21.01.2017.

Subota, 21.01.2017.

ČADOR I MAĐAR (N)

                        Čekaš li na nešto snažno - doista vrijedno

Čekaš li na akciju koja pokreće stvari – razmisli dobro

Kao i svaki grad i Livno je imalo svoje kockarske i šanerske legende. Jedna od takvih bio je i Čador, dečko iz stare i ugledne livanjske obitelji. Šta i tko ga je odveo na tu relaciju nije poznato, možda se rodio sa tom sposobnosti. Uglavnom, od rane mladosti bio je na glasu kao vješt kartaroš, bilo na ovaj ili onaj način. Oni koji su gubili od njega tvrdili su da je varao, samo što nisu mogli dokazati.

Čador je brzo prevazišao svoju sredinu, što je otprilike značilo da niko više nije htio kockati sa njim. Morao je potražiti nova tržišta i nove žrtve. Za kockare kažu da su uspješni u onoj mjeri u kojoj što prije uoče slabosti svojih protivnika, bila ta slabost bahatost, kukavičluk ili pohlepa, nije bitno. Svaki pravi kockar, pa i prevarant će to iskoristiti. Tako je i Čador zaredao turneje po Europi, najčešće Austriji i Njemačkoj gdje je bilo i legalnih kockarnica, a još više i naših ljudi koji ga nisu poznavali. Sa turneja se obično vraćao pun kao brod, čašćavajući Livnjake gdje god bi ih sreo. Najčešće su to bili studenti u Zagrebu ili Sarajevu, dokle bi doputovao vlakom. Čekajući autobus za Livno, gotovo uvijek bi nabasao na pokojega našeg studenta, kojemu bi kupovao šta god bi ovaj i u šali poželio. Poznato je tako da je jednom Livnjaku u Zagrebu pokupovao sve strane rock ploče u tadašnjem Jugotonu, a kad je ovaj rekao da sada mora raditi preko sudentske zadruge da kupi i gramofon, Čador mu je mrtvo hladno ispunio i tu želju.

Uporedo sa Čadorom, istom rabotom se bavio i Mađar, dečko sa sela, koji je vrlo rano zdimio preko grane, do strica u Francuskoj, kod kojeg je ostao vrlo kratko, jer je stric pošteno zarađivao novac teškim radom u brodogradilištu. Mađar se hrabro otisnuo u francuska kasina, gdje je prolazio začuđujuće dobro, pa je ubrzo dobio zabranu ulaska u njih. To mu nije smetalo, često je mijenjao lik, frizure,  boju i dužinu kose, da ga nisu mogli upratiti. I rođenog oca je prevario sa jednom takvom maskom u hipi stilu. Vraćajući se sa uspješne turneje kući pred Božić, Mađar je u vlaku naletio na oca i njegovu ekipu koji su se takođe vraćali kući za Božić, poslije naporne bauštelske sezone u Njemačkoj. Nisu ga prepoznali sa dugo kosom i bradom. Najprije ih je opelješio na šibice i poklapu, bilo mu je i to malo, pa je usput maznuo i novčanik rođenom ocu. Sišao je sa vlaka u Zagrebu da se malo provede i uredi, pa je nakon par dana, uredno ošišan i izbrijan, došao kući za ocem. A u kući atmosfera, kao da je neko umro. Nema para, ne može se opremiti Božić, pa je Mađar sve razveselio kada je podijelio darove. Ocu je dao dvostruko više novca nego mu je uzeo. I sve bi bilo u redu da ćaća nije slučajno naletio na svoj novčanik u sinovljevoj sobi. Bilo je beštimanja do ludila. A Mađar, ko Mađar, samo se pokupio i zviznuo na novu turneju.

I Čador, a naročito Mađar, su bili uspješni kod žena. Nema žene koja ne voli galantnost, a oni su tu bili najjači. Tako je Mađar s vremena na vrijeme dovodio u svoje selo otmjene dame u štiklama da mu pomažu materi oko krava. Kruži i legenda da je maznuo sa vjenčanja izabranicu tada vrlo popularnog košarkaša Nikole Plećaša, koju je takođe doveo da muze krave. I cura nije htjela otići, uvjerena u ljubavnu priču koju je Mađar istresao iz rukava za nju. Dugo ju je njegova mater uvjerava da ju je on prevario, kao i tolike prije nje.

Kružeći tako Europom i redovno se vraćajući kući u Livno, obadvojica potvrđuju naše staro pravilo: Jebo uspjeh, ako se za njega ne zna kod kuće. Obadvojica su u tome pretjerivala, tipično livanjski. Tako je Čador jednom, za posjeta Sarajevo, obećao navratiti u dom kod livanjskih studenata, što je i pokušao učiniti. Naime na putu do doma svratio je u obližnji granap, da ne dođe mašući rukama. Bilo je nekako predveče, pred kraj radnog vremena i kupujući hranu i piće, Čador je upratio da je prodavač Nagib, simnjivih seksualnih sklonosti i da mu se nabacuje. Ne dangubeći ni sekundu, sam je predložio odlazak u pomoćnu prostoriju iza, gdje je brzopotezno zviznuo Nagiba galonom krastavaca u glavu, onesvijestivši ga. Brzo je obukao njegov radni mantil i nastavio prodavati, odnosno davati studentima na veresiju. Na kraju je zamolio grupu studenata da odnesu značajne količine hrane, pića, slatkiša i cigareta Livnjacima u tu i tu sobu, za što su dobili solidnu naknadu. Zatim je pokupio pazar i nestao. Znao je da ga Livnjaci neće odati. Tako se i dogodilo, mada su svi bili privođeni i ispitivani. Nagib je ponudio tako dobar opis Čadora da su ga, u šali, htjeli zaposliti u miliciji. Boja očiju, kose, kravate, broj i  marka odijela i cipela. Još uz to dodatak kako se radi o gospodinu finih, školovanih manira.

