25.03.2017.

Subota, 25.03.2017.

I BOGATI PLAČU

Gledajući naše TV programe neko sa strane bi vjerojatno zaključio da nam nisu sve daske poredane kako treba. Preovladavajući tip emisija su razni reality tipa big brothers, farme, kuhanje, izbor talenata svih vrsta i uzrasta. No nisam danas htio o njima, o njima svakako svi pišu, mene više interesiraju reklame. A njih je sve više i više. Recimo Novu TV više ne gledam, jer i rijetki film koji puste izgubi svoj smisao isprekidan golemim reklamnim blokovima.

Ali ako imate strpljenja da malo pažljivije pogledate reklamne blokove i sami bi zaključili da svi naši narodi na ovim prostorima pate od neke bolesti i neprekidno su u telefonskoj ili net potrazi za lijekom. Tako bar kaže tržišno pravilo ponude-potražnje. Nema bole za koju se ne nudi lijek: od karcinoma do potencije. Uz obavezno ubrzano: prije upotrebe.. Sasvim normalno se nude i preparati koji nemaju dokazano pozitivno djelovanje, dok se za nus pojave nitko i ne brine. Tako je sasvim normalno da se reklamiraju i razni preparati protiv depresije bez potrebe za liječničkim receptom. Odnosno antidepresive tipa Tensilan (koji je kao na biljnoj bazi) možete nabaviti i u malo bolje opskrbljenoj trafici. Isto važi i za osvježivače prostora koje klinci danas koriste umjesto ljepila, ali sa mnogo pogubnijim ishodom.

Što se tiče telefonije prosječan konzument je potpuno izgubljen nakon gledanja seta reklama nekoliko operatera. Što se tu sve ne koristi za reklamu od crne ovčice Gregora, preko zmaja i aždaja pa sve do pekmezastih faca iz tamo nekog kluba „tisućaša“. Ponuda impulsa, gigabajta i telefona je izluđujuća. Samo što ne kažu da će sljedeća generacija pametnih telefona sama birati vlasnike, što bi u očaj dovelo većinu naših trend-setera, prosječnog IQ ispod 70.

Ono što me posebno oduševljava su reklame za deterdžente. One su obavezno tipa nacifrane kućanice koja očajava nad svojim prljavim suđem, vešom ili kupatilom koji su u totalnom nesrazmjeru sa njenom urednošću. Posuđe izgleda kao da nije prano mjesecima, veš kao da je bio na vojnoj vježbi, a kupatilo ili kuhinja kao da su u javnom vlasništvu pa kroz njih prolazi i Kurta i Murta. I sve to čarobni deterdžent čisti u sekundi, a dama samo promatra i divi se svom opranom ili očišćenom posuđu, vešu, kupatilu.

Ipak ima nekoliko reklama koje svojom porukom zaslužuju da ih izdvojimo.

Perfekt toalet papir se reklamira da se ne radi od recikliranog papira koji je grub za vašu nježnu guzu, već proizvođač hladno posiječe značajnu količinu stabala od kojih pravi svoj toalet papir. Jer vaša guza zaslužuje najbolje. Najekološkija reklama.

Najstupidnija bez konkurencije je reklama za Old spice, muški dezodorans. Nabildani blećak izvodi neke radnje koje uz najbolju volju i pažnju ne mogu logički uvezati. I na kraju blistavi osmijeh sa dezodoransom u rukama. 

I baš kad sam mislio da sam odgledao sve te reklamne stupidarije, ono me baš iznenadi onaj komu sam se najmanje nadao. Banke. Te institucije nikada nisu imale potrebe za reklamiranjem. Imale su svoj nivo samozatajnosti i vi ste se više trudili da nešto preko prijatelja, ovih ili onih, saznate koja je od njih najpovoljnija za rješavanje vaše nikakve financijske situacije. O bankarima se znalo još i manje. Bili su to povučeni ljudi, za kojima se ne bi ni okrenuli na ulici. Sve do pojave direktora Svjetske banke sa poderanim čarapama. OK, onda smo zaključili da su i oni ljudi, svakome se može desiti poderana čarapa. Onda se pojavi prestolonasljednik skromnog Rahatinskog, Boris the Spider, koji je rastrošniji sa državnim parama čak i od Skanadera. Pitate se kakve to ima veze sa reklamama. Možda niste primijetili pojavu u zadnje vrijeme reklama za banke i njihove kredite. Karikatura super junaka koji se odaziva na ime Hrvatko i ima djevojku Crnu Lucu, nemilosrdnu kao plaćeni ubojica, obadvoje u  borbi protiv sila zla da bi ostvarili stoljetni hrvatski san svoj na svome, odnosno stanbeni kredit kod te divne banke kojim će taj san realizirati. Ma ne mogu ni da bacim rigoleto koliko je ovo bijedna reklama. A onda još gore: Andrija, novi kreditni junak koji se već uselio u „donirani“ stan i koji nikoga više ne jebe ni za suvu šljivu. On u stanu nema televizor, on gleda u balon, za kućnog ljubimca ima tapira, a u ormaru ima frizerski salon. Sve u stihu, štima rima kao u pjesmuljku: Vidu gnjurca voda mu do koljena. Kad dođe plima, doći će i rima. Nenadjebivo.

