10.12.2016.

Subota, 10.12.2016.

KUM (N)

Ma hajde mrdni već jednom – ma hajde pokreni se

                                   Ma hajde učini nešto – ma hajde...

Tiha proljetna noć sredinom travnja '92. u zamračenomi polupraznom Livnu. Negdje između prvog i drugog pokušaja proboja crte Livanjske bojišnice. Jedna izgubljena duša tumara praznim gradom. Ili je pijan ili je stranac, ne snalazi se po gradu. Zaustavlja ga policijska patrola, uveden je policijski sat u Livnu. Lutalica to očigledno ne zna. Policajac ga grubo prekida u šetnji i mislima. Dokumente molim, znate li za policijski sat. Očigledno da lutalica nema pojma o novom režimu kretanja i življenja u Livnu.

Odakle dolazite? Iz Barcelone. Iz Barcelone, mene si našao u ovo doba zajebavati. Pljas. Vodite ga u peticu na prevaspitavanje. Tako je Kum završio u petici, jedva izbjegavši batine, tek su ga tu prepoznali. I stvarno je došao iz Barcelone, tu mu je pristao brod na kojemu je radio, Kum je uhvatio prvi avion do Splita i nekako se dokopao Livna. Ništa ga nije moglo zaustaviti da dođe braniti svoj grad, pa ni policijski šamar. Odmah sutradan obukao je HOS-ovu crnu uniformu i ostao u njoj do formiranja brigade, kada je i napustio po tko zna koji put svoj grad.

Ništa čudno za Kuma, cijeli mu se život sastojao od odlazaka i dolazaka u Livno. Vjerojatno je tako i pamtio događaje u svom burnom i neobičnom životu. Odrastao je u uglednoj livanjskoj obitelji i od malih nogu se trudio da zajebe taj ugled i status svoje obitelji. Počeo je piti već u osnovnoj školi, a ne mogu se sjetiti je li je uopće i završio. Izluđivao je sve oko sebe, roditelje, nastavnike, susjede i sve one koji mu nisu bili po volji. Odmah sa 18 odradio je i JNA, ni tamo ga nisu uspjeli disciplinirati. Volio je rakiju, žene, Olivera i Medu. Za ostale ga nije bilo briga. Na svadbi svog rođaka, upoznao je mladinu rodbinu iz Amerike. I nije prošlo mnogo, Kum je osvanuo u Americi, udao se za jednu zgodnu i imućnu curicu koju je upoznao na toj svadbi. Ni Kum nije bio loš u rijetkim trenucima bez alkohola, bio je visok, vitak, ugodne face i ponašanja.  Još manje vremena je prošlo dok nisu počele stizati priče o njegovim problemima sa ženom, njenom obitelji i američkim načinom života. Kum je naučio nekoliko američkih fraza i pokušao nastaviti svoj životni, pardon kafanski stil. Hellonigger, give me one beer. Zbog batina je ubrzo izbacio ono nigger, ali pivo nikako. Nakon učestalih ženinih prigovora, Kum joj je, onako po naški, odvalio jednu vaspitnu i otišao nazad u kafanu. Tu ga je pokupila policija, prenoćio je u zatvoru, a nakon nekoliko ponavljanja manje-više istog scenarija, ženica je zatražila razvod, Kum je dobio zabranu pristupa, a dok je trajala socijalna pomoć, našao je drugu i ponovo se oženio.

S tom drugom došao je nakon nekoliko godina odsustvovanja u Livno, negdje krajem 80-ih. Umjesto kući, Kum je odmah zdimio u novootvoreni Lennon da vidi Medu. Nakon nebrojeno mnogo rundi pića i Olivera, mladoj je prikipilo pa ga je pokušala uvjeriti da idu kući, da se upozna sa njegovim starcima. Uzaludno, Kumov jedini odgovor bio je: Kako ću ostaviti Medu samoga. Na kraju je po mladu došao njegov stariji brat, tada već dirigent Sarajevske filharmonije i odveo je na upoznavanje. Kum je nastavio piti sa Medom i pričati svoje američke dogodovštine. Naučio je i nešto novih fraza: I have car acsident. Brod, nemir i rat prekinuo je i ovu Kumovu ljubavnu priču. Tih par ratnih godina u Livnu, Kuma su nosale vile. Pića je bilo u izobilju, a uniforma je bila najbolji odbrandbeni mehanizam. Normalno i Heckler. Omiljena Kumova zabava u to doba bila je prepadanje njegovih prijatelja Srba, koji su još bili u Livnu. Upadao im je u stan u gluho doba noći, naoružan obično flašom konjaka i gajbom piva, koje se moralo popiti do zore, jer u zoru Kum ide na liniju da ih brani. Sve je to Kum pregurao bez ijedne ogrebotine.