Ipak, takav život ih je skupo koštao. Brzo su se trošili. Mađar na piće i žene. Umro je od raka pluća. Čador je prošao još gore. Nije se znao peobražavati kao Mađar, pa je za svoje uspjehe za kockarskim stolom često bivao prebijan, što od nezadovoljnih žrtava, što od organa reda. Nakon jednog takvog višednevnog tretiranja palicom i ostalom softwerskom opremom tadašnje milicije, Čador je jednostavno psihički krahirao i nije se oporavio od toga do kraja života. Ne znam gdje je noćivao, ali preko dana ste ga mogli vidjeti kod socijalnog, ljeti, a zimi i kad je hladno u pošti sa legendarnom: Imaš kaj sitno?.

Često su ga obilazili nepoznati ljudi, koje je on nekada nečim zadužio. Nahranili bi ga okupali i obukli, ostavili koju paru, pa otišli. Za par dana, Čador bi se pojavljvao na svojim starim destinacijama u istom odrpanom izdanju i sa istom rečenicom prema prolaznicima: Imaš kaj sitno? I on je umro prije par godina iscrpljen bijedom i svojim unutarnjim demonima.  

ČOVJEK BEZ TRAGA

                                                     A kada zaspe i više se ne probudi jedino za čime žudi

                                                           Umjesto blaženstva i raja biće sunce starog kraja

U ekipi iz Pavlove ulice, promaklo mi je dosta pojedinaca iz drugog i trećeg reda, ali sam nedavno otkrio i jednog kapitalca iz prvog reda. Umalo da pređe u galeriju zaboravljenih asova. A čovo je fakat prvak, prvak u osobini neprmjećivanja, tako da sam ga i ja, dežurno zakeralo, umalo zaobišao, odnosno potpuno pregazio. Toliko se izverzirao u svojoj nevidljivosti.

Sjena je dečko od zadatka. Svoj prvi test dobio je već prije rata. Upropastiti novoizgrađenu gradsku klaonicu. Dali se neko uopće sjeća te klaonice? Ako ne, onda se vidi veličina Sjene. Tiho, diskretno, brzo i efikasno. Nakon uspješno obavljenog zadatka, Sjena je nagrađen šefovskim mjestom livanjske poslovnice Lijanovića, tadašnjih glavnih zna se sponzora. Sjena nije bio baš oduševljen, paralelno se bavi i privatnim biznisom, otvara opskurni restorančić, zvjezdana imena, koji je nekim čudom čak bio i otvoren sve dok se Sjena nije malo bolje osigurao.

Ispravno prosuđujući da Lijanima nije vjerovati, Sjena je, meni još uvijek nepoznatom metodom istezgario kod Profe ministarsko mjesto, ni manje ni više nego resor gospodarstva. Analizirajući njegove predhodne rezultate, u potpunosti razumijem zna se kadrovike, idealan izbor za eutanaziju preostalih poduzeća u Livnu. Tu baš nije imao mnogo posla, ali je opet na neki čudan način sticao povjerenje omiljene stranke. Usput je od ministarske crkavice počeo graditi skroman kućerak na Gorici. I kako to obično biva, neupadljivost i poslušnost brzo se isplatila.

Sjena se seli u Sarajevo, gdje ga čeka posao savjetnika za turizam u federalnoj Vladi. Za vrijeme njegova mandata, u Livno se slivaju projekti iz turizma brže od toka Sturbe i Bistrice zajedno. Za njima naš grad posjećuje više turista nego Međugorje. Skroman i samozatajan, Sjena upisuje postdiplomske studije. Da ne zaboravim, Sjena je završio poljoprivrdu, smjer stočarstvo. Brzo magistrira i još brže napušta ministarstvo, gdje ga, kao kroz maglu pamte kao čovjeka koji je bio u najviše komisija, naravno dobro plaćenih. Kućica od 300-tinjak kvadrata je dovršena, ali Sjena nije zadovoljan.

Predosjećajući izborni debakl, Sjena se povlači u Banja Luku, na odgovorni posao dodjele koncesija, gdje se i sada nalazi, ali to vam neće niko potvrditi, jer ga niko i ne viđa. Ne viđa se ni sa stranačkim društvom, ne izlazi u kafane, čovjek bi rekao da i ne postoji. Poznajući Sjenu, mogao bih se kladiti da će uskoro doći iz Banja Luke sa doktorskom titulom, onako usput, neka se nađe. Ono što ne mogu progozirati je to u kojem će smjeru Sjena krenuti dalje. Fakat me ovaj momak nervira. Sumnjam da će u diplomaciju, mada mi se to čini kao izazovna varijanta za Sjenu. Ne bih se čudio da je usput savladao brzinski tečaj engleskoga u stilu Marinovićke, pa sada okreće globus u stanu i bira destinaciju.

Čovjek je stvarno zaslužio odmor. Pa vi ste se umorili dok ste pročitali ovaj sjajni niz poslovnih i stručnih uspjeha. Samo još kad bi znali čovjeka. A čovjek je nevidljiv kao apački ratnik. Prolazi pored vas, ne ostavlja traga. Ni mirisa čak. Toliko se usavršio u nevidljivosti da nije htio intervenirati ni za bliskog rođaka, zbog njegovih nestašluka u školi. Neko bi ga mogao uočiti. I onda ode u nepovrat toliko dugo trenirana nevidljivost koju je doveo skoro do bezličnosti. Za svaku pohvalu.

GMO i GMN (genetski modifikovani narodi)

U novije vrijeme, definiranjem lanca DNK i dešifriranjem genoma došlo je do nagle ekspanzije genealogije. Umjetnim tretmanom biljaka i životinja poboljšavaju im se neka korisna svojstva, a uklanjaju štetna. Tako nastali organizmi nazivaju se genetski modifikovani organizmi. A šta je sa ljudima, naročito sa nacijama i narodima koji žive na ovom našem području. Zadnjih dvadesetak godina svjedoci smo raznih rasprava o porijeklu, starosti i čistoći naših naroda. Svakojaki stručnjaci polemiziraju o naciji, nacionalnom porijeklu i identitetu ne birajući sredstva za iznošenje kvaziargumenata, izvlačeći iz povijesnog naslijeđa samo one dijelove koji im u tom trenutku odgovaraju. To je u stvari besmisleno dokazivanje identiteta kao supremacije nad drugim, gdje se taj identitet ustvari ne dokazuje, nego iskazuje.

