10.12.2016.

Subota, 10.12.2016.

KUM (N)

Ma hajde mrdni već jednom – ma hajde pokreni se

                                   Ma hajde učini nešto – ma hajde...

Tiha proljetna noć sredinom travnja '92. u zamračenomi polupraznom Livnu. Negdje između prvog i drugog pokušaja proboja crte Livanjske bojišnice. Jedna izgubljena duša tumara praznim gradom. Ili je pijan ili je stranac, ne snalazi se po gradu. Zaustavlja ga policijska patrola, uveden je policijski sat u Livnu. Lutalica to očigledno ne zna. Policajac ga grubo prekida u šetnji i mislima. Dokumente molim, znate li za policijski sat. Očigledno da lutalica nema pojma o novom režimu kretanja i življenja u Livnu.

Odakle dolazite? Iz Barcelone. Iz Barcelone, mene si našao u ovo doba zajebavati. Pljas. Vodite ga u peticu na prevaspitavanje. Tako je Kum završio u petici, jedva izbjegavši batine, tek su ga tu prepoznali. I stvarno je došao iz Barcelone, tu mu je pristao brod na kojemu je radio, Kum je uhvatio prvi avion do Splita i nekako se dokopao Livna. Ništa ga nije moglo zaustaviti da dođe braniti svoj grad, pa ni policijski šamar. Odmah sutradan obukao je HOS-ovu crnu uniformu i ostao u njoj do formiranja brigade, kada je i napustio po tko zna koji put svoj grad.

Ništa čudno za Kuma, cijeli mu se život sastojao od odlazaka i dolazaka u Livno. Vjerojatno je tako i pamtio događaje u svom burnom i neobičnom životu. Odrastao je u uglednoj livanjskoj obitelji i od malih nogu se trudio da zajebe taj ugled i status svoje obitelji. Počeo je piti već u osnovnoj školi, a ne mogu se sjetiti je li je uopće i završio. Izluđivao je sve oko sebe, roditelje, nastavnike, susjede i sve one koji mu nisu bili po volji. Odmah sa 18 odradio je i JNA, ni tamo ga nisu uspjeli disciplinirati. Volio je rakiju, žene, Olivera i Medu. Za ostale ga nije bilo briga. Na svadbi svog rođaka, upoznao je mladinu rodbinu iz Amerike. I nije prošlo mnogo, Kum je osvanuo u Americi, udao se za jednu zgodnu i imućnu curicu koju je upoznao na toj svadbi. Ni Kum nije bio loš u rijetkim trenucima bez alkohola, bio je visok, vitak, ugodne face i ponašanja.  Još manje vremena je prošlo dok nisu počele stizati priče o njegovim problemima sa ženom, njenom obitelji i američkim načinom života. Kum je naučio nekoliko američkih fraza i pokušao nastaviti svoj životni, pardon kafanski stil. Hellonigger, give me one beer. Zbog batina je ubrzo izbacio ono nigger, ali pivo nikako. Nakon učestalih ženinih prigovora, Kum joj je, onako po naški, odvalio jednu vaspitnu i otišao nazad u kafanu. Tu ga je pokupila policija, prenoćio je u zatvoru, a nakon nekoliko ponavljanja manje-više istog scenarija, ženica je zatražila razvod, Kum je dobio zabranu pristupa, a dok je trajala socijalna pomoć, našao je drugu i ponovo se oženio.

S tom drugom došao je nakon nekoliko godina odsustvovanja u Livno, negdje krajem 80-ih. Umjesto kući, Kum je odmah zdimio u novootvoreni Lennon da vidi Medu. Nakon nebrojeno mnogo rundi pića i Olivera, mladoj je prikipilo pa ga je pokušala uvjeriti da idu kući, da se upozna sa njegovim starcima. Uzaludno, Kumov jedini odgovor bio je: Kako ću ostaviti Medu samoga. Na kraju je po mladu došao njegov stariji brat, tada već dirigent Sarajevske filharmonije i odveo je na upoznavanje. Kum je nastavio piti sa Medom i pričati svoje američke dogodovštine. Naučio je i nešto novih fraza: I have car acsident. Brod, nemir i rat prekinuo je i ovu Kumovu ljubavnu priču. Tih par ratnih godina u Livnu, Kuma su nosale vile. Pića je bilo u izobilju, a uniforma je bila najbolji odbrandbeni mehanizam. Normalno i Heckler. Omiljena Kumova zabava u to doba bila je prepadanje njegovih prijatelja Srba, koji su još bili u Livnu. Upadao im je u stan u gluho doba noći, naoružan obično flašom konjaka i gajbom piva, koje se moralo popiti do zore, jer u zoru Kum ide na liniju da ih brani. Sve je to Kum pregurao bez ijedne ogrebotine.

