25.03.2017.

Subota, 25.03.2017.

I BOGATI PLAČU

Gledajući naše TV programe neko sa strane bi vjerojatno zaključio da nam nisu sve daske poredane kako treba. Preovladavajući tip emisija su razni reality tipa big brothers, farme, kuhanje, izbor talenata svih vrsta i uzrasta. No nisam danas htio o njima, o njima svakako svi pišu, mene više interesiraju reklame. A njih je sve više i više. Recimo Novu TV više ne gledam, jer i rijetki film koji puste izgubi svoj smisao isprekidan golemim reklamnim blokovima.

Ali ako imate strpljenja da malo pažljivije pogledate reklamne blokove i sami bi zaključili da svi naši narodi na ovim prostorima pate od neke bolesti i neprekidno su u telefonskoj ili net potrazi za lijekom. Tako bar kaže tržišno pravilo ponude-potražnje. Nema bole za koju se ne nudi lijek: od karcinoma do potencije. Uz obavezno ubrzano: prije upotrebe.. Sasvim normalno se nude i preparati koji nemaju dokazano pozitivno djelovanje, dok se za nus pojave nitko i ne brine. Tako je sasvim normalno da se reklamiraju i razni preparati protiv depresije bez potrebe za liječničkim receptom. Odnosno antidepresive tipa Tensilan (koji je kao na biljnoj bazi) možete nabaviti i u malo bolje opskrbljenoj trafici. Isto važi i za osvježivače prostora koje klinci danas koriste umjesto ljepila, ali sa mnogo pogubnijim ishodom.

Što se tiče telefonije prosječan konzument je potpuno izgubljen nakon gledanja seta reklama nekoliko operatera. Što se tu sve ne koristi za reklamu od crne ovčice Gregora, preko zmaja i aždaja pa sve do pekmezastih faca iz tamo nekog kluba „tisućaša“. Ponuda impulsa, gigabajta i telefona je izluđujuća. Samo što ne kažu da će sljedeća generacija pametnih telefona sama birati vlasnike, što bi u očaj dovelo većinu naših trend-setera, prosječnog IQ ispod 70.

Ono što me posebno oduševljava su reklame za deterdžente. One su obavezno tipa nacifrane kućanice koja očajava nad svojim prljavim suđem, vešom ili kupatilom koji su u totalnom nesrazmjeru sa njenom urednošću. Posuđe izgleda kao da nije prano mjesecima, veš kao da je bio na vojnoj vježbi, a kupatilo ili kuhinja kao da su u javnom vlasništvu pa kroz njih prolazi i Kurta i Murta. I sve to čarobni deterdžent čisti u sekundi, a dama samo promatra i divi se svom opranom ili očišćenom posuđu, vešu, kupatilu.

Ipak ima nekoliko reklama koje svojom porukom zaslužuju da ih izdvojimo.

Perfekt toalet papir se reklamira da se ne radi od recikliranog papira koji je grub za vašu nježnu guzu, već proizvođač hladno posiječe značajnu količinu stabala od kojih pravi svoj toalet papir. Jer vaša guza zaslužuje najbolje. Najekološkija reklama.

Najstupidnija bez konkurencije je reklama za Old spice, muški dezodorans. Nabildani blećak izvodi neke radnje koje uz najbolju volju i pažnju ne mogu logički uvezati. I na kraju blistavi osmijeh sa dezodoransom u rukama. 

I baš kad sam mislio da sam odgledao sve te reklamne stupidarije, ono me baš iznenadi onaj komu sam se najmanje nadao. Banke. Te institucije nikada nisu imale potrebe za reklamiranjem. Imale su svoj nivo samozatajnosti i vi ste se više trudili da nešto preko prijatelja, ovih ili onih, saznate koja je od njih najpovoljnija za rješavanje vaše nikakve financijske situacije. O bankarima se znalo još i manje. Bili su to povučeni ljudi, za kojima se ne bi ni okrenuli na ulici. Sve do pojave direktora Svjetske banke sa poderanim čarapama. OK, onda smo zaključili da su i oni ljudi, svakome se može desiti poderana čarapa. Onda se pojavi prestolonasljednik skromnog Rahatinskog, Boris the Spider, koji je rastrošniji sa državnim parama čak i od Skanadera. Pitate se kakve to ima veze sa reklamama. Možda niste primijetili pojavu u zadnje vrijeme reklama za banke i njihove kredite. Karikatura super junaka koji se odaziva na ime Hrvatko i ima djevojku Crnu Lucu, nemilosrdnu kao plaćeni ubojica, obadvoje u  borbi protiv sila zla da bi ostvarili stoljetni hrvatski san svoj na svome, odnosno stanbeni kredit kod te divne banke kojim će taj san realizirati. Ma ne mogu ni da bacim rigoleto koliko je ovo bijedna reklama. A onda još gore: Andrija, novi kreditni junak koji se već uselio u „donirani“ stan i koji nikoga više ne jebe ni za suvu šljivu. On u stanu nema televizor, on gleda u balon, za kućnog ljubimca ima tapira, a u ormaru ima frizerski salon. Sve u stihu, štima rima kao u pjesmuljku: Vidu gnjurca voda mu do koljena. Kad dođe plima, doći će i rima. Nenadjebivo.

Štovani čitatelji mogu zaključiti da se ja gnušam reklama. I u pravu su. Međutim i za to postoji izuzetak od pravila. Prije nekog vremena, bili smo bombardirani reklamom za preventivni pregled kod onkologa u cilju ranog sprečavanja raka testisa. Sjećate se te reklame: Počeši se sa razlogom. Mudo labudovo. Tako sam mislio sve do neki dan. U centralnom dvevniku HRT1 pojavila se informacija da se na tu reklamu odazvalo preko 400 građana koji su se češali sa razlogom. I ne lezi vraže, kod njih 48 konstatirana je pojava tumora na da izvinite tom dijelu. Izuzetno visok statistički prosjek, preko 10 %. Ono što je najbolje u svoj toj priči je da je taj karcinom, kada se otkrije u ranoj fazi, izlječiv u preko 90 % slučajeva. I što reći. Manje je više kako kaže reklama za Becks pivo. Skeptik kao ja rekao bi: Do kurca.

TETAK

                                                                              Razdijelio sam blagoslov i smotao džoju

Kafana kod Tetka postoji odavno i ne znam o kojemu se tetku tačno radi. Kako se tu uglavnom okupljaju ljevičari bilo je priče da je prvi vlasnik bio Slavišin tetak, ali za dalju priču nije to ni tako bitno. Svi gosti gazda Smaju zovu tetkom, pa iako je i Smajo tek ratni i poratni Sarajlija, ni njemu ni gostima ne smeta takvo titularenje. Sama kafana nije ni mala ni velika, kažu taman je. Pored mora sitnica poslaganih šarmantno neuredno, posebnost kafane je i šank koji gosti mogu koristiti sa obe strane. Prilično originalno i moram priznati da mi se sviđa i taj kut promatranja sa one strane šanka.

Možda i zbog takvog šanka, možda i zbog Smaje, atmosfera u kafani je uvijek kućna. Topla i prijatna, uz aktivnu komunikaciju svih gostiju. Smajo ne polaže mnogo na tehničke novotarije, pa je plaćanje uvijek u kešu ili na teku, a o wairlesu možete samo sanjati, neće to Smajo da mu gosti dođu, sjedu i pođu tipkati i slikati. Priča i neposredna komunikacija glavna je odlika ovoga objekta. Dolazio sam često kod Tetka i uvijek sam zaticao nekoga poznanika, a ako bi se slučajno dogodilo da ne poznajem nikoga, Smajo me je ekspresno upoznavao sa prisutnima. Dovodio sam i prijatelje i kolege sa posla. I uvijek su se čudili. Jedan radni kolega je nakon druge runde bio iznenađen kad nas je Smajo ponudio čvarcima. Potiho mi je kazao da je on već pet godina u Sarajevu i da još nije naišao na „našu“ kafanu. Kako ga je Smajo čuo, servirao nam je još jednu rundu i ponudio mom kolegi svoju vizitku. Au, koje crvenilo. Jedan prijatelj iz Livna, inače hadezeovac mi je prigovorio da sam ga tu doveo samo zbog Titove slike. Koju ja nisam ni primijetio do tada.

Česti gosti kod Tetka su i novinari koji tu znaju ozbiljno zapiti i onda sređivati političku situaciju u državi. Moram priznati da sam se najviše zabavljao slušajući prastare viceve koje je u dobro pripitom stanje Avdić pričao svojim kolegama iz redakcije. I svi su se morali smijati.

Više puta destinacija kod Tetka je okupljalište starih prijatelja koje je rat razbacao po cijelom svijetu. Možete tu čuti (morate to čuti) svakakvih priča o našima u dijaspori, često sa prepoznatljivim pretjerivanjima, ali ponekad se čuje i iskrena priča, kao ova koju sam čuo nedavno. Svi su u ekipi bili dobro zagrijani i raspoloženi osim Zije, povratnika iz Švedske. Cijelu večer je šutio i kad su ostali primijeti njegovo neraspoloženje, kidisali su na njega da kaže o čemu se radi. I kaže Zijo, ma sve je u redu sa Švedskom, može se lijepo živjeti, samo se ja nisam mogao nikako obiknuti. Nisu mi smetale ni polarne noći, ni hladno vrijeme, ni švedski jezik koji sam brzo savladao, jednostavno se nisam mogao obiknuti. Ma kako nisi, ekipi nije jasno kako se čovjek ne može priviknuti na dobrotinju. Pa nisam mogao, jebi ga, ne mogu jesti, slabo spavam, ma ne znam ni ja koji mi je, sve dok nisam došao u Sarajevo. Spavam kao beba, jedem kao lav i neću se vraćati. Gore bih uvenuo za još koju godinu, pa ako je tako, proživjet ću to što mi je ostalo ovdje među rajom. I znam da će me ljudski ispratiti.

Ipak su češća veselija duženja uz pjesmu i obaveznu tetkovu kuhinju. Kod tetka nema roštilja, za to će vas kao ljuto poslati na Baščaršiju, ali ima svega ostaloga. Uz jako dobro domaće vino, ne može se bolje ni više. U takvom raspoloženju se prepričavaju dogodovštine iz onog normalnog, prijeratnog vremena. Kako je od toga prošlo već poprilično, često se verzije nekog događaja ne slažu i onda nastaju problemi. Tako sam prisustvovao „ljutoj“ raspravi između Vjeće i Čeće, bivših košarkaša Bosne, tko je koga dobio na basketu koji se igrao u večeru. Igrali su kao Vjećo i Varaja protiv Čeće i Pimpeka. I nikako da se odluče tko je dobio, dok su se za večeru složili da je platio Varaja. To je Čeći i bio argument da su oni i dobili, jer plaća tko gubi, samo Vjeće to nije mogao nikako svariti. I tko zna dokle bi to trajalo da se nisu odlučili da zovu Varaju u Beograd. Poslije nekoliko pogrešnih brojeva (bivši Bosnini snajperisti za trice, teško su pogađali sitne brojeve na mobilnom, godine), konačno su dobili Varaju i pustili ga na spikerfon. Varaja je donio konačnu presudu izjavom da su oni i pobijedili i da su platili večeru, jer protivnici nisu bili pri lovi, a kao da se onda gledalo tko plaća.

GOLI  KUHAR (N)

                                                  Zbog čega primatima nikada ne isključuju elektriku

                                  Oni u principu ionako rijetko čitaju

Keki je od malih nogu znao šta će biti njegovo zanimanje, pa se nije pretrgavao u redovnom školovanju. Osnovnu školu završio je jer se to moralo. Takav interes, odnosno ne interes za školu i učenje teško da će biti dostignut. Apsolutno ga ništa nije zanimalo. Na kontrolnim zadacima je zijevao, okretao se, dosađivao, čak je jednom pitao nastavnika može li čitati strip, jer će ionako dobiti keca, koji će se na popravnom ispitu pretvoriti u dvičicu, dovoljnu za prolaz dalje. Za vrijeme Laštre, nastavnika fizičkog, odnosno tjelesnog, kako se to sada zove, bio je oslobođen i toga predmeta. Laštro je uočio njegov antitalenat za svaku vrstu sporta, pa je Keki, za vrijeme njegova sata, imao specijalni zadatak. Išao je u tadašnji Galeb po marendu za nastavnika. Uvijek je dobijao pojačanu porciju i duplu dozu kruha, pa je u povratku do škole umakao i umakao, dok sve ne dođe na normalnu mjeru. Nakon Laštre, dolaskom mlađeg i ambicioznijeg nastavnika, Keki je jedno vrijeme imao problema, koje je ipak riješio u svoju korist. I dalje je bio oslobođen tog predmeta, nakon što se nastavnik uvjerio da Keki loše utiče na ostale. Presudni događaj koji mu je u tome pomogao bile su Kekijeve noge, koje namjerno nije prao jedno izvjesno vrijeme, pripremajući ih kao argument za nedolazak u salu, gdje se moralo presvući u sportsku opremu. Još i danas se sjećam tih nogu, sa osušenim blatom do koljena, crnilo u izrazitom kontrastu sa bjelilom ostatka noge.

Nakon tako završene osnovne škole, Keki je sav sretan otišao na Brač, u srednju ugostiteljsku školu, gdje je uspješno savladao zanat kuhara. Do današnjih dana bavi se tim poslom i u Livnu je već postao sinonim za dobar restoran. A u svojoj bogatoj kuharskoj karijeri, Keki ih je naredao toliko da ni on sam ne zna sve nabrojiti. Izvjesno je da mu je prvi posao bio u bolničkoj kuhinji. Odmah je uočen drugačiji stil, bolničko osoblje bilo je prezadovoljno, pacijenti su živnuli, a bilo je slučajeva i namjernog odlaska na liječenje u bolnicu samo zbog Kekijeve kuhinje. Poseban Kekijev stil kuhanja, pojačane porcije, začinjene njegovim duhovitim komentarima, bile su i ostale trajni mamac za sve livanjske poguzije.

Nije se dugo zadržao u bolnici. Dobivao je dobre ponude od privatnika, kojima je u pravilu uhodavao posao, koji bi nakon njegovog odlaska pomalo zamirao. I tako redom, do dana današnjeg. Jedini restorani u kojima nije prolazio taj recept su bili njegovi. Pokušao je i Keki nekoliko puta da kuha za svoj džep. Nije išlo. I nije to Keki primao tragično. Nastavljao je dalje. U zadnje vrijeme, najduže se zadržao u Bahusu, kod Nade, jedne od rijetkih preostalih livanjskih ugostitelja koji znaju i umiju obavljati taj posao. Bahus je i inače jedan od najboljih restorana u državi, ponajviše zahvaljujući njima dvoma.

Pored svog kuharskog posla kod Nade, Keki tu obučava i mlađe zainteresirane za taj zanat, opet na svoj šeretski način. Pa tako nije ni za čuditi šegrtsko brojanje zrna graška potrebnih za zadano jelo, mjerenje šnicli šublerom i slične Kekijeve zafrkancije. Ipak, pored morske škole i morskih delicija, Kekijevi specijaliteti su bili i ostali obična narodna jela. Tripice i grah. Naročito prvomajski, koji se ponovo kuha i dijeli kod Šumareve kućice. U posljednjih desetak godina te obnovljene tradicije, nije se dogodilo da ostane ni jedna porcija, a mnogima je to i jedini motiv za pentranje po Bašajkovcu.