Zato i postoje nacionalističke teorije o vaseljenskom narodu kod Srba, o iranskom porijeklu Hrvata, u pokušaju bjekstva od balkanskog (slavenskog) porijekla. Slično je i kod bošnjačkih kvaziteoretičara porijekla današnjih Bošnjaka od Turaka. U načelu sve se ove rasprave na kraju svode na šovinističku farsu tipa: Mi smo najstariji narod ovdje, prvi smo došli, čak prije paramecijuma i ameba. Ostali su došli kasnije. Samim tim, nama i pripada najviše prava na ovu zemlju. Da bi u budućnosti izbjegli rasprave tog tipa preporučujem takvima da posjete specijaliziranu komercijalnu kompaniju Genea u Švicarskoj i da, za cijenu od 105 eura dobiju certifikatat na kojem će biti napisano od kog naroda mu potiču preci sa očeve i majčine strane. Ako i preživi stresni sudar sa zvaničnim naučnim činjenicama, barem će zašutiti u svojim pričama o čistunskom i najstarijem narodu.

Istraživanja koja je ova kompanija poduzela u 2009. godini daju sasvim različitu sliku o našem porijeklu od dotadašnje. Rezultati daju jasnu sliku o našoj izmiješanosti, da se ne lažemo i genetskoj modificiranosti, hibridnosti, što je sasvim suprotno od teze o narodu kao zajednice iste krvi i porijekla. Pođimo redom.

Na prostoru današnje Srbije i Crne Gore prosječni genetski supstrat čini 30 % slovenskog, 21 % ilirskog (albanskog), 18 % germanskog, 15 % feničansko helenskog, 14 % keltskog (romanskog) genetskog koda.

U Bosni i Hercegovini raspored je malo drugačiji: 40 % ilirskog (albanskog), 20 % germanskog, po 15 % keltskog i slovenskog;

U Hrvatskoj je sljedeće stanje: 34 % ilirskog (albanskog), 20 % slovenskog , 18 % keltskog i 12 %germanskog.

Kod Albanaca ima 30 % ilirskog, 20 % slovenskog, a kod Makedonaca je dominantan gen antičkih Makedonaca u iznosu od 30 %, dok slavenskog imaju svega 15 %.

U ovakvoj mješavini stare nacionalističke teorije djeluju anakrono, jer genetski kod tih naroda više liči na mješanu salatu od svega i svačega, pa je i besmisleno dokazivanje nacionalnosti i nacionalne supremacije. Tezu da je nacija zajednica iste krvi i porijekla, komotno se može zamijeniti tezom da je nacija zajednica sudbina i karaktera (Oto Bauer). No mi smo narodi koji ne vole realnost i koji imaju sklonost da tu istu realnost preuveličavaju kako bi je doveli do apsurda. Takvu vrstu apsurdnosti mogli bi doživjeti i naši sljednici u ne tako dalekoj budućnosti. Priču sam dobio mailom od jednog prijatelja i ide ovako:

Godina 2450. Preostalih dvanaest tisuća Hrvata izabralo je novi hrvatski Sabor koji je na svom zasjedanju u novoj sabornici u Josipdolu odlučivao o prodaji zadnje dionice INA-e naftnoj kompaniji Mol, kao zadnji uvjet pred ulazak u EU. Inače Sabor i Vlada su odavno izmješteni iz Zagreba zbog radioaktivnog zagađenja Jakuševca. Sada je to najveća europska deponija za odlaganje radioaktivnog otpada, pa nije zdravo držati cvijet Hrvatske u blizini. Nakon plebiscitarno usvojene odluke o prodaji zadnje dionice INA-e, vrli sabornici su se pozabavili i drugim temama poput odlaska mozgova uinozrmstvo i sitnim problemima sa padom nataliteta. Usred zasjedanja čuje se povik predsjednika Sabora koji panično ulazi u dvoranu:

-       Gotovi smo napadaju!

-       Tko napada?

-       Pa Srbi, tko bi drugi! – predsjednik je još u panici.

-       Au, otkuda sada Srbi, koliko ih je? – zabrinuto pita premijer.

-       Kažu da ih oko 400 maršira prema Kninu.

-       Uh, uh duplo su brojniji od HV-a, ama što sada hoće?

-       Hoće Krajinu nazad, dosta im je više Srbije otkada je Beograd postao glavni grad Albanije. – objašnjava zastupnik kineske manjine.

-       Ama znaju li oni da je Krajina već sto godina pod morem zbog globalnog zatopljavanja. – premijer pokušava umiriti sabornike.

-       Ništa to njima ne smeta, još bolje, oni misle da je to srpska Atlantida. – objašnjava im povjesničar Mate.

Ante, saborski zastupnik iz 11-e izborne jedinice, zahtijeva čvrst otpor srbočetničkoj agresiji. Pa nisu valjda njegovi preci uzalud ginuli na Bleiburgu i kasnije u domovinskom ratu, pa da sada prepuste lijepu našu Srbima. Da su se tvoji poklonili na Jasenovcu prije 450 godina, danas ne bi imali problema sa susjedima, replicira ljevičar Zoran. Premijer uzima riječ i moli za razumijevanje i prijeko potrebno jedinstvo za odbranu hrvatskog podmorja.

Na kraju zasjedanja jedini preostali član ansambla "Lado" otpjevao je
hrvatsku himnu "Vjetre s Dinare", kako bi podigao rodoljubno raspoloženje.
Sjednicu su promatrale i sestre Tuga i Buga, koje su prije otprilike dvije
tisuće godina, po predaji, dovele Hrvate na more iz daleke Ukrajine. 

-       Što ćemo sada? – pita Tuga.

-       A ništa. – smireno odgovara Buga. – Pokupimo ono troje Hrvata iz Bosne i ajmo nazad na Karpate. Čini mi se da smo se ovdje zajebali.

10.12.2016.

