je prešao na naivu i naivce. I još i danas živi od toga. Bubo je cijelo djetinjstvo i mladost proveo u sjeni uspješnijeg brata, pa ga je vjerojatno pokušao nadmašiti bar u šank disciplinama. Zašto ovo pišem. I Bubo je slikao, od djetinjstva. U početku samozatajno, poslije iz inata. No njegov slikarski pravac nije bio u trendu. Slikao je minijature, predivne, lirske. No tada se umjetnost priznavala po kvadraturi. I plaćala se po kvadraturi, slike normalno. Ipak Bubo je uporno nastavljao u svom stilu. Imao je i nekoliko izložbi, doduše skupnih, na tada popularnom Livanjskom kulturnom mozaiku.

Možda bi se i sve dobro završilo da Bubo nije načuo da ga pozivaju na izložbe samo radi brata, tradicionalna livanjska podlost na djelu. Bilo kako bilo, Bubo je prestao slikati, a zbog sve češćih prigovora za opijanje i brak je došao u krizu. Omladinski mandat je istekao, politički establišment ga nije gurao dalje, pa je Bubo sve napustio i otišao raditi u Zadar, prvo u Tankerskoj plovidbi, a kasnije kao zastupnik neke američke kompanije za specijaliziranu brodsku opremu.

I brak se u međuvremenu raspao. Bubo ipak nije prestajao dolaziti u Livno, što je redovno završavalo beskrajnim opijanjem. Kako je u međuvremenu, brat prodao obiteljsku kuću i odveo majku u Zagreb u novi stan, Bubo ni u Livnu više nije bio svoj. Znao je da ga rodbina ne miriše najbolje, svoje kuće više nije imao, pa u to vrijeme nije bilo čudno zateći ga na spavanju na najneobičnijim mjestima. Završio je tragično u Zadru, podlegavši unutarnjim ozljedama, koje je zaradio u objašnjavanju policiji zašto nekoliko dana ne izlazi iz birtije.  

DIPLOMATA OD FORMATA

Sloboda nije krilatica reklamnih panoa

Kod nas su se s vremena na vrijeme, gotovo ritmično, pojavljivali likovi koji su glumili da su nešto drugo. U pravilu veće i važnije osobe nego što su to u stvarnosti bili. Od naivno iskrenog Mate Čavke, koji je za sebe govorio da je dubrovački plemić, do vještih varalica, kakvi su bili Čador i Mađar. Između te dvije krajnosti, kroz Livno je protutnjalo sijaset marginalaca, koji su vidjeli malo svijeta, te su te djeliće htjeli prenijeti u Livno, naravno, u svom liku i djelu. Bilo je faca koji su se u Njemačkoj prehranjivali psećom hranom, a u Livno dolazili rent-a-car mercedesima ili bembarama, sa posuđenom gutom dojč maraka, glumili svoju uspješnost, a po povratku u Njemačku, cijelu godinu odrađivali dug. Takve je bilo lako prepoznati, ako ništa, a ono po "usklađenoj" garderobi i svjetskom rječniku bauštelskih fraza. Ipak jedan dugogodišnji prodavač magle mi je ovih dana zapeo za oko, upravo po svojoj dugogodišnjoj karijeri prodavača magle sa, moram priznati, sasvim solidnim stilom nenametljive nametljivosti.

Kao momčić umislio si je da je rođen za pjevača, veliku karijeru koja podrazumijeva mnogo novca, žena i prije svega slave. Nabavio je negdje, vjerojatno uz očevu novčanu pomoć, i nešto pjesmuljaka, snimio je čak i spot, dva, bio jedanput emitiran i na televiziji. Karijera je počela ambiciozno do jaja, ali nije postigla željeni učinak. Odnosno bilo je premalo novca, žena i slave. A moralo se i naporno vježbati i tezgariti po provincijskim diskaćima i kafanama. Rat je bez svake sumnje prekinuo jednu sjajnu karijeru. Livanjski Mate, Mišo Kovač zdimio je tati u Njemačku, gdje se malo odmorio od estradnih napora, presabrao i zaključio da estrada nije za njega, te se okrenuo unosnijoj djelatnosti sportskom menadžerstvu. U zemlji koja ima registriranih nogometaša kao mi stanovnika, lako je našao sugovornike za svoju novoizabranu djelatnost. Mora se ovdje reći da je čovjek imao žicu za obraditi i uvjeriti mušteriju. I gurao je naš junak taj biznis sve dok je bilo ovčica i na jednoj i na drugoj strani. Posebno na našoj, gdje je uvijek bilo talentiranih klinaca i još više frustriranih roditelja koji su pod svaku cijenu željeli da njihovo dijete postane ono što su oni oduvijek željeli, a nisu postigli. Takve je naš menadžer njušio na dan hoda. I šišao, odnosno uzimao predujam za sklapanje sigurnog ugovora sa ovim ili onim bundesligašem.

No i to je brzo prošlo, prije svega uvođenjem strogih pravila o licenciranju menadžera u Europi, a i mogućnošću prokazivanja od strane konkurencije. Ne mogavši izdržati taj strahoviti pritisak, naš nesuđeni Menadžer ponovo je uzeo odmor, presabrao se i okrenuo manje rizičnom, a više ugodnom i unosnom poslu obrade naivnih jedrih Švabica, koje nisu puno prešle. Da bi priča bila što vjerodostojnija i samim tim uspješnija, naš Žigolo je, koristeći stare sportske veze, redovno tražio i dobivao titule počasnog ambasadora egzotičnih zemljica u Njemačkoj. Receptura skupih automobila sa diplomatskim tablicama, ugodne vanjštine i pristojnih manira, pokazala se kao dobitna kombinacija. Naš Žigolo, pardon počasni ambasador Nezavisne Republike Samoa u SR Njemačkoj ne dozvoljava da se ne sazna za njegova postignuća. Redovitim dolascima u Livno, obilaskom trendovskih kafića odjeven po posljednjoj red carpet varijanti, sa obaveznim Rolexom sa prevelikom narukvicom, koji mu stalno klizi preko zgloba nudeći se livanjskim radoznalim očima bez riječi govori tim i takvim radoznalcima: Crkni od muke, vidiš da sam ja neko, a ti nitko.