Nakon rata Kum se pokušao vratiti i na brod i u Ameriku, ali nešto nije štimalo. Što se u međuvremenu dogodilo sa njegovom matrikulom i zelenim kartonom, nemam pojma. Znam da je u poratnim godinama Kum često boravio u Livnu, na dan, dva, pa opet nestajao. Lutao je na relaciji Livno, Split, Zagreb, Njemačka, Amerika i nazad. Iz tog perioda pamte se njegove eskapade u Njemačkoj,  prvo kod brata, koji je za vrijeme rata napustio i Sarajevo i filharmoniju i došao taksirati u Minhen. Nakon niza nesporazuma sa bratom, Kum je zdimio kod ujaka u Ulm. Ujak mu je pokušao naći nešto posla, a u međuvremenu ga je upoznao sa svojom ekipom, posebno u kafani gdje je izlazio. I dok je ujak odrađivao svoju šihtu i usput mu tražio posao, Kum je visio u toj kafani i nabijao ceh.Platiće ujak. I kad je ujak na kraju saznao za to, bio je to kraj druženja. Kum je popio njegovu cijelu mjesečnu zaradu.

Nakon neplaniranog povratka kući, Kum je počeo kružiti po Splitu, gdje je na kraju našao i nešto posla. Počeo je raditi na naplati carinskog parkinga u Sjevernoj luci, gdje sam ga i vidio posljednji put. Čuo sam da je opet našao dobra komada, žene su ga uvijek išle, ali ovaj put on je bio donji. Uvjet je bio ili ona ili flaša. Kako čujem, za sada je pobijedila ona. Do kada će tako biti, ne zna se. Ono što se zna je da priča o Kumu još nije gotova. Biće tu još akcije, jer teško mi je povjerovati da se Kum umirovio. On može otići u penziju, ali mirovanje mu nikada nije išlo.   

MUNJA

Sloboda nije konstruktivna kritika postojećeg stanja

Kad god čovjek pomisli da je vidio i doživio plafon primitivizma, arogancije i netolerancije, nađu se pojedinci da ga razuvjere. Osobno sam mislio da je Pendrek inženjer taj parametar negativnosti, ali sam nedavno doživio pravo otkrovenje. Kakav biser, nisam mogao odoliti, a da ga ne portretiram u mojoj maloj galeriji junaka sa minus predznakom.

Munja je naš čovjek koji je uspješno završio ekonomske nauke u Zagrebu i do rata je tavorio kao perspektivan kadar dok ga nisu momci iz klirinškog Astra-show-a ubacili u privatizacijski stroj. Munjevito je dobio posao u Munji, još munjevitije ju je privatizirao, nakon legendarne partije preferansa u Nazorovoj, te kao već ugledni poduzetnik krenuo u pomoć svom rodnom kraju, kojega je zahvatio ratni vihor. Munja se, kao svaki domoljub bez pokrića, stavio na raspolaganje na prvu crtu odbrane Livna u Dubravama. Otuda je redovno slao u svoj rodni grad pošiljke čarapica, potkošulja i gaća, a još više verbalnu podršku odbrani Livna.

Nakon takvog herojskog učešća u odbrani našega grada, Munja je nastavio svoj jednosmjerni privatizacijski put sa jarkom željom da uđe u 200 veličanstvenih obitelji, gospodara cjelovite lijepe naše, a bogami i šire. Uspješno magistrira i doktorira, opet munjevitom brzinom, sa kojom, također, vodi svoju tvrtku u propast. Uporedo s tim, nemilice ulaže u svoj rodni kraj. Od tih kapitalnih investicija, ostaće zabilježena ograda i kapelica na groblju u rodnom mu selu.

Danas kao etablirani gospodarstvenik predsjedava udrugom 200 najvećih utajivača poreza u lijepoj našoj, slatko priča o negativnoj poduzetničkoj klimi u Hrvatskoj i nonšalantno pokazuje Kosoričin mail sa ponudom da bude ministar gospodarstva, što je sa gnušanjem odbio. Vatreno brani nauk svog omiljenog preferans suparnika, s teškom mukom priznajući da se Vrhovniku politika prema BiH omakla. Ma što to značilo.

Svjestan da je bolje biti prvi u selu, nego tamo neki među 200 veličanstvenih, redovito obilazi svoj rodni kraj. Doduše to je povezano i sa manjkom akulumatora u njegovoj ponudi, pa je bolje biti  nedostupan ili u romingu, nego na dometu napaćenih i neplaćenih radnika. U svojim pohodima rodnom kraju Munja preferira druženja sa narodom koji je najbolje osjetio Vrhovnikovo omaknuće. U tim druženjima dolazi do izražaja njegova sklonost prema slušanju sevdalinki, što je za svaku pohvalu i  sklonost prema pjevanju sevdalinki što je čisti horor. Jer, Munja je muzikalan kao donirani top.