Subota, 10.12.2016.

KUM (N)

Ma hajde mrdni već jednom – ma hajde pokreni se

                                   Ma hajde učini nešto – ma hajde...

Tiha proljetna noć sredinom travnja '92. u zamračenomi polupraznom Livnu. Negdje između prvog i drugog pokušaja proboja crte Livanjske bojišnice. Jedna izgubljena duša tumara praznim gradom. Ili je pijan ili je stranac, ne snalazi se po gradu. Zaustavlja ga policijska patrola, uveden je policijski sat u Livnu. Lutalica to očigledno ne zna. Policajac ga grubo prekida u šetnji i mislima. Dokumente molim, znate li za policijski sat. Očigledno da lutalica nema pojma o novom režimu kretanja i življenja u Livnu.

Odakle dolazite? Iz Barcelone. Iz Barcelone, mene si našao u ovo doba zajebavati. Pljas. Vodite ga u peticu na prevaspitavanje. Tako je Kum završio u petici, jedva izbjegavši batine, tek su ga tu prepoznali. I stvarno je došao iz Barcelone, tu mu je pristao brod na kojemu je radio, Kum je uhvatio prvi avion do Splita i nekako se dokopao Livna. Ništa ga nije moglo zaustaviti da dođe braniti svoj grad, pa ni policijski šamar. Odmah sutradan obukao je HOS-ovu crnu uniformu i ostao u njoj do formiranja brigade, kada je i napustio po tko zna koji put svoj grad.

Ništa čudno za Kuma, cijeli mu se život sastojao od odlazaka i dolazaka u Livno. Vjerojatno je tako i pamtio događaje u svom burnom i neobičnom životu. Odrastao je u uglednoj livanjskoj obitelji i od malih nogu se trudio da zajebe taj ugled i status svoje obitelji. Počeo je piti već u osnovnoj školi, a ne mogu se sjetiti je li je uopće i završio. Izluđivao je sve oko sebe, roditelje, nastavnike, susjede i sve one koji mu nisu bili po volji. Odmah sa 18 odradio je i JNA, ni tamo ga nisu uspjeli disciplinirati. Volio je rakiju, žene, Olivera i Medu. Za ostale ga nije bilo briga. Na svadbi svog rođaka, upoznao je mladinu rodbinu iz Amerike. I nije prošlo mnogo, Kum je osvanuo u Americi, udao se za jednu zgodnu i imućnu curicu koju je upoznao na toj svadbi. Ni Kum nije bio loš u rijetkim trenucima bez alkohola, bio je visok, vitak, ugodne face i ponašanja.  Još manje vremena je prošlo dok nisu počele stizati priče o njegovim problemima sa ženom, njenom obitelji i američkim načinom života. Kum je naučio nekoliko američkih fraza i pokušao nastaviti svoj životni, pardon kafanski stil. Hellonigger, give me one beer. Zbog batina je ubrzo izbacio ono nigger, ali pivo nikako. Nakon učestalih ženinih prigovora, Kum joj je, onako po naški, odvalio jednu vaspitnu i otišao nazad u kafanu. Tu ga je pokupila policija, prenoćio je u zatvoru, a nakon nekoliko ponavljanja manje-više istog scenarija, ženica je zatražila razvod, Kum je dobio zabranu pristupa, a dok je trajala socijalna pomoć, našao je drugu i ponovo se oženio.

S tom drugom došao je nakon nekoliko godina odsustvovanja u Livno, negdje krajem 80-ih. Umjesto kući, Kum je odmah zdimio u novootvoreni Lennon da vidi Medu. Nakon nebrojeno mnogo rundi pića i Olivera, mladoj je prikipilo pa ga je pokušala uvjeriti da idu kući, da se upozna sa njegovim starcima. Uzaludno, Kumov jedini odgovor bio je: Kako ću ostaviti Medu samoga. Na kraju je po mladu došao njegov stariji brat, tada već dirigent Sarajevske filharmonije i odveo je na upoznavanje. Kum je nastavio piti sa Medom i pričati svoje američke dogodovštine. Naučio je i nešto novih fraza: I have car acsident. Brod, nemir i rat prekinuo je i ovu Kumovu ljubavnu priču. Tih par ratnih godina u Livnu, Kuma su nosale vile. Pića je bilo u izobilju, a uniforma je bila najbolji odbrandbeni mehanizam. Normalno i Heckler. Omiljena Kumova zabava u to doba bila je prepadanje njegovih prijatelja Srba, koji su još bili u Livnu. Upadao im je u stan u gluho doba noći, naoružan obično flašom konjaka i gajbom piva, koje se moralo popiti do zore, jer u zoru Kum ide na liniju da ih brani. Sve je to Kum pregurao bez ijedne ogrebotine.

Nakon rata Kum se pokušao vratiti i na brod i u Ameriku, ali nešto nije štimalo. Što se u međuvremenu dogodilo sa njegovom matrikulom i zelenim kartonom, nemam pojma. Znam da je u poratnim godinama Kum često boravio u Livnu, na dan, dva, pa opet nestajao. Lutao je na relaciji Livno, Split, Zagreb, Njemačka, Amerika i nazad. Iz tog perioda pamte se njegove eskapade u Njemačkoj,  prvo kod brata, koji je za vrijeme rata napustio i Sarajevo i filharmoniju i došao taksirati u Minhen. Nakon niza nesporazuma sa bratom, Kum je zdimio kod ujaka u Ulm. Ujak mu je pokušao naći nešto posla, a u međuvremenu ga je upoznao sa svojom ekipom, posebno u kafani gdje je izlazio. I dok je ujak odrađivao svoju šihtu i usput mu tražio posao, Kum je visio u toj kafani i nabijao ceh.Platiće ujak. I kad je ujak na kraju saznao za to, bio je to kraj druženja. Kum je popio njegovu cijelu mjesečnu zaradu.