Štovani čitatelji mogu zaključiti da se ja gnušam reklama. I u pravu su. Međutim i za to postoji izuzetak od pravila. Prije nekog vremena, bili smo bombardirani reklamom za preventivni pregled kod onkologa u cilju ranog sprečavanja raka testisa. Sjećate se te reklame: Počeši se sa razlogom. Mudo labudovo. Tako sam mislio sve do neki dan. U centralnom dvevniku HRT1 pojavila se informacija da se na tu reklamu odazvalo preko 400 građana koji su se češali sa razlogom. I ne lezi vraže, kod njih 48 konstatirana je pojava tumora na da izvinite tom dijelu. Izuzetno visok statistički prosjek, preko 10 %. Ono što je najbolje u svoj toj priči je da je taj karcinom, kada se otkrije u ranoj fazi, izlječiv u preko 90 % slučajeva. I što reći. Manje je više kako kaže reklama za Becks pivo. Skeptik kao ja rekao bi: Do kurca.

TETAK

                                                                              Razdijelio sam blagoslov i smotao džoju

Kafana kod Tetka postoji odavno i ne znam o kojemu se tetku tačno radi. Kako se tu uglavnom okupljaju ljevičari bilo je priče da je prvi vlasnik bio Slavišin tetak, ali za dalju priču nije to ni tako bitno. Svi gosti gazda Smaju zovu tetkom, pa iako je i Smajo tek ratni i poratni Sarajlija, ni njemu ni gostima ne smeta takvo titularenje. Sama kafana nije ni mala ni velika, kažu taman je. Pored mora sitnica poslaganih šarmantno neuredno, posebnost kafane je i šank koji gosti mogu koristiti sa obe strane. Prilično originalno i moram priznati da mi se sviđa i taj kut promatranja sa one strane šanka.

Možda i zbog takvog šanka, možda i zbog Smaje, atmosfera u kafani je uvijek kućna. Topla i prijatna, uz aktivnu komunikaciju svih gostiju. Smajo ne polaže mnogo na tehničke novotarije, pa je plaćanje uvijek u kešu ili na teku, a o wairlesu možete samo sanjati, neće to Smajo da mu gosti dođu, sjedu i pođu tipkati i slikati. Priča i neposredna komunikacija glavna je odlika ovoga objekta. Dolazio sam često kod Tetka i uvijek sam zaticao nekoga poznanika, a ako bi se slučajno dogodilo da ne poznajem nikoga, Smajo me je ekspresno upoznavao sa prisutnima. Dovodio sam i prijatelje i kolege sa posla. I uvijek su se čudili. Jedan radni kolega je nakon druge runde bio iznenađen kad nas je Smajo ponudio čvarcima. Potiho mi je kazao da je on već pet godina u Sarajevu i da još nije naišao na „našu“ kafanu. Kako ga je Smajo čuo, servirao nam je još jednu rundu i ponudio mom kolegi svoju vizitku. Au, koje crvenilo. Jedan prijatelj iz Livna, inače hadezeovac mi je prigovorio da sam ga tu doveo samo zbog Titove slike. Koju ja nisam ni primijetio do tada.

Česti gosti kod Tetka su i novinari koji tu znaju ozbiljno zapiti i onda sređivati političku situaciju u državi. Moram priznati da sam se najviše zabavljao slušajući prastare viceve koje je u dobro pripitom stanje Avdić pričao svojim kolegama iz redakcije. I svi su se morali smijati.

Više puta destinacija kod Tetka je okupljalište starih prijatelja koje je rat razbacao po cijelom svijetu. Možete tu čuti (morate to čuti) svakakvih priča o našima u dijaspori, često sa prepoznatljivim pretjerivanjima, ali ponekad se čuje i iskrena priča, kao ova koju sam čuo nedavno. Svi su u ekipi bili dobro zagrijani i raspoloženi osim Zije, povratnika iz Švedske. Cijelu večer je šutio i kad su ostali primijeti njegovo neraspoloženje, kidisali su na njega da kaže o čemu se radi. I kaže Zijo, ma sve je u redu sa Švedskom, može se lijepo živjeti, samo se ja nisam mogao nikako obiknuti. Nisu mi smetale ni polarne noći, ni hladno vrijeme, ni švedski jezik koji sam brzo savladao, jednostavno se nisam mogao obiknuti. Ma kako nisi, ekipi nije jasno kako se čovjek ne može priviknuti na dobrotinju. Pa nisam mogao, jebi ga, ne mogu jesti, slabo spavam, ma ne znam ni ja koji mi je, sve dok nisam došao u Sarajevo. Spavam kao beba, jedem kao lav i neću se vraćati. Gore bih uvenuo za još koju godinu, pa ako je tako, proživjet ću to što mi je ostalo ovdje među rajom. I znam da će me ljudski ispratiti.

Ipak su češća veselija duženja uz pjesmu i obaveznu tetkovu kuhinju. Kod tetka nema roštilja, za to će vas kao ljuto poslati na Baščaršiju, ali ima svega ostaloga. Uz jako dobro domaće vino, ne može se bolje ni više. U takvom raspoloženju se prepričavaju dogodovštine iz onog normalnog, prijeratnog vremena. Kako je od toga prošlo već poprilično, često se verzije nekog događaja ne slažu i onda nastaju problemi. Tako sam prisustvovao „ljutoj“ raspravi između Vjeće i Čeće, bivših košarkaša Bosne, tko je koga dobio na basketu koji se igrao u večeru. Igrali su kao Vjećo i Varaja protiv Čeće i Pimpeka. I nikako da se odluče tko je dobio, dok su se za večeru složili da je platio Varaja. To je Čeći i bio argument da su oni i dobili, jer plaća tko gubi, samo Vjeće to nije mogao nikako svariti. I tko zna dokle bi to trajalo da se nisu odlučili da zovu Varaju u Beograd. Poslije nekoliko pogrešnih brojeva (bivši Bosnini snajperisti za trice, teško su pogađali sitne brojeve na mobilnom, godine), konačno su dobili Varaju i pustili ga na spikerfon. Varaja je donio konačnu presudu izjavom da su oni i pobijedili i da su platili večeru, jer protivnici nisu bili pri lovi, a kao da se onda gledalo tko plaća.

GOLI  KUHAR (N)

                                                  Zbog čega primatima nikada ne isključuju elektriku

                                  Oni u principu ionako rijetko čitaju

Keki je od malih nogu znao šta će biti njegovo zanimanje, pa se nije pretrgavao u redovnom školovanju. Osnovnu školu završio je jer se to moralo. Takav interes, odnosno ne interes za školu i učenje teško da će biti dostignut. Apsolutno ga ništa nije zanimalo. Na kontrolnim zadacima je zijevao, okretao se, dosađivao, čak je jednom pitao nastavnika može li čitati strip, jer će ionako dobiti keca, koji će se na popravnom ispitu pretvoriti u dvičicu, dovoljnu za prolaz dalje. Za vrijeme Laštre, nastavnika fizičkog, odnosno tjelesnog, kako se to sada zove, bio je oslobođen i toga predmeta. Laštro je uočio njegov antitalenat za svaku vrstu sporta, pa je Keki, za vrijeme njegova sata, imao specijalni zadatak. Išao je u tadašnji Galeb po marendu za nastavnika. Uvijek je dobijao pojačanu porciju i duplu dozu kruha, pa je u povratku do škole umakao i umakao, dok sve ne dođe na normalnu mjeru. Nakon Laštre, dolaskom mlađeg i ambicioznijeg nastavnika, Keki je jedno vrijeme imao problema, koje je ipak riješio u svoju korist. I dalje je bio oslobođen tog predmeta, nakon što se nastavnik uvjerio da Keki loše utiče na ostale. Presudni događaj koji mu je u tome pomogao bile su Kekijeve noge, koje namjerno nije prao jedno izvjesno vrijeme, pripremajući ih kao argument za nedolazak u salu, gdje se moralo presvući u sportsku opremu. Još i danas se sjećam tih nogu, sa osušenim blatom do koljena, crnilo u izrazitom kontrastu sa bjelilom ostatka noge.

Nakon tako završene osnovne škole, Keki je sav sretan otišao na Brač, u srednju ugostiteljsku školu, gdje je uspješno savladao zanat kuhara. Do današnjih dana bavi se tim poslom i u Livnu je već postao sinonim za dobar restoran. A u svojoj bogatoj kuharskoj karijeri, Keki ih je naredao toliko da ni on sam ne zna sve nabrojiti. Izvjesno je da mu je prvi posao bio u bolničkoj kuhinji. Odmah je uočen drugačiji stil, bolničko osoblje bilo je prezadovoljno, pacijenti su živnuli, a bilo je slučajeva i namjernog odlaska na liječenje u bolnicu samo zbog Kekijeve kuhinje. Poseban Kekijev stil kuhanja, pojačane porcije, začinjene njegovim duhovitim komentarima, bile su i ostale trajni mamac za sve livanjske poguzije.

Nije se dugo zadržao u bolnici. Dobivao je dobre ponude od privatnika, kojima je u pravilu uhodavao posao, koji bi nakon njegovog odlaska pomalo zamirao. I tako redom, do dana današnjeg. Jedini restorani u kojima nije prolazio taj recept su bili njegovi. Pokušao je i Keki nekoliko puta da kuha za svoj džep. Nije išlo. I nije to Keki primao tragično. Nastavljao je dalje. U zadnje vrijeme, najduže se zadržao u Bahusu, kod Nade, jedne od rijetkih preostalih livanjskih ugostitelja koji znaju i umiju obavljati taj posao. Bahus je i inače jedan od najboljih restorana u državi, ponajviše zahvaljujući njima dvoma.

Pored svog kuharskog posla kod Nade, Keki tu obučava i mlađe zainteresirane za taj zanat, opet na svoj šeretski način. Pa tako nije ni za čuditi šegrtsko brojanje zrna graška potrebnih za zadano jelo, mjerenje šnicli šublerom i slične Kekijeve zafrkancije. Ipak, pored morske škole i morskih delicija, Kekijevi specijaliteti su bili i ostali obična narodna jela. Tripice i grah. Naročito prvomajski, koji se ponovo kuha i dijeli kod Šumareve kućice. U posljednjih desetak godina te obnovljene tradicije, nije se dogodilo da ostane ni jedna porcija, a mnogima je to i jedini motiv za pentranje po Bašajkovcu.

11.03.2017.

Subota, 11.03.2017.

EKO ESTRADA

U posljednje vrijeme ostaci ostataka medijskih egzibicionista našli su svoje posljednje utočište u, do sada zanemarivanoj oblasti zaštite okoliša. Bogom dano za brzo ovladavanje materijom. Par stručnih termina, par naziva međunarodnih konvencija, vrijeme raspada plastičnih vrećica i silna zabrinutost za zdravlje cjelokupne populacije. Od ljudi do paramecijuma. I nazad.

Desetci zapjenjenih junoša, većinom organiziranih u nevladajuće dezorganizacije, u vječitoj potrazi za okolišnim problemima, za koje moraju opravdati preuzeta sredstva iz raznoraznih stranih fondova, svojski se trude nametnuti javnosti kao jedini čuvari preostale nekontaminirane sredine u svojoj ulici, kvartu, gradu, pa sve do državnih i međudržavnih eko projekata. Što god da se radi, oni imaju primjedbe. I ne samo primjedbe. Postavljaju i zahtjeve. Koji u svojoj parcijalnosti obično više štete, nego što čuvaju okoliš. Svaki veći dimnjak njihov je prirodni neprijatelj. Svaka brana i ne daj Bože akumulacija je trajno upropaštavanje njihovog okoliša. I svi oni koji se trude održati ili pokrenuti bilo kakvu proizvodnju, osim uzgoja zdrave hrane, su njihovi neprijatelji, osobe koje ne razumiju ekološki pokret.

Kako sam već nekoliko puta bio u prilici da sučelim argumente sa takvima, moram priznati da su zidovi tolerantniji od njih. Kako pripadam starijoj generaciji obično mi se kao krunski argument nabija tvrdnja da moja generacija nije uopće brinula za okoliš, ta da zbog toga njihova generacija mora poduzeti sve kako bi što prije dostigli svjetske standarde u zaštiti okoliša. Moram priznati da, fakat u moje vrijeme nije bilo ekološkog pokreta. Na prvi pogled.

Ali samo na prvi pogled. U moje vrijeme svi smo vraćali prazne flaše od mlijeka, piva, vina u trgovine, koje su ih opet vraćale u tvornice na pranje i ponovno punjenje. Tada nisam znao da se to zove ekološki razvijena svijest, činilo mi se da bi se to prije moglo zvati ekonomski razvijena svijest. Flaše smo donosili u prodavnice i iz njih iznosili pune u platnenim cekerima. Nije bilo plastičnih vrećica. Rasutu robu, voće i povrće, dobijali smo u kartonskim vrećicama (fišecima). Kada su se i pojavile plastične vrećice, blagajnici su ih posebno naplaćivali. Nisam znao da je i to u duhu današnjeg ekološkog pokreta. Vodu smo pili s česme, iz cisterne, eventualno iz staklene čaše, nikada iz plastične flaše, kao danas u ekološki osviještenom društvu.

Nismo išli automobilima u obližnji kafić, išli smo pješice. Nismo imali svoje automobile. Nije bilo ni pokretnih stepenica, ni liftova, pa se opet pješačilo. Džeparac se nije dobijao, zarađivao se fizičkim radom, pa nije bilo potrebe za teretanama. Ali nismo znali da je to u duhu ekološkog pokreta.

Nosili smo jednu torbu tokom cijelog školovanja, danas učenici izmjenjaju na torbama cijeli Diznilend do kraja školovanja. Knjige su se čuvale za naredne generacije, za knjige današnje generacije svake godine treba posjeći jednu dobru šumu. O pelenama da se i ne govori. Jedan komplet pelena dovoljan je za jednu bebu. Danas je jedna tvornica pelena dovoljna za jednu bebu. Istina, mi tada nismo znali da je to u duhu ekološkog pokreta.

O štednji energije da se i ne govori. Nekadašnje prosječno domaćinstvo imalo je maksimalno četiri, pet potrošača električne energije: jedan bojler, jedan šporet, jedan frižider, jednu veš mašinu i jedan televizor. Danas ne mogu da prebrojim potrošače električne energije samo za jednu od moje tri kćeri. Jedna vjetro ili solarna elektrana po domaćinstvu je malo za današnju ekološki osviještenu generaciju. Istina, to se danas zove energenska učinkovitost, a moja generacija je rasula milione megavata. Fakat smo se ekološki neodgovorno ponašali.

Cinizam i licemjerje koje se danas prosipa po pitanju zaštite okoliša ima samo jednu dodirnu stvar sa okolišem. Kao i zaštita okoliša, nema granica. Civilizacijska dostignuća u zadnjih 20-30 godina, toliko su opteretila potrošnju prirodnih resursa da je stanje realno zabrinjavajuće. Iskreno, biti ekološki osviješten značilo bi se odreći mnogo toga. Moja generacija se zna sa tim nositi, za druge ne znam. Ali znam da su pripadnici ekološkog pokreta.

Ne znam da li bi to i dalje bili, ako bi se trebali odreći, naizgled nekoliko sitnica. Koristiti jedan mobitel 5-6 godina, jedan računar za jedno domaćinstvo, jedan televizor za jedno domaćinstvo. Korištenje javnog prevoza, umjesto paradiranja skupim očevim autom. Da li su današnji zaštitari okoliša spremni za to? Ili će opet za to nekoga optužiti, ovaj put bi najzgodnija optužnica bila za nostalgiju. Ili možda za neprihvatanje europskih standarda življenja, barem kad je njihovo rasipništvo u pitanju.

A prije svega da li su spremni na racionalizaciju NVO-a? Da li uopće znaju da smo svjetski prvaci po broju nevladinih organizacija. U BiH ih ima oko 12.000 i njihov broj i dalje raste. Zabrinuti su za sve i svašta i u svojoj zabrinutosti troše ogroman novac, uglavnom na netransparentan način. Zaboga zabrinutost košta, a za novac ne pitajte, niste nam ga vi dali, pa imamo pravo sa njim činiti što nam je volja. Ako slučajno propitujete za porijeklo njihova novca vi ste retrogradni, staromodni, htjeli bi opet uvesti u praksu tajne policije i Gole otoke. Gospodo to definitivno nije za vas. Vi ni na Trebeviću ne bi uspjeli preživjeti dan bez pomoći svoga tate ili svoga sponzora iz inozemstva, kojega vam je opet našao tata.

ĆELE OD SIRA (N)

                                                                         Kako vrijeme prolazi lova me ne nalazi

                                                                         prije mi je mislit dala a sad više ne

                                                                                                        oj živote teško ovo jebo te   

Ćele je naš čovjek, kako se ono kaže svagdašnji. Radi svoj posao, ne zamjera se mnogo nikome, pomalo političari, a pomalo se bavi i naučnim radom. Njegova specijalnost je proizvodnja Livanjskog sira. I to radi odlično. Pored sira, Ćele se bavio jedno vrijeme i politikom, pa je i to batalio, te prešao na sustavno rješavanje problematike zaštite Livanjskog sira. Osnovao je i udrugu proizvođača autohtonog sira, te krenuo u mukotrpan posao brendiranja. Hvale vrijedna inicijativa, ali u šumi naših pravnih propisa, nadležnosti i nespremnosti, Ćele polako usporava, ali se ne predaje.

Naručio je on i Studiju izvodljivosti i prikupio potrebnu dokumentaciju, ali još uvijek nema zakona po kojem bi se radilo. Kako i sve kod nas i ovo je naopako urađeno usvajanjem podzakonskog akta, bez usvajanja zakona. Tako je Ćele razapet između birokracije i struke, ali on uporno pritiska i jedne i druge. U tom druženju sa profesorima i pomoćnicima ministara, Ćele je nesvjesno usvojio i novu terminologiju u izražavanju, koja uveseljava ekipu iz Ridikula. Ako ga upitate što je neraspoložen uglavnom će te dobiti sljedeći odgovor: Ma pusti me, umoriše me te političke vitrine i renovirani stručnjaci koji tupe jedno te isto na njima, a jedva čekaju da vide šta je na trapezu, jesu li prednji grudni koševi ili riblja plahta, pa kad navale, očistiše sve i kolače i šokovski salatu, ma samo što tanjure ne jedu. Kao da kod kuće nemaju ništa.

Ako je dobre volje, uglavnom tada ga spuca nadrenalin pa onda pođe pričati kako ne može ostati od rodbine i prijatelja kojima mora sređivati ispite za djecu, jer je on dobar sa tim i tim profesorom. I priča ide ovako: Ma neki dan sam bio kod onog profesora sa poljoprivrede, kumov mali zapeo sa ispitom, pa sam malo pogurao. Ma mali sve zna, na usmenom briljira, a kad izađe pred profesora – ko tele, ni beknuti. Ubi ga trema, pa sam ja morao zakoturati jedan sir. I riješen problem.

Ipak, Ćele je najsretniji kad se bavi sirom i ovcama. Iako, barem tako kažu, ko ide za stadom, nagleda se šupaka. Rad sa stadom nema radno vrijeme, pa Ćele radi od non do stop. Najčešće kuburi sa čobanima. Kaže lakše je danas naći deset ministara nego jednog čobana. Često mu odlaze, mada im on proba ugoditi. Jednom je nabavio i modreo madrac, da se naspava ko čovjek, mada ni to nije pomoglo. Ima dosta problema i sa ovcama, jednom je čak izgubio cijelo stado, koje se smrzlo, ali su prijatelji pomogli, pa Ćele opet ima dovoljno ovaca za proizvodnju sira. Ima on i svoju ljubimicu, jednu brizgavu dvizu, koja mu i pravi najviše nevolja. Često oboljeva, pa Ćele zabrinuto kaže da ju je napala neka virusna bakterija pa joj je gubica ko u krave. A veterinari ništa ne znaju, osim naplatiti.

Kako bilo da bilo Ćele je postao prepoznatljiv sa svojim sirom, a bogami i sa ljutom verenikom. Krije kao guja noge, ko iz Ridikula naručuje taj specijalitet koji ima bolje djelovanje i od viagre i afričke šljive zajedno. Samo lukavi osmijeh govori, ne zezajte se sa mnom, da vas ne bih raskrkao tko od vas ima nagon, a nema pogon. I kad god Dalmatinci ili neko sa strane pita kakav je Ćelin sir, svi gosti iz Ridikula u glas govore: Najbolji, sigurno ne možeš naći dlaku u njemu.

03.03.2017.

Petak, 03.03.2017.

BUŠKO BLATO

Prošlo je nešto više od 19 godina od potpisivanja sramnog ugovora još sramnije tvorevine sa HEP-om. Isto toliko traju sporadična prepucavanja svih političkih opcija u Livnu i Duvnu o tome ko je pokupio maslo i kako izaći iz ove blamaže. Kao i sva politička prepucavanja kod nas, ona se ne vode radi boljitka Livnjaka i Duvnjaka, nego prije svega radi osobne političke i one druge koristi. A Buško blato i dalje se daje u bescijenje, i dalje propada Livanjsko polje zbog prekida projekta.

A dan prije ukidanja tvorevine zvane Herceg-Bosna, njeni predstavnici su ustupili HEP-u vodu iz Buškog blata u bescijenje, prepisali svu imovinu na području općine Livno na HEP, bez ikakve naknade i bez ikakvih uvjeta. Odnosno naknada je postojala i kako legenda kaže HEP je šenkovao potpisnike sa pet stanova u Zagrebu. Od tada traje pljačka naše braće s one strane Dinare. Podstanar se pretvorio u gazdu. Koja sjajna tranzicija. Milostinju koju su dobijale ove dvije općine, dodatno su zakomplicirali livanjski federalci, unoseći u novi zakon o naknadama za potopljena područja amandmane na količinu vode, što je u konačnici izazvalo lančanu reakciju zahtjeva i tužbi da se moralo prijeći na izradu potpuno novoga zakona. I to su naši hrabri zaštitnici junački odšutjeli, kao da se to njih ni malo ne tiče.

A Buško blato sa svojih 56 km² najveća je akumulacija u ovom dijelu Europe. Poređenja radi, sve ostale akumulacije u Federaciji zauzimaju površinu od ukupno 38 km², što je negdje oko 60 % površine Buškog blata. Općine u Federaciji na čijem se prostoru nalaze te akumulacije ubiru godišnje od dvije elektroprivrede ukupno cca 25 miliona KM, dok je prosječna godišnja naknada za Buško blato nešto preko 4 miliona KM. Poštovani čitatelju nadam se da znaš proporcije i gabarite ove otimačine. Ja samo mogu cinički konstatirati: Pljačkaju nas od stoljeća sedmog, ali niko nije otimao kao naš.

Naknada za potopljena područja uvedena je još za onoga mračnog sistema i u svojoj nakani imala je prije svega naknadu za izgubljenu dobit lokalne zajednice za potopljena područja u prekidu bavljenja poljoprivredom ili nekom drugom djelatnošću. Nikada nije bila vezana za količinu proizvedene energije naših elektroprivreda. Danas, kada je situacija dramatično drugačija, kada su elektroprivrede naša najneprofitabilnija poduzeća koja grcaju u dugovima, koja radnicima neredovno isplaćuju ionako minimalne plaćice, shvatljiva je briga naših političkih zaštitnika da pomognu poduzećima u krizi. Tako je nekadašnji zakon u svojoj prvotnoj zaštitnoj mjeri lokalne zajednice, pretvoren u zaštitnu mjeru osiromašenog energetskog sektora. Po simulaciji starog zakona za korištenje Buškog blata, HEP bi trebao plaćati godišnju naknadu Livnu i Duvnu u iznosu od nekih tričavih 25 miliončića.

I sad da se vratimo na legendarne stanove u Zagrebu. Da su ne znam kakvi, u to vrijeme nisu mogli koštati više od 2,5 miliona KM. Jedna desetina godišnje naknade. Sitnica, i što stalno zapinjati za te stanove za beskućnike. A ne znam kojeg će nam vraga i ova 4 miliona godišnje, samo da se svađamo između sebe koliko kome pripada. Treba i to šenkovati HEP-u. Kad su se već naši predstavnici ponašali kao junak iz stripa Alan Ford, Super Hik, koji je otimao siromašnima da bi davao bogatima, što ne bi i mi. Ionako cijelo ovo vrijeme, dok je kod nas suša, molimo Boga da kiša padne u Zagrebu.

DVA  BUBNJARA  (N)

Kucaj prije nego što uđeš u njenu sobu,

 tajna su vrata podzemnih voda

U cajkovitomnovokomponovanom Livnu, svaka pojava rocka je dobrodošao balans prema urbanom. U zadnje vrijeme to balansiranje se svodi na Tref i Acusticpub, te jednom godišnje, na motorijadu. Ipak to periodično razbijanje cajkanja, polako daje i rezultat. Prije svega mislim na sve veći broj mladih koji počinju otkrivati rock glazbu na drugačiji način, ne samo kao zabavu, već i kao stil življenja. Uporedo s tim, pojavljuju se i neki novi glazbeni klinci, koji svojom glazbenom virtuoznošću iznenađuju,  oduševljevaju i  već sada nadrastaju svoju malu sredinu, kakvo je naše Livno. Ova priča je priča o bubnjarima i bubnjevima, koji su u rocku, u pravilu, najpodcjnjeniji instrument. No, junaci naše priče to u potpunosti demantiraju.

Prvi od njih je Nikola, iz plemena glazbenih Džaja, reklo bi se predodređen za glazbu. Bubnjeve je naučio udarati prije nego slova i hodanje. Legenda kaže da mu je prvi učitelj bubnjanja bio legendarni prvi bubnjar Bijelog Dugmeta, Ipe Ivandić. Moglo bi se reći da su mu bubnjevi bili prve i jedine igračke. Prirodnu nadarenost i neutaživu glazbenu radoznalost, Nikola kombinira sa kontroliranom energičnošću, što u konačnici daje impresivnu sliku. Sa nepunih 50 kila, Nikola, na svojim bubnjevima, proizvodi enormnu količinu moćnog zvuka. Ne zna čovjek šta bi prije radio: ili bi ga gledao, ili slušao. Po stilu je svestran bubnjar, može svirati sve. Trenutno svira u tri benda.  U Heliosima, koji polako, ali sigurno zauzimaju mjesto koje im pripada na široj rock sceni. Zarada od te svirke nije dovoljna, pa Nikola svira i u klasičnom svadbeno-tezgaroškom bendu, a za svoju dušu svira u još jednom bendu, meni nepoznatog glazbenog smjera. Poznajući Nikolu, ne bih se mnogo začudio kad bi to bio i džez bend.

David je još veće glazbeno iznenađenje za mene. Dolazeći iz okruženja koje nema baš mnogo dodirnih točaka sa rockom, David i njegova braća u potpunosti potvrđuju moju staru tezu da rock i urbano nije stvar prebivališta, nego prije svega stvar glave i prioriteta poredanih u njoj. Kada sam prvi put čuo bend TheRanch, na dočeku Nove, 2012. godine u Trefu, nisam mogao doći sebi od čuda. Tolika količina glazbene enrgije u tako kratkom vremenu, proizvedena od tri golobrada momka u temeljnoj rock formaciji: gitara, bas i bubanj. Još veće čuđenje bio je sastav benda. Gitara i bubanj, dva brata Hrvata iz Zagoričana, bas Bošnjak iz grada. I šlag na kraju, David, bubnjar koji je uz to još i glavni vokal. Bubnjati i pjevati nije lako ni lagane šlagere, pogotovo ne ovaj glazbeni stil koji protežiraju Rančeri. A to je za mene poznata nepoznanica. Sve sam to negdje kao čuo, ili mislim da sam čuo. Uglavnom neka mješavina ranog punka, garagerocka i šta još ne. Ludi ritam, kojemu Davidova raznovrsnost i čistoća zvuka daju poseban dojam. 

Rančeri su momci koji imaju budućnost. Još samo da se sa reprodukcije okrenu kreativnosti, odnosno da pođu stvarati svoju autorsku glazbu, mogli bi puno napraviti. Tomu još treba dodati vizualni izgled, koji je na sceni impresivan u svojoj mladalačkoj jednostavnosti. Jedina „smetnja“ je ipak, evidentni Davidov talent, što je prepoznato i u njegovom prijemu na etablirani američki koledž Berclay, na koji odlazi ove jeseni. Nadam se da je to samo privremeni prekid rada Rančera.

UJK

Zanima me bi li opet išao u rovove

Početkom devedesetih u Livnu su se počeće pojavljivati nove čudne face. Skore demokratske promjene privlačile su raznoliko društvo, od istinskih domoljuba koji su došli u svoj rodni kraj nakon mnogo godina potucanja po bijelom svijetu, preko raznih avanturista, do najobičnijih šibicara koji su u promjenama vidjeli i svoju šansu za stjecanje materijalnih i drugih privilegija.

U toj bulumenti svega i svačega, jedan lik je odudarao od svega do tada viđenog. Umjesto bijesnih, najčešće iznajmljenih kola, došao je diskretno iz Francuske u starom Renaultu devetki, ručno ofarbanim u crnu mat boju. Umjesto kafanske galame i pokazivanja debelog šlajbaka, u kafanu je ulazio tiho, gotovo neprimjetno, zauzimao mjesto u kutu, odakle je imao pogled na cijelu birtiju i šutke ispijao svoje piće, najčešće čaj. Godine provedene u emigraciji, još pod etiketom hrvatskog ultranacionaliste, naučile su ga oprezu, diskreciji i neprimjetnosti. Iz svog Livna otišao je kao i mnogi drugi, zbog neslaganja sa tadašnjim jednopartijskim, komunističkim režimom. Je li to neslaganje bilo zbog zabrane pjevanja  Vile Velebita, straha od služenja JNA ili naprosto ekonomski razlozi, možda i nije toliko bitno, on je otišao. I upao u vrzino kolo složne hrvatske emigracije. I nije se tu baš najbolje snašao, ali je svoje nesnalaženje skupo platio. Uvijek pod prismotrom francuskih službi, zbog čega nije mogao dobiti stalan i bolje plaćen posao, uvijek prvi u privođenju nakon bilo kakve aktivnosti bilo koga iz njegova društva, uvijek u obavezi javljanja policiji kod bilo kojega značajnijeg događanja, baš kao registrirani nogometni huligan, Ujk je sve to stoički trpio, čekajući svoj trenutak.

I dočekao ga je. Kada se pojavio u Livnu, bio je jedno vrijeme senzacija. Stari emigrant u izblijedjeloj originalnoj ustaškoj uniformi, odmjerena ponašanja i govora, zračio je jednom dozom tajnovitosti. Nepoznavanje njegove emigrantske prošlosti samo je pojačavalo dojam. Kada sam prvi put vidio Ujka, u tom njegovom punom borbenom kompletu, moram priznati da sam ostao zapanjen. Moja dotadašnja predodžba ustaša bila je potpuno drugačija, uvjetovana ondašnjim tumačenjem i prikazivanjem ustaštva i ustaša. U obrazovanju i naročito u partizanskim filmovima. Da ne ispadne da ih branim, daleko od toga, samo Ujk je bio sve drugo prije nego krvoločni ustaša. Već sam naglasio njegovu diskretnost, prije bi se moglo reći samozatajnost. Kao šećer na kraju, bio je njegov lik, dobroćudni lik, blagog pogleda sa nagovještajem osmijeha koji kao da uvijek nastoji zatomiti. Ujk je bio totalna antipropaganda ustaštva.

Ni u priči nije mnogo ulazio u te detalje. Čini mi se da je vrlo rano zaključio tko su i kuda vode livanjske Hrvate naše tadašnje perjanice. Još brže ih se klonio, ponekad čak i javno kritizirao i prezirao. Na svim prigodnim manifestacijama, stajao je po svom običaju, sam, negdje u kutu, pažljivo razgledajući što se događa oko njega. Zbog toga su se i vlasti vrlo brzo odrekle Ujka, morao je napustiti i stan koji je dobio na korištenje u neboderu. Bio je nešto politički aktivan u HSP-u, ali i to je bilo kratka daha. U poratnim godinama sasvim sam ga izgubio iz vida, tek ljeta 2010-e čulo se ponovo o Ujku, nažalost ono najgore. Tragično je nastradao u prometnoj nesreći, nedaleko od Zagreba, da li je imao infarkt u vožnji, ili je jednostavno premoren zaspao, nije ni bitno. Otišao je tiho, onako kako je i došao, ovaj moderni livanjski Mate Čavka, vitez u neviteškoj odori. Mirni čovjek, nemirna života i još nemirnijim vremenima.