30.09.2017.

Subota, 30.09.2017.

DJECA LIVANJSKA

Ovih dana lokalni portali puni su vijesti o obilježavanju dana općine Livno. Nije šala, 1125 godina, starina za poštovati. Malo je gradova u našoj državi sa tako dugom i tako burnom prošlošću. I treba to dostojno obilježiti. Ipak ostaje žal što Općinsko vijeće nije uspjelo izglasati odluku o proglašenju Livna gradom. Ta nezahvalna oporba, samo neka je kontra. Bez obzira na njihovu tankoćutnost, sa njima ili bez njih, Livno je uvijek bilo grad. I za to ne treba nikakva potvrda.

Danas, uoči te velike obljetnice, naš grad nikada nije bio ljepši, ni uređeniji, ni pustiji. Sve je u Livnu lijepo, samo nedostaje stanovnika. Iz godine u godinu sve ih je manje. U cijeloj svojoj povijesti vrlo malo je perioda kada smo imali svoju, od naroda izabranu vlast. Razni okupatori su nas terorizirali, raseljavali, pokušali mijenjati našu svijest o postojanju i pripadanju, sve uzalud. Sve do pojave od naroda izabrane vlasti. Koja sve pokušava da nas zadrži na stoljetnim ognjištima. Normalno nakon što su sve poduzeli da rastjeraju one koji se nisu uklapali u njihovu viziju Livna. Livnjaci su se uvijek vraćali na svoje. Još prkosniji, još inatniji. Doduše i danas se vraćaju, ali samo na kratko i ponovo nazad u mrsku tuđinu. Redovno donose sa sobom višak domoljublja i eura. Ovo prvo nemilice rasipaju, ono drugo kriju kao zmija noge.

Žalosno je gledati tako lijep grad bez ljudi. Danas se ne odlazi na privremeni rad, ne odlaze samo muški, odlaze cijele obitelji, odlazi se za stalno. Prošle godine osnovne škole u Livnu upisale su manje od 200 prvačića, ove godine još manje. Ove godine upisano je samo 15 učenika u srednju ekonomsku. Pola razreda. Što radi naša dalekovidna vlast. Normalno, ona se ponaša kao da se ništa od toga ne događa. Završava se, ili je završena srednja glazbena, kao da nam je do pjesme. Otvoren je i treći vrtić, u zgradi bivšeg muzeja, grade se igrališta za predškolsku djecu, kao da živimo u Prištini, gradom sa najvećim natalitetom u širem okruženju. I čovjek se mora zapitati živi li naša vlast u našem gradu? Ne bih rekao, ili je to toliki đon obraz za ne vjerovati. Da se razumijemo, nitko nije protiv izgradnje takvih sadržaja, ali bi se trebali znati prioriteti. Možda je to narodna kuhinja, treba samo malo pažljivije pogledati naše kontejnere. Redovito se rade inventure kontejnera od strane onih koji nemaju što jesti. Nedavno sam bio svjedok da žena kupuje u tržnom centru dva pileća krilca. To su rezultati narodne vlasti. I njihovi prioriteti. Pa i sam premijer susjedne države je nedavno svečano otvorio narodnu kuhinju u Mostaru i pokazao brigu za Hrvate van Hrvatske. Eto s tim se treba pozabaviti narodna vlast.

Ali da se vratim na one igraone, koje su postavljene u parku i na još nekoliko lokacija po gradu. Kako sada primjenjujem redovnu antistres terapiju druženja sa unukom, redovno i obilazim te igraone. Ono što mi je zapelo za oko je često neprimjerena dob djece koja se tu igraju. Većinom su to djeca od 10 do 15 godina i morate dobro paziti da vam ne povrijede predškolsku djecu. Ni to mi ne bi smetalo da nisam uočio destrukciju, koja nije ni slučajna, ni povremena, te djece prema izgrađenim sadržajima, bilo to klupa, ljuljačka, tobogan ili nešto slično. Lome se letve, čupaju se daske sa zaštitnog krovišta, ma ne može to normalan čovjek opisati. I nije to bezazleno čeprkanje, šaranje, rezuckanje inicijala i slično, nego kompletno razvaljivanje. I dok se u parku to redovno sanira, ostale igraone su prepuštene na milost i nemilost mladim vandalima. Danas, kada se toliko vodi računa o odgoju djece, u kući, u školi, u vjerskim institucijama, logično bi bilo da je situacija obrnuta. Kako je kod nas inače sve obrnuto, tako je i ovo. Ne sumnjam u kvalitetan školski i vjerski odgoj, pa mi preostaje samo jedan uzrok ovome jadu: nedostatak kućnog odgoja. Ili ta djeca vide što im rade roditelji, pa se ugledaju na njih. Stari mi je uništio kompletnu tvornicu i za to je bio nagrađen, pa mogu i ja uništiti barem jednu klupu. Treba biti u trendu.