Nakon neplaniranog povratka kući, Kum je počeo kružiti po Splitu, gdje je na kraju našao i nešto posla. Počeo je raditi na naplati carinskog parkinga u Sjevernoj luci, gdje sam ga i vidio posljednji put. Čuo sam da je opet našao dobra komada, žene su ga uvijek išle, ali ovaj put on je bio donji. Uvjet je bio ili ona ili flaša. Kako čujem, za sada je pobijedila ona. Do kada će tako biti, ne zna se. Ono što se zna je da priča o Kumu još nije gotova. Biće tu još akcije, jer teško mi je povjerovati da se Kum umirovio. On može otići u penziju, ali mirovanje mu nikada nije išlo.   

MUNJA

Sloboda nije konstruktivna kritika postojećeg stanja

Kad god čovjek pomisli da je vidio i doživio plafon primitivizma, arogancije i netolerancije, nađu se pojedinci da ga razuvjere. Osobno sam mislio da je Pendrek inženjer taj parametar negativnosti, ali sam nedavno doživio pravo otkrovenje. Kakav biser, nisam mogao odoliti, a da ga ne portretiram u mojoj maloj galeriji junaka sa minus predznakom.

Munja je naš čovjek koji je uspješno završio ekonomske nauke u Zagrebu i do rata je tavorio kao perspektivan kadar dok ga nisu momci iz klirinškog Astra-show-a ubacili u privatizacijski stroj. Munjevito je dobio posao u Munji, još munjevitije ju je privatizirao, nakon legendarne partije preferansa u Nazorovoj, te kao već ugledni poduzetnik krenuo u pomoć svom rodnom kraju, kojega je zahvatio ratni vihor. Munja se, kao svaki domoljub bez pokrića, stavio na raspolaganje na prvu crtu odbrane Livna u Dubravama. Otuda je redovno slao u svoj rodni grad pošiljke čarapica, potkošulja i gaća, a još više verbalnu podršku odbrani Livna.

Nakon takvog herojskog učešća u odbrani našega grada, Munja je nastavio svoj jednosmjerni privatizacijski put sa jarkom željom da uđe u 200 veličanstvenih obitelji, gospodara cjelovite lijepe naše, a bogami i šire. Uspješno magistrira i doktorira, opet munjevitom brzinom, sa kojom, također, vodi svoju tvrtku u propast. Uporedo s tim, nemilice ulaže u svoj rodni kraj. Od tih kapitalnih investicija, ostaće zabilježena ograda i kapelica na groblju u rodnom mu selu.

Danas kao etablirani gospodarstvenik predsjedava udrugom 200 najvećih utajivača poreza u lijepoj našoj, slatko priča o negativnoj poduzetničkoj klimi u Hrvatskoj i nonšalantno pokazuje Kosoričin mail sa ponudom da bude ministar gospodarstva, što je sa gnušanjem odbio. Vatreno brani nauk svog omiljenog preferans suparnika, s teškom mukom priznajući da se Vrhovniku politika prema BiH omakla. Ma što to značilo.

Svjestan da je bolje biti prvi u selu, nego tamo neki među 200 veličanstvenih, redovito obilazi svoj rodni kraj. Doduše to je povezano i sa manjkom akulumatora u njegovoj ponudi, pa je bolje biti  nedostupan ili u romingu, nego na dometu napaćenih i neplaćenih radnika. U svojim pohodima rodnom kraju Munja preferira druženja sa narodom koji je najbolje osjetio Vrhovnikovo omaknuće. U tim druženjima dolazi do izražaja njegova sklonost prema slušanju sevdalinki, što je za svaku pohvalu i  sklonost prema pjevanju sevdalinki što je čisti horor. Jer, Munja je muzikalan kao donirani top.

U tim domoljubnim pohodima Munja je izobećavao proizvode svoje kompanije svojoj cjelokupnoj  generaciji iz srednje škole, što je, zna se kako ispoštovao. Možda je to i  bolje za njegovu generaciju, jer legenda kaže da je jednom prilikom, izlazeći iz kafane gdje se to druženje odigravalo, nije mogao upaliti svoj najnoviji BMW. Zakazao akulumator. Što potvrđuje staru izreku: U šustera šuplja cipela. Bez obzira na to mislim da je Munja tu nezgodu teško primio, znajući kako je pogana livanjska čaršija, koja se ne može podmititi sa nekoliko rundi pića, još manje sa nekoliko loših akulumatora.

GRUPA  TNT  U  KUĆI CVIJEĆA

Kad sam već u TNT điru, nedavno mi je na buvljaku za oko zapelo nekoliko kompleta starih stripova o Alanu Fordu. I dok sam lagano prelistavao požutjele i od mnogo čitanja, već oštećene stranice, prisjetio sam se davnih gimnazijskih uzbuđenja oko svakog novog broja ovoga, po mnogo čemu posebna stripa. Alan Ford je u originalu strip talijanskih autora Bunkera i Magnusa. Kod nas se pojavio početkom 70-ih i odmah doživio trijumf i visoke tiraže. Štampan je u Beogradu, a prijevod je bilo djelo hrvatskog prevoditelja Nenada Briksija. Strip je bio kod nas uspješniji nego u Italiji, a u ostalim europskim zemljama uopće nije uspio, čak i ne postoji izdanje na engleskom jeziku.

I sama radnja stripa je čista suprotnost tadašnjem stripu, parodija na super špijune a la James Bond. Strip je priča o disfunkcionalnoj grupi diletantskih tajnih agenata, kojima rukovodi beskonačno stari diktator u invalidskim kolicima, Broj 1. Sjedište grupe TNT je opskurna cvjećarnica, koja im služi kao paravan za špijunske poslove, uglavnom sitne prevare i slične zezalice. Pored Broja 1, tu su još i Šef, beskrajno glup i umišljen u svojoj tituli, Jeremija, hipohondar za Ginisa, pronalazač Grunf sa potpuno beskorisnim pronalascima i patentima, Sir Oliver, kleptoman finih engleskih manira i dva naivca izvršitelja svih njihovih akcija, Alan Ford i Bob Rock. Sam sastav ekipe je enormno nadrealan i farsičan, a sve to skupa umotano je u snažnu satiru i crni humor.

