03.03.2017.

Petak, 03.03.2017.

BUŠKO BLATO

Prošlo je nešto više od 19 godina od potpisivanja sramnog ugovora još sramnije tvorevine sa HEP-om. Isto toliko traju sporadična prepucavanja svih političkih opcija u Livnu i Duvnu o tome ko je pokupio maslo i kako izaći iz ove blamaže. Kao i sva politička prepucavanja kod nas, ona se ne vode radi boljitka Livnjaka i Duvnjaka, nego prije svega radi osobne političke i one druge koristi. A Buško blato i dalje se daje u bescijenje, i dalje propada Livanjsko polje zbog prekida projekta.

A dan prije ukidanja tvorevine zvane Herceg-Bosna, njeni predstavnici su ustupili HEP-u vodu iz Buškog blata u bescijenje, prepisali svu imovinu na području općine Livno na HEP, bez ikakve naknade i bez ikakvih uvjeta. Odnosno naknada je postojala i kako legenda kaže HEP je šenkovao potpisnike sa pet stanova u Zagrebu. Od tada traje pljačka naše braće s one strane Dinare. Podstanar se pretvorio u gazdu. Koja sjajna tranzicija. Milostinju koju su dobijale ove dvije općine, dodatno su zakomplicirali livanjski federalci, unoseći u novi zakon o naknadama za potopljena područja amandmane na količinu vode, što je u konačnici izazvalo lančanu reakciju zahtjeva i tužbi da se moralo prijeći na izradu potpuno novoga zakona. I to su naši hrabri zaštitnici junački odšutjeli, kao da se to njih ni malo ne tiče.

A Buško blato sa svojih 56 km² najveća je akumulacija u ovom dijelu Europe. Poređenja radi, sve ostale akumulacije u Federaciji zauzimaju površinu od ukupno 38 km², što je negdje oko 60 % površine Buškog blata. Općine u Federaciji na čijem se prostoru nalaze te akumulacije ubiru godišnje od dvije elektroprivrede ukupno cca 25 miliona KM, dok je prosječna godišnja naknada za Buško blato nešto preko 4 miliona KM. Poštovani čitatelju nadam se da znaš proporcije i gabarite ove otimačine. Ja samo mogu cinički konstatirati: Pljačkaju nas od stoljeća sedmog, ali niko nije otimao kao naš.

Naknada za potopljena područja uvedena je još za onoga mračnog sistema i u svojoj nakani imala je prije svega naknadu za izgubljenu dobit lokalne zajednice za potopljena područja u prekidu bavljenja poljoprivredom ili nekom drugom djelatnošću. Nikada nije bila vezana za količinu proizvedene energije naših elektroprivreda. Danas, kada je situacija dramatično drugačija, kada su elektroprivrede naša najneprofitabilnija poduzeća koja grcaju u dugovima, koja radnicima neredovno isplaćuju ionako minimalne plaćice, shvatljiva je briga naših političkih zaštitnika da pomognu poduzećima u krizi. Tako je nekadašnji zakon u svojoj prvotnoj zaštitnoj mjeri lokalne zajednice, pretvoren u zaštitnu mjeru osiromašenog energetskog sektora. Po simulaciji starog zakona za korištenje Buškog blata, HEP bi trebao plaćati godišnju naknadu Livnu i Duvnu u iznosu od nekih tričavih 25 miliončića.

I sad da se vratimo na legendarne stanove u Zagrebu. Da su ne znam kakvi, u to vrijeme nisu mogli koštati više od 2,5 miliona KM. Jedna desetina godišnje naknade. Sitnica, i što stalno zapinjati za te stanove za beskućnike. A ne znam kojeg će nam vraga i ova 4 miliona godišnje, samo da se svađamo između sebe koliko kome pripada. Treba i to šenkovati HEP-u. Kad su se već naši predstavnici ponašali kao junak iz stripa Alan Ford, Super Hik, koji je otimao siromašnima da bi davao bogatima, što ne bi i mi. Ionako cijelo ovo vrijeme, dok je kod nas suša, molimo Boga da kiša padne u Zagrebu.

DVA  BUBNJARA  (N)

Kucaj prije nego što uđeš u njenu sobu,

 tajna su vrata podzemnih voda

U cajkovitomnovokomponovanom Livnu, svaka pojava rocka je dobrodošao balans prema urbanom. U zadnje vrijeme to balansiranje se svodi na Tref i Acusticpub, te jednom godišnje, na motorijadu. Ipak to periodično razbijanje cajkanja, polako daje i rezultat. Prije svega mislim na sve veći broj mladih koji počinju otkrivati rock glazbu na drugačiji način, ne samo kao zabavu, već i kao stil življenja. Uporedo s tim, pojavljuju se i neki novi glazbeni klinci, koji svojom glazbenom virtuoznošću iznenađuju,  oduševljevaju i  već sada nadrastaju svoju malu sredinu, kakvo je naše Livno. Ova priča je priča o bubnjarima i bubnjevima, koji su u rocku, u pravilu, najpodcjnjeniji instrument. No, junaci naše priče to u potpunosti demantiraju.

Prvi od njih je Nikola, iz plemena glazbenih Džaja, reklo bi se predodređen za glazbu. Bubnjeve je naučio udarati prije nego slova i hodanje. Legenda kaže da mu je prvi učitelj bubnjanja bio legendarni prvi bubnjar Bijelog Dugmeta, Ipe Ivandić. Moglo bi se reći da su mu bubnjevi bili prve i jedine igračke. Prirodnu nadarenost i neutaživu glazbenu radoznalost, Nikola kombinira sa kontroliranom energičnošću, što u konačnici daje impresivnu sliku. Sa nepunih 50 kila, Nikola, na svojim bubnjevima, proizvodi enormnu količinu moćnog zvuka. Ne zna čovjek šta bi prije radio: ili bi ga gledao, ili slušao. Po stilu je svestran bubnjar, može svirati sve. Trenutno svira u tri benda.  U Heliosima, koji polako, ali sigurno zauzimaju mjesto koje im pripada na široj rock sceni. Zarada od te svirke nije dovoljna, pa Nikola svira i u klasičnom svadbeno-tezgaroškom bendu, a za svoju dušu svira u još jednom bendu, meni nepoznatog glazbenog smjera. Poznajući Nikolu, ne bih se mnogo začudio kad bi to bio i džez bend.

David je još veće glazbeno iznenađenje za mene. Dolazeći iz okruženja koje nema baš mnogo dodirnih točaka sa rockom, David i njegova braća u potpunosti potvrđuju moju staru tezu da rock i urbano nije stvar prebivališta, nego prije svega stvar glave i prioriteta poredanih u njoj. Kada sam prvi put čuo bend TheRanch, na dočeku Nove, 2012. godine u Trefu, nisam mogao doći sebi od čuda. Tolika količina glazbene enrgije u tako kratkom vremenu, proizvedena od tri golobrada momka u temeljnoj rock formaciji: gitara, bas i bubanj. Još veće čuđenje bio je sastav benda. Gitara i bubanj, dva brata Hrvata iz Zagoričana, bas Bošnjak iz grada. I šlag na kraju, David, bubnjar koji je uz to još i glavni vokal. Bubnjati i pjevati nije lako ni lagane šlagere, pogotovo ne ovaj glazbeni stil koji protežiraju Rančeri. A to je za mene poznata nepoznanica. Sve sam to negdje kao čuo, ili mislim da sam čuo. Uglavnom neka mješavina ranog punka, garagerocka i šta još ne. Ludi ritam, kojemu Davidova raznovrsnost i čistoća zvuka daju poseban dojam. 

Rančeri su momci koji imaju budućnost. Još samo da se sa reprodukcije okrenu kreativnosti, odnosno da pođu stvarati svoju autorsku glazbu, mogli bi puno napraviti. Tomu još treba dodati vizualni izgled, koji je na sceni impresivan u svojoj mladalačkoj jednostavnosti. Jedina „smetnja“ je ipak, evidentni Davidov talent, što je prepoznato i u njegovom prijemu na etablirani američki koledž Berclay, na koji odlazi ove jeseni. Nadam se da je to samo privremeni prekid rada Rančera.

UJK

Zanima me bi li opet išao u rovove

Početkom devedesetih u Livnu su se počeće pojavljivati nove čudne face. Skore demokratske promjene privlačile su raznoliko društvo, od istinskih domoljuba koji su došli u svoj rodni kraj nakon mnogo godina potucanja po bijelom svijetu, preko raznih avanturista, do najobičnijih šibicara koji su u promjenama vidjeli i svoju šansu za stjecanje materijalnih i drugih privilegija.

U toj bulumenti svega i svačega, jedan lik je odudarao od svega do tada viđenog. Umjesto bijesnih, najčešće iznajmljenih kola, došao je diskretno iz Francuske u starom Renaultu devetki, ručno ofarbanim u crnu mat boju. Umjesto kafanske galame i pokazivanja debelog šlajbaka, u kafanu je ulazio tiho, gotovo neprimjetno, zauzimao mjesto u kutu, odakle je imao pogled na cijelu birtiju i šutke ispijao svoje piće, najčešće čaj. Godine provedene u emigraciji, još pod etiketom hrvatskog ultranacionaliste, naučile su ga oprezu, diskreciji i neprimjetnosti. Iz svog Livna otišao je kao i mnogi drugi, zbog neslaganja sa tadašnjim jednopartijskim, komunističkim režimom. Je li to neslaganje bilo zbog zabrane pjevanja  Vile Velebita, straha od služenja JNA ili naprosto ekonomski razlozi, možda i nije toliko bitno, on je otišao. I upao u vrzino kolo složne hrvatske emigracije. I nije se tu baš najbolje snašao, ali je svoje nesnalaženje skupo platio. Uvijek pod prismotrom francuskih službi, zbog čega nije mogao dobiti stalan i bolje plaćen posao, uvijek prvi u privođenju nakon bilo kakve aktivnosti bilo koga iz njegova društva, uvijek u obavezi javljanja policiji kod bilo kojega značajnijeg događanja, baš kao registrirani nogometni huligan, Ujk je sve to stoički trpio, čekajući svoj trenutak.

I dočekao ga je. Kada se pojavio u Livnu, bio je jedno vrijeme senzacija. Stari emigrant u izblijedjeloj originalnoj ustaškoj uniformi, odmjerena ponašanja i govora, zračio je jednom dozom tajnovitosti. Nepoznavanje njegove emigrantske prošlosti samo je pojačavalo dojam. Kada sam prvi put vidio Ujka, u tom njegovom punom borbenom kompletu, moram priznati da sam ostao zapanjen. Moja dotadašnja predodžba ustaša bila je potpuno drugačija, uvjetovana ondašnjim tumačenjem i prikazivanjem ustaštva i ustaša. U obrazovanju i naročito u partizanskim filmovima. Da ne ispadne da ih branim, daleko od toga, samo Ujk je bio sve drugo prije nego krvoločni ustaša. Već sam naglasio njegovu diskretnost, prije bi se moglo reći samozatajnost. Kao šećer na kraju, bio je njegov lik, dobroćudni lik, blagog pogleda sa nagovještajem osmijeha koji kao da uvijek nastoji zatomiti. Ujk je bio totalna antipropaganda ustaštva.

Ni u priči nije mnogo ulazio u te detalje. Čini mi se da je vrlo rano zaključio tko su i kuda vode livanjske Hrvate naše tadašnje perjanice. Još brže ih se klonio, ponekad čak i javno kritizirao i prezirao. Na svim prigodnim manifestacijama, stajao je po svom običaju, sam, negdje u kutu, pažljivo razgledajući što se događa oko njega. Zbog toga su se i vlasti vrlo brzo odrekle Ujka, morao je napustiti i stan koji je dobio na korištenje u neboderu. Bio je nešto politički aktivan u HSP-u, ali i to je bilo kratka daha. U poratnim godinama sasvim sam ga izgubio iz vida, tek ljeta 2010-e čulo se ponovo o Ujku, nažalost ono najgore. Tragično je nastradao u prometnoj nesreći, nedaleko od Zagreba, da li je imao infarkt u vožnji, ili je jednostavno premoren zaspao, nije ni bitno. Otišao je tiho, onako kako je i došao, ovaj moderni livanjski Mate Čavka, vitez u neviteškoj odori. Mirni čovjek, nemirna života i još nemirnijim vremenima.