Nakon rata Kum se pokušao vratiti i na brod i u Ameriku, ali nešto nije štimalo. Što se u međuvremenu dogodilo sa njegovom matrikulom i zelenim kartonom, nemam pojma. Znam da je u poratnim godinama Kum često boravio u Livnu, na dan, dva, pa opet nestajao. Lutao je na relaciji Livno, Split, Zagreb, Njemačka, Amerika i nazad. Iz tog perioda pamte se njegove eskapade u Njemačkoj,  prvo kod brata, koji je za vrijeme rata napustio i Sarajevo i filharmoniju i došao taksirati u Minhen. Nakon niza nesporazuma sa bratom, Kum je zdimio kod ujaka u Ulm. Ujak mu je pokušao naći nešto posla, a u međuvremenu ga je upoznao sa svojom ekipom, posebno u kafani gdje je izlazio. I dok je ujak odrađivao svoju šihtu i usput mu tražio posao, Kum je visio u toj kafani i nabijao ceh.Platiće ujak. I kad je ujak na kraju saznao za to, bio je to kraj druženja. Kum je popio njegovu cijelu mjesečnu zaradu.

Nakon neplaniranog povratka kući, Kum je počeo kružiti po Splitu, gdje je na kraju našao i nešto posla. Počeo je raditi na naplati carinskog parkinga u Sjevernoj luci, gdje sam ga i vidio posljednji put. Čuo sam da je opet našao dobra komada, žene su ga uvijek išle, ali ovaj put on je bio donji. Uvjet je bio ili ona ili flaša. Kako čujem, za sada je pobijedila ona. Do kada će tako biti, ne zna se. Ono što se zna je da priča o Kumu još nije gotova. Biće tu još akcije, jer teško mi je povjerovati da se Kum umirovio. On može otići u penziju, ali mirovanje mu nikada nije išlo.   

MUNJA

Sloboda nije konstruktivna kritika postojećeg stanja

Kad god čovjek pomisli da je vidio i doživio plafon primitivizma, arogancije i netolerancije, nađu se pojedinci da ga razuvjere. Osobno sam mislio da je Pendrek inženjer taj parametar negativnosti, ali sam nedavno doživio pravo otkrovenje. Kakav biser, nisam mogao odoliti, a da ga ne portretiram u mojoj maloj galeriji junaka sa minus predznakom.

Munja je naš čovjek koji je uspješno završio ekonomske nauke u Zagrebu i do rata je tavorio kao perspektivan kadar dok ga nisu momci iz klirinškog Astra-show-a ubacili u privatizacijski stroj. Munjevito je dobio posao u Munji, još munjevitije ju je privatizirao, nakon legendarne partije preferansa u Nazorovoj, te kao već ugledni poduzetnik krenuo u pomoć svom rodnom kraju, kojega je zahvatio ratni vihor. Munja se, kao svaki domoljub bez pokrića, stavio na raspolaganje na prvu crtu odbrane Livna u Dubravama. Otuda je redovno slao u svoj rodni grad pošiljke čarapica, potkošulja i gaća, a još više verbalnu podršku odbrani Livna.

Nakon takvog herojskog učešća u odbrani našega grada, Munja je nastavio svoj jednosmjerni privatizacijski put sa jarkom željom da uđe u 200 veličanstvenih obitelji, gospodara cjelovite lijepe naše, a bogami i šire. Uspješno magistrira i doktorira, opet munjevitom brzinom, sa kojom, također, vodi svoju tvrtku u propast. Uporedo s tim, nemilice ulaže u svoj rodni kraj. Od tih kapitalnih investicija, ostaće zabilježena ograda i kapelica na groblju u rodnom mu selu.

Danas kao etablirani gospodarstvenik predsjedava udrugom 200 najvećih utajivača poreza u lijepoj našoj, slatko priča o negativnoj poduzetničkoj klimi u Hrvatskoj i nonšalantno pokazuje Kosoričin mail sa ponudom da bude ministar gospodarstva, što je sa gnušanjem odbio. Vatreno brani nauk svog omiljenog preferans suparnika, s teškom mukom priznajući da se Vrhovniku politika prema BiH omakla. Ma što to značilo.

Svjestan da je bolje biti prvi u selu, nego tamo neki među 200 veličanstvenih, redovito obilazi svoj rodni kraj. Doduše to je povezano i sa manjkom akulumatora u njegovoj ponudi, pa je bolje biti  nedostupan ili u romingu, nego na dometu napaćenih i neplaćenih radnika. U svojim pohodima rodnom kraju Munja preferira druženja sa narodom koji je najbolje osjetio Vrhovnikovo omaknuće. U tim druženjima dolazi do izražaja njegova sklonost prema slušanju sevdalinki, što je za svaku pohvalu i  sklonost prema pjevanju sevdalinki što je čisti horor. Jer, Munja je muzikalan kao donirani top.

U tim domoljubnim pohodima Munja je izobećavao proizvode svoje kompanije svojoj cjelokupnoj  generaciji iz srednje škole, što je, zna se kako ispoštovao. Možda je to i  bolje za njegovu generaciju, jer legenda kaže da je jednom prilikom, izlazeći iz kafane gdje se to druženje odigravalo, nije mogao upaliti svoj najnoviji BMW. Zakazao akulumator. Što potvrđuje staru izreku: U šustera šuplja cipela. Bez obzira na to mislim da je Munja tu nezgodu teško primio, znajući kako je pogana livanjska čaršija, koja se ne može podmititi sa nekoliko rundi pića, još manje sa nekoliko loših akulumatora.