Sve to je bila idealna podloga za naše podneblje, izduvni ventil i tiha zafrkancija sa tadašnjim poretkom. Alan Ford je u svojoj suštini kritika svakog nekompetentnog, korumpiranog i propagandističkog sistema. To posebno važi za naše tadašnje veličine koji su kult amaterizma i improvizacije razvili do savršenstva. Svugdje je bilo lako prepoznati glupog šefa, zabušanta na bolovanju i sitnog šanera uredskog pribora i toalet papira. A ostali, ostali su bili naivci tipa Alana Forda i Bob Rocka, koji su ponosno odrađivali postavljane zadatke, ne razmišljajući previše o motivima. Sve smo likove mogli mijenjati i transformirati, samo je jedan bio nezamjenljiv i neupitan, Broj 1. I dok je u stripu Broj 1 živio u cvjećarnici, stvarni Broj 1 kod nas je živio u stvarnoj Kući cvijeća, okružen bezbrojnim šefovima, zabušantima i lopovima. Ali o tome se malo pričalo, više se aktivno šutilo.

Nadrealnost stripa uveliko je pojačavao i u konačnici i pridonio velikom uspjehu stripa i vrlo kvalitetan i duhovit Briksijev prijevod. To je bila čudna mješavina ceremonijalnog, Glembajevsko- gornjogradskog, uzvišenog, a frazerskog hrvatskog jezika koji je fenomenalno korespondirao sa crnohumornom, nadrealnom satirom stripa. To nije bio goli, bukvalni prijevod, takvi zahvati u tekstu se na zapadu zovu transkreacija. A jezik je na našim prostorima važan, važniji recimo od putovnice. Sjetimo se da su i prve uvodne čarke bile jezične, od prepametnih akademika do kazališne Šovinističke farse. Zato je i Briksijev prijevod jedan od ključnih elemenata uspjeha ovoga stripa, koji po tome spada u rijetke primjere kako se jedan strani kulturni projekt ili proizvod "primi" u novoj sredini i postane neodvojivi dio kulturne baštine zemlje primaoca. Za mene je ona ipak prije svega nostalgično podsjećanje na prošla vremena i pokušaj da se pojasni mlađim generacijama tajna popularnosti i sveopćeg obožavanja Alana Forda na našim prostorima.

03.12.2016.

Subota, 03.12.2016.

AFFAN  I  SALIH

Kucaj prije nego što uđeš u njenu sobu, 

tajna su vrata podzemnih voda

Što je grad bez duše i što je duša grada bez pomaknutih umjetnika. Bilo koje vrste, bitno je da su pomaknuti. Kad kažem pomaknuti mislim  na pomak u pozitivnom smjeru. Jedan od takvih pomaknutih je i Affan, sarajevski i svjetski slikar. Nisam imao tu čast i prigodu poznavati ga u njegovim kreativnijim godinama, odnosno nisam ga ni poznavao dok nisam došao u ovaj pomaknuti grad.

Upoznao sam Affana jednog ljeta u Sarajevu, prije bi se moglo reći da sam ga uočio u kafani u koju sam zabasao sa društvom. Oronuli starčić sa štapom kao pomagalom za kretanje, u malo povelikoj garderobi, koja je vidila i bolje dane, sa obaveznim maestro kačketom na sijedoj glavi i nepovjerljivim pogledom na sve oko sebe. Tihi ulaz u kafanu i zauzimanje diskretnog mjesta u kafani. Značajan pogled prema konobaru, koji donosi standardni vlahov i sok od jabuke. I čekanje. Tko će se prvi zakačiti. Obično to bude konobar Salih, koji je i vlasnik kafane, koji svojim neprekidnim bockanjem naizgled nervira likovnog doajena.

Jer, Affan jeste doajen. I legenda. Naslikao je bezbroj slika. I još više prodao. Navikao da mu laskaju i podilaze. Svi izuzev Saliha. Salih je njegova terapija. I jedina veza sa stvarnim svijetom. Jer Affan već dugo, dugo živi u svom svijetu, nedokučivom i nerazumljivom za nas obične smrtnike. Vidi svoje još nenaslikane slike, računa na svoj način koliko može uzeti za njih, koliko još treba nafatati parajlija i novopečenih bogataša, skorojevića, koji su odavno svoje bogatstvo prestali izražavati skupim vilama i džipovima, njima sada trebaju Berberi, Zečevi i Affan. A Affan nije ništa izgubio od svoje zavičajne pronicljivosti, kad se pojavi ovčica, treba je ošišati. I ide mu to za rukom, odnosno kistom, slika i plasira svoje proizvode bez imalo muke. Bez PR-a, bez glamurozne promidžbe. I sve je u redu dok se ne zakači na Saliha.

A Salih je stari sarajevski ugostitelj. I još i mesar. Svašta je prošao i svega se nagledao. I Affan je njemu jedna vrsta terapije. U svojoj kontradiktornoj simbiozi, njih dvojica odlično funkcioniraju i nadopunjuju se. I jedan i drugi pljuju po onome prvome, ali ne mogu jedan bez drugoga. U neprekidnom prepucavanju u ugodno derutnoj kafani njihov kabaretski nastup odlična je potka za neplanirano duže zadržavanje i za redovno navraćanje onih kojima takav igrokaz odgovara. A takvih ima na kamare. Od uglednih političara i akademskih profesora, koje Salih također dočeka i isprati sa komentarom koji zaslužuju, preko uobičajenih marginalaca, do slučajno zalutalih turista. I za svakog njih dvojica imaju priču, odnosno „svađu“.