U tim domoljubnim pohodima Munja je izobećavao proizvode svoje kompanije svojoj cjelokupnoj  generaciji iz srednje škole, što je, zna se kako ispoštovao. Možda je to i  bolje za njegovu generaciju, jer legenda kaže da je jednom prilikom, izlazeći iz kafane gdje se to druženje odigravalo, nije mogao upaliti svoj najnoviji BMW. Zakazao akulumator. Što potvrđuje staru izreku: U šustera šuplja cipela. Bez obzira na to mislim da je Munja tu nezgodu teško primio, znajući kako je pogana livanjska čaršija, koja se ne može podmititi sa nekoliko rundi pića, još manje sa nekoliko loših akulumatora.

GRUPA  TNT  U  KUĆI CVIJEĆA

Kad sam već u TNT điru, nedavno mi je na buvljaku za oko zapelo nekoliko kompleta starih stripova o Alanu Fordu. I dok sam lagano prelistavao požutjele i od mnogo čitanja, već oštećene stranice, prisjetio sam se davnih gimnazijskih uzbuđenja oko svakog novog broja ovoga, po mnogo čemu posebna stripa. Alan Ford je u originalu strip talijanskih autora Bunkera i Magnusa. Kod nas se pojavio početkom 70-ih i odmah doživio trijumf i visoke tiraže. Štampan je u Beogradu, a prijevod je bilo djelo hrvatskog prevoditelja Nenada Briksija. Strip je bio kod nas uspješniji nego u Italiji, a u ostalim europskim zemljama uopće nije uspio, čak i ne postoji izdanje na engleskom jeziku.

I sama radnja stripa je čista suprotnost tadašnjem stripu, parodija na super špijune a la James Bond. Strip je priča o disfunkcionalnoj grupi diletantskih tajnih agenata, kojima rukovodi beskonačno stari diktator u invalidskim kolicima, Broj 1. Sjedište grupe TNT je opskurna cvjećarnica, koja im služi kao paravan za špijunske poslove, uglavnom sitne prevare i slične zezalice. Pored Broja 1, tu su još i Šef, beskrajno glup i umišljen u svojoj tituli, Jeremija, hipohondar za Ginisa, pronalazač Grunf sa potpuno beskorisnim pronalascima i patentima, Sir Oliver, kleptoman finih engleskih manira i dva naivca izvršitelja svih njihovih akcija, Alan Ford i Bob Rock. Sam sastav ekipe je enormno nadrealan i farsičan, a sve to skupa umotano je u snažnu satiru i crni humor.

Sve to je bila idealna podloga za naše podneblje, izduvni ventil i tiha zafrkancija sa tadašnjim poretkom. Alan Ford je u svojoj suštini kritika svakog nekompetentnog, korumpiranog i propagandističkog sistema. To posebno važi za naše tadašnje veličine koji su kult amaterizma i improvizacije razvili do savršenstva. Svugdje je bilo lako prepoznati glupog šefa, zabušanta na bolovanju i sitnog šanera uredskog pribora i toalet papira. A ostali, ostali su bili naivci tipa Alana Forda i Bob Rocka, koji su ponosno odrađivali postavljane zadatke, ne razmišljajući previše o motivima. Sve smo likove mogli mijenjati i transformirati, samo je jedan bio nezamjenljiv i neupitan, Broj 1. I dok je u stripu Broj 1 živio u cvjećarnici, stvarni Broj 1 kod nas je živio u stvarnoj Kući cvijeća, okružen bezbrojnim šefovima, zabušantima i lopovima. Ali o tome se malo pričalo, više se aktivno šutilo.

Nadrealnost stripa uveliko je pojačavao i u konačnici i pridonio velikom uspjehu stripa i vrlo kvalitetan i duhovit Briksijev prijevod. To je bila čudna mješavina ceremonijalnog, Glembajevsko- gornjogradskog, uzvišenog, a frazerskog hrvatskog jezika koji je fenomenalno korespondirao sa crnohumornom, nadrealnom satirom stripa. To nije bio goli, bukvalni prijevod, takvi zahvati u tekstu se na zapadu zovu transkreacija. A jezik je na našim prostorima važan, važniji recimo od putovnice. Sjetimo se da su i prve uvodne čarke bile jezične, od prepametnih akademika do kazališne Šovinističke farse. Zato je i Briksijev prijevod jedan od ključnih elemenata uspjeha ovoga stripa, koji po tome spada u rijetke primjere kako se jedan strani kulturni projekt ili proizvod "primi" u novoj sredini i postane neodvojivi dio kulturne baštine zemlje primaoca. Za mene je ona ipak prije svega nostalgično podsjećanje na prošla vremena i pokušaj da se pojasni mlađim generacijama tajna popularnosti i sveopćeg obožavanja Alana Forda na našim prostorima.