Može se hladno zaključiti da što je više sadržaja za djecu, to je djece livanjske sve manje. I kome onda trebaju ti Potemkinovi objekti, kome se mažu oči. Kako kaže stara narodna: Drumovi će poželjeti Turaka, ali Turaka neće biti. I sada kada su nam konačno upalili svjetlo u Dumanu, kojega su prošle godine ogradili kao konc logor, fakat se može reći da smo izašli iz stoljetnog mraka i da ponosno koračamo u bolju budućnost, koja slučajno ne stanuje u Livnu. Pravac Njemačka.

DANE  (N)

Proljeće stoji iza barikade s podignutom rukom

I Dane je bio čudan lik. Živio je na selu, u grad bi dolazio pazarnim danom, prodao nešto svojih proizvoda na pijaci, navratio sa društvom u kafanu na po jednu. Sasvim obična priča sa početka 70-ih, reklo bi se.

No, ništa tu nije bilo obično. Bila su to i olovna i svilena vremena istovremeno. Tema svih priča, na svim javnim i polujavnim mjestima, bila su događanja u Hrvatskoj, maspok, matica, Savka i Mika. I jeftina kafanska analiziranja i predviđanja kako će to sve završiti. Kad se sve to odvija uz pomoć alkohola, lako je predvidjeti krajnji ishod. A on je uvijek bio isti. Alkohol je pojačavao bijes u stilu vidi što nam rade, još Hrvatska ni propala, sa obveznom pjesmom na kraju. U pravilu, pjesma je morala biti sa liste zabranjenih. Još su žešće bile na brzinu sklepani stihovi u stilu Rogajca, na primjer: Druže Tito kupiću ti fiću, a mercedes Anti Paveliću.

I Dane je tu našao sebe. Obvezujuće su se ti skupovi završavali njegovim pjevanjem. Prvih nekoliko puta, dolazili su po njega. Ekspresno je prekršajno osuđivan i transportiran u Mostar na izdržavanje kazne. Kazne su se kretale u rasponu od jednog do tri mjeseca, ovisno o kvalifikacije stihova. Dane je to sa ponosom izdržavao. Nekako se uživio u ulogu političkog protivnika ljutog sistema. Kasnije je znao poslije otpjevane doze, sam otići u stanicu, ne čekajući prijavu obavezno prisutnog doušnika i dolazak milicije. Još kasnije znao je po povratku iz Mostara, svratiti po izlasku iz autobusa, u kafanu na autobusnoj stanici, popiti, zapjevati i čekati prvi autobus za Mostar. Odležao je Dane tako, normalno sa prekidima skoro četiri godine. Po mojim saznanjima samo je jedna kazna bila krivična, ne znam za koje djelo (šest mjeseci), a sve ostalo su bile prekršajne kazne.

Dolaskom demokratskih promjena svi su propjevali i što je još interesantnije, to više nije bilo kažnjivo, pa je Dane u to vrijeme malo izgubio kompas. Lutao je gradom, od kafane do kafane, u obaveznoj majici sa šaharom, uzdišući zabrinuto: Joj Hrvacka. Ubrzo je počeo i rat i Dane se opet trgao. Kako je bio i prestar i predebeo za vojsku, bavio se samo logističkim poslovima. Nabavljao je meso i nosio ga u tadašnji Zdravljak, da se vojski peku bureci. Koje je on normalno nosio na prve crte livanjske bojišnice. Uz šalu i pjesmu, normalno i uz koju rakijicu, Dane je hrabrio i vojnike i sebe. Ne lezi vraže, baš u jednoj takvoj prilici dobro se i zapucalo sa protivničke strane. Dane je bacio flašu, munjevito skočio i natisnuo niz brdo uz povik: Bježite djeco, ..bo Hrvacku.

Odgovorni u stožeru nisu nikako mogli spriječiti Danin pobir po mesnicama, pravljenje i nošenje bureka vojsci, svi su to tolerirali kao jednu vrstu folklora. Čak su mu pokušali, doduše više u šali, dodijeliti neki čin, uz koji je išao i mirniji i bezopasniji poslić, uzalud. Dane nije odustajao, sve dok nije dosadio livanjskim mesarima, koji su odbili suradnju. Srećom i rat je bio pri kraju. Završetkom rata, nestalo je i Dane iz čaršije. Godine i bolest onemogućile su mu kretanje. Umro je nedugo poslije okončanja ratnih sukoba. Njegova obitelj je tek nakon njegove smrti saznala da je imao pravo na odštetu zbog političkog progona, pa su pokrenuli  građansku parnicu i dobili sasvim pristojnu odštetu za Danine dane provedene u vreloj mostarskoj ćeliji. Slaba utjeha.