Živio Affane

Nemoj mi živio, mogu živiti i u kolicima, reci živ i zdrav bio

Izvoli Affane, šta će se popiti

Bole me noge, pluća, rebra, glava

Bolan Affane, ovo je kafana, hitna ti je iza ćoška

Obično tako startaju, ali imaju na raspolaganju nekoliko uigranih scenarija, koji uz stalnu improvizaciju, uvijek izgledaju originalno. Uobičajena je prepirka oko plaćanja pića, Affan uvijek misli da ga je Salih zakinuo, odnosno da mu naplaćuje i ono što mu drugi gosti zovnu. Salih to uistinu i radi, ali ne da bi Affanu naplatio, nego da bi ga iznervirao. Pare su Affanova bolna tačka. I u 82-oj špara i štedi, kao da će sutra na fakultet. I Salih to zna i voli ga izbaciti iz njegove kalkulacije koliko je tu večer uštedio na račun čašćenja drugih. To je beskrajno uvjeravanje da su ga drugi častili, uz Salihovo protivljenje da kao on to niti je čuo, niti je drugima to naplaćivao. I dužan je Affan. Ako nema novca, pisaće u teku, a ako nema ni poslije novca, neka donese neku sliku. I tu se prelazi na drugi scenario. Kad je u pitanju prodaja slika Affan je uvijek trijezan. I zaračunava. Salih to po običaju obezvređuje, što Affana još više nervira. A kad Salih to pođe pretvarati u meso, e onda je Affanu puna kapa, odnosno, skida svoj kačket i umjetnički negoduje. Brate Salih, ti na kraju sve pretvaraš u krave i telad. Ne može se tako sa umjetničkim djelima, nisu to ćevapi. Salih onda redovno radikalizira stvar, prodajući Affanovu sliku, koja visi u kafani, prvom gostu za smiješno nisku cijenu. U pravilu gost nudi duplo od ponuđene cijene, ali Salih nije zadovoljan. Nudi Affanu da otkupi svoju sliku za četvrtinu njene stvarne vrijednosti. Affan bi je rado otkupio i opet prodao za stvarnu cijenu, ali u džepu uvijek ima minimalu. I opet pođe beskrajna Salihova priča kako se prevario i koliko je mesa mogao nabaviti za te pare koje je dao Affanu za njegovu škrabotinu. A najveća je uvreda za Affana kad mu Salih kaže da to sve slikaju njegovi studenti, a da on samo stavlja svoj potpis na gotovu sliku.

Affan u tim prepirkama uvijek izgleda kao da će ga za sekundu pogoditi ili srčani ili moždani udar, pokušavajući izazvati sentiment kod Saliha. Ali nema milosti kod njega. Nemilosrdno i dalje nastavlja udarati po Affanovoj sujeti. Affan se pokušava vaditi na svoje godine, ali ni to ne dira Saliha. Nagovara ga da njemu prepiše tu svoju crkavicu od imovine, stan i atelje od oko 200 kvadrata, tristotinjak neprodanih slika. A Affan se ne da. I kada izlazi iz kafane, izlazi mnogo poletnije nego što je ušao. Kao da je primio infuziju. Prijeko potrebni lijek. I sada odlazi na zasluženi počinak. A Salih u pravilu izlazi za njim, ovoj put da pripazi da Affan bez problema savlada stepenice koje vode ka izlazu iz kafane. I ako uoči posrtanje, nestabilnost, Salih ga prati do nedalekog stana, a ako i to nije dovoljno, ponekad ga i uznese na peti kat, da bi bio siguran da je maestro stigao do svog prebivališta, da će se malo naspavati i odmoriti i da će sutra obadvojica nastaviti tamo gdje su stali.

Oba su izgubli sinove u ratu, njihov sirovi humor na račun onoga drugog jedna je vrsta odbrandbenog mehanizma potrebnog obadvojici. Zaborav na surov način. Kad Affan ne dođe nekoliko dana za redom, Salih je obično neraspoložen, zabrinut i redovno zove Affana pred fajrunt da ga pita za zdravlje. Affan se redovno javljao, a kad je skužio igru, nije se odazvao odmah. Nazvao je Saliha u 4 ujutro i hladno mu rekao: Imao sam propušten poziv sa ovog broja. Je li nešto hitno?

Afan je preminuo nedavno (svibanj 2015. godine) u svojoj osamdesettrećoj godini.

BUBO (N)

                                                                         Čija krv tada kola venama hrabrih

Kaži zbogom i neka te proguta noć

I Bubo je jedan od mnogih koji se našao u procijepu neprihvatanja Livna. Rođen i odrastao u Livnu, u dobrostojećoj i politički etabliranoj obitelji, imao je komociju neformalnog i neuobičajenog životnog stila. To može proći u Livnu, do nekog vremena, kada se takvo ponašanje tretiralo kao mladenačka razigranost i ludiranje. Čaršija daje vremena, ali ne beskonačno. Od tebe se očekuje da to ludiranje prođe i da uđeš u standardni malograđanski kalup. A Bubo se nije dao ukalupiti.

Završio je i neku višu školu u Zadru, taman dovoljno da ga obitelj aktivira u korisne društveno-političke aktivnosti. Tako je Bubo ničim izazvan postao predsjednik livanjske omladine, u to vrijeme značajne polazne funkcije za dalji društveno-politički rad. Ali avaj, nije išlo po planu gradskih otaca. Bubo je još od srednje škole imao svoju ljubav, sa kojom se i oženio odmah na početku svoje karijere. I svi su mislili: Idealno, miješani brak je u to vrijeme bio poželjan. No Bubo je nastavio i sa svojim starim navikama, od kojih je najteža bila opijanje. Opijao se često i opijao se teško. A bio je i od onih koji nisu baš ugodni u piću. Srećom bio je verbalno, a ne fizički agresivan u piću. Imao je još jednu osobinu kada se nađe u takvom stanju: Nikada nije gubio konce priče. Tko ga nije poznavao, teško bi mogao zaključiti da je mortus, priča mu je uvijek bila smislena i zanimljiva.