GRUPA  TNT  U  KUĆI CVIJEĆA

Kad sam već u TNT điru, nedavno mi je na buvljaku za oko zapelo nekoliko kompleta starih stripova o Alanu Fordu. I dok sam lagano prelistavao požutjele i od mnogo čitanja, već oštećene stranice, prisjetio sam se davnih gimnazijskih uzbuđenja oko svakog novog broja ovoga, po mnogo čemu posebna stripa. Alan Ford je u originalu strip talijanskih autora Bunkera i Magnusa. Kod nas se pojavio početkom 70-ih i odmah doživio trijumf i visoke tiraže. Štampan je u Beogradu, a prijevod je bilo djelo hrvatskog prevoditelja Nenada Briksija. Strip je bio kod nas uspješniji nego u Italiji, a u ostalim europskim zemljama uopće nije uspio, čak i ne postoji izdanje na engleskom jeziku.

I sama radnja stripa je čista suprotnost tadašnjem stripu, parodija na super špijune a la James Bond. Strip je priča o disfunkcionalnoj grupi diletantskih tajnih agenata, kojima rukovodi beskonačno stari diktator u invalidskim kolicima, Broj 1. Sjedište grupe TNT je opskurna cvjećarnica, koja im služi kao paravan za špijunske poslove, uglavnom sitne prevare i slične zezalice. Pored Broja 1, tu su još i Šef, beskrajno glup i umišljen u svojoj tituli, Jeremija, hipohondar za Ginisa, pronalazač Grunf sa potpuno beskorisnim pronalascima i patentima, Sir Oliver, kleptoman finih engleskih manira i dva naivca izvršitelja svih njihovih akcija, Alan Ford i Bob Rock. Sam sastav ekipe je enormno nadrealan i farsičan, a sve to skupa umotano je u snažnu satiru i crni humor.

Sve to je bila idealna podloga za naše podneblje, izduvni ventil i tiha zafrkancija sa tadašnjim poretkom. Alan Ford je u svojoj suštini kritika svakog nekompetentnog, korumpiranog i propagandističkog sistema. To posebno važi za naše tadašnje veličine koji su kult amaterizma i improvizacije razvili do savršenstva. Svugdje je bilo lako prepoznati glupog šefa, zabušanta na bolovanju i sitnog šanera uredskog pribora i toalet papira. A ostali, ostali su bili naivci tipa Alana Forda i Bob Rocka, koji su ponosno odrađivali postavljane zadatke, ne razmišljajući previše o motivima. Sve smo likove mogli mijenjati i transformirati, samo je jedan bio nezamjenljiv i neupitan, Broj 1. I dok je u stripu Broj 1 živio u cvjećarnici, stvarni Broj 1 kod nas je živio u stvarnoj Kući cvijeća, okružen bezbrojnim šefovima, zabušantima i lopovima. Ali o tome se malo pričalo, više se aktivno šutilo.

Nadrealnost stripa uveliko je pojačavao i u konačnici i pridonio velikom uspjehu stripa i vrlo kvalitetan i duhovit Briksijev prijevod. To je bila čudna mješavina ceremonijalnog, Glembajevsko- gornjogradskog, uzvišenog, a frazerskog hrvatskog jezika koji je fenomenalno korespondirao sa crnohumornom, nadrealnom satirom stripa. To nije bio goli, bukvalni prijevod, takvi zahvati u tekstu se na zapadu zovu transkreacija. A jezik je na našim prostorima važan, važniji recimo od putovnice. Sjetimo se da su i prve uvodne čarke bile jezične, od prepametnih akademika do kazališne Šovinističke farse. Zato je i Briksijev prijevod jedan od ključnih elemenata uspjeha ovoga stripa, koji po tome spada u rijetke primjere kako se jedan strani kulturni projekt ili proizvod "primi" u novoj sredini i postane neodvojivi dio kulturne baštine zemlje primaoca. Za mene je ona ipak prije svega nostalgično podsjećanje na prošla vremena i pokušaj da se pojasni mlađim generacijama tajna popularnosti i sveopćeg obožavanja Alana Forda na našim prostorima.

03.12.2016.

Subota, 03.12.2016.

AFFAN  I  SALIH

Kucaj prije nego što uđeš u njenu sobu, 

tajna su vrata podzemnih voda

Što je grad bez duše i što je duša grada bez pomaknutih umjetnika. Bilo koje vrste, bitno je da su pomaknuti. Kad kažem pomaknuti mislim  na pomak u pozitivnom smjeru. Jedan od takvih pomaknutih je i Affan, sarajevski i svjetski slikar. Nisam imao tu čast i prigodu poznavati ga u njegovim kreativnijim godinama, odnosno nisam ga ni poznavao dok nisam došao u ovaj pomaknuti grad.

Upoznao sam Affana jednog ljeta u Sarajevu, prije bi se moglo reći da sam ga uočio u kafani u koju sam zabasao sa društvom. Oronuli starčić sa štapom kao pomagalom za kretanje, u malo povelikoj garderobi, koja je vidila i bolje dane, sa obaveznim maestro kačketom na sijedoj glavi i nepovjerljivim pogledom na sve oko sebe. Tihi ulaz u kafanu i zauzimanje diskretnog mjesta u kafani. Značajan pogled prema konobaru, koji donosi standardni vlahov i sok od jabuke. I čekanje. Tko će se prvi zakačiti. Obično to bude konobar Salih, koji je i vlasnik kafane, koji svojim neprekidnim bockanjem naizgled nervira likovnog doajena.

