11.03.2017.

Subota, 11.03.2017.

EKO ESTRADA

U posljednje vrijeme ostaci ostataka medijskih egzibicionista našli su svoje posljednje utočište u, do sada zanemarivanoj oblasti zaštite okoliša. Bogom dano za brzo ovladavanje materijom. Par stručnih termina, par naziva međunarodnih konvencija, vrijeme raspada plastičnih vrećica i silna zabrinutost za zdravlje cjelokupne populacije. Od ljudi do paramecijuma. I nazad.

Desetci zapjenjenih junoša, većinom organiziranih u nevladajuće dezorganizacije, u vječitoj potrazi za okolišnim problemima, za koje moraju opravdati preuzeta sredstva iz raznoraznih stranih fondova, svojski se trude nametnuti javnosti kao jedini čuvari preostale nekontaminirane sredine u svojoj ulici, kvartu, gradu, pa sve do državnih i međudržavnih eko projekata. Što god da se radi, oni imaju primjedbe. I ne samo primjedbe. Postavljaju i zahtjeve. Koji u svojoj parcijalnosti obično više štete, nego što čuvaju okoliš. Svaki veći dimnjak njihov je prirodni neprijatelj. Svaka brana i ne daj Bože akumulacija je trajno upropaštavanje njihovog okoliša. I svi oni koji se trude održati ili pokrenuti bilo kakvu proizvodnju, osim uzgoja zdrave hrane, su njihovi neprijatelji, osobe koje ne razumiju ekološki pokret.

Kako sam već nekoliko puta bio u prilici da sučelim argumente sa takvima, moram priznati da su zidovi tolerantniji od njih. Kako pripadam starijoj generaciji obično mi se kao krunski argument nabija tvrdnja da moja generacija nije uopće brinula za okoliš, ta da zbog toga njihova generacija mora poduzeti sve kako bi što prije dostigli svjetske standarde u zaštiti okoliša. Moram priznati da, fakat u moje vrijeme nije bilo ekološkog pokreta. Na prvi pogled.

Ali samo na prvi pogled. U moje vrijeme svi smo vraćali prazne flaše od mlijeka, piva, vina u trgovine, koje su ih opet vraćale u tvornice na pranje i ponovno punjenje. Tada nisam znao da se to zove ekološki razvijena svijest, činilo mi se da bi se to prije moglo zvati ekonomski razvijena svijest. Flaše smo donosili u prodavnice i iz njih iznosili pune u platnenim cekerima. Nije bilo plastičnih vrećica. Rasutu robu, voće i povrće, dobijali smo u kartonskim vrećicama (fišecima). Kada su se i pojavile plastične vrećice, blagajnici su ih posebno naplaćivali. Nisam znao da je i to u duhu današnjeg ekološkog pokreta. Vodu smo pili s česme, iz cisterne, eventualno iz staklene čaše, nikada iz plastične flaše, kao danas u ekološki osviještenom društvu.

Nismo išli automobilima u obližnji kafić, išli smo pješice. Nismo imali svoje automobile. Nije bilo ni pokretnih stepenica, ni liftova, pa se opet pješačilo. Džeparac se nije dobijao, zarađivao se fizičkim radom, pa nije bilo potrebe za teretanama. Ali nismo znali da je to u duhu ekološkog pokreta.

Nosili smo jednu torbu tokom cijelog školovanja, danas učenici izmjenjaju na torbama cijeli Diznilend do kraja školovanja. Knjige su se čuvale za naredne generacije, za knjige današnje generacije svake godine treba posjeći jednu dobru šumu. O pelenama da se i ne govori. Jedan komplet pelena dovoljan je za jednu bebu. Danas je jedna tvornica pelena dovoljna za jednu bebu. Istina, mi tada nismo znali da je to u duhu ekološkog pokreta.

O štednji energije da se i ne govori. Nekadašnje prosječno domaćinstvo imalo je maksimalno četiri, pet potrošača električne energije: jedan bojler, jedan šporet, jedan frižider, jednu veš mašinu i jedan televizor. Danas ne mogu da prebrojim potrošače električne energije samo za jednu od moje tri kćeri. Jedna vjetro ili solarna elektrana po domaćinstvu je malo za današnju ekološki osviještenu generaciju. Istina, to se danas zove energenska učinkovitost, a moja generacija je rasula milione megavata. Fakat smo se ekološki neodgovorno ponašali.

Cinizam i licemjerje koje se danas prosipa po pitanju zaštite okoliša ima samo jednu dodirnu stvar sa okolišem. Kao i zaštita okoliša, nema granica. Civilizacijska dostignuća u zadnjih 20-30 godina, toliko su opteretila potrošnju prirodnih resursa da je stanje realno zabrinjavajuće. Iskreno, biti ekološki osviješten značilo bi se odreći mnogo toga. Moja generacija se zna sa tim nositi, za druge ne znam. Ali znam da su pripadnici ekološkog pokreta.

Ne znam da li bi to i dalje bili, ako bi se trebali odreći, naizgled nekoliko sitnica. Koristiti jedan mobitel 5-6 godina, jedan računar za jedno domaćinstvo, jedan televizor za jedno domaćinstvo. Korištenje javnog prevoza, umjesto paradiranja skupim očevim autom. Da li su današnji zaštitari okoliša spremni za to? Ili će opet za to nekoga optužiti, ovaj put bi najzgodnija optužnica bila za nostalgiju. Ili možda za neprihvatanje europskih standarda življenja, barem kad je njihovo rasipništvo u pitanju.

A prije svega da li su spremni na racionalizaciju NVO-a? Da li uopće znaju da smo svjetski prvaci po broju nevladinih organizacija. U BiH ih ima oko 12.000 i njihov broj i dalje raste. Zabrinuti su za sve i svašta i u svojoj zabrinutosti troše ogroman novac, uglavnom na netransparentan način. Zaboga zabrinutost košta, a za novac ne pitajte, niste nam ga vi dali, pa imamo pravo sa njim činiti što nam je volja. Ako slučajno propitujete za porijeklo njihova novca vi ste retrogradni, staromodni, htjeli bi opet uvesti u praksu tajne policije i Gole otoke. Gospodo to definitivno nije za vas. Vi ni na Trebeviću ne bi uspjeli preživjeti dan bez pomoći svoga tate ili svoga sponzora iz inozemstva, kojega vam je opet našao tata.

ĆELE OD SIRA (N)

                                                                         Kako vrijeme prolazi lova me ne nalazi

                                                                         prije mi je mislit dala a sad više ne

                                                                                                        oj živote teško ovo jebo te   

Ćele je naš čovjek, kako se ono kaže svagdašnji. Radi svoj posao, ne zamjera se mnogo nikome, pomalo političari, a pomalo se bavi i naučnim radom. Njegova specijalnost je proizvodnja Livanjskog sira. I to radi odlično. Pored sira, Ćele se bavio jedno vrijeme i politikom, pa je i to batalio, te prešao na sustavno rješavanje problematike zaštite Livanjskog sira. Osnovao je i udrugu proizvođača autohtonog sira, te krenuo u mukotrpan posao brendiranja. Hvale vrijedna inicijativa, ali u šumi naših pravnih propisa, nadležnosti i nespremnosti, Ćele polako usporava, ali se ne predaje.

Naručio je on i Studiju izvodljivosti i prikupio potrebnu dokumentaciju, ali još uvijek nema zakona po kojem bi se radilo. Kako i sve kod nas i ovo je naopako urađeno usvajanjem podzakonskog akta, bez usvajanja zakona. Tako je Ćele razapet između birokracije i struke, ali on uporno pritiska i jedne i druge. U tom druženju sa profesorima i pomoćnicima ministara, Ćele je nesvjesno usvojio i novu terminologiju u izražavanju, koja uveseljava ekipu iz Ridikula. Ako ga upitate što je neraspoložen uglavnom će te dobiti sljedeći odgovor: Ma pusti me, umoriše me te političke vitrine i renovirani stručnjaci koji tupe jedno te isto na njima, a jedva čekaju da vide šta je na trapezu, jesu li prednji grudni koševi ili riblja plahta, pa kad navale, očistiše sve i kolače i šokovski salatu, ma samo što tanjure ne jedu. Kao da kod kuće nemaju ništa.

Ako je dobre volje, uglavnom tada ga spuca nadrenalin pa onda pođe pričati kako ne može ostati od rodbine i prijatelja kojima mora sređivati ispite za djecu, jer je on dobar sa tim i tim profesorom. I priča ide ovako: Ma neki dan sam bio kod onog profesora sa poljoprivrede, kumov mali zapeo sa ispitom, pa sam malo pogurao. Ma mali sve zna, na usmenom briljira, a kad izađe pred profesora – ko tele, ni beknuti. Ubi ga trema, pa sam ja morao zakoturati jedan sir. I riješen problem.

Ipak, Ćele je najsretniji kad se bavi sirom i ovcama. Iako, barem tako kažu, ko ide za stadom, nagleda se šupaka. Rad sa stadom nema radno vrijeme, pa Ćele radi od non do stop. Najčešće kuburi sa čobanima. Kaže lakše je danas naći deset ministara nego jednog čobana. Često mu odlaze, mada im on proba ugoditi. Jednom je nabavio i modreo madrac, da se naspava ko čovjek, mada ni to nije pomoglo. Ima dosta problema i sa ovcama, jednom je čak izgubio cijelo stado, koje se smrzlo, ali su prijatelji pomogli, pa Ćele opet ima dovoljno ovaca za proizvodnju sira. Ima on i svoju ljubimicu, jednu brizgavu dvizu, koja mu i pravi najviše nevolja. Često oboljeva, pa Ćele zabrinuto kaže da ju je napala neka virusna bakterija pa joj je gubica ko u krave. A veterinari ništa ne znaju, osim naplatiti.

Kako bilo da bilo Ćele je postao prepoznatljiv sa svojim sirom, a bogami i sa ljutom verenikom. Krije kao guja noge, ko iz Ridikula naručuje taj specijalitet koji ima bolje djelovanje i od viagre i afričke šljive zajedno. Samo lukavi osmijeh govori, ne zezajte se sa mnom, da vas ne bih raskrkao tko od vas ima nagon, a nema pogon. I kad god Dalmatinci ili neko sa strane pita kakav je Ćelin sir, svi gosti iz Ridikula u glas govore: Najbolji, sigurno ne možeš naći dlaku u njemu.