Imao je i starijeg brata, kojemu je sve išlo od ruke. I fakultet i smisao za umjetnost. Još za studiranja, svirao je u Teškoj industriji i dugo je važio kao najpoznatiji livanjski gazbenik. Nakon završetka faksa, dobro se priženio u Zagreb, gdje je otkrio i svoj drugi talent, slikanje. Brzo je prešao na naivu i naivce. I još i danas živi od toga. Bubo je cijelo djetinjstvo i mladost proveo u sjeni uspješnijeg brata, pa ga je vjerojatno pokušao nadmašiti bar u šank disciplinama. Zašto ovo pišem. I Bubo je slikao, od djetinjstva. U početku samozatajno, poslije iz inata. No njegov slikarski pravac nije bio u trendu. Slikao je minijature, predivne, lirske. No tada se umjetnost priznavala po kvadraturi. I plaćala se po kvadraturi, slike normalno. Ipak Bubo je uporno nastavljao u svom stilu. Imao je i nekoliko izložbi, doduše skupnih, na tada popularnom Livanjskom kulturnom mozaiku.

Možda bi se i sve dobro završilo da Bubo nije načuo da ga pozivaju na izložbe samo radi brata, tradicionalna livanjska podlost na djelu. Bilo kako bilo, Bubo je prestao slikati, a zbog sve češćih prigovora za opijanje i brak je došao u krizu. Omladinski mandat je istekao, politički establišment ga nije gurao dalje, pa je Bubo sve napustio i otišao raditi u Zadar, prvo u Tankerskoj plovidbi, a kasnije kao zastupnik neke američke kompanije za specijaliziranu brodsku opremu.

I brak se u međuvremenu raspao. Bubo ipak nije prestajao dolaziti u Livno, što je redovno završavalo beskrajnim opijanjem. Kako je u međuvremenu, brat prodao obiteljsku kuću i odveo majku u Zagreb u novi stan, Bubo ni u Livnu više nije bio svoj. Znao je da ga rodbina ne miriše najbolje, svoje kuće više nije imao, pa u to vrijeme nije bilo čudno zateći ga na spavanju na najneobičnijim mjestima. Završio je tragično u Zadru, podlegavši unutarnjim ozljedama, koje je zaradio u objašnjavanju policiji zašto nekoliko dana ne izlazi iz birtije.  

DIPLOMATA OD FORMATA

Sloboda nije krilatica reklamnih panoa

Kod nas su se s vremena na vrijeme, gotovo ritmično, pojavljivali likovi koji su glumili da su nešto drugo. U pravilu veće i važnije osobe nego što su to u stvarnosti bili. Od naivno iskrenog Mate Čavke, koji je za sebe govorio da je dubrovački plemić, do vještih varalica, kakvi su bili Čador i Mađar. Između te dvije krajnosti, kroz Livno je protutnjalo sijaset marginalaca, koji su vidjeli malo svijeta, te su te djeliće htjeli prenijeti u Livno, naravno, u svom liku i djelu. Bilo je faca koji su se u Njemačkoj prehranjivali psećom hranom, a u Livno dolazili rent-a-car mercedesima ili bembarama, sa posuđenom gutom dojč maraka, glumili svoju uspješnost, a po povratku u Njemačku, cijelu godinu odrađivali dug. Takve je bilo lako prepoznati, ako ništa, a ono po "usklađenoj" garderobi i svjetskom rječniku bauštelskih fraza. Ipak jedan dugogodišnji prodavač magle mi je ovih dana zapeo za oko, upravo po svojoj dugogodišnjoj karijeri prodavača magle sa, moram priznati, sasvim solidnim stilom nenametljive nametljivosti.

Kao momčić umislio si je da je rođen za pjevača, veliku karijeru koja podrazumijeva mnogo novca, žena i prije svega slave. Nabavio je negdje, vjerojatno uz očevu novčanu pomoć, i nešto pjesmuljaka, snimio je čak i spot, dva, bio jedanput emitiran i na televiziji. Karijera je počela ambiciozno do jaja, ali nije postigla željeni učinak. Odnosno bilo je premalo novca, žena i slave. A moralo se i naporno vježbati i tezgariti po provincijskim diskaćima i kafanama. Rat je bez svake sumnje prekinuo jednu sjajnu karijeru. Livanjski Mate, Mišo Kovač zdimio je tati u Njemačku, gdje se malo odmorio od estradnih napora, presabrao i zaključio da estrada nije za njega, te se okrenuo unosnijoj djelatnosti sportskom menadžerstvu. U zemlji koja ima registriranih nogometaša kao mi stanovnika, lako je našao sugovornike za svoju novoizabranu djelatnost. Mora se ovdje reći da je čovjek imao žicu za obraditi i uvjeriti mušteriju. I gurao je naš junak taj biznis sve dok je bilo ovčica i na jednoj i na drugoj strani. Posebno na našoj, gdje je uvijek bilo talentiranih klinaca i još više frustriranih roditelja koji su pod svaku cijenu željeli da njihovo dijete postane ono što su oni oduvijek željeli, a nisu postigli. Takve je naš menadžer njušio na dan hoda. I šišao, odnosno uzimao predujam za sklapanje sigurnog ugovora sa ovim ili onim bundesligašem.

No i to je brzo prošlo, prije svega uvođenjem strogih pravila o licenciranju menadžera u Europi, a i mogućnošću prokazivanja od strane konkurencije. Ne mogavši izdržati taj strahoviti pritisak, naš nesuđeni Menadžer ponovo je uzeo odmor, presabrao se i okrenuo manje rizičnom, a više ugodnom i unosnom poslu obrade naivnih jedrih Švabica, koje nisu puno prešle. Da bi priča bila što vjerodostojnija i samim tim uspješnija, naš Žigolo je, koristeći stare sportske veze, redovno tražio i dobivao titule počasnog ambasadora egzotičnih zemljica u Njemačkoj. Receptura skupih automobila sa diplomatskim tablicama, ugodne vanjštine i pristojnih manira, pokazala se kao dobitna kombinacija. Naš Žigolo, pardon počasni ambasador Nezavisne Republike Samoa u SR Njemačkoj ne dozvoljava da se ne sazna za njegova postignuća. Redovitim dolascima u Livno, obilaskom trendovskih kafića odjeven po posljednjoj red carpet varijanti, sa obaveznim Rolexom sa prevelikom narukvicom, koji mu stalno klizi preko zgloba nudeći se livanjskim radoznalim očima bez riječi govori tim i takvim radoznalcima: Crkni od muke, vidiš da sam ja neko, a ti nitko.