Jer, Affan jeste doajen. I legenda. Naslikao je bezbroj slika. I još više prodao. Navikao da mu laskaju i podilaze. Svi izuzev Saliha. Salih je njegova terapija. I jedina veza sa stvarnim svijetom. Jer Affan već dugo, dugo živi u svom svijetu, nedokučivom i nerazumljivom za nas obične smrtnike. Vidi svoje još nenaslikane slike, računa na svoj način koliko može uzeti za njih, koliko još treba nafatati parajlija i novopečenih bogataša, skorojevića, koji su odavno svoje bogatstvo prestali izražavati skupim vilama i džipovima, njima sada trebaju Berberi, Zečevi i Affan. A Affan nije ništa izgubio od svoje zavičajne pronicljivosti, kad se pojavi ovčica, treba je ošišati. I ide mu to za rukom, odnosno kistom, slika i plasira svoje proizvode bez imalo muke. Bez PR-a, bez glamurozne promidžbe. I sve je u redu dok se ne zakači na Saliha.

A Salih je stari sarajevski ugostitelj. I još i mesar. Svašta je prošao i svega se nagledao. I Affan je njemu jedna vrsta terapije. U svojoj kontradiktornoj simbiozi, njih dvojica odlično funkcioniraju i nadopunjuju se. I jedan i drugi pljuju po onome prvome, ali ne mogu jedan bez drugoga. U neprekidnom prepucavanju u ugodno derutnoj kafani njihov kabaretski nastup odlična je potka za neplanirano duže zadržavanje i za redovno navraćanje onih kojima takav igrokaz odgovara. A takvih ima na kamare. Od uglednih političara i akademskih profesora, koje Salih također dočeka i isprati sa komentarom koji zaslužuju, preko uobičajenih marginalaca, do slučajno zalutalih turista. I za svakog njih dvojica imaju priču, odnosno „svađu“.

Živio Affane

Nemoj mi živio, mogu živiti i u kolicima, reci živ i zdrav bio

Izvoli Affane, šta će se popiti

Bole me noge, pluća, rebra, glava

Bolan Affane, ovo je kafana, hitna ti je iza ćoška

Obično tako startaju, ali imaju na raspolaganju nekoliko uigranih scenarija, koji uz stalnu improvizaciju, uvijek izgledaju originalno. Uobičajena je prepirka oko plaćanja pića, Affan uvijek misli da ga je Salih zakinuo, odnosno da mu naplaćuje i ono što mu drugi gosti zovnu. Salih to uistinu i radi, ali ne da bi Affanu naplatio, nego da bi ga iznervirao. Pare su Affanova bolna tačka. I u 82-oj špara i štedi, kao da će sutra na fakultet. I Salih to zna i voli ga izbaciti iz njegove kalkulacije koliko je tu večer uštedio na račun čašćenja drugih. To je beskrajno uvjeravanje da su ga drugi častili, uz Salihovo protivljenje da kao on to niti je čuo, niti je drugima to naplaćivao. I dužan je Affan. Ako nema novca, pisaće u teku, a ako nema ni poslije novca, neka donese neku sliku. I tu se prelazi na drugi scenario. Kad je u pitanju prodaja slika Affan je uvijek trijezan. I zaračunava. Salih to po običaju obezvređuje, što Affana još više nervira. A kad Salih to pođe pretvarati u meso, e onda je Affanu puna kapa, odnosno, skida svoj kačket i umjetnički negoduje. Brate Salih, ti na kraju sve pretvaraš u krave i telad. Ne može se tako sa umjetničkim djelima, nisu to ćevapi. Salih onda redovno radikalizira stvar, prodajući Affanovu sliku, koja visi u kafani, prvom gostu za smiješno nisku cijenu. U pravilu gost nudi duplo od ponuđene cijene, ali Salih nije zadovoljan. Nudi Affanu da otkupi svoju sliku za četvrtinu njene stvarne vrijednosti. Affan bi je rado otkupio i opet prodao za stvarnu cijenu, ali u džepu uvijek ima minimalu. I opet pođe beskrajna Salihova priča kako se prevario i koliko je mesa mogao nabaviti za te pare koje je dao Affanu za njegovu škrabotinu. A najveća je uvreda za Affana kad mu Salih kaže da to sve slikaju njegovi studenti, a da on samo stavlja svoj potpis na gotovu sliku.

Affan u tim prepirkama uvijek izgleda kao da će ga za sekundu pogoditi ili srčani ili moždani udar, pokušavajući izazvati sentiment kod Saliha. Ali nema milosti kod njega. Nemilosrdno i dalje nastavlja udarati po Affanovoj sujeti. Affan se pokušava vaditi na svoje godine, ali ni to ne dira Saliha. Nagovara ga da njemu prepiše tu svoju crkavicu od imovine, stan i atelje od oko 200 kvadrata, tristotinjak neprodanih slika. A Affan se ne da. I kada izlazi iz kafane, izlazi mnogo poletnije nego što je ušao. Kao da je primio infuziju. Prijeko potrebni lijek. I sada odlazi na zasluženi počinak. A Salih u pravilu izlazi za njim, ovoj put da pripazi da Affan bez problema savlada stepenice koje vode ka izlazu iz kafane. I ako uoči posrtanje, nestabilnost, Salih ga prati do nedalekog stana, a ako i to nije dovoljno, ponekad ga i uznese na peti kat, da bi bio siguran da je maestro stigao do svog prebivališta, da će se malo naspavati i odmoriti i da će sutra obadvojica nastaviti tamo gdje su stali.

Oba su izgubli sinove u ratu, njihov sirovi humor na račun onoga drugog jedna je vrsta odbrandbenog mehanizma potrebnog obadvojici. Zaborav na surov način. Kad Affan ne dođe nekoliko dana za redom, Salih je obično neraspoložen, zabrinut i redovno zove Affana pred fajrunt da ga pita za zdravlje. Affan se redovno javljao, a kad je skužio igru, nije se odazvao odmah. Nazvao je Saliha u 4 ujutro i hladno mu rekao: Imao sam propušten poziv sa ovog broja. Je li nešto hitno?

Afan je preminuo nedavno (svibanj 2015. godine) u svojoj osamdesettrećoj godini.

BUBO (N)

                                                                         Čija krv tada kola venama hrabrih

Kaži zbogom i neka te proguta noć

I Bubo je jedan od mnogih koji se našao u procijepu neprihvatanja Livna. Rođen i odrastao u Livnu, u dobrostojećoj i politički etabliranoj obitelji, imao je komociju neformalnog i neuobičajenog životnog stila. To može proći u Livnu, do nekog vremena, kada se takvo ponašanje tretiralo kao mladenačka razigranost i ludiranje. Čaršija daje vremena, ali ne beskonačno. Od tebe se očekuje da to ludiranje prođe i da uđeš u standardni malograđanski kalup. A Bubo se nije dao ukalupiti.

Završio je i neku višu školu u Zadru, taman dovoljno da ga obitelj aktivira u korisne društveno-političke aktivnosti. Tako je Bubo ničim izazvan postao predsjednik livanjske omladine, u to vrijeme značajne polazne funkcije za dalji društveno-politički rad. Ali avaj, nije išlo po planu gradskih otaca. Bubo je još od srednje škole imao svoju ljubav, sa kojom se i oženio odmah na početku svoje karijere. I svi su mislili: Idealno, miješani brak je u to vrijeme bio poželjan. No Bubo je nastavio i sa svojim starim navikama, od kojih je najteža bila opijanje. Opijao se često i opijao se teško. A bio je i od onih koji nisu baš ugodni u piću. Srećom bio je verbalno, a ne fizički agresivan u piću. Imao je još jednu osobinu kada se nađe u takvom stanju: Nikada nije gubio konce priče. Tko ga nije poznavao, teško bi mogao zaključiti da je mortus, priča mu je uvijek bila smislena i zanimljiva.

Imao je i starijeg brata, kojemu je sve išlo od ruke. I fakultet i smisao za umjetnost. Još za studiranja, svirao je u Teškoj industriji i dugo je važio kao najpoznatiji livanjski gazbenik. Nakon završetka faksa, dobro se priženio u Zagreb, gdje je otkrio i svoj drugi talent, slikanje. Brzo je prešao na naivu i naivce. I još i danas živi od toga. Bubo je cijelo djetinjstvo i mladost proveo u sjeni uspješnijeg brata, pa ga je vjerojatno pokušao nadmašiti bar u šank disciplinama. Zašto ovo pišem. I Bubo je slikao, od djetinjstva. U početku samozatajno, poslije iz inata. No njegov slikarski pravac nije bio u trendu. Slikao je minijature, predivne, lirske. No tada se umjetnost priznavala po kvadraturi. I plaćala se po kvadraturi, slike normalno. Ipak Bubo je uporno nastavljao u svom stilu. Imao je i nekoliko izložbi, doduše skupnih, na tada popularnom Livanjskom kulturnom mozaiku.

Možda bi se i sve dobro završilo da Bubo nije načuo da ga pozivaju na izložbe samo radi brata, tradicionalna livanjska podlost na djelu. Bilo kako bilo, Bubo je prestao slikati, a zbog sve češćih prigovora za opijanje i brak je došao u krizu. Omladinski mandat je istekao, politički establišment ga nije gurao dalje, pa je Bubo sve napustio i otišao raditi u Zadar, prvo u Tankerskoj plovidbi, a kasnije kao zastupnik neke američke kompanije za specijaliziranu brodsku opremu.

I brak se u međuvremenu raspao. Bubo ipak nije prestajao dolaziti u Livno, što je redovno završavalo beskrajnim opijanjem. Kako je u međuvremenu, brat prodao obiteljsku kuću i odveo majku u Zagreb u novi stan, Bubo ni u Livnu više nije bio svoj. Znao je da ga rodbina ne miriše najbolje, svoje kuće više nije imao, pa u to vrijeme nije bilo čudno zateći ga na spavanju na najneobičnijim mjestima. Završio je tragično u Zadru, podlegavši unutarnjim ozljedama, koje je zaradio u objašnjavanju policiji zašto nekoliko dana ne izlazi iz birtije.  

DIPLOMATA OD FORMATA

Sloboda nije krilatica reklamnih panoa

Kod nas su se s vremena na vrijeme, gotovo ritmično, pojavljivali likovi koji su glumili da su nešto drugo. U pravilu veće i važnije osobe nego što su to u stvarnosti bili. Od naivno iskrenog Mate Čavke, koji je za sebe govorio da je dubrovački plemić, do vještih varalica, kakvi su bili Čador i Mađar. Između te dvije krajnosti, kroz Livno je protutnjalo sijaset marginalaca, koji su vidjeli malo svijeta, te su te djeliće htjeli prenijeti u Livno, naravno, u svom liku i djelu. Bilo je faca koji su se u Njemačkoj prehranjivali psećom hranom, a u Livno dolazili rent-a-car mercedesima ili bembarama, sa posuđenom gutom dojč maraka, glumili svoju uspješnost, a po povratku u Njemačku, cijelu godinu odrađivali dug. Takve je bilo lako prepoznati, ako ništa, a ono po "usklađenoj" garderobi i svjetskom rječniku bauštelskih fraza. Ipak jedan dugogodišnji prodavač magle mi je ovih dana zapeo za oko, upravo po svojoj dugogodišnjoj karijeri prodavača magle sa, moram priznati, sasvim solidnim stilom nenametljive nametljivosti.

Kao momčić umislio si je da je rođen za pjevača, veliku karijeru koja podrazumijeva mnogo novca, žena i prije svega slave. Nabavio je negdje, vjerojatno uz očevu novčanu pomoć, i nešto pjesmuljaka, snimio je čak i spot, dva, bio jedanput emitiran i na televiziji. Karijera je počela ambiciozno do jaja, ali nije postigla željeni učinak. Odnosno bilo je premalo novca, žena i slave. A moralo se i naporno vježbati i tezgariti po provincijskim diskaćima i kafanama. Rat je bez svake sumnje prekinuo jednu sjajnu karijeru. Livanjski Mate, Mišo Kovač zdimio je tati u Njemačku, gdje se malo odmorio od estradnih napora, presabrao i zaključio da estrada nije za njega, te se okrenuo unosnijoj djelatnosti sportskom menadžerstvu. U zemlji koja ima registriranih nogometaša kao mi stanovnika, lako je našao sugovornike za svoju novoizabranu djelatnost. Mora se ovdje reći da je čovjek imao žicu za obraditi i uvjeriti mušteriju. I gurao je naš junak taj biznis sve dok je bilo ovčica i na jednoj i na drugoj strani. Posebno na našoj, gdje je uvijek bilo talentiranih klinaca i još više frustriranih roditelja koji su pod svaku cijenu željeli da njihovo dijete postane ono što su oni oduvijek željeli, a nisu postigli. Takve je naš menadžer njušio na dan hoda. I šišao, odnosno uzimao predujam za sklapanje sigurnog ugovora sa ovim ili onim bundesligašem.

No i to je brzo prošlo, prije svega uvođenjem strogih pravila o licenciranju menadžera u Europi, a i mogućnošću prokazivanja od strane konkurencije. Ne mogavši izdržati taj strahoviti pritisak, naš nesuđeni Menadžer ponovo je uzeo odmor, presabrao se i okrenuo manje rizičnom, a više ugodnom i unosnom poslu obrade naivnih jedrih Švabica, koje nisu puno prešle. Da bi priča bila što vjerodostojnija i samim tim uspješnija, naš Žigolo je, koristeći stare sportske veze, redovno tražio i dobivao titule počasnog ambasadora egzotičnih zemljica u Njemačkoj. Receptura skupih automobila sa diplomatskim tablicama, ugodne vanjštine i pristojnih manira, pokazala se kao dobitna kombinacija. Naš Žigolo, pardon počasni ambasador Nezavisne Republike Samoa u SR Njemačkoj ne dozvoljava da se ne sazna za njegova postignuća. Redovitim dolascima u Livno, obilaskom trendovskih kafića odjeven po posljednjoj red carpet varijanti, sa obaveznim Rolexom sa prevelikom narukvicom, koji mu stalno klizi preko zgloba nudeći se livanjskim radoznalim očima bez riječi govori tim i takvim radoznalcima: Crkni od muke, vidiš da sam ja neko, a ti nitko.

26.11.2016.

Subota, 26.11.2016.

SARAJEVO RAHAT LOOK

Da li te pitaju za put prema nebu

                                                                         Cijena je sigurno visoka

I prije i poslije rata dolazio sam, s vremena na vrijeme, u Sarajevo. Prije rata sarajevska lakoća življenja, ležernost i lako ćemo izgledala je kao bogom dana za te ljude i to podneblje. Sarajevska pop rock škola, Nadrealisti i Audicija nisu mogli nigdje drugo ni nastati već u gradu opće tolerancije i spremnosti zajebancije prvo na svoj, a onda i na račun svih ostalih. Ako tome dodamo i sveprisutni miris bureka i ćevapa izgledalo je to kao idealno mjesto za življenje. Slična opuštenost bila je i u prihvatanju modnih stilova. Sarajke i Sarajlije su imale čudan način praćenja modnih trendova i njihove primjene u svom gradu. Nonšalantno poslagane modne marke po sebi, začinjavali su uvijek nekim lokalnim modnim detaljem i svemu tome dodavali taj štih duhovitosti i baš me briga fazona.

Rat je učinio svoje, htjeli, ne htjeli moramo priznati da su se stvari promijenile. Iako postoji vidljivi trud i napor rijetkih pojedinaca da stvari predstave na isti način kao i prije. Iako sam sada redovitije u Sarajevu, iako su sada sve svjetske modne marke prisutne u sarajevskim buticima, nema više one lepršavosti i duhovite nonšalancije. Ali šarenila ima i više nego prije. Naročito kod Sarajki. I prije i danas one su izgledale kao da im nije stalo što nose na sebi. Kažem izgledalo, jer su uvijek diskretno i sa ukusom stavljale na sebe modne novotarije. Bez pretjerivanja, uvijek sa mjerom. Po tome se i razlikuju od današnjih novih Sarajki, koje niti imaju ukusa, niti mjere, pa na sebe nabacuju sve i svašta, u čudnim kombinacijama i boja i detalja.

Ono što me još više čudi je uvođenje i novog modnog stila, vjerskog look-a. To moje oko balkansko slabo vari da se pored napucanih djevojaka u minjacima, ravnopravno nalaze i još ležernije od njih, djevojke zamotane u marame, ili čak potpuno pokrivene. Vjerska moda trebala bi naglašavati skromnost, tajanstvenost, što je potpuno zanemareno jakom šminkom i agresivnim parfemima. No, moram priznati da se i kao takvo pomalo prilagođava sarajevskom šarenilu. Bay theway, od dimija, nekadašnjeg zaštitnog znaka muslimanskih žena nema više ni traga. Kako o ukusima nije raspravljati, moram reći da taj stylingmogu nekako podnijeti.

Drastične promjene postoje i u muškom modnom miljeu. Nekadašnji zaštitni modni znak starih maslimana, kapa francuzica, također je izbačena, a uvedeni su neki drugi detalji. Vehabijski look sa bradom bez brkova i capri hlačicama, malo je stiliziran i prilagođen gradu. Capri hlačica sve je manje, a neodržavanu bradu zamijenila je uredno podšišana brada, često u kombinaciji sa kratkom zauljenom frizurom i obaveznim markiranim sunčanim naočalama. I ovaj stylingmogu nekako podnijeti. Zamijećen je i trend mladih hadžija, kojima moderna sredstva prometa omogućuju brzi hadž, najčešće besplatnom avio kartom do Meke i nazad. Nekadašnji hadž trajao je i po pola godine i na njega su se odlučivali samo stariji muslimani, jer se po povratku kući moralo strogo pridržavati hadžijskih pravila življenja i obaveznih dnevnih molitvi.

Još je jedan modni stil uočljiv na sarajevskim ulicama. Political look. Konzumiraju ga mladi partijski karijeristi, koji žele i po frizurama i po gestikulacijama, a naročito po stilu odijevanja biti što sličniji svom omiljenom partijskom šefu. E ovo moj stylingnikako ne može podnijeti. Ti starmali me podsjećaju na junaka Balaševićeve pjesme o Banetu. Većina će ih ipak završiti kao jednokratna papirna maramica, a neki bogami i kao Bane. Mulci koji slabo stoje sa bontonom, još slabije sa komunikacijom, bilo poslovnom ili ne daj Bože stručnom, smatraju da odijelom, košuljom i kravatom kao u šefa, mogu nadoknaditi taj svoj hendikep nepoznavanja bilo čega. Dovoljno je da liče na šefa. Po tom pitanju najteže je mladim esdepeovcima pogoditi Zlajin look za kakav važniji sastanak, konvenciju ili ne daj Bože Kongres. Doći na Kongres u drugačijoj košulji i kravati, ravno je tragediji, pa se poduzimaju cijele obavještajne operacije, od vozača do Salke, šta je šef ovaj put obukao. Srećom po njih, takvih događaja je sva manje, pa neće tako često dolaziti u ove stresne situacije.

A što je sa ostalom većinskom populacijom Sarajeva, šta oblače i gdje to nabavljaju. Taj većinski dio Sarajeva, koji je na minimalcu ili bez njega, svoj look kombinira nabavkom na buvljacima i secondhandshop-ovima, opet sa velikom dozom mašte i inventivnosti. I kada sve to vidim, taj kolorit, življi od United colorsofBeneton, uhvatim sebe u razmišljanju kako našoj snalažljivosti nema granica, a o ponosu da i ne govorimo. Sa istim žarom se nose i pokazuju markirane majice, hlače i patike i njihove replike nabavljene na buvljacima. Što bi rekla facebook generacija: Gigara, brate.

Ima još jedan detalj koji mi je zapeo za oko, a tiče se sarajevske druželjubivosti i gostoljubivosti. Sve to stoji, ponekad je i pretjerano, no može proći. Ipak invazija novih Sarajlija izaziva lagano podozrenje i opreznost kod domicilnih. Kako ih zaustaviti, kako napraviti više prostora i poslova za svoju djecu, to je pitanje koje muči većinu starosjedilaca. Da bi to nekako usporili, poduzimaju se razne mjere preventive. Od basnoslovno skupih placeva, bilo poslovnih, bilo onih na Barama, do suptilnijih metoda. Da nije slučajno, primijetio sam više puta i na različitim lokacijama izlaske roditelja sa djecom. Pod djecom podrazumijevam cure i momke spremne na ženidbu/udaju. Prijatelji i kolege sa radnog mjesta na taj način, kao slučajno, upoznaju svoju djecu jedno sa drugim. Sve je to garnirano ležernom atmosferom, ono: Otkud i vi večeras ovdje? Pa onda lagano upoznavanje mladih, na koje se tokom večeri kao zaboravi, jer se starci zanesu svojim pričama, pa oni htjeli ne htjeli moraju početi komunicirati. I tako to kao slučajno prelazi u jedno suptilno provodadžisanje. Uglavnom se radi o dobro pozicioniranim roditeljima u državnoj službi,profesorima ili akademcima, čija su djeca uredno završili fakultete, pronađen im je i nekakav posao i sad ne bi bilo dobro da se uhvate kakvog došljaka/inje iz tamo neke pripizdine. Neka to ostane među nama. Tako se radilo od turskog vakta do danas, razlika je samo u nijansama.

PUPAN

                                                     Mrtva lica sjajno vladaju jezikom rijetkim

I teško razumljivim i tu nema mjesta za tebe

Pupanovi roditelji pojavili su se u Livnu iza onoga rata, praktično niotkuda, po partijskom rasporedu nastanili su se u Franjičevića kući, gdje se Pupan i rodio. Moram priznati da o njemu postoji vrlo malo podataka iz toga vremena, nema čak ni priča. Zna se da je rano ostao bez oca i da je završio likovnu akademiju u Ljubljani. Tu se bio i priženio, dobio stan i počeo raditi, ali je sve brzo batalio i vratio se u Livno. Živio je sa majkom, vjerojatno od očeve mirovine.

Pomalo je i slikao, svojim osebujnim stilom, nekom čudnom mješavinom ekspresionizma, kubizma i dječje naivnosti. Vjerojatno i zbog toga svoga stila, nije se nikada uspio etablirati, barem ne u Livnu. Tu se priznaju samo fotografski pejzaži i portreti. Teško je dolazio i do materijala za slikanje, koristio je sve moguće boje do kojih je mogao doći, najmanje one prave, slikarske uljane boje. Iz toga vremena postoji i anegdota o njemu. Imao je neku dobru narudžbu, a nije imao prave crvene, karmin boje. Mangupi iz Unimaxa, koji su tada obitavali u Nadinoj piceriji, inače Pupanovoj omiljenoj birtiji, donijeli su mu baš takvu, jarku crvenu, karmin nijanse. Pupan je oduševljeno navalio da završi posao i da dođe do nekih para. Boja je na platnu ispala dobro, baš kako je i želio. Ali imala je i jednu manu, nikako da osuši. Probao je Pupan i sa fenom, grijao na vatri, uzalud. Neće da osuši, samo se još više razlila i pokvarila kompoziciju. Danima su mangupi zaobilazili piceriju, čekajući da ga prođe bijes.

Puno je pio. Još više se borio da ne pije. Malo, malo, bio je na samoproglašenom odvikavanju od alkohola. Tada bi po cijele dane provodio u šetnjama ili u duhovitim narudžbama mineralne vode. Tada se po birtijama točila samo Radenska, koja je u to vrijeme imala propagandne džinglove na nekoliko svjetskih jezika. Tako je i Pupan, naručujući i ispijajući mineralnu vodu ponavljao: Radenska tre cuore, e bene. Ili na japanskom: Radenskasaykonara ... A onda bi, ničim izazvan opet krenuo u druženje sa alkoholom. I tako naizmjenice.

Znao je da nije, niti će ikada biti prihvaćen od livanjskog malogarđanskogestablišmenta. Baš zato ih je i užasavao svojim čestim hepeninzima. Na vratima stana i ateljea visio mu je volovski bronzin, a ispod njega natpis: Pozvonite, kucanje ne radi. Oblačio se čudno, pričao još čudnije, namjerno provocirajući uske čaršijske poglede. Recimo znao je danima hodati pokriven običnom karo-dekom, u stilu ponča, sa tutom na glavi, baljezgajući nešto nerazumljivo, a što je trebalo ličiti na španjolski. Iz sve te priče moglo se razumjeti samo Viva Zapata.Pred rat mu je umrla majka, u nekom domu na Rabu. Tamo ju je i sahranio i vratio se u Livno. Kad su ga pitali zašto je nije sahranio u Livnu, hladno je odgovorio da mama slabo podnosi putovanje. Sa smrću majke, nestalo je i mirovine, tako da je Pupan do rata bukvalno životario. Tiho je nestao iz Livna, pričalo se da je otišao u Sloveniju, kod bivše žene. Ne znam kako je završio, znam da ga je SDS u ratu potraživao od HVO, kao Srbina koji je zatočen u nekom od logora. Neki pričaju da je emigrirao u Ameriku, neki da je umro u Sloveniji, uglavnom ga nema više. Nije ostalo ni njegovih slika u nekoj količini i kvaliteti da bi bio ozbiljnije zabilježen u livanjskim kronikama. Ostao je samo u sjećanju rijetkih, koji su voljeli njegov otpor prema